Borbe Za Oslobodenje Nisa 1809 1944

BORBE ZA OSLOBOĐENjE NIŠA 1809-1944
Niš, 1952.

S A D R Ž A J :
Predgovor
Sloboda i nezavisnost su vekovne težnje naših naroda
U Orašcu 15 februara 1804 godine
Uslovi pod kojima se razvijao ustanak
Srbija - prva slobodna država na Balkanu
Odlučan stav ustanika
Bitka na Čegru 1809 godine
Ćele Kula
Prilike u Nišu posle Čegarske bitke
Pobuna niških sela 1835 godine
Milojeva i Srndakova buna
Zavera Nikole-Kole Rašića
Oslobođenje Niša 1877 godine
Niš u XX veku
Niš uoči Drugog svetskog rata
Nemci zauzimaju Niš 9 aprila 1941 godine
Niš od 9 aprila 1941 god. do 14 oktobra 1944 god.
Borbeni lik Niša
14 oktobar 1944 godine

Predgovor

Ako stanemo pred geografsku kartu naše otadžbine i mislima pređemo preko nje sa istoka na zapad i sa severa na jug, videćemo da je svaka reka, svaka planina, svaki grad, skoro svako selo natopljeno krvlju mnogobrojnih žrtava palih za njegovo oslobođenje. Pođimo od Pule i Rijeke, Ljubljane, Klisa, Petrove Gore, Gline, Korane, Bihaća, Drvara, Romanije, Sutjetske, Drine, Nevesinja, Fundina, Grahova, Mišara, Loznice, Kolubare, Cera, Mojkovca, Smedereva, Beograda, Negotina, Ivankovca, Kumanova, Kosova, Bregalnice, Kajmakčalana itd. pa ćemo videti još sveže tragove tih borbi.

Ali ovoga puta zadržaćemo se na borbama koje su vođene oko Niša od 1809 god. do 1944 godine.

Čegar, Kamenica, Vinik, Gorica, Turski šanac, Gradsko polje, tvrđava sa kazamatima, vešalima i zidom smrti, Bubanj, Crveni krst, parkovi; svaka ulica ne samo da su natopljeni nego su zaliveni krvlju mnogobrojnih žrtava palih u borbi protiv napadača i nljačkaša.

Istorija naših naroda puna je velikih i malih sukoba, ali nema agresije, pljačke i osvajanja tuđih zemalja, već borba za oslobođenjem neoslobođene braće i ujedinjenjem. Dok su Nemačka i ostale zemlje vodile imperijalestički 1914-1918 god dotle je Srbija vodila odbranbeni i oslobodilački rat. U
Drugom. svetskom ratu, naši su slobodoljubivi narodi prvi zadali snažan udarac fašističkim agresorima.

Narodna revolucija koja je izbila u Srbiji u vremenu kada su fašisti verovali da su potpuni gospodari okupirane Evrope, pokazuje još jednom koliko vole i cene slobodu naši narodi, koju su krvavo sticali.

Poštujući tuđu slobodu i nezavisnost mi smo svoju branili i branićemo. Gubili smo slobodu i nezavisnost ali nikad i niko nije ubio borbeni duh naših naroda niti pak nadu na oslobođenje. Na bedemima sedog Niša dugo se je lepršala zastava sa polumesecom, pa zastava nmačkih imperijalista i kukasti krst fašista, ali su jedna za drugom padale da se više nikad ne pojave.

Niš je svedok mnogih burnih događaja, ali isto tako i svetlih dana kojima su ispisane stranice njegove istorije i pružaju našim čitaocima mogućnost da se ukratko upoznaju sa svim tim zbivanjima preko ove brošure, kojom se dopunjava jedan period u istoriji Niša. Ovim nije iscrpljen materijal koji se odnosi na označeno vreme, ali verujemo da će ova skromna brošura vrlo korisno poslužiti našoj omladini da bi lakše sagledala, cenila i čuvala stvorene tekovine.

Dugujem veliku zahvalnost svima koji su mi svojim sugestijama pomogli da ovaj skroman rad bude što bolje uređen, kako bi što korisnije poslužio njegovoj nameni i opštoj stvari.

21 april 1952 god.

S. A..

BORBE ZA OSLOBOĐENjE NIŠA 1809-1944 GOD.

Sloboda i nezavisnost su vekovne težnje naših naroda

Revolucionarni pokret započet 1804 godine za oslobođenje i ujedinjenje naših naroda, završio se je Narodnom revolucijom.

Danas su naši narodi oslobođeni i ujedinjeni posle dugih i krvavih ratova i bitaka. Borbe za oslobođenje Niša su jedna karika u lancu mnogobrojnih sukoba, borbi i ustanaka kojima je ispunjena istorija naših naroda.

Ako bacimo jedan pogled na događaje od 1804 god. do danas, vidimo da se kao crvena nit provlači neodoljiva ljubav za slobodom i nezavisnošću, težnja za boljim i srećnijim životom, a to su bili vekovni ciljevi naših naroda. Zato su oni neprekidno prolevali svoju krv, jer nisu pristajali da žive pod tuđinom u ropstvu i mraku. Tako su 7 jula 1941 god. ispaljeni prvi metci protiv neprijatelja, koji je gazio osnovna prava čoveka. To je bio početak jednog novog doba u istoriji srpskog naroda, to je bio početak, narodnooslobodilačke borbe. Ova herojska borba počela je onda kada su nemački porobljivači nesmetano krstarili od Atlanskog okeana do Crnog Mora i pošli u pravcu Moskve i Lenjingrada; U ovoj veličanstvenoj i nejednakoj borbi naši su narodi pokazali neviđen heroizam i samopožrtvovanje kome se divi ceo svet. Taj revolucionarni vihor zatalasao je naš narod početkom XIX veka, kada su krkožedne dahije gazili i ništili sve ono što je sveto Srbinu.

U ORAŠCU 15 FEBRUARA 1804 GODINE

Dižući Se protiv eksploatacije i nasilja dahija, sultanovih odmetnika, naš narod je ustvari otpočeo borbu protiv turskog feudalizma odlučno i beskompromisno, jer je bio opterećen velikim porezima, a agrarno pitanje bilo je potpuno nerešeno.

Od onoga časa kada je upućena narodu krilatica: »Svaki svoga ubite subašu«, otpočela je duga, nejednaka i teška borba našeg naroda za bolji život, za oslobođenje od vekovnog tlačitelja, hvatajući se u koštac golih ruku sa bezdušnim dahijama a docnije i sa samom sultanovom vojskom. Poslednje pripreme za ustanak izvršene su na saboru u Orašcu 15 februara 1804 god. kada je izabran Đorđe Petrović-Karađorđe za vođu ustanka i doneta odluka o tome, da se otpočne sa borbom.

Plamen revolucije zapaljen u Šumadiji februara 1804 godine probudio je balkanske narode iz ropskog sna i pokazao put kojim se dolazi do slobode. Srpski narod borbom i revolucijom pokidao je petvekovne teške turske lance i udario temelje slobode srpskoj državi, koja je nicala na ruševinama oronulog feudalizma. Rušenje moći nasilnika, preuzimanje vlasti i stvaranje slobodne srpske države bio je cilj kome je Srpski narod na čelu sa sitnom seoskom buržoazijom težio.

USLOVI POD KOJIMA SE RAZVIJAO USTANAK

Zulumi dahije bili su već nepodnošljivi, jer su ubijali ljude, zatvarali ih i mučili tako da više niko nije bio siguran u svoj život. Ljudi su bežali od svojih kuća u šume i stanu se dogovarati šta će raditi.

»Turci sve zulume izmišljaše (vele oni), pak sad najposle naumiše da nas isjeku i pobiju. Tu sad drugog suda ni spasenja nema, nego da se branimo, i da bijemo mi njih: kad ćemo vezani ženski mrijeti od njihovih dželata i seiza, bolje je da mremo junački, kao ljudi, barem da zamjenimo svoje glave i da pokajemo svoju braću, a žene i deca i kuće ako nam propadnu, ni onako nismo gospodari od njih«. Tako je rasuđivao naš narod u onim teškim danima kada su dahije nemilosrdno pljačkali i ubijali nevine lju de po Beogradskom pašaluku. U stvari to je ubrzalo proces borbe, koja je otpočela na ovaj način: Jednog dana posle podne četa begunaca i hajduka dođe u selo Sibnicu ispod Kosmaja, zapali Sibnički-han i pobije sve Turke koji su se tamo zatekli, razoružaih i njihovim se oružjem naoruža. Ovaj napad bio je signal da se odmah otpočne sa borbom. Za nekoliko dana buknuo je ustanak širom Beogradskog pašaluka od Drine do Miroč-planine i od Save i Dunava do Ćuprije, Paraćina, Požege i Užice.

Jer je krvca iz zemlje provrela
Zeman došao valja vojevati….
Usta raja k'o iz zemlje trava
U gradove saćeraše Turke….

Turska je u to vreme razdirana unutrašnjim borbama ličila na bolesnika koji se podići dalje ne može. Takvo Stanje u Turskoj koristile su sused­ne države Austrija i Rusija, koje su napravile plan da padele turski deo na Balkanu. Međutim Pruska bila je protiv toga da se Turska podeli, te se je suprotstavila tome i paralisala njihovu akciju na Balkanu.

Osim toga Francuska buržoaska revolucija ustalasala je čitavu Evropu i odvratila za izvesno vreme pažnju Austrije i Rusije sa pitanja na Balkanu. Na taj način srski narod bio je upućen samom sebi, a Šumadija sa svojim geografskim položajem i gustim bukovim šumama postala je ne samo zgodno sklonište nego i žarište za borbu i revoluciju protiv nasilnika i zulumćara. Dahije su uzalud smerali da pogube viđenije Srbe kako bi obezglavili raju i primorali je na pokornost. Ali baš ti ljudi prozreli su njihovu nameru i počnu se spremati za odlučnu borbu. Oni su uputili ovaj poziv svim Srbima: »Ko je Srbin i nema duge puške, dva pištolja i veliki nož, neka proda jednu kravu i pusat sebi kupi«. Ovo su jasni dokazi o tome, da se srpski narod ozbiljno priprema za veliki obračun sa svojim ugnjetačima. A Vuk Karadžić rečito opisuje Stanje u zemlji za vreme dahija: »Sad već ni sudija drugi nije bilo u zemlji osim dahija i njihovih kabadahija, i subaša. Oni su ljudima sudili i presuđivali po svojoj volji, ljude tukli i ubijali, otimali konje, oružje i drugo, što im se god dopalo, najposle udarili su na obraz srpskog naroda, te su žene i devojke morale da igraju pred njihovim hanovima i čardacima, pa one koje su im se dopadale, oni su uzimali i odvodili«.

Kao odgovor na takve postupke nasilnika, bile su učestane akcije hajdučkih četa.

„Poajduči se desetina naroda«, veli Vuk.

I stvarno velika užurbanost je nastala kod Srba, te Aleksa Nenadović, kolubarski knez piše piSma austriskim vlastima u kojima ih obaveštava o prilikama u Beogradskom pašaluku i o pripremama za borbu protiv dahija, moleći ih istovremeno za pomoć u oružju i municiji. A Karađorđe je preko leta i jeseni 1803 godine krstario po Šumadiji i pripremao narod na opšti ustanak. Crna Gora i Hercegovina takođe čine pripreme za borbu i oslobođenje i evo šta piše vladika Petar I Petrović Hadži Danilu Paštroviću u Dečane 10 januara 1804 godine: »Crnogorci i Srbi sa beogradske strane nameravaju skočiti na oružje i početi veliko delo oslobođenja«, a pivski arhimandrit Arsenije Gagović odlazi u Rusiju da pita, kako bi se Rusi držali prema jednom ustanku Srba, koji žele da obrazuju »Slavjano-serpsko carstvo, po oslobođenju od Turaka. S druge strane pak, Srbi su se žalili turskim vlastima u Carigradu, ali turski javašluk u čitavoj njihovoj upravi nije poklonio nikakvu pažnju tužbi srpskog naroda i prirodno iz Carigrada se nije niko makao da ispita stvar, a kamo li da kazni krivce za njihova nedela i zulume. Čim su dahije doznali za tužbu, umesto da poprave svoje držanje prema srpskom narodu, i prestanu sa nasiljem, oni odluče da ta kazne većom kaznom, naročito su bili kivni na Hadži Đeru i Hadži-Ruvima, jer su oni pisali pisma. Njih su dahije okrivile, kao što kaže peSma Filiipa Višnjića, jer znadu:

»Zlato rastapati
i sa njime sitnu knjigu pisati
nas dahije caru opadati
oko sebe raju sjetovati«.

A da bi svaku klicu za akciju ugušili i narod, sasvim obezglavili dahije izvrše seču knezova, i to usred zime, pre nego što gora olista i dok su još svi domaćini kod svojih kuća. Tako su 23 januara 1804 godine Aleksa Nenadović, Ilija Birčanin i drugi viđeni ljudi bili pogubljeni na kolubarskom mostu u Valjevu, ali kao neposredan i donekle već spremljen odgovor bio je srpski ustanak. Pripremanje ustanka i veze usStanika iz raznih naših krajeva, iz Šumadije, Crne Gore, Hercegovine i Vojvodine jasno pokazuju kako je narodna svest zajednice bila jaka i živa u vremenu kada su još gotovo svi robovi. Ali Srbi hoće zajedničko oslobođenje, a možda i jednu državu kako to misli Gagović, time je bio jasno određen pravac njihove nacionalne politike još tada.

SRBIJA PRVA SLOBODNA DRŽAVA NA BALKANU

Ustanak je izbio februara 1804 godine u Šumadiji, dakle uskoro posle seče knezova, koja je ustvari i ubrzala proces borbe.

Posle prvih dana ustanka, narodni pokret je počeo da osvaja sve šire krugove i da svoj poduhvat kruniše velikim uspehom, oslobođenjem sela a zatim i neke gradove od dahija u Beogradskom ggašaluku, tako da je čitavo područje od Morave do Drine bilo oslobođeno sem Beograda.

Sredinom jula 1804 godine Karađorđe je jednim pismom pozvao Hercegovce na ustanak. »Mi Smo se dogovorili da nam više Turci ne sude, nego mi sami da sudimo. Zato evo sad je vreme da se i vi oslobodite i sa nama sjedinite. Nemojte poštedeti kao ni mi poslednje kapi krvi proliti za slobodu otačestva svojego. Hercegovina treba da počne akciju sa svoje strane i odmah će joj se pridružiti Bosna, udarite vi sa te strane a mi ćemo od ove i za nepun mesec, dana sastaće nam se vojske u Sarajevu, gde ima zahire, džebane, svako blago nebrojeno koje su Turci od nas i naših starih prigrabili.

Mi ništa tuđe nećemo dirati, no sopstveno naše povratiti, koje je celom svetu poznato da je rođeno naše, to je pošteno pred svijem svjetom, sjedinite vaše oružje sa našim i gonite ljutog mučitelja našeg pa ćemo biti slobodni«. Ovo Karađorđevo pismo je svetli dokumenat narodne misli naših naroda na početku 19 veka.

Dobijanje čitave Bosne i Hercegovine pokazuje nesumnjivo da je to plan ustanika i njihovih prijatelja koji su imali malo iskustva ali čvrstu i nepokolebivu volju da se jednom za svagda oslobode ropstva i tiranije. A na usta velikog Dositeja klicalo se tada:

Vostani, Serbije, mati naša mila!
I postani opet što si gprije bila
Davno si zaspala u mraku ležala
Sada se probudi i Serbe vozbudi
Bosna sestra tvoja na tebe gleda
Hercegovina i Černa Gora

Svi tebi pomoć nebesku žele
Sve dobre duše tebi se vesele.

ODLUČAN STAV USTANIKA

Koliko je pak sazrela odluka da treba borbomg raščistiti stvar, najbolje nam pokazuje ovaj slučaj:

Kada je bio sakupljen harač, koji je trebalo predati Turcima, Karađorđe je ugledavši toliki novac kliknuo: »Eto, kojekude, je li ovo pravo ovolike novce davati neprijatelju, da nas bolje tuče, ili je bolje za ove novce kupovati džebanu, pa mi njega da bijemo«.

Posledica toga shvatanja bila je bitka na Ivankovcu 6 avgusta 1805 godine, gde je srpsk: vojska zaustavila Turke, potukla ih i na taj način otvoreno počela borbu protiv sultana Carigrada. Osim toga na Skupštini održanoj poslednje nedelje meseca novembra 1805 godine u Smederevu bilo je rešeno da se Porti zbog ratovanja uskrati dalji danak a da se pokupljeni harač upotrebi za vojnu spremu. Na Skupštini je takođe doneta jedna vrlo važna odluka koja je glasila: da se međ vojnike prime i Srbi izvan Beogradskog pašaluka.

Očekujući napad Turaka Srbi su se zbili u jedan jak i solidan front kao retko kada. »Svi smo složni i jednom dušom dišemo« javljao je jedan savremenik tih događaja. Da bi se u korenu mogla uništiti klica ustanka, turske vlasti su izdale zapovest da se ubija, uništava i strelja svaki onaj ko ustaje i nepokorava se njihovim naređenjima, pa ma gde se uhvatio. Međutim takvi postupci Turaka nisu umanjili borbenost ustanika, naprotiv, povećavali su je, jer ne samo da oni nisu bili malodušni, nego su i sami mislili da pređu u ofanzivu i oslobode ona mesta i krajeve koji su još pod Turcima.

Najveći uspeh u prvom srpskom ustanku postignut ja 1806 godine. Sreće je bilo na svim stranama. Početkom te godine oslobođeni su Poreč i Negotin na istoku Paraćin, Ražanj i Aleksinac na jugu Kruševac na jugozapadu, a neke srpske čete su prodrle do Višegrada i Nove Varoši.

Niš je bio u praskozorju svoga oslobođenja, jer je slobodna srpska zemlja bila na dvadesetom kilometru od njega u pravcu severa.

Najglavnije borbe te godine vođene su na Mišaru - Deligradu u kojima se je pokazala sva vojnička sposobnost srpskog vojnika. Naročito Karađorđe je bio bez vojnih škola i studija, ali po prirodnoj bistrini lako je shvatio sve strategiske probleme. Njegove vojničke koncepcije bile su velike i tačne. Povodom uspeha koji su Srbi postigli u 1806 godini, pisao je Halil-aga Gušanac pismo Karađorđu u kome izražava svoje priznanje ovim rečima:

»Tvoje Su pobede neobične i divne, a to je zaista jedini primer, da je raja pobedila vojsku moga sultana i gospodara«. Ali Karađorđe slabo je poznavao ljude i često se varao u njihovoj oceni. Zbog toga lako se povodio za onima koji su ga pogrešno savetovali i verovao onima koji to nisu zaslužili, što će imati velikih posledica u daljem vođenju borbe a naročito u 1809 godini.

BITKA NA ČEGRU 1809 GOD.

Posle slavnih pobeda na Ivankovcu, Mišaru i Deligradu, ustanici su spremali opšti ofanzivni plan u svima pravcima neoslobođene zemlje, tako da je i Niš došao u obzir za oslobođenje od Turaka. Karađorđe i ostale vojvode očekivali su od produženja rata ne samo proširenje granica novooslobođene Srbije, nego oslobođenje i ostalih naših oblasti ispod Turaka, zato su spremili opšti ofanzivni plan u Svima pravcima. Vožd Karađorđe imao je sledeći plan: »Da se srpska vojska okrenes na jednu stranu«. Jer, kako je objašnjavao »Više Niša ima Derven, da se može uhvatiti i tamo u Crnoj Reci postaviti drugi Deligrad i Turcima prekinuti put za Niš«. Premda je Karađorđe bio za ofanzivni rat, nije hteo, da se daleko nadire, dok su narodne starešiine bile suprotnog gledišta.

Stoga Karađorđe uputi ka Nišu oko 18.000 vojnika pod komandom Miloja Petrovića - Trnavca i sa njima vojvode: Petra Dobrnjca, Stevana Sinđelića, hajduk Veljka Petrovića, Iliju Barjaktarevića i dr. Uopšte te godine srpSka vojska preduzela je ofanzivu i izvršila operacije prema svome planu u četiri pravca i to: vojvoda Milenko Stojković krenuo je na istok u pravcu Vidina, knez Sima Marković pošao je preko hučne Drine, u Bosnu, dok je Karađorđe sa svojim Šumadincima krenuo na jugozapad kako bi se sastao sa crnogorskom vojskom, jer je krajem aprila 1809 godine ugovorio sa izaslaninicima crnogorskog vladike Petra I na sastanku u Topoli, da zajednički udare na neprijatelja, kako bi »Bosnu što pre oslobodili od turske vlasti. Na jug prema Nišu kako malo pre rekosmo bio je upućen Miloje Petrović. Kum Miloja Petrovića, Mladen Milovanović bio je pretsednik Saveta i vrlo poverljiva ličnost Karađorđa, te je njegovim zauzimanjem Miloje postavljen za komandanta južnog fronta umesto Petra Dobrnjca dotadašnjeg komandanta Deligrada - inače velikog neprijatelja Mladena i Miloja.

Mladen je mislio da će srpska vojska sigurno uzeti Niš, pa se prosto plašio, da se Petar Dobrnjac kao njegov neprijatelj ne obogati ratnim plenom io oslobođenju Niša, te nagovori Karađorđa da postavi Miloja za komandanta, nadajući se da preko
njega dobije najglavniji deo plena za sebe. Eto u tak­vim je okolnostima vođena borba na frontu prema Nišu.

Trupe Miloja Petrovića krenule Su 15 aprila 1809 godine od Deligrada u pravcu Niša i to starim putem preko Mozgova, Subotinca i dalje preko Krupca i Leskovika na Papadiku i Kamenicu gde je stigla 21 aprila te godine pošto je tako prešla put od 40 kilometara. Izgleda da je Srbija tada raspolagala sa 45.000 ratnika od kojih je Karađorđe poveo u pravcu Novog Pazara oko 10.000 ljudi; prema Drini bilo je upućeno 8.000 ljudi; dok je prema Nišu pošlo oko 18 000 vojnika kako već gore rekosmo. Određivanje snage zavisilo je od važnosti pojedinjih operaciskih pravaca, što jasno pokazuje da je najveća snaga upućena prema Nišu, čiji su strategiski značaj ustanici dobro uočili. Kad je stigla srpska vojska u Kamenicu, vojvode su održali ratni savet, na kome su bila zastupljena dva gledišta: jedni su bili zato da se odmah udari na Niš a drugi su zastupali suprotno gledište, da se Niš ne napadne odmah. Koje je gledište zastupao Miloje Petrović, a koje Petar Dobrnjac i hajduk Veljko Petrović, teško je reći, ali je važno to što su odlučili da se ne napada Niš, te se počelo sa utvrđivanjem položaja i kopanjem šančeva. Turci su pokušavali u više mahova, da onemoguće učvršćivanje Srba, ali u tome nisu uspeli, već srpska vojska nastane da blokira Niš, kako bi ga primorala na predaju. Videvši da Nišu preti opasnost, mnogi Turci pokupe svoje dragocenosti i stvari od vrednosti i pre blokade krenu u pravcu Sofije. Doznavši za to Hajduk Veljko sa vojskom napadne taj karavan turski ,u klancima između Niša i Bele Palanke,
pobije tursku oružanu posadu i veliki plen zarobi.

Do napada na Niš nije došlo možda iz tih razloga što se očekivao napad ruske vojske preko Dunava na Turke ili pak zbog nesloge između Miloja Petroviića i Petra Dobrnjca, premda je turska vojska u Nišu bila brojno manja od srpske.

Na ovom frontu bojište se nalazilo između Matejevačke i Komrenske doline na kosama koje se spuštaju od Kamenite glave u pravcu pomenutih dolina.

Jačina srpske vojske bila je: pešadija oko 16.000 vojnika, konjica oko 2.000 vojnika, artiljerija: 2 poljska, 2 šestofuntaši i 7 za šanac (poziciskih) topova.

Raspored trupa po šančevima bio je sledeći:

1) Na Ravništu kod Kamenice bio je glavni komandant Miloje Petrović, a ispred Ravništa bili su u zasebnom šancu njegovi bećari;

2) desno krilo na Ravništu bilo je pod komandom Ilije Barjaktarevića, vojvode paraćinskog;

3) levo krilo pod Belim Bregom blizu Gornjeg Matejevca, bilo je pod komandom Petra Dobrnjca a tu je bio i Hajduk Veljko sa svojom konjicom;

4) rezerva na Temenom Vrhu bila je pod komandom Paulja Matejića, vojvode mlavskog;

5) prednji položaj na Čegru bio je pod komandom Stevana Sinđelića, vojvode resavskog, koji je imao oko 3.000 pešaka Resavaca i 3 topa dok konjice nije imao.

Iz prednjeg rasporeda jasno se vidi da je najistaknutiji položaj prema Nišu bio šanac na Čegru pod komandom Stevana Sinđelića. Čegar je blaga kosa, jedan brežuljak pokriven vinogradima između sela Kamenice i Donjeg Matejevca udaljen od Niša 6 km. Čegar je turska reč što na srpskom znači putanja (Stopalo). A čegarski junak Stevan Sinđelić, rođen je u selu Vojska u Resavi, na desnoj obali Morave od oca Radovana i majke Sinđelije, po kojoj se prozove Sinđelić; pošto mu je otac rano umro, mati se preudala u Selo Grabovac. U to vreme jedina vojnička škola bila je ili služba kod narodnih starešina ili pak kod hajduka. Sinđelić je služio najpre kod resavskog kneza Petra iz Gložana, koga su dahije pogubili 1804 godine, te je Stevan prihvatio kneževsku vlast i nastane da se Resava što pre digne i da se pridruži ustanku koji je bio planuo oko nje. Od tada on je bio stalno na čelu junačkih Resavaca sve do Svoje pogibije na Čegru.

Pošto je šanac na Čegru bio najbliže Nišu Turci su se njega najviše plašili, te su čestim napadima nameravali da zaplaše srpsku vojsku, ali u tome nisu uspeli. Onda su Turci pokušali da podmite Stevana Sinđelića, te su mu poslali punu lubenicu žutih dukata, s tim da se preda Turcima ili napusti položaj. Ako napusti položaj na Čegru dobiće još tovar dukata, ako se pak preda Turcima postaće paša. Srpskog vojvodu nije zasenjivalo tursko bogatstvo niti pak veliki položaj, te je novac vratio Turcima i poslao im jednu tikvu punu olova sa porukom, da će im poslati još sto tovara istog ako Turci napuste Niš, i otidu odakle su i došli, jer je Niš srpski a ne turski. Iz ovoga zaključujemo, da Turci nisu imali dovoljno vojske u Nišu, da su se plašili napada srpske vojske i da su raznim manevrisanjem želeli da dobiju u vremenu, dok im stigne pomoć sa strane.

Komandant turske vojske bio je Huršid-paša koji je rasporedio vojsku ovako: pešadija i artiljerija bili su raspoređeni u tvrđavi u Nišu, i na Viniku, a konjica van tvrđave na prostoru između Niša i Niške banje, čineći mestimične napade na našu vojsku, a istovremeno počeli su da koncentrišu svoje snage sa svih strana u Nišu. Glavni deo turske vojske bio je koncentrisan prema Rusima u Bugarskoj. Rusi su pokušali da zauzmu turske tvrđave na levoj obali Dunava kod Đurđeva i Braile ali nisu imali uspeha. Odstupanje kneza Prozorovskog od Braile 7 maja 1809 godine i veliki izliv Dunava stvorili su vrlo povoljno stanje za Turke koji su videli da Rusi neće skoro moći Dunav da pređu i zbog toga veliki deo turske vojske bio upućen u Srbiju prema Nišu, oko koga je sada turska vojska brojila oko 36.000 ljudi. Kada su se potpuno prkpremili Turci su 1 juna (19 maja) 1809 godine udarili svom snagom na srpsku vojsku, ali najteži udarac bio je na Čegru.

Resavci su se junački borili i uspešno su odbijalii više turskih napada, ali ti su uspesi bili prividni, dok su Turci uglavnom postigli što su hteli, a to je da ih Srpska vojska ne uznemirava svojim napadima na Niš.

U nameri na oslabe srpsku vojsku, Turci su preduzimali diverzije prema Knjažeevcu (Gurgusovcu) i u tome su uspeli da odvoje Hajduk Veljka Petrovića koji je sa Svojim konjanicima otišao da brani Knjaževac, a docnije je to učinio i Petar Dobrnjac.

Glavni napad na Čegar izvršila je turska konjica od Donje Vrežine potokom u pravcu Donjeg Matejevca, a ispred nje bila je laka turska artiljerija od dva topa. Kad su Turci Stigli u Matejevački potok ispod Čegra, sjahali su sa konja, pa su potom jurišali na šanac. Srbi su se hrabro borili od jutra do mraka 19 maja (1 juna) 1809 godine zasipajući plotunima tursku vojsku nanoseći joj velike gubitke. Turci nisu hteli nazad, a ni Srbi nisu ni pomišljali na otstupanje. Vuk Karadžić ovo je zabeležio o ovom strašnom pokolju:

»Turci Svom Silinom udare na resavski šanac. Vojnici iz drugih šančeva hteli su da idu Resavcima u pomoć, ali Miloje je naredio da se niko nije makao, nego svaki da čuva svoj šanac. Jedni su Turci padali a drugi su preko njih išli napred, i tako kad se šančevi ispune. mrtvima, živi preko njih navale na šanac i stanu se sa Srbima biti puškama, sabljama i noževima i čupati se za vratove. Kad knez Stevan vide da Turci obvladaše on iz pištolja zapali džebanu i otide u vjetar sa mnogim Srbima i Turcima koji su oko njega bili. I tako izginu svi Resavci, oko 3.000 ljudi, samo seiz Sinđelićev ostane u životu i došavši među Srbe ispriča im kako je bilo na Čegru«. Izginuli su svi - skoro svi do jednoga.

Dogodilo se kao što pesma kaže:

Ne pobeže jedan od drugoga
No pogibe jedan uz drugoga!

Turci su pobedili ali su izgubili oko 10.000 ljudi, dok su Srbi koje na Čegru koje pri povlačenju ka Deligradu oko 4.000 junaka, ali ipak to je bio veliki gubitak, jer su toliki ljudi pavli u toku jednog dana. Porazom na Čegru oslobođenje Niša odgođeno je još skoro za 70 godina.

Dva su glavna uzroka propasti srpske vojske na Čegru: Neprelazak ruske vojske preko Dunava, te se Turcima dala mogućnost da protiv Srba upotrebe veliku i silnu vojsku, a drugo starešine nad srpskom vojskom na ovom ratištu nisu odgovarale svome zadatku, dok se je vojska borila slavno, lavovski. Srbija posle poraza na Čegru nalazila se u teškoj i delikatnoj situaciji jer je postojala mogućnost da Turci još tada zauzmu oslobođeni deo zemlje. Međutim Turci su ostali u Nišu jer su jasno videli kolike su gubitke imali boreći se samo sa jednim delom srpske vojske na Čegru, te su i sami zaključili da se sa rajom nije šaliti. Posle mesec dana odmora i pripremanja Turci su udarili na Deligrad. Oni su ga posle velike borbe zauzeli, ali neka veća osvajanja nisu postigli već su bili primorani da se vrate natrag na tranicu bez ikakvih teritorijalnih promena.

Na ovom istoriskom mestu gde je Stevan Sinđelić herojski poginuo sa svojim drugovima podignut je 21 juna 1878 godine po oslobođenju Niša spomenik
resavskom junaku s natpisom: »Vojvodi Stevanu Sinjđeliću i njegovim neumrlim borcima koji ovde slavno izgiboše 19 maja 1809 godine napadajući Niš«.

Ali taj mali spomenik nije bio dostojan velikana nad čijim se kostima uzdiže, te je posle 118 godina od Čegarske bitke podignut dostojan spomenik osvećen 1 juna 1927 godine.

Ovaj spomenik svetli kao kula svetilja i Stalno ponavlja ove Horacijeve reči:

»Slatko i slavno poginuli za otadžbinu«.

A Brzak je ovim rečima ovekovečio čegarskog junaka:

Kod sedog Niša, tvrdoga grada ,
Svedoka mnogih ranijih jada,
Svedoka mnogih ljutih mejdana,
Junačkih rana krvavih dana,
Sinđelić, Stevo - uzor junaka
Sa Svojih trista dičnih momama
Junački stiže, šančeve diže,
Na niškom vencu brda Čegra,
Da otud bije dušmana stara,
Krvna zulumćara…

I sinu zora majskoga dana,
K'o ljubak osmeh divnih usana.
I granu Sunce ponosno bajno!
- Za nekog tamno, za nekog sjajno!
A niškim Poljem, k'o mutni vali
Konjici ljuti u trku s' dali!
Jeknuše polja od Turskog besa,
Zastenja zemlja od gromka tresa,
Sinuše sablje, graknuše Muje,
Ciknuše puške, k'o ljute guje!…
Sinđelić Steva sa trista druga,
Iz šanca gleda pa im se ruga:
»Pazite Braćo, Sokoli moji
»Kako se sila dušmanska roji.
»Haj biće slave, haj biće strvi
»Gavrani crni napiće s krvi ! !!
I stade jeka od dževerdara,
Fijuče tane pa (grudi para;
- Vatra je živa srce da stopi,
- A crna krvca potokom lopi.
Padoše zemlji redovi prvi,
Al' zverski Turci žedni su krvi
Pa napred jure, drug druga stiže,
Konjica ljuta sve šancu bliže.
Drž'te se Braćo! Drži se rode!
»Gle! Kako sija sunce slobode!
»Drž'te se braćo, ne žal'te pra„
»Ura!… Ura!…«
I trista grla, trista junaka,
Trista sinova Kraljević Marka
Grmnuše složno: Ura!… Ura!.. _
Još jedan grozan, užasan fijuk,
Još jedan strašan, očajan jauk,
Još jedno tane olova meka,
Još jedna vruća krvava reka,
Još jedan junak:
»Drži Se rode!
»U ime Boga, Časti, Slobode.
»U ropstvu život ništa ne vredi,.
»Pa il' da se mre, il' da pobedi«.
I Sinu čelik oštra handžara,
I jeknu zemlja brda Čegara.
Od gusta praha oblak se diže,
A Turci šancu sve bliže… bliže…
Vide Sinđelić da mreti treba
Pa glednu poput vedroga neba,
I iza pasa kuburu trže,
Znamenje krsta na braću vrže:
»Prostite meni, sokoli moji!«
Pa siđe dole, gde barut stoji….
I već stigoše pomamni Turci,
U šanac skaču k'o gladni vuci,
K'o divlja zverka, kad hoće strvi,
Kad hoće mesa i vruće krvi;
Zubima kolju i …
Al' grmnu … jeknu … podzemni tresak
I sinu … puče … k'o munjin blesak …
I zviznu … pršte sve u zrak . ..
I zemlju trošnu pritište mrak . ..
A kroz strahotu i kr'oz prah
Čuje Se urlik: Allah! . . Allah!..
Tišina nema po zemlji Svuda,
Nestade tresa, nastade čuda,.
Magla se diže polako gore,
A sunce sja'no sinu odgore,
Pa glednu tamo, gde s' bitka bila
Al' mesto šanca - stajaše raka
Viteških Srba, besnih Turaka.

Krv proliveka na Čegru bila je životvorno seme iz koga su izniknuli novi Sinđelići, novi narodni heroji koji su svojom dragocenom krvlju ispisali najlepše stranice istorije naših naroda.

ĆELE-KULA

Posle Strašne bitke na Čegru, kroz Nišku čaršiju zavika telal :

- Ko donese srpsku glavu, dobiće od paše 25 groša, a niškim ćurčijama naredi Huršid paša da oderu glave poginulih srpskih junaka, da ih ispune pamukom i ispunjene pošalju u Carigrad. Zidarima pak bilo je naređeno dase ozida kraj druma što vodi u Carigrad kula, u koju bi se spolja uzidale glave srpskih boraca palih na Čegru, da bi se Srbi zaplašili i svaku dalju borbu prekinuli.

To je jedna četvorougaona kula visoka 15 stopa u kojoj su unaokolo uzidane sa sve četiri strane 952 glave. Glave su bile tvrđene krečom, a licem okrenute napolje. To je Ćele-kula podignuta u svoj svojoj grozoti iz čijeg oronulog zida zjape lobanje, koje gledaju a ne vide, kazuju a ne govore. Jezivu istoriju pričaju ove lobanje, istoriju koja se ne zaboravlja i koja će se pamtiti dokle god ima pomena od našeg imena. Turci su mislili daće kula biti strašilo i da se Srbi nikad više neće smeti da dignu na oružje. Međutim, Ćele-kula nije plašila, ona je naprotiv bodrila, krepila, pozivala, na nove borbe protiv svakog tlačitelja i mučitelja našeg naroda. Pa da je to tako, evo šta bi pročitali u Spomen knjigu - Ćelekule:

»I ovoga puta svi zajedno kažemo da će zlo proći svaki onaj koji naladne našu domovinu« -piše u ime svojih drugova vodnik iz vojne pošte br. 3071.

Mithad-paša za vreme svoje uprave u Nišu 1861-1866 godine hteo je da poruši Ćele-kulu, ali niški Turci nisu dozvolili i time su učinkli veliku uslugu našem narodu, više nesvesno, sebično.

Prvi susret sa Ćele-kulom, jeziv je, uzbudljiv, čoveku dah stane i nema reči kojima bi iskazao sve ono što u momentu oseća. Pred Ćele-kulom zastao je i veliki francuski pesnik Lamartin, koji je u svome putopisu po Balkanu 1833 godine drhtavom rukom ovo zapisao: Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu decu šta znači nezavisnost jednog naroda, pokazujući kakvu su cenu platili njihovi očevi.

PRILIKE U NIŠU POSLE ČEGARSKE BITKE

19 vek prkazivao je skoru propast Turske, jer su porobljeni narodi ustajali protiv ugnjetača na sve strane. Uspesi u drugom srpskom ustanku ulivali su nade na bolju budućnost i skoro oslobođenje. Ustanak se pripremao potajno svugde, pa ni Niš nije izostao tom prilikom. Duša narodnom pregnuću u Nišu bio je vladika Melentije, pomognut od ostalih rodoljuba, prote Stojana Popovića, sveštenika Đorđa Cincarina, utlednih i imućnih niških građana: Mladena Ovčarevića, Goluba Mutavdžije i Radisava Ekmeščibaše i drugih.

Turci su ušli u trag ovoj akciji i u leto 1821 g. došao je u Niš Husein paša sa 8.000 ljudi i naredi da se organizatori pokreta odmah uhapse. Neki dobri prijatelji ponudili su uhapšenim da pobegnu, ali vladika Melentije rekao im je: »Nećemo; bolje da stradamo mi, nego toliki narod zbog nas. Jednom se mora umreti«

Idući u niški grad, na levoj obali Nišave do mosta, već su bila podignuta vešala i spušteni konopci, jer su svi uhapšeni bili osuđeni na smrt vešanjem. Vladika Melentije išao je napred a za njim ostali rodoljubi, sei vedri, mirni, ozbiljni kao da ne idu u smrt. Vladika je uzeo konopac, navukao sebi omču na vrat pa rekao: »Sad sinci vucite«. Prota Stojan pod vešalima rekao je: »Ne može se ceo narod povešati«. I ostali su došli pod vešala i svojim hrabrim držanjem zadivili neprijatelja koji je posmatrajući ovakvo držanje srpskih rodoljuba doviknuo: »Jazuk što nisu Muslimani«, a glas pravde odgovorio je: »Boj se onog tko je navikao bez golema mrijeti jada«. Krv prolivena na Čegru i pored Nišavskog mosta bilo je životvorno seme, iz koga su­ nikli novi Sinđelići, novi velikani, koji su svojom dragocenom krvlju ispisali najlepše stranice istorije jugoslovenstva.

Na tome mestu gde su pre 131 godinu vešani verni sinovi majke Srbije danas postoji spomenik, podignut1913 godine za koji mnogi prolaznici malo znaju.

POBUNA NIŠKIH SELA 1835 GODINE

Narod iz ovih krajeva održavao je žive veze sa Srbijom za vreme Karađorđevog ustanka. Spomenućemo sledeća lica:

1) Marka Abdula iz Gornjeg Matejevca, koji se oddikovao u borbama prvog ustanka i postao barjaktar. I u drugom ustanku učestvovao je, a docnije se u požarevačkom okrugu pročuo kao vellka i važna ličnost;

2) Iliju Strelju, vojvodu leskovačkog, koji je za vreme ustanka bio u Šumadiji i za vreme borbe na Kamenici pohitao preko Nišave i Zaplanja u Vlasotince i pobunio nekoliko sela, sa prvim zadatkom da zatvori put na Klisuri, da Turci ne bi išli u pomoć Nišu, no time nije uspeo i morao se natrag vratiti;

3) Cvetka Denića iz Berbatova koji je 1809 godine podigao Zaplanjce upomoć borcima na Kamenici, pa je zbog izdajstva stradao i

4) Nešu Popova iz Berbatova, koji je pomogao Deniću.

No narod iz ovih krajeva nije bio u vezi sa Srbijom samo za vreme Karađorđevog. ustanka, nego je njegovo duhovno jedinstvo jačalo i dalje, pa i posle prvih granica Miloševe Srbije. Narod iz Nišavlja i Morave putem svojih pečalbara; lončara, trgovaca i drugih sigurnijih ljudi, koji su mu služili kao veza i poverenici, neprestano je održavao veze sa Srbijom i pripremao se da i on dočeka dan oslobođenja i ujedinjenja. Mnogi su prvi učitelji i sveštenici stekli svoja znanja iz pismenosti u Srbiji, bilo po školama, bilo po manastirima, a sad da se osvrnemo na život Nišlija posle hatišerifa od 1833 godine. Godine 1835 prispeo je u Niš Salih paša za mutaserifa, čovek slabe inteligencije, nemoćan odviše te nije mogao da obuzda besne turske činovnike i učiniti kraj zulumu. Zbog toga se seljaci iz 16 nišavskih sela latiše oružja, da učine kraj bezakonju, zulumu.

Oni se obrate pismom knezu Milošu, na koga su mnogo polagali, iz kojega se jasno vidi, što i holiko je jadna srpska raja imala da trpi u Nišu i u okolini. Između ostalog oni poručju knezu Milošu ovo: »Sirotinja danas Turčinu se pokoriti neće, zbog zuluma. Ona se tebi poklanja pod tvome krilu gospodare«.

Sirotinja iz okolnih sela sva je u planinu utekla, jer nije mogla da trpi turske zulume dalje.

Knez Miloš je odmah poslao u Niš Avrama Petronijevića sa svojim pismom za Salih pašu. U pismu naročitim diplomatskim taktom, knez se zauzima kod paše, da i hristijani ne postradaju. Ustanak je bio ubrzo ugušen dok je Avram stigao. U prisustvu serdara Stevana Stojanovića ugovoreno je, da Salih paša neće više u narod slati zulumćare i da đe im dati naročitoga vilajetskog kneza, preko koga će on naredbe izdavati, a kad ovoga izaberu neka mu prestave preko njega tegobe svoje.

Međutim zbog turskih zuluma početkom marta 1835 godine pobune se sela u okolini Niša kao: Kamenica, Cerje, Miljkovac, Vele Polje, Paligraci, Kravlje,. Gornji Krupac, Beli Breg, Draževac i druga pogranična sela. Turska vojska iz Niša bila je upućena da uguši ustanak ali u borbi kod Miljkovca pretrpi poraz i bude primorana da se vrati natrag u Niš.

Knez Miloš i beogradski vezir posredovali su preko svojih delegata za mir. Kao delegat srpski bio je ponova upućen Avram Petronijević, koji 21 marta piše knezu Milošu iz Niša ovo: »Salih paša je obećao da oprosti svima pobunjenicima, da će pustiti sve one koji su pohapšeni i dozvolio je da ustanici izaberu glavnog kneza, koji će dostavljati sve što se tiče naroda i njegovih potreba i dacija. Pošto su ljudi iz pobunjenih sela bili u zbegu po svrljiškim planinama, Avram Petronijević je otišao u selo Popčicu, gde je bio veliki, zbeg i saopštio im rezultate pregovora. Ljudi se vrate svojim kućama a za glavnog kneza izaberu Miloja Jovanovića iz Kamenice. Između Miloja i paše došlo je uskoro do sukoba te je Miloje podneo ostavku na položaj kneza, vratio se u Kamenicu da mirno živi ne gubeći nadu i spremajući se za drugu bolju priliku.

MILOJEVA I SRNDAKOVA BUNA

Ideja oslobođenja u narodu potajno je rasla i kao neka iskra tinjala je i raspaljivala se, dok se nije najposle razbuktala u silan plamen, plamen narodnoga gneva, koji je buknuo u niškom, leskovačkom, pirotskom i vranjskom kraju, i to je narodna buna ili ustanak protiv Turaka, koji je u niškom kraju poznat pod imenom druga razmirica Milojeva i Srndakova. 1841 godine ovaj narodni ustanak, kome je glava bio niški srez, koji se je graničio sa Srbijom imao je izvesnu spremu i organizaciju. Miloje Jovanović bio je duša toga pokreta. On je prikupljao novac od bogatih ljudi i za taj novćc kupovao oružje i municiju i plaćao svoje vojnike. Na spremanju ustanka radili su još i Đurđan iz sela Paligraca za Moravu; Nikola Srndaković iz Gornjeg Dušnika i Stojan Čavrad iz V. Krčimira za Zaplanje, i kao njihov veliki saradnik za Vlasotince i okolinu bio je Stanko Antonović, bojadžija.

Plan ustanka bio je da Miloje povede Kamenicu, Matejevce i ostala sela iz Nišave; Nikola Srndaković da povede Zaplanjce i Piroćance, a Đurđan Moravu i da zajednični udare na Niš i osvoje ga, pošto prime borbu i razbiju tursku vojsku koja bi na njih pošla, a za to vreme stigli bi i Stanko Bojadžija sa Vlasotinčanima, kao i Stojan Čavdar sa Kurvin grada. Najvažnija borba u ovome pokretu bila je kod Prve Kutine, 11 aprila, gde je predvodio i upravljao Nikola Srndak, i ta je borba bila sudbonosna za ustanike i ceo pokret. Ustanici su pretrpeli poraz i mnogi su pobegli u šume, a neki su otišli preko granice u Srbiju. Srndak je otišao u Aleksinac, a odatle u Beograd. Docnije međutim odlazi u Kragujevac u kome je živeo do svoje smrti
(1870) godine. Miloje nije hteo bežati već se za
tvorio u gornjo-matejevačku kulu sa svojim vojnicima i branio se do poslednjeg časa, dok ga je najposle tursko zrno nije pogodilo, i tako je Miloje poginuo junački. Turci su otsekli njegovu glavu i doneli u Niš, nabili na kolac pred gradom, gde je bila nekoliko dana, da bi služila kao strah pobunjenom narodu.

Pošto je ugušen ustanak, turski paša prošao je sa Arnautima kroz sva pobunjena mesta, popali ih, mnoge ljude pogubi, a mnoge kao roblje dovede u Niš.
Tada je bila zapaljena Kamenica koja je sva izgorela kao i mnoga druga sela, od kojih je ostao samo pepeo.

ZAVERA NIKOLEKOLE RAŠIĆA

Šesdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka jača se kapitalistička proizvodnja, koja je razvila nacionalnu svest i dala nacionalno obeležje našim gradovima. Tih godina u Nišu su bile mnogo teške prilike, Pored turskog i grčkog pritiska, tada je povedena odlučna borba protiv butarske egzarhije osnovane 1870 godine. Turci koji su živeli u Nišu više su no ikada strahovali od Srbije i Srba meštana. Veliki vezir Kbrizli Mehmed paša u svojoj inspekciji po Balkanu zadržao se je puna dva meseca u Nišu. Šta je sve veliki vezir za to vreme radio u Nišu, kakva je sve brutalna sredstva upotrebio i koliko je srpske krvi prolio ne može se ni naggisati. U upotrebi vizantisko-turskog metoda, nisu izostajali iza velikog vezira i ostali turski upravnici ovih oblasti dokle god se Niš nije konačno oslobodio.

Napredni ljudi Niša živo su radili na oslobođenju Niša. U ovom nacionalnom radu istakli su se Nikola-Kole Rašić kao vođa i organizator zavere 1874 godine, Todor Stanković, Tasko Uzunović, Đorđe Uzunović, Mihajlo Božidarac, Petar Ikonomović i drugi koji su rešili da verno, bratski i složno rade protiv petvekovnog krvopije da bi Niš što pre oslobodili.

Oni su kupili zastavu, pod kojom su izvršili zakletvu u kući Mihajla Božidarca na dan 24 2. 1874 godine Zakletvu zaverenika izvršio je niški paroh Petar Ikonomović s verom na skoro oslobođenje, kako bi se pobedonosna zastava razvila na Tvrđavi niškoj.

Ali Nikola Rapgić, Tasko Uzunović i njegov brat Đoka budu prokazani turskim vlastima te su morali da napuste Niš i pobegnu u Srbiju odakle su slali svoje ljude u Niš, da prenose oružje i da bodre svoje potlačene drugove da ne klonu i da čekaju oslobođenje i ujedinjene sa Srbijom.

OSLOBOĐENjE NIŠA 1877 GODINE

Hercegovački ustanak 1875 godine bio je jedna eksplozija, koja je još jednom pokrenula pitanje reforma u Turskoj i definitivno dovela do rešavanja t.zv. Istočnog pitanja, koje već davno čeka svoje rešenje.A uz ustanike su stale Srbija i Crna Gora i stupile u rat protiv Turaka.

Sa diplomatskog tledišta, rat je bio potpuno nepripremljen. Rat je Turskoj objavljen sa istoriskog Deligrada, 18 juna 1876 godine a crnogorska proklamacija bbjavljena je 15 juna iste godine. U to doba bila je već potpuno završena mobilizacija i raspored srpske vojske, koja se sastojala od četiri odreda: Moravski, Ibarski, Timočki i Drinski. Moravskim odredom komandovao je Mihailo Černjajev, koji je sa 68.000 boraca činio glavni deo vojske, koja je imala da nastupa u pravcu Niša; Drinski pod ko- mandom generala Ranka Alimpića sa 20.000 boraca imao je da brani zapadnu granicu; Timočki, pod komandom pukovnika Lešjanina sa 25.000 boraca imao je da brani istočnu granicu.

Ofanzivu je počeo Moravski odred 20 juna 1876 god. napadom na Mramor. To je utvrđeni logor, koji je naročito važna tačka bio radi održavanja veze između Niša i Prokuplja, ali mramorska bitka svršila se nesrećno po Srbe.

Bitka na Šumatovcu 11 avgusta 1876 godine bila je kao najslavniji podvig našeg prvog rata s Turcima. Nadanje Srba da će svi balkanski hrišćani ustati na Turke nije se ispunilo. U ovakvim okolnostima, Srbija je pristala na posredovanje velikih sila za primirje do koga je došlo, te je 41 H 1876 godine izdana naredba o obustavljanju neprijateljstva. Primirje je trebalo da važi 10 dana, ali ga se već petog uveče Turci nisu držali, nego su pokušali prelaz preko Morave kod Bobavišta i drugih mesta, no bili su odbijeni, 16 septembra 1876 godine nastavljena su neprijateljstva sa mnogo pouzdanja i bolju budućnost, ali ne i sa mnogo sreće. Posle poraza Srba na Đunisu 17 oktobra, Porta pristane na dvomesečno primirje koje je po isteku produženo do 17 februara 1877 godine, a 16 februara 1877 godine potpisan je u Carigradu i protokol mira na bazi status kvo, mir je najzad i uspostavljen vratilo se stanje, kakvo je bilo pre ovoga rata. Dok je Crna Gora nastavila uspešno rat.

2 decembra 1877 godine kneževina Srbija stupa u drugi rat s Turcima. Ona je ušla u rat sa novim uređenjem vojske koje je spremio pukovnik Sava Grujić. Obrazovana su pet korpusa: Šumadiski, Moravski, Timočki, Drinski i Javorski. Naša vojska je brojala oko 90.000 vojnika i oko 216 topova. Glavni zadatak naše vojske bio je da oslobodi Niš. Srpska vojska prelazi u ofanzivu, napada Niš i posle višednevnih krvavih borbi na Ćurlinskim vinogradima, na Goričkim utvrđenjima, Viniku i Bubnju prinudi neprijatelja na predaju. Utvrđeni položaji turski na Viniku bili su: Komandir-tabija, Zuav-tabija, Anadol-Nizami-tabija. Posle pada Gorice 28 decembra 1877 godine koja je važila kao ključ Niša - bila je potpisana konvencija 6 predaji Niša noću između 28 i 29 decembra te godine. Akt o predaji Niša od naše strane potpisao je komandant moravskog korpusa pukovnik Lešjanin, a od strane Turaka komandanti grada Niša Halil i Rašid paša.

Tako je nestalo petvekovnog tlačitelja i sa bedema gradskih za uvek skinut polumesec, da se više nikada ne pojavi.

NIŠ U XX VEKU

Prvi i drugi svetski rat

Sa pobedom kapitalizma u Evropi, Balkan je postao interesna sfera imperijalista. Austrija, Rusija, Engleska, Italija i Nemačka interesovale su se za Balkan koji je za njih bio važan kako u ekonomskom tako i u strategiskom pogledu. Uopšte, u prvoj polovini XX veka Niš je bio svedok burnih događaja. Preživljuje carinski rat, dva balkanska rata, prvi i drugi svetski rat, dve strašne neprijateljske okupacije (1915-1918), (1941-1944) i dve velike poplave Nišave (1926, 1948 god.), a sve to ostavilo je svoj trag. Ali i pored svega toga broj stanovništva se udvostručio, izgradnja je uzela velikog maha i daje, industriski lik gradu, koji je sasvim izmenio svoj palanački izgled i dobio oblik velikog grada sa širokim popločanim i asfaltiranim ulitcama, lepo uređenim parkovima, modernim higijenskim zgradama snabdevenim vodovodom i kanalizacijom, parnim grejanjem i dr. Za vreme Prvog svetskog rata 1914-1918 god. Niš je postao politički centar Srbije, jer je Beograd bio na udarcu neprijatelju. Tada je u Nišu zasedavala Narodna skupština koja je donela značajnu odluku 7 decembra 1914 god. da je zai početi ratistovremeno i borba za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neoslobođene braće. Ovim bio je jasno istaknut cilj kome se teži, koji je docnije i ostvaren.

Nadanje Austriskih osvajača da će za kratko vreme pregaziti našu zemlju, koja je dotada izdržala carinski i dva balkanska rata (jedno za drugim), nije se ispunilo. Braneći sveta ognjišta svojih predaka, naš miroljubivi narod upinjao je poslednje snage svoje i uspeo da zada odlučne udarce napadaču u bitkama na Ceru, Kolubari i Suvoboru, koje su uzdigae moral našeg vojnika, čija je hrabrost zadivila ceo svet.

Kad su Austrijanci razbili svoje planove o žilave mišice slobodoljubivog srpskog naroda, onda su uvukli Bugarsku u rat preko svoga štićenika Ferdinanda Koburškog. Bugarska je vlada izjavila da će ostati neutralna ako dobije zemlje na levoj obali Vardara, ali sumnjalo se u njenu neutralnost. Centralnim silama Bugarska je pretstavljala most koji spaja Srednju Evropu sa Azijom. A Ferdinand je stvarao antisrpeku koaliciju za podelu Srbije i 1915 god. Bugarska pristupi centralnim silama i napadne Srbiju sa istočne strane. Srpska vojska morala se povući preko Albanije u pravcu Jadranskog Mora pred brojno nadmoćnijim neprijateljem koji je imao 16 divizija prema 12 srpskih i napustivši svoju zemlju, Niš je pao u neprijateljske ruke 23 oktobra 1915 godine, a uskoro zatim sledovala je okupacija Srbije. Stanovništvo Niša bilo je pod okupacijom Nemačko-bugarskom od 1915-1918 god. izloženo mnogobrojnim patnjama, ali ih je junački podnosilo, spremajući se za dalje borbe, za oslobođenje i vaskrs Srbije. Mnogi su od Nišlija internirani u Bugarsku, drugi zatvoreni, a treći pogubljeni.

O tome najočitije govori ploča nad grobom velikih narodnih mučenika, koji se nalazi u kolonadi Saborne crkve, sa natpisom : »Vernim sinovima otadžbine palim na straži službe svoje«.

Ovde počivaju pokupljeni delovi smrtnih ostataka svešteno-služilaca, zverski od Bugara pobijenih 12 novembra 1915 godine posle ponoći iza Bele Palanke u Jankinoj padini, - sleduju imena poginulih sveštenika. 18 novembra 1915 godine ispod niške Jelašnice veliki broj sveštenika i učitelja takođe je pogubljen. Zbog ovakvih zverstava, a i zbog nasilne regrutacije koju eu Bugari počeli sprovoditi u Srbiji, došlo je do ustanka u Toplici 1917 godine. Ustanici su vodili žestoke borbe s Bugarima i osvojili okolinu Prokuplja, Brusa, Kuršumlije, Toplice, Puste Reke, Lebana, Ribarske Banje i imali vlast u svojim rukama 25 daia, Oni su imali 4 topa, koje su iskopali iz nekog groblja blizu Niša i mitraljeze. Ova pobuna bila je krvavo ugušena, ali je dokazala tlačiteljima da srpski narod ne trpi nasilnu vladavinu i čeka što skoriji čas oslobođenja.

U novembru 1914 god. u V francuskoj armiji bio je izrađen plan za balkanski front, a kao baza ratnih operacija prema Skoplju i Nišu bio je određen Solun. P početkom aprila 1916 god. posle oporavka na Krfu ločelo je sa prebacivanjem srpske vojske na solunski front. Jačina srpske vojske iznosila je tri armije - šest divizija. Kad su sve pripreme bile izvršene počela je ofanziva. Za napad bile su spreMlj^ene šest srpskih divizija, dve francuske divizije sa 580 topova, 21 eskadronom konjice i 120 aviona.

Napad je počeo topovskom paljbom 14 septrmbra 1918 god, a 15 septembra šumadijska i dve francuske divizije - prešle su u napad. Udar je bio jak tako da je razbio neprijatelja na Dobrom Polju i nije mu dozvolio da se ponovo skoncentriše sve do Niša.

Plan Vrhovne komande Nemačke bio je da na pozicijama Vranje-Leskovac, zadrži nadiranje naše i savezničke vojske, da bi održao u svojim rukamaprugu Beogra-Niš-Sofiju, ali u tome nisu uspeli. Bugarska je 29 septembra potpisala primirje a 30 septembra ggrestala su neprijateljstva. Naša i saveznička vojska oslobodile su Vranje 4 oktobra, 5 Vladički Han a 6 Grdelicu, 7 Leskovac, 8 Brestovac, 9 oktobra vršene su pripreme za napad na Niš.
Neprijatelj je kod Niša imao47 bataljona pešadije, 36 poljskih baterija, 15 brdskih baterija, 2 teške baterije i 6 eskadrona. Pored toga neprijatelj je držao glavna prirodna utvrđenja oko Niša od Seličevice do Korvin grada i levu obalu reke Toplice. Jačina Srpske vojske bila je: 27 bataljona pešadije,. 18 poljskih baterija, 9 brdskih baterija, 2 teške baterije i 6 eskadrona.
Položaj Prve srpske armije pred Nišem bio je težak jer se je udaljila od baze za snabdevanje oružjem, municijom, hranom i svim što je bilo potrebno za produženje rata. Imajući u vidu i loš saobraćaj, jer je pruga od Skoplja prema Nišu bila porušena, komandant Solunskog fronta general Franše d' Epere, uputio je Srpskoj vrhovnoj komandi koja je bila u Skoplju naređenje, »da Prva srpska armija obustavi nadiranje ka Nišu, jer može da kompromituje ceo uspeh«.

Obzirom na strategisku važnost Niša, i na polet naše vojske koja je ponesena postignutim uspesima išla iz borbe u borbu, ne prezajući od baražne vatre neprijateljske artiljerije, doneta je odluka i pored toga, što je neprijatelj bio brojno nadmoćniji, da se napadne Niš.

Bitka je počela 10 oktobra napadom prve armije na Seličevicu. Napad je bio tako jak da je 11 oktobra neprijatelj bio primoran da napusti Niš. Nemci su vodili ulične borbe u Nišu, porušili mostove na Nišavi, bombardovali Niš iz aviona toga dana (to je bilo i prvo vazdušno bombardovanje njegovo), ali srpskog vojnika nije više ništa moglo zadržati. 12 oktobra Niš je bio oslobođen od imperijalista. Valja istaći moral srpske, vojske, koja je iznurena, gladna i bosa, podnela veliki teret znajući da cena kojom jedan narod plaća svoju slobodu nije nikad skupa, da žrtve koje se daju za očuvanje nacionalne časti nisu nikad velike. Istorija našeg naroda je najbolji dokaz za to.

NIŠ UOČI II SVETSKOG RATA

Prodiranje nemačkoitalijanskog kapitala na Balkan pojačao je agresivnost politike tih zemalja prema balkanskim državama a u Jugoslaviji profašističke vlade od 1935 god. utiru put fašizmu što ih dovodi do pristupanja Trojnom paktu 25 III1941 g. Tako je 25 III1937 g. potpisan jugoslovensko italijanski pakt i otada učestale su posete jugoslovenskih funkcionera Italiji i Nemačkoj jačajući time međusobne veze. U koliko su fašisti u Jugoslaviji hitali u zagrljaj Rimu i Berlinu, u toliko je postajao veći jaz između njih i narodnih masa, koje su svrstane u jedan front dale svoju odlučnu reč po pitanju fašističkog uticaja u Jugoslaviji. Niš je tom prilikom ostao nekompromisan . i veran čuvar slobodarskih tradicija. Taj svoj stav borbenog grada, Niš je naročito izrazio 27 marta 1941 godine.

27 mart 1941 god. osvanuo je kao vedar i sunčan proletnji dan. Ljudi su u prvim jutarnjim časovima pohitali na svoje svakodnevne poslove. Ali zvuci radio talasa objavili su istoriski događaj o noćnom prevratu, o padu vlade Cvetković-Maček i sastavu nove vlade generala Dušana Simovića.

Ogromna povorka ljudi se za čas stvorila od radnika Železničke radionice, fabrike duvana i drugih fabrika, srednjoškolske omladine i građana. Svaki je bio veseo; osećao je da mu je nešto laknulo na srcu kad je čuo daje zbačen sramni pakt 6d 25 marta. Povorka je rasla svakog časa sve više, išla je Lešjaninovom ulicom Obrenovićevom, Voždovom, Dušanovom i slila se u jednu reku ljudi na trgu ispred spomenika oslobodiocima Niša. Stevan Sinđelić sa pištoljem i zadignutom rukom u vis kao da je ulivao nove borbene snage, odlučnost i samopouzdanje sakupljenom svetu oko njega. Pod tim utiscima Nišlije su manifestujući dalje na jednom stali u Dušanovoj ulici ispred zgrade Radničke komore, izneli iz radnje Čede Stamenkovića dva bureta od katrana a preko njih namestili osovinu i sve to spalili. Možda jedinstven slučaj u našoj zemlji toga dana da se na tako simboličan način odgovori onima koji su jačali osovinu, kalili.

Školska i radna omladina svrstana u jedan borbeni red prednjačila je u manifestacijama i narednih dana. Tako su Nišlije dali oduške svom gnevu prema kapitulantskoj politici vladajuće buržoazije. Ovim su progovorile slobodarske tradicije naših naroda kojima obiluje naša istorija.

NEMCI ZAUZIMAJU NIŠ 9 APRILA 1941 GOD.

Nemačka je b.aprila u 4.30 časova objavila rat Jutoslaviji i sa Italijom i Mađarskom napali je sa teritorije : Austrije, Mađarske, Rumunije, Bugarske, Albanije i Italije. Posle objave rata usledilo je bombardovanje Beograda, sa takom žestinom da ga nestane oa lica zemlje.

Ono što je 6 aprila učinjeno sa Beogradom 8 oprila 1941 godine učinjeno je sa Nišem.

Nemački avioni su toga dana oko sedam časova napali Niš sa istočne strane i bombardovali, ga redom, počev od Panteleja i Bedema do H\!elezničke radionice i Crvenog krsta. Mnoge su kuće potpuno srušene, napr. U Vojvode Mišića ulici, u Strezovoj itd. u kojima su našle smrt čitave porodice.

Toga dana u 5 časova ujutru Nemci su tenkovima napali jedinice topličke divizije koja je zatvarala dolinu Nišave. Žestokim otporom boraca zadržan je neprijatelj i odbijen. Ali nedostatak municije omogućio je Nemcima da probiju front tenkovima prema Pirotu i Nišu i 9 aprila u 9 časova zauzeli su Niš. Prvi nekački tenk kad je prelazio preko mosta na Nišavi u pravcu tvrđave bio je dočekan napadom vojnika-stražara koji je izbacio iz stroja čelična kola plativši i sam glavom, dokazujući još jednom kako se brani sloboda i nezavisnost. Tako je pastala fašistička okupacija Niša, koja je trajala do 14 oktobra 1944 godine.

NIŠ OD 9 APRILA 1941 GOD. DO 14 OKTOBRA 1944 GODINE

Danas više niko ne sumnja u to, da su događaji od 27 marta 1941 godine omeli tok Hitlerovih operacija. Zadržan je šest nedelja, taman toliko koliko je mogao da koristi povoljne vremenske prilike kako bi svoj plan na istoku ostvario. Umesto 15 maja kako je to planom bilo predviđeno napad na SSSR - Hitler je izvršio 22 juna 1941 godine.

27 marta uveče Hitler je sazvao nemački generalštab koji je doneo odluku da se napadne Jugoslavija i uništi kako vojnički tako i kao nacija.

Kao dan napada bio je određen 1 april, ali je odgođen za 6 april.

Kajtel povodom nastalih događaja od 27 marta pisao je: »Odluka da se napadne Jugoslavija dovela je do potpunog preokreta u našim dosada predviđenim lokretima i vojnim planovima. Sve je imalo biti rađeno na brzu ruku, jer je trebalo preraditi plan »Margita«, zastrašiti Tursku i odgoditi napad na SSSR. Ovo odlaganje, Karl fon Riter, nemački diplomata ocenio je ovako: »Ovo je koštalo Nemce zimsku bitku pred Moskvom i upravo ovde je rat izgubljen«. S druge strane, vesti o 27 martu primljene su sa velikom radošću u ratujućim zemljama sa Hitlerom. Procenjujući ovo novonaetalu situaciju na Balkanu sa događajima od 27 marta Vinston Čerčil u svojim memoarima piše: »Nemoguće je tačno proceniti posledice koje je imalo to zakašnjenje na razvoj nemačko-ruskog sukoba do početka zime. Potpuno je osnovano mišljenje da Moskva njemu duguje svoj spas«.

Sam Hitler povodom toga, docnije je izjavio ovoj: »Jugoslovenski udar me je iznenadio kao grom iz vedra neba. Kad mi je 27 ujutru saopštena ta novost mislio sam da je šala«. Ali Hitler se prevario, jer se jugoslovenski narodi ne šale nego junački i hrabro brane svoju slobodu, čakt i nezavisnost.

BORBENI LIK NIŠA

Okupacijom Jugoslavije, Hitlerovi osvajači pogrešno su smatrali da su time postali potpuno njeni gospodari. Zato što teren na kome su stajali Hitlerovci bio je i suviše eruptivan; jer su naši narodi vaspitavani da se bore protiv tuđina, da svoje ne daju, a tuđe da ne traže. S toga vidimo, da uskoro posle napada na Sovjetskii Savez izbila je Narodna revolucija koja je podigla zastavu slobode, okupljajući rodoljube grada i sela u zajedničku borbu protiv neprijatelja. Savlađivane su velike teškoće i prepone, ali se nije stalo, već se išlo napred. Odmazda Hitlerovaca za jednog ubijenog Nemca sto Jugoslovena, interniranja u Norvešku i bezbroj drugih mera takve vrste, - nisu zaplašili naše narode. Naprotiv nizale su se uscešne akcije jedna za drugom. širom zemlje, pa i Niš beleži nekoliko važnih momenata u svojoj istoriji. Naime, Nemci su pored spomenika oslobodiocima Niša, postavili tablu na kojoj su označavali postignute uspehena Istočnom frontu. Ali borbena omladina Niša nije mogla da gleda kako neprijatelj likuje, te je mastilom prskala istaknutu tablu i primorala neprijatelja da je ukloni. Omladina je nastavljala svoju borbenu akciju: rušila putokaze, sekla istaknute nemačke objave, a u blizini Niša pesečeni su telefonski kablovi. Akcije su bile sve češće i sve veće. 3 avgusta 1941 godine Aleksandar Vojinović iz Topličkot odreda, bacio je bombu u salu »Park« hotela i smrtno pogodio više nemačkih oficira koji su pirovali na račun porobljenih naroda. Prasak bombe bio je signal za odlazak u šumu, gde su se formirali prvi partiznski odredi ovoga kraja: Ozrenski u Lipovcu kod Aleksinca, iz čijeg je sastava izdvojena svrljiška četa, koja je docnije prerasla u odred i dr. Otada je nastala žilava borba protiv neprijatelja u ovom kraju, te su kamioni, automobili, vozovi leteli u vazduh pod udarcima žilavih mišića naših boraca.

Vešanja na trgu oslobođenja, hapšenja, logor na Crvenom krstu, masovna ubistva na Bubnju nisu pomogli neprijatelju. Revolucionarnost naših naroda rasla je svakim danom sve više. Tako je 12 februara 1942 godine organizovano begstvo iz lbgora na Crvenom krstu. Zatvorenici u logoru napali su nemačku stražu, i uspelo je, njih 102 da pobegne iz logora i da se priključi redovima Narodnooslobodilačke vojske. U borbi sa stražom poginulo je 42 lica.

14 OKTOVAR 1944 GODINE

Uspešnim razvojem Narodnooslobodilačke borbe dovela je do oslobođenja Istočne Srbije u polovini 1944 godine sem velikih gradova u kojima su se nalazile jake neprijateljske snage. Pored toga Niš je kao železnički čvor vezivao sve prilaze dolinom Morave, Nišave, Toplice i Timoka, te je bilo tada u Nišu oko 15.000 neprijateljskih vojnika, koji su trebali da obezbede povlačenje 350.000 svojih vojnika sa juga i istoka. Za likvidiranje tih nemačkih snaga i oslobođenje Niša bili su određeni: 13 korpus Glavnog štaba Srbije i 2 bugarska armija, koji su 8 oktobra otpočeli borbu za osvajanje prilaza koji vode u Niš i Leskovac.

Komunikacije Niš-Beograd; Niš-Prokuplje; Vranje-Leskovac-Niš, bile su presečene i neprijatelj primoran na povlačenje u Niš. Odatle Nemci su pokušali da se probiju u pravcu Prokuplja i Kuršumlije. Obruč oko Niša sve se više sužavao i 14 oktobra počele su odlučne borbe za njegovo oslobođenje. Otsudna bitka vođena je toga dana U reonu Aleksandrovo-Jugbogdanovac, gde je nemačka 7 SS divizija »Princ Eugen« od strane 24 i 27 srpske divizije, uz podršku sovjetske avijacije i artiljeriske vatre bugarske motorizovane brigade potpuno razbijena, a štab divizije uništen. Za to vreme 22 srpska divizija likvidira nemačka uporišta južno od Niša i njena 10 brigada u 13 časova prodire preko Široke Padine u Niš. Vođene su ulične borbe u Nišu koje su počele pre podne i trajale do konačnog oslobođenja Niša. Oko 16 časova ušle su u grad jedinice 6 bugarske divizije, sa istočne strane, a sa severo-istoka preko Kamenice jedinice 45 srpske divizije sa sovjetskim tenkovima. Tako je Niš 14 oktobra 1944 godine bio potpuno očišćen i oslobođen.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License