Bruno Lovric Istorija Nisa

BRUNO LOVRIĆ
ISTORIJA NIŠA

PRILIKOM PEDESETOGODIŠNjICE OSLOBOĐENjA KONSTANTINOVOG I NEMANjINOG GRADA
11. JANUARA 1878.
11. JANUARA 1928.

Štamparija „Sv. car Konstantin" u Nišu

Strategu, Vitezu i Heroju,
Ponosu Vojske i Otadžbine
Armiskom Đeneralu
Božidaru P. Terziću
Prvom Komandantu
V . Armiske Oblasti
Istoriske Stranice Konstantinovog i
Nemanjinog Grada
Posvećuje
Pisac.

KAZALO:

Predgovor

Posveta

Niš u zoru svoje istorije
Položaj Niša. - Preistorisko doba. - Dardani, prvi stanovnici Niša. - Rimljani osvajaju Niš. - Velika vojna cesta. - Poraz Gota pred Nišem

Niš u vreme carstva
Razdeoba pokrajina.- Putovanje iz Singinduna do Niša. - U Nišu. - Koloniste. - Religija u doba carstva. - Hrišćanstvo. - Eparhija. - Konstantpn Veliki. - 24. decembra 350

Invazije Varvara
Huni. - Poraz Nišlija i propast grada. - Istočni Goti. - Justinijan (527.-555.) podiže utvrde oko Niša i povraća varoši prvašnji sjaj

Seoba Slavena
Slaveni pred Nišem 548. i 552 god. - Slaveni zauzimlju Niš. Poslanici kneza Rastislava prolaze kroz Niš. - Kiril i Metodije u Nišu. - Učenici Metodijevi u Nišu. - Niš potpada pod zapadni patrijarhat. - Niška eparhija. - Niš pod Vizantijom. - Mađari haraju Niš, Krvavi sukob između Nišlija i Krstaša. -Hajnrih Lav u Nišu. - Car Manojlo. - Vel. Župan Desa.

Od Stefana Nemalje do zauzeća Niša no Turcima
Nemanja zauzima Niš. - Zadužbina Nemanjina sv. Pantelija. - Fridrih Barbarosa i Nemanja. - Niš postaje pogranična varoš vizantiske države. - Vukan dobija Niš. - Kalojan. - Boril i Hajnrih poplašeni kod Niša čudom sv. Simeona. - Hajnrih Andrija II protv Stefana Prvovemčanog. - Robert Kirtnejski u Nišu. - Posle bitke kod Velbužda (1330.) Niš opet potpada pod vlast zakonitih srpskih vladara.

Niš od 1386. do Đorđa Brankovića
Bitka na Marici. - Turci osvajaju Niš. - Bitka na Pločniku. - Niš pod Turcima. - Sibinjanin Janko i Đorđe Branković. - Đorđe Kastriotić. - Niš je ustupljen Đorđu Brankoviću. - Turci opet osvajaju Niš

Niš od polovine XV. veka do 1800. god.
Kako se je putovalo u vreme tursko za Niš. Kakav je Niš izgledao. - Mahmud IV. i Kara Mustafa prolaze kroz Niš. - 23. septembra 1689. - Požarevački mir. - Privremena okupacija Niša od strane Austrnjanaca 1737 god. - Niški Mitropolita Đorđe Petrović. - Eparhija Niška potpada pod carigradsku
(patrijaršiju. - Janičari. -Kruadžalije u selu Malče

Niš od pogibije Kameničke (1809) do oslobođenja (1877.)
Kamenička pogibija. - Ćele-Kula. - Vladika Melentije i drugovi - Od Niške eparhije otkida se: Pirot, Bela Palanka i još mnoga sela. - Ustanak pod vodstvom popa Mite iz Niša i Đurđana Jovića - Ustanak 16. nišavskih sela. - Okolina Niša opet se buni 1835. god. - Kuga u Nišu. - Buna od 1841. god. -Vladika Ćir-Venedikt II. - Žalbe seljaka na spahije. - Vladika Janićije. - Prosveta u ovo doba i učitelj Atanasije Petrović. - Borba između Egzarhata i car. Patrijaršije

Oslobođenje Niša
Proklamacija Kneza Milana. - Zavera Kole Rašića i drugova. - Zauzeće Niša 28. docembra 1877. u veče. - Knjaz Milan ulazi u osvojeni Niš. - Niš uoči oslobođenja. - Turci u Nišu. - Kod Deda Viktora.

U oslobođenom Nišu
Kraljen Dvor. -Predstavnici velikih sila u Nnšu. - Dižu se moderne zgrade. - Crkve. - Katolici. - Jevreji. - Muslimani. -Spomenici. - Prosveta. - Trgovina i industrija.- Saobraćaj. -Sednšte vlasti. - Niš 1914. god

Besmrtna Stranica
Nišlije na Golgoti za vreme neprijateljske okupacije. - 1918. god.

PREDGOVOR.

Grad silnog i velikog imperatora Konstantina, gordi ponos mladoga Nemanje, jedan od najlepših bisera u kraljevskoj kruni Karađorđevića - slavi 11. januara (29-XII.) 1928. pedesetogodišnjicu svoga osloboćenja od turskog jarma! Niš - jedan od najkrvavijih kamenova na istoriskom razbojištu burnih vekova! Ležeći na raskršću svih drumova na Balkanskom Poluostrvu, u silnoj mešavini naroda, koji se spustiše sa Urala, Volginih nizina i Karpata na Dunav; svetska istorija izabrala je Niš, da joj bude svedokom udesa i sudbine tih novih stanovnika Evrope. Niš je gledao zlatne orlove rimskih legijona i divlje horde Atile, tog „Biča Božjega", i Bajana; gledao je plemenitu braću iz kraljevskog roda Amalovića i u ono vreme najslavnnjeg vladara na zapadu Fridriha Barbarosu; posmatrao je, kako zapada sunce razvratne Vizantije, kako sviće rujna zora slavnih Nemanjića; slušao je ubojnu trubu hrišćanskih pobornika i groznu huku janičarskih talambasa; slušao je pesmu slavodobića i jauk jadnoga roblja! A ko da verno izniže sve ljute borbe, koje su se u toku vekova bile na okrvavljenom Niškom Polju?

Kod Niša gorda i ohola Vizantija sagiba glavu pred varvarskim gospodarom Atilom, koji joj mir diktuje; kod Niša bledi polumesec u sjaju Ludvikova Krsta, kod Niša nova Srbija varvarske lanci ruši.

Kada omo Topolski Heroj razvi zastavu oslobođenja, Niš mu se spremno odazva, i u titanskom pregnuću za ideale čovečanstva, u žrtvi, krvi i samopregoru nije prestao dotle, dok mu sa ponosnih vrhova Suve Planine Beli Orao nije zakliktao pesmom večne slobode.

Eto taj i takav grad slavi pedesetogodišnjicu svoga oslobođenja! Sretan sam, što pred meni drage Nišlije, decu tako slavnih predaka, mogu izneti toliko sjajnih momenata njihove velike istorije! Neka im ovo bude znak blagodarnosti sa sve one iskrene simpatije prema mojoj skromnoj ličnosti, za onu toplotu bratskog srca, koju sam ja osetio i osećam od onoga časa, kada sam sa suncem pozlaćenih obala našega plavoga Jadrana došao u njihovu sredinu.

Sjajne stranice istorije Nemanjinog Grada posvećujem ponosu herojske vojske, armiskom đeneralu g. Božidaru P. Terziću. Zašto? Jer je on jedan od najvernijih, najtipičnijih i najmarkantnijih predstavnika sunčanih apostola, koji srcem Obilića a mišicom Kraljevića Marka oslobodiše definitivno Niš i sve krajeve naše velike Otadžbine, koji su tuđinu služili.

Vojnik naročite stručne spreme, ženijalni strateg, i kao takav čovek prejake intuicije, silnih ornginalnih koncepcija, - đeneral Terzić je u proslavljenom senatu vojničke jerarhije zapremao najviša mesta i bio je jedan između prvih, rekao bih, u nadčovečanskim pripremama za epohalno delo opšteg oslobođenja.

Otadžbina sa ponosom gleda đenerala Terzića uz vojvode: R. Putnika, Ž. Mišića, St. Stepanovića i P. Bojovića. U velikim planovima za velike pobede primećuješ odmah svetlo Terzićevog uma, On je uz njih, on s'njima sarađuje, njega savetuju, savet se njegov prima.

Njegove operacije na čelu Šumadiske Divizije služe kao uzor u strategiji ne samo u našim nego i u vojnim akademijama velikih svetskih metropola. Tako i toliko je ovaj heroj prodičio, ime vojske i naroda svoga! Domaći i strani vojnički stručnjaci sa divljenjem govore o retkim vojničkim sposobnostima i vrlinama đenerala Terzića.

Ali moralna i umna vrednost đenerala Terzića ispoljila se je najviše u tragičnoj godini 1915. Kada su mnogi mislili, da je sve propalo, da nema više nade u vaskrsenje Otadžbine; đeneral Terzić postaje ministar vojni. - Ne u sreći i miru, nego samo u nesreći i u ratu objektivno se procenjuje veličina uma i jakost volje! Što je đeneral Terzić uradio kroz vreme svoga ministrovanja, to je najbolje dokazala istoriska godina 1918.

Imeiom i delima đenerala Terzića ne samo istorija vojske nego i istorija naroda našega sklopila je večito pobratimstvo. Da, đeneral Terzić je živa istorija herojski podviga - lavorikama besmrtnosti ovenčane vojske! Ali on je, bez sumnje, prema mišljenju strategiskih talenata i jedan od najviših autoriteta u teškim i zapletenim vojničkim pitanjima sadašnjice. A ako sa Triglava i Lovćena bojna truba zaori i heroje časti i slave pozove u bojne redove, sigurpo je, da će silni Genije Velike Otadžbine pružiti maršalski štap generalisimusa đeneralu Vožidaru P. Terziću, jer njegova savršena stručna sprema, njegovo iskustvo, njegova sinovska odanost ggrema uzvišenom Prestolu Karađorđevića, njegova neograničena ljubav prema narodu svome - sigurno su jemstvo za nepovredivost granica Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Đeneral Božidar Terzić je veliki čovek u istoriji naroda našega, pa zato ja Velikom Čoveku i posvećujem Veliku Istoriju Velikog Grada.

*
Pri pisanju moje istorije poslužio sam se ovim delima: Milićević: Kneževina Srbija, - Milićević: Kraljevina Srbija, - S Novaković: Srbi i Turci XIV i XIV Veka,- R. Agatonović i P. M. Spasić; Ustanci protivu Turaka u vezi sa narodnim Seobama u Tuđinu, -Jovan Dragašević: Ilirsko Tropolje, - Kosta N. Kostić: Stara Srpska Trgovina i Industrija, - Živan Živanović: Niš i Niške znamenitosti, - Cjetko Rubetić: Kratka Povjet Crkve Kristove, - Konstantin Jireček: Istorija Srba, - Dr. Ivan Hoić: Slike iz Obćega Zemljopisa, - Venijamin Kalaji: Istorija Srpskoga Naroda, - Giovanni Marković: Gli Slavi ed i Papi, - Valla: Svjetska Povjet, - Dr. Cons. Jos. Jireček: Die Heerstrasse von Belgrad nach Constantinopelm, - Tade Smičiklas: Povjest Hrvatske, - Ferdinand von Šišić: Geschichte Der Kroaten, - Stefano Skurla: Ragusa: Cenne Storici, - St. Stanojević: Istorija Srba, Hrvata i Slovenaca, - Dr. Heinrich Brück: Lehrbuch der Kirchengeschichte. -Kad god sam za zgodno procenio, tu sam ostavio svoje auktore da sami govore. Od neproceiive vrednostn bili su mi Memoari Atanasija Petrovića, učitelja, kojemu Niš duguje svoju prosvetu poslednjih trideset godina pre oslobođenja. Najiskre¬nija blagodarnost sinu poč. A. Petrovića g. D. Petroviću, kojst mi je te Memoare stavio na raspoloženje!

Sa samopregorom dostojnim svakog priznanja g. M. Milošević, sreski načelnik u p., letio je na sve strane da nađe što više slika, koje se odnose na Niš i njegove velikane, a g. Sotir Nedeljković, dvorski fotograf, koji je dušom i srcem odan svome Nišu, sve je te slike poznatom stručnom spremom reprodukovao i meni ih bez ikakve nagrade ustupio. Neka je g. Nedeljkoviću i g. Miloševiću zato najiskrenija blagodarnost!

Niš 11. januara (29-HII) 1928.

ISTORIJA NIŠA
NIŠ U ZORU SVOJE ISTORIJE.

Položaj Niša. - Preistorisko doba. - Dardani, prvi stanovnici, Niša. - Rimljani osvajaju Niš. - Velika vojna cesta - Poraz
Gota pred Nišem.

Na granici između istočne i zapadne polovine Balkanskog Poluostrva prostire se u nizu širokih i plodnih dolina niška kotlina.

Pirotskim poljem dražesno se vijuga Nišava, da onda uđe u najromantičniji kraj Srbije: Sićevačku Klisuru. Kada se je preturala kroz ovu krševitu gorsku kosu, kroz ove impozantne prirodne grozote, ona izmili u ravno i plodno Niško Polje. Oko ovog istoriskog Polja iznizale su se u obliku trougla ponosne planine: na istoku i jugu Suva Planina sa svojim izdancima, na zapadu Jastrebac, a na severu Ozren. Usred ove ravnice, prema kojoj je priroda tako darežljiva bila, na desnoj i levoj obali Nišave leži Niš, koji glasoviti aleksandriski astronom Ptolomije još 140. god. posle Hr. u svom geografskom spisu o onda poznatom svetu pominje kao jednu od glavnih varoši u Gornjoj Meziji. On dolazi najpre kao Naissus, Nisos. retko Naissos: latinski: Niy, Nissa.1)

Da je Niš sa okolinom bio naseljen ljudima još u preistorisko doba, to nam jasno dokazuju nalasci u niškim pećinama. Tu su zastupljeni predmeti na kamenog, bronzanog i prvog gvozdenog doba.

Prvi stanovnici Niša, za ime kojih znamo, jesu Dardani, koji su bili naselili i Gornji Vardar, Beli Drim i Kosovo Pollje. Dardani se pominju tek od. 284. god. pre Hrista.

Dardani bejahu podeljeni u brastva; imali su kao i ostali njihovi sanarodnici zajednička groblja. Žene su bile u velikom poštovanju; snažne su, vredne, muvaju stoku, vuku drva, spremaju jela i pored svega toga rađaju i doje decu sa lakoćom. Po svoj su prilici i dardanske devojke u svojoj velikoj slobodi kao i druge Ilirkinje smele imati čak i dece. Pored slobodnih Dardanaca u Dardaniji bilo je i potčinjenog ropskog stanovništva, kao što su bili Heloti u Lakoniji. Na čelu Dardancima stajahu poglavice ili nasledni kraljevi.

Po Strabonu, piscu iz doba cara Tiberija, stanovali su Dardani, koji kod Grka važe kao neobično prljav i nečist parod, u pećinama pod gomilama đubreta zabavljajući se u svojim skloništima sviranjem u frulu i na instrumentima sa žicama.

Dardani su bili hrabri i junački narod. Kada je Filip Makedonski pomoću divljih germanskih Bastarna hteo da pokori Dardane, pak da onda preko Alpa provali u Lombardiju; sve se njegove osnove razbiše o junački i snažni otpor Dardanaca i drugih susednih naroda. Ali ako se opreše Makedoncu, neće sigurno silnom Rimljaninu.

Težak je put, koji vodi od Dubrovnika kpoz planine Hercegovine preko gore Čemerno (1373 m.) za Drinu, kao i njegov nastavak preko Plevalja i Novog Pazara, oko južnog podnožja Kopaonika a dolinom Toplice za Niš. Uzdužni putovi od severa k jugu bili su uvek zgodniji za saobraćaj i komunikaciju. S ovoga su razloga Rimljani, kada je bitkom kod Pidna 168. god. bila zapečaćena sudbina Makedonije, počeli da prodiru u unutrašnjost Balkana ne iz Dalmacije nego iz Makedonije. Već krajem II. veka pre Hrista rimske legije pokušavaju da iz ove pokrajine napreduju prema Dunavu. Prvi je u tom cilju pokušao sreću godine 114. pre Hr. konzul Gajo Porcije Katon, ali u zao čas po sebe! Skordisci ga tako poraziše i hametom potukoše, da je jedva glavu na ramenu iz ljutog kreševa izneo. Pretor Marko Didije teškom mukom obranio je rimsku granicu. Sretniji su u tom pogledu bili konzuli: Gajo Metel Kaprarije (113. do 112. god.) i Marko Livije Druzo (112.-111. god.), prvi rimski vojskovođa, koji je dopro do Dunava. Ovim su se zavojevačima sigurno oprli i Nišlije, ali svakako bez uspeha. Godine 110. potuče Marko Minucije tako odlučno Skordiske na Moravi, da su prestal biti znameniti, a namesto njih podigoše se Dardani, koji su od sada od Dunava do severne Makedonije najznatniji narod. Alp se ni oni nisu mogli dugo opirati rimskome Orlu. Bitkom kod Pidna Rimljani postadoše gospodari civilizovanog sveta. Svi budući ratovi ili će se voditi protiv buntovnika ili protiv varvarskih divljih naroda. I Dardani se nisu lako hteli da pokore Rimljanima. Reklo bi se, da ih je definitivno umirio Gaje Skribonije Kurije (75-73). Savršenoj romanizaciji, koja je, doduše, išla sporije nego docnije u Španiji i Francuskoj, nisu se mogli opreti ni inače žilavi Dardani.

Čim bi Rimljani zauzeli kakvu pokrajinu, prva im briga bejaše, da sagrade dobre ceste. Taj je posao vršila vojska. Tako je odmah posle osvojenja Make-donije sagrađengl Via Egnatia, koja je vodila iz Drača preko Apolonije i Soluna u Vizantiju. Po svoj prilici 33. ili 34. god. posle Hr. završen je zapadni deo poznate vojne ceste do Niša. Ovaj glasoviti put 2), koji je vodio od Beograda do Carigrada, bio je za dugo vreme jedini spoj između Zapada i Istoka. Ko je gospodar bio ovog znamenitog puta, taj je sa strategičkog i trgovačkog gledišta gospodario Balkanskim Poluostrvom. A na ovom prevažnom, istoriskom drumu ležao je Niš i to na desnoj strani, Nišave. Šta više u Nišu je bilo stecište šest drumova. Odavle si mogao krenuti u Ratiariu (Arčar) na Dunavu preko Timoka; kroz Bosnu u Salonu (Solin); u Albaniju, u Makedoniju, na Egejsko ili Jadransko more.

Nikakvo čudo stoga, da će se u velikoj vrevi naroda tokom burnih vekova pred Nišem ili u njegovoj blizini voditi krvave i odlučne bitke. Već 269. godine za vladanja rimskog imperatora Klaudija osvanuše pred Nišem Goti u nameri, da provale u srce rimske države. Ovde dođe do odlučne bitke. Borba bejaše grozna, a poraz varvara užasan: 50.000 Gota pokri Niško Polje. Što je živo ostalo, to se je razbeglo Trakijom i Makedonijom, a retki su se svojoj kući povratili.

Porazom Gota Niš je uživao preko sto godina blagodeti mira napredujući u civilizaciji i kulturi.

1) Po Tomašeku reč Niš, Naissus je keltskog porekla.

2) Via militaris, via publica, agger publicus, strata

Niš u vreme carstva
Razdeoba pokrajina.- Putovanje iz Singinduna do Niša. - U Nišu. - Koloniste. - Religija u doba carstva. - Hrišćanstvo. - Eparhija. - Konstantin Veliki. - 24. decembra 350

Kada je car Aurelian (270.-275.) bio prepustio Dakiju njenoj sudbini, on prebaci mnoge rimske naseljenike preko Dunava tako, da mnogi dođoše u Niš i tu se naseliše.

Da bi se bar po imenu sačuvalo ime Dakije, on tim nazivom prozove jedan deo Mezije. Ova Dacia Aureliani docnije se raspala u dva dela: Dakiju Obalnu (Dacia Ripensis) sa glavnim gradom Ratiaria (Arcar Palanka) i Dakiju Sredozemnu (Dacia Mediterranea) sa glavnim gradom Serdica (Sofija). Dakiji Sredozemnoj pripadao je i Niš i bio je odmah druga varoš iza Serdike.

Ova je razdeoba pokrajina trajala do cara Dio-lecijana (284.- 305.). On je svoje veliko i prostrano carstvo razdelio u 12 dijeceza. Niš je bio u dijecezi Meziji, koja se je prostirala od srednjega Dunava do Krita.

Nova je organizacija države nastala za vladanja Konstantina Velikoga. Kada je on podelio zemlju u: četiri prefekture, Niš je potpao pod Ilirsku Prefekturu, a ova je bila najmanja. Kasnije je ova prefektura bila razdeljena u 12 pokrajina sa glavnim gradom Solunom.

Uputimo se sada iz Singidunuma (Beograda) do Niša. Na državnim poštanskim kolima 1), kojimasu se obično vozili kuriri i činovnici, mi jurimo već pomenutim vojnim drumom širokim šest metara. Put je popločan velikim poligonskim kamenjem. Preko reka, provalija i potoka vode kameni, a po gde-gde drveni mostovi. Na svako hiljadu koraka nailazimo na miljokaz. 2) Na putovanju ne treba se plašiti napadaja ma s koje strane, jer nad putnicima bdiju mnogobrojne kule 3), koje su u kasnija vremena postale gradovima vizantiskih i srpskih plemića. Ako ustreba napojiti konje, zastane se kod kakvog bunara 4), kakovih pored ovog puta ima priličan broj. Izmena konja ili kola vrši se u većim stanicama5), koje nose ime mesta6), gde se ialaze, ili broj miljokaza od poslednjeg prenoćišta7). Pored svake veće stanice bila je i gostionica8). U svakom većem mestu bio je konak9), u kojemu su putnici posle jednog dana putovanja prenoćivali, a državni činovnici imali su zasebno prenoćište10). Pošto su putnici prenoćili u Mansio Ipompeis VIIII., još će jednom da izmene konje u Mutatio Rapiana i eto ih posle nekoliko sati u Nišu. Pred varoškim kapijama su prostrana i lepo uređena groblja (necropoles), u kojima se naročito ističu sa umetničkog gledišta toliko lepi sarkofazi bogatijih građana. Varoš, kako već rekosmo, leži na desnoj strani Nišave, koju Verantije nazivlje dosta velikom rekom.11) Na levu stranu reke prelazilo se je preko velikog kamenog mosta; a bilo je i nekoliko drvenih ćuprija. Niš je bio municipalni grad, a svaki je građannn bio municeps, t. j. on je preuzimao javne terete i bio je dužan, da unapređuje opšte dobro u duhu sloge i bratimstva, tako da je cela varoš bila neka vrst familije. Samo municeps ima glas na foru, samo on može biti pozvan u gradski senat i u sudnicu kao sudija. Kogod nije bio municeps, pa i stanovao u varoši, nije spadao u opštinu (municipium). Kao dandanji naše opštine, tako je i municipium u Nišu imao svbje odbornike: većnike, koji su se oida zvali decuriones. Tako se je na mestu zkanom Kovanluk u Nišu nedavno našao jedan zavetni kamen, što ga bejaše božanstvu podigao jedan niški dekurion po imenu; Aurelius Lupus.12) Niš je kao znameniti municipium pružao sliku jako odmakle kulture. Niš je imao svoj vodovod na način onoga kod Solina u Dalmaciji, ulice pravilpo popločane, kupke, raskošne trgove sa stubovima. U varoši je bilo više hramova, među kojima su se naročito dva isticala:

hram posvećen Merkuru Niškom i Herkulu Niškome. Kako su svi veći rimski gradovi, tako je i Niš imao prostrane amfiteatre za borbu sa životinjama, za borbu gladiatora, za trke i druge narodne zabave.

Kuće su se u Nišu u ovo doba gradile od kamena ili cigle, zidovi su bili ukrašeni slikama ili mozaicima; stanovi su se zimi grejali toplim vazduhom, koji se je sprovodio kroz cevi od kaljeva (tribuli), a ove su se nalazile pod patosom i u unutrašnjosti zidova. Sem javnih zgrada, po svoj prilici nešto podalje od varoškog centruma, bila je velika carska fabrika oružja. Pošto je Niš bio jedna od najvažnijih prolaznih tačaka, on je imao i carinarnicu. U prvo doba pravo pobiranja carine izdavano je društvima pod zakup, a tek docnije taj su posao vršili vladini činovnici.

Starosedeoci u Nišu u doba carstva bili su skoro sasvim romanizovani. Sem činovnika građanskog i vojničkog reda, u Nišu je bio veliki broj uglednih trgovaca. Poznato je, da su još onda dalmatinske varoši trgovale sa Nišem.
Nišlije su zarađivali svoj hleb i kao skupljači zlata13) u perionicama zlata na Moravi. Mnogi su kovali rimski novac još od vremena Trajana u bakrenim rudnicima Dardanije, dok ih je po svoj prilici najviše bilo zaposlenih u gvozdenom rudniku kod Bele Palanke (Remesiana).

U Nišu je bilo sedište kohorte14) iz Kilikije, dok su Nišlije većinom služili vojnički rok u Severnoj Africi, na Rajni ili pak u floti Sredozemnog Mora, u Raveni i Mazenu. Ovde nam je primetiti, da je Dardanija sa Nišem dala rimskom carstvu vrsnih vojnika i vladara. Car Klaudije, pobednik Gota, je iz Dardanije; Licinije isto tako. Konstantin Veliki i Konstantije, savladar Honorija, rodom su iz Niša. Porodica Justina I. i njegovog sinovca Justinijana I. vodila je poreklo od rimskih kolonista u Dardaniji.

I u Nišu i u njegovoj okolini bilo je mnogo kolonnsta, a izmeću ovih isticali su se isluženi vojnici VII. legije Claudia, čije je sedište bilo u Viminatium-u (Kostolac). Treba znati, da su rimske legije ostajale na jednom mestu kroz više generacija. Tako je pomenuta legija bila ostala za četiri veka u Kostolcu. Vojnici po isluženom roku dobivali su zemlju, stoku, robove i seme za useve. Naseobine, veterana ove legije prostirale su se od Dunava do Nišag pa dalje prema jugu do Prizrena i Skoplja.

Religija u doba carsgva bila je šarena mešavina domaćega verovanja sa grčkim, rimskim i domaćim kultovima. Božanstva su dobivala lokalne nazive. Kod Niša nađeni su natpisi posvećeni (Mercurio Naissati 1) i Herculi Naissati 2). Od vremena Avgustova uveden je i kult cara. Izaslanici varoši sastajali su se jedan put u godini u saboru3, kojom bi prilikom glavni sveštenik prinosio žrtvu boginji Roma (Rimu) i caru. Za ovim su održane svečane igre i u isto. vreme formulisane molbe i žalbe na vladu.

Prvi jevanđeoski vesnici, koji su u Niš uneli svetlo Hristove vere, bili su bez sumnje učenici i saradnici samih apostola. Sv. Pavle dva se je puta svraćao u Makedoniju, a i sv. Petar delovao je u Grčkoj. Ne da se ni zamisliti, da je apostolsko delovanje Pavla i Pedra zastalo pred vratima Sredozemne Dakije. Najverovatncje je, da su apostoli svoje pomoćnike i učenike poslali, da i dalje po Poluostrvu šire blagu vest i uteželjuju hrišćanske opštine. I, zaista, sv. Epifappje tvrdi, da je sv. Luka propovedao Hristovu veru u Dalmaciji, a da je sv. Kliment, koji je sv. Pavlu pomagao u sejanju reči Božje, utemeljio crkvu u Beogrzdu (Singidunum). Pošto su i jedni i drugi dolazili iz Makedonije, to treba uzeti, da su se neko vreme zadržali u Nišu, gde je bilo stecište šest drumova. Izvršivši svoju apostolsku misiju, Luka je krenuo Dubrovačkim drumom dolinom Toplice do Solina (Salonae), a Kliment prosledio je dalje istim putem do Beograda (Singidunum-a).

Kako ne znamo za najstarije glasnike hrišćanske vere, koji su delovali po mnogim mestima, pokrajinama i državama; tako nam istorija ništa ne govori o onim vesnicima jevanđelja, kojp su prvi nasledili delo učenika svetih Apostola u Sredozemnoj Dakiji.

Razlog je ovome, što se je hrišćanstvo širilo tiho, bez buke i što je, manje ili više, svaki hrišćanin vršio misionarsku dužnost. Na širenju vere radili ,su zanatlije, trgovci, činovnici, učenjaci i vojnici. Pokrštenih vojnika bilo je u svakoj rimskoj legiji.

Takovih je bilo i u Nišu, a Nišlije su opet služili svoj vojni rok u pokrajinama, u kojima je hrišćanstvo u zametku svoga postanka bujno cvetalo tako, da su mnogi išli u daleki svet kao neznabošci a vraćali su se kući kao vatreni apostoli Hristove reči.

Na žalost nemamo pri ruci istoriskih dokumenata, po kojima bi mogli saznati do kolikog se je stepena u ovo doba bilo razvilo hrišćansto u Nišu. Ali, da je ovo bilo zahvatilo duboki koren, vidi se po tome, što je Niš već u drugo] polovini III. veka imao svoga episkopa.

Kada su rimskm carevi počeli da progone hrišćane, gorka čaša mučeništva nije minula ni mnoge Nišlije. Zar da i Niš nije imao svoje mučenike kao što je Beograd imao svoga Montana, Donata, Venusta, Fortunata, Hermogena i druge ? Bez sumnje i niške arene orošene su krvlju Hristovih pobornika! Mi im za imena ne znamo, kao što ne znamo za imena mnogima od onih pet stotina mučenika, koji za vreme Dijoklecijanovoga progonstva poginuše u Iliriku.

Uskoro se je imala sleći oluja neznaboškog besa i već se je rumenila zora velikog dana po Hristovu crkvu, - dana, u koji je Isusov krst posle tristogodišnje ljute borbe sa lažnim bogovima izpeo definitivnu, savršenu pobedu.

Godine 274. istoga dana, kojega je Konstancije Hloro kod Vindiša na ušću Rojse u Aaru, potukao Alamane, žena mu Jelena, rodom iz Dalmacije, rodi u Nišu, u današnjem Gradu sina Konstantina.15) Ovaj, zaista, veliki car, svojim epohalnim Milanskim Ediktom (313.) istrgnuo je iz katakomba hrišćane i povratio crkvi slobodu. Što se tiče samog Niša, on nije samo sa estetičnog gledišta polepšao svoj rodni grad i svoj carski dvorac u Mediani, predgrađu Niša (Brzibrod), nego je pregnuo sa svim silama da učvrsti hrišćansku veru i da zaceli ljute rane, što ih i Nišu zadadoše Dijoklecijan, Maksimijan i Galerije svojim krvoločnim protuhrišćanskim ukazima. A šta mi znamo o bujnom hrišćanskom životu u Nišu posle Milanskog Edikta! Znamo za hrišćansku nekropolu: Coemeterium Sanctae Legis Christianae, koja je uz neznaboško groblje bila pred gradskim kapijama; znamo, da je na aktima sabora, koji se je održao 343. ili 344. god. u Serdici (Sofiji), a predsedavao. mu kordovski Episkop Hozije kao i u Nikeji, i u kojemu se je rešavao veliki spor Arijanski, - bio potpisat i episkop Niški. Ali gde su hrišćanske bazilike, gde drugi hrišćanski spomenici, koji su ukrašavali varoš Velikog Cara? Veliki momenti istorije Niša za vreme carstva, a i posle, leže pod zemljom! - Nije li već 1860. god. Kanic bio otkrio blizu Brzog-broda rimske zidine, mozaike, cigle, temelje oktagonalne građevins i t. d.? Na žalost Abdur Rahman Paša zapreči po državu opasnog (!?) arheologa u njegovom plemenitom nastojanju, šta više on ga dade uhapsiti. Kada Vinik, Brzibrod, Grad i okolina Niša budu imali svoga Kanica, svoga De Rosija, svoga Don Franu Bulića; onda će nam tek pred očima duha sevnuti sjaj istorije Niša u vekovima, o kojima smo sada govorili.

Ovo ćemo poglavlje završiti sa prizorom, koji se je odigrao u Nišu 24. decembra 350. god. Za vladanja cara Konstantija II. Magnentije se dade proglasiti carem Galije i Italije, a stari vojskovođa Vetranion zaželi se i on carskoga grimiza. Uzurpatori se lako izmsđu sebe sporazumeše i otpraviše poslanike u Carigrad k caru Konstantiju II. porukom, da ih ovaj ili prizna kao careve ili da se sprema na rat. Car se odluči za rat. Ponajprije razdvoji oba uzurpatora, a pridobivši novcima i obećanjima vojsku Vetranianovu, poče da šalje svoju vojsku u Makedoniju pod izlikom, da će s njom, a u društvu s Vetranionom, protiv Magnentija. Konstantije n Vetranion sastanu se u Nišu. Obe se vojske i Konstantijeva i Vetrianonova poredaše 24. decembra 350. god. oko uzvišena mesta (Vinika?), s kojega im se predstave oba vladara. Konstantije im probesedi dobro promišljeno slovo, seti ih pobede oca svoga i krvi brata Konstanta te ih pozva da zajednički sruše ubojicu uzurpatora. Reči su Konstantijeve bile paperene protiv Vetraniona isto tako kao i protiv Magnentija, a ilirske legije, i onako već podmićene, stanu bučati i nadvikivati se sa legijama Konstantijevima, tražeći da se otimači prestola kazne. Vetranion se poplaši s te vike, odloži grimiz i baci se Konstantiju do nogu. Ovaj mu poštedi život i pošalje ga u izgnanstvo u Prusu. Pojačavši svoju vojsku njegovim legijama, malo zatim Konstantije ostavi Niš i krenu protiv Magnentija, koga hametom potuče 28. septembra 351. god. kod Oseka u Slavoniji.

Posle ovog po Vetraniona tako tragičnog prizora, neće proći ni punih sto godina, a Niš će biti svedok mnogo krvavijih igara, koje će za njega biti katastrofalne.

Invazije Varvara
Huni. - Poraz Nišlija i propast grada. - Istočni Goti. - Justinijan (527.-555.) podiže utvrde oko Niša i povraća varoši prvašnji sjaj

Sve do polovine V. veka Niš se je mogao slobodno i mirno razvijati u svakom kulturnom i socialnom pogledu. Julijan Apostata (331. 364.) bejaše ga tako utvrdio, da se je držalo, da je on nesavladiv. I, zaista, on se je sretno odupro svim napadačima do onda.

Ali dolaskom Hupa u Evropu i njemu su se primicali crii dani: op neće moći da odoli Biču Božjemu, krvoločnom Atili. Opštoj katastrofi na Balkanu, koja je onda bila zahvatpla i Niš, ovo je bio uzrok: Atila i njegov brat Bleda tražili su od rimskih vlasti, da im se izruči episkop iz Margusa jer da je on, tobož, pljačkao na levoj obali Dunava, koja je pripadala Hunima. Kada Rimljani ne htedoše da se odazovu njihovome zahtevu, Huni pređoše Dunav da sedam godina (441.-447.) žare i pale po Balkanu. Najpre navališe na episkopski grad Braničevo i zauzevši ga bez muke, sravniše ga sa zemljom. U Margusu, za čudo, već pomenuti episkop otvori im u određeno vreme gradska vrata. Zauzevši i porušivši Beograd (Singidunum), hunska se je lavina počela kretati prema Nišu, da ga pretvori u prah i pepeo.

Pred Konstantinovom varoši stoji vojska sa svojih 500 hiljada vojnika. Od Kserksovih vremena Evropa nije videla toliko poznatih i nepoznatih naroda, koliko ih je bilo u Atilinoj vojsci. Tu su njegovi Huni, koje istorik Jormand zove „zverima sa slikom i prilikom čovečjom", a Amijan Marcelin, njihov savremenik, „zverima na dve noge". Tu je bio aziski nomad i Slaven, tu Alan sa svojim dugim kopjvsm i sa rožnatim oklopom, tu je bio tetuvirani Galom s kosom mesto oružja i sa odelom od čovečje kože mesto od sukna. Germanija je poslala i one svoje narode, koji su bili daleko na severu i na jugu. Istočni i zapadni Goti dođoše na poziv Atilin sa svojom teškom pešadijom, koja je uvek terala Rimljane do očajanja.

Ova je dakle užasna vojska stajala pred Konstantinovom varoši! Istorik Prisko, čija istorija zahvata vreme 433.- 474. godine, pruža nam mogućnost, da se letimice osvrnemo na grozne časove, što su ih Nišlije proživili pre svoje propasti. Sa strahom i trepetom, kaže on, a da iz tvrđave ispasti nisu smeli, posmatrali su Nišlije, kako Huni sve više obruč stežu, prelaze preko reke i svud uokolo ratne mašine nameštaju. Sa velikim i teškim stenama branioci su mnogi zidoder sa poslugom uništili, ali broj mašina bio je toliko velik, da ih se nisi mogao odbraniti. Uskoro zevnuše veliki otvori na zidinama, branioci oblacima ubojnih strelica behu rasterani sa tornjeva i bastiona, i onda nasta takovo krvoproliće, kakovog istorija ne pamti.

Isti Prisko, koji se je nalazio na Atilinom dvoru kao član u poslanstvu konzulara Maksimina, opet nam poručuje, kako je Niš izgledao posle ove užasne katastrofe. Evo šta on kaže:

„Niš je pružao grozan prizor. U gradu više ljudi bilo nije, samo su u crkvenim razvalinama ležali bolesnici, bez ičije pomoći, previjajući se od boli. Niško Polje bejaše na dugo i na široko pokriveno izbledelim kostima palih, ili da bolje kažem, poklanih Nišlija. Jedva jedvice nađosmo komad slobodnog prostora, na kojemu smo mogli razapeti šator za prenoćiti."

Posle Atplove smrti Niš se nešto bio oporavio, ali kakva korist, kada posle samih 20 godina postade ponovno plenom istočnih Gota. Odlazak ovih varvara u Italiju, oslobodi varoš od daljnih muka i patnja.

Car Justinijan (527.-565.) počeo je da u Nišu leči rane, što ih Nišu zadadoše varvarske invazije. On podiže iz ruševina ponosne hramove Božje, javne zgrade, uredi trgove, dade popraviti sedam utvrda u okolini Niša a podigne trideset i dve nove. Svakako Niš je bio dovoljno obnovljen, kada su se pred njegovim zndinama pojavili novi gosti -
Slaveni.

Seoba Slavena

Slaveni pred Nišem 548. i 552 god. - Slaveni zauzimlju Niš. Poslanici kneza Rastislava prolaze kroz Niš. - Kiril i Metodije u Nišu. - Učenici Metodijevi u Nišu. - Niš potpada pod zapadni patrijarhat. - Niška eparhija. - Niš pod Vizantijom. - Mađari haraju Niš, Krvavi sukob između Nišlija i Krstaša. -Hajnrih Lav u Nišu. - Car Manojlo. - Vel. Župan Desa.

Jer Nišava deli Niš na dva dela, jer Morava teče blizu Niša, a u nju se slevaju Toplica, Jablanica, Veternica i Vlasina, koje svojim tokom otvaraju tolike puteve; stoga se je u Nišu i pred njegovim zidinama prolila tolika krv. U mešavini naroda nije bilo jednoga, koji bi idući bilo s juga bilo sa severa Moravom preko Srbije mirno prošao pored Niša! Sem drugih naroda na obalama Nišave ugledasmo Hune i Gote, a sada eto nam i Slavena, koji će da pustoše rimske provincije, da u pepeo pretvaraju hrišćanske varoši a stanovništvo da odvodeu roblje. Niš će se užasno potresti pred onima, koji će biti njegovi večni gospodari; on će posmatrati, kako pored njega prolaze, uputivši se iz Makedoiije, poznatim rimskim drumom, kneževi Dukljana, Konavljana, Zahumljana i Hrvata, da udare svoje šatore u blizini dalmatinskih gradova.

Slavenske provale preko Dunava spominju se zaprvi put pod carem Justinom I. (518.-527.), a još više kada je uzlazio na prestolje Justinijan I. (527.-565.). Niš je ove nove goste prvi put gledao, kako pored njega prolaze, kada ih je veliko mnoštvo kretalo za Skadar i Drač. Ovo se je dešavalo 548. god. Godina 552. za Nišlije je bila mnogo strašnija od već pomenute, jer su se onda Slaveni u mnogo većem broju pojavili pred Nišem u nameri, da ovu znamenitu varoš sravne sa zemljom pak da zatim nastave za Solun. Na veliku sreću Nišlija upravo tada sakupljao je German, nećak Justinijanov, veliku vojsku u Sofiji da s njom krene u Italiju. Čim je Justinijan doznao da se Slaveni nalaze već pred Nišem, on naredi Germanu, da se postara za sigurnost Soluna, Niša i drugih varoši i da rastera neprijatelja. Pred opasnošću, koja im je pretila od strane junačkog Germana, Slaveni napustiše daljnje maršovanje prema jugu, ali zato prokrstariše brdovite krajeve Ilirika sve do u Dalmaciju.

Kada je Fokas (602. -510.)bio prebacio sve evropske trupe pa istok u borbi protiv Perzijanaca, ostadoše otvoreni svi putevi Slavenima u Ilirik. Ovom prilikom Nišlije su imali da ispiju gorku čašu muka i nevolja, kao što su je bili ispraznili, kada je Bič Božji u njihovom gradu diktovao mir Vizantincima. Seljaci niške okoline pridružiše se po svoj prilici novim osvojačima, kao što jednom Besi pristadoše uz Gote, samo da ne budu prisiljeni da plaćaju prekomerni porez. Drukčije su Slaveni postupali sa Nišlijama. Oni se pred Nišem pojaviše ne samo sa ratnim mašinama nego i sa svojim familijama, da se posle zauzeća varoši odmah s njima u nju smeste. Izgleda, da im nije bilo toliko teško ovoga puta zauzeti Niš, jer mnogi građani napustiše varoš i izbegoše u Solun. Dolaskom Slavena u Niš, veliki je broj građana postao žrtvom mača, poubijani sveštenici, porušene crkve, poharana eparhija; iz velike i slavne varoši iščezao je svaki trag kulture. Niš se više pridignuti neće, dok njegovi novi stanovnici ne počnu obožavati ono, što su prezirali, a prezirati ono, što su obožavali.

Po koji sveštenik i oni Nišlije, koji iznesoše živu glavu na ramenu, bili su prvi apostoli Hristove vere svojim nadošlim sagrađanima. Godine 863. Niš je u svojoj sredini gledao poslanike moravskog kneza Rastislava, krji su išli k caru Mihajlu u Carigrad, da od njega isprose učitelje, koji će narod materinskim jezikom poučavati u hrišćanskoj veri.

Pošto nam Panonska Legenda poručuje, da su se poslanici sa svetom slavenskom braćom Kirilom i Metodijem povratili u svoju domovinu istim Moravskim
putem1); to je sigurno, da su se naši prvi apostoli zadržali i u Nišu i tu neznabožnim Nišlijama u njihovom jeziku Hrista propovedali. Svakako, mirne
duše možemo ustvrditi, da se je skoro sav slavenski elemenat u Nišu pokrstio drugom polovimom IX. veka. Kada su se Metodijevi učenici: Gorazd, Kliment, Nahum i Angelar posle smrti svog velikog naučitelja (885.), begajući od Nemaca, vraćali istim moravskim putem u svoju domovinu; oni su mogli da već pokrštene Nišlije samo učvrste u veri.

Ovde nam je naglasiti, da je Niš, što se tiče crkvene jurizdikcije, bez malo, pripadao zapadnom patrijarhatu sve do 731. god. Od zapadnog patrijarhata otrgnuo ga je Lav Izauriski zato, što Gregorije III. bejaše udario anatemom sve ikonoborce, čiji je vatreni pobornik bio sam car. Zapadnom patrijarhatu pripadao je Niš i od 866. do 870. godine.

Od dolaska Slavena u Niš, dakle, od prvih godina VII. veka pak sve do 871. niška eparhija bila je lišena svoga pastira. Pomenute godine 871. Niš dobi najzad svoga episkopa. Eparhiji su docnije pripadala četiri mesta: Mokro2), Komplos3), Toplica4) i skoro nepristupačni grad Svrljig na Timoku. Saborna crkva bila je posvećena sv. Prokopiju, palestinskom mučeniku iz doba cara Dijoklecijana. I telo je ovog velikog Hristovog vojnika počivalo u niškoj katedrali.

Kada je vlast Mihajla, Simeona Velikog i Samujla dopirala do Beograda, onda im je i Niš pripadao.

Upravo onoga dana, t. j. 15. avgusta 1002. godine, kada je Samujlo napadao i pljačkao Jedrene; Vasilije II. je Vizantiji povraćao Kostantinovu Varoš.

Od sada, bez malo, Niš će pripadati Vizantiji, dok u njemu ne zavlada onaj, koji će mu udahnuti pravu srpsku dušu i od njega stvoriti neoborivu kulu srpske svesti, srpske žilavosti i srpskog junaštva.

Težak je i Nišlijama bio grčki jaram. Još im je teži bio za vladanja cara Mihajla IV. i njegovog nezasitljivog brata ministra kaluđera Jovana. Nasilje
i nepravda dodija pajzad Slavenima i oni proglase 1040. god. u Nišu sina nesretnoga Gavrijela Romana Petra Deljapa za cara. Ovaj je pokušaj zlo svršio po nesuđenog cara, koji je godinu docnije dopao neprijateljskih ruku, bio oslepljen i zatim umro u grčkom ropstvu.

Kao da Nišlijama nije dovoljno jada zadavao Grk, eto gde ih 1070. godiie pohodiše besni Mađari. Ovim nepozvanim gostima nije bilo dovoljno, što se u varoši do mile volje napljačkaše, nego, šta više, u katedrali otvoriše grob sv. Prokopija, istrgoše svecu jednu ruku, ponesoše je sa sobom u Sremsku Mitrovicu i položiše je u crkvu sv. Dimitrija, gde je ostala pune 92 godine.

Kada 1073. god. boljari u Skoplju ustadoše protiv cara Mihajla VII. Duke, oni pozovu Konstantina Bodina, sina srpskoga kralja Mihajla, da im bude kraljem. Udarivši na sever prema Nišu, sreća je u početku pratila Bodina, uz kojega Nišlije dušom i srpem pristadoše. Ali, kada je Bodin meseca decembra iste godiie po snegu jurio iz Niša, bi hametom potučen, zarobljen i kao takav poslan u Antiohiju.

„U srednjem veku bila su dva različita sveta: svet jevanđelja i svet Korana. Oba su se gdekada i na megdanu ogledala, nu brzo se videlo, da su nekako jednako jaka i kao ćuteći razdelila su među se svu poznatu zemlju. Koran je zauzeo krajeve od Pireneja do ušća Gangesa, a Jevanđelje svu Evropu, sem Španije. Vremena su za vremenima prolazila, a opi su dolazili u dodir samo na krajnim granicama. Tek krajem jedanaestog veka uhvate se oni u koštac i stanu se, i to na korist čovečanstva, među se upoznavati. Govor je ovde o krstaškim ratovima. Ovi će biti epohalni događaj u životu naroda. Pa i u ovoj vedikoj istoriskoj epopeji, Niš će biti jedna od najsjajnih epizoda. I, zaista, u proljeće 1096. god. prispe u Niš ,sa svojih 15.000 vojnika vitez Gotije Sansavoar (Gautier Sansavoir). Nišlije ga prijateljski primiše, a i on se je prema njima vrlo lepo vladao. Ali nije tako bilo sa glasovitim Petrom Amijenskim, koji je kratko vreme zatim stigao u Niš sa 40 000 svojih boraca. On se sa vojskom ušatori na levoj strani Nišave, gde leži današnji Niš. Beogradski namesnik Niketa, koji pred njega bijaše poleteo do Niša, dozvoli mu, da može za vojsku nabavljati životne namirnice u današnjoj tvrđavi na desnoj obali pišave ali samo pod uslovom, da mu Petar da dva taoca. Celog se je dana trgovalo i kupovalo i dobri su Nišlije mnogim darom obasuli krstaše. Taoci se u veče povratiše i noć prođe mirno. Sutradan u jutro stotina Nemaca, razljućeni radi prepirke, koju su dan prije imali sa jednim Nišlijom, pohrliše prema Nišavi i upališe 7 vodenica. Na to se muško i žensko podigoše na noge, a govorilo se je, da Latini nisu hrišćani već razbojnici, koji dobro odvraćaju zlim. Na zapoved Niketovu građanstvo se lati oružja i nastade užasno krvoproliće. Petar Amijenski bijaše daleko poodmakao, kada mu stigoše tužne vesti o nemilom sukobu. On se hitno povrati i već htede da pregovara, kadno se 1000 vojnika otrgoše od glavne vojske i preko kamenite ćuprije nasrnuše na gradska vrata. Građani i posada provališe kroz kapiju i tu se na ćupriji zametne užasna borba. Premnogi se Latini utopiše u Nišavi; mnogi subili srozani sa mosta, a mnogi pogiboše od mača, sulice i strelice. Nekako slučajno vođe se krstaša nađoše na jednom brdu, po svoj prilici na Gorici, i zvukom trube sakupiše raspršanu vojsku. Gubitak je bio velik: nestalo je do 10.000 vojnika i 2000 kola, između kojih i kola sa novcem, što ga Petar Amijenski velikom mukom bejaše sakupio na Zapadu.

Kada je u poznu jesen iste godine kroz Niš prolazio Gotfrid Bujonski na čelu glavne vojske, on je u okolini posvuda nailazio na žene mnogih krstaša, decu i starce, koji dopadoše ruku Nišlija.

Još su se deca sećali grozota, o kojima su im očevi pripovedali, a koje počiniše Mađari za prvoga pohoda Nišu, kadno je godina 1128. imala da bude svedokom sličnih užasa. Pošto se je te godine ugarski kralj Ste.fan II. bio zaratio sa Vizantincima, njegove čete uđoše i u Niš i posle nego opljačkaše Nišlije, proslediše svoj put prema Sofiji.

God. 1172., meseca aprila, Niš je svečano dočekao hercega Hajnriha Lava sa njegovom sjajnom pratnjom, kada je ovaj išao u Svetu Zemlju.

U ovo doba Niš je bio opasan jakim zidovima i utvrđenjima. Preko Nišave bejaše veliki most od kamena. Car Manojlo (1140.-1180.) renovirao je i pojačao utvrđenja, a jer je grad vredio kao važna strategiska tačka, on je znao da i duže vreme proboravi u ovoj varoši, naročito kada je ratovao sa Srbima i Mađarima. Zauzevši 1162. Mitrovicu u Sremu, po njegovoj naredbi prenesena, ili bolje reći, povraćena je u Niš ruka sv. Prokopija.

Arapin Edrizi hvali obilnost i jeftinoću životnih namirnica u Nišu. „Na niškoj pijaci", kaže on, „možeš imati mesa, ribe, voća i mleka."

Rekosmo, da je Manojlu Niš bio glavna tačka, sa koje je on polazio u rat proti Srbima. Treba znati, da su Srbi u njegovo doba napredovali više istočno prema putu od Beograda preko Niša na Carigrad. Ubrzo su srpski udeoni kneževi sedeli u planinama između Rasa i Niša, na zemljištu niške episkopije. Pojedinačni neuspesi nisu mogli da zaplaše Srbe u ostvaranju njihove težnje za nezavisnošću, pošto su oni jasno bili opazili simptome vizantiskog opadanja. Nije ih zaplašio ni neuspeh velikog župana Dese, koji se može nazvati prethodnikom Nemanje radi njegovog energičnog nastojanja da Srbiju učimi nezavisnom, moćnoi i uglednom. Desa se je ustezao da na traženje Manojla pošalje ovamo vojsku za ratovanje protiv Ugarske. Tek kada je car Manojlo stigao lično u Niš, Desa se je pojavio svojim vojnim kontingentom. Jer su u Niš bili stigli poslanici ugarskog kralja Stefana III., a Desa je s njima možda više opštio nego li je to bilo potrebno; on postade Manojlu toliko sumnjiv, da ga je kao sužnja sa sobom poveo u Carigrad. Ali pored svega toga neće dugo proći, a u Nišu, u tom ponosu Srpstva, zasijaće Nemanjina zvezda.

1) Puti sja jat moravskoga; in ”viam se dedit moravicum”
2) To je stara Remesiana: Bela Palanka;
3) U XIV. i XV. veku zvalo se je ono mesto Koprijan, docnije varoš sv. Prokopija, a danas Prokuplje.
4) Današnja Kuršumlija.

OD STEFANA NEMANjE DO ZAUZEĆA NIŠA PO TURCIMA.

Od Stefana Nemalje do zauzeća Niša no Turcima
Nemanja zauzima Niš. - Zadužbina Nemanjina sv. Pantelija. - Fridrih Barbarosa i Nemanja. - Niš postaje pogranična varoš vizantiske države. - Vukan dobija Niš. - Kalojan. - Boril i Hajnrih poplašeni kod Niša čudom sv. Simeona. - Hajnrih Andrija II protv Stefana Prvovemčanog. - Robert Kirtnejski u Nišu. - Posle bitke kod Velbužda (1330.) Niš opet potpada pod vlast zakonitih srpskih vladara.

Slavni osloboditelj braće svoje ispod tuđinskog jarma i ujedinitelj rasejanih udova srpskog naroda Stefan Nemanja, pošto je bio odrastao, dobi prilično veliku udeonu kneževinu na krajnjem istoku srpske oblasti, u krajevima između Rase i Niša. Mladoga Nemanju pozove jednom car Manojlo Komnen u Niš. Manojlo se „zadivi mudrosti mladićevoj", te mu sem sjajne dvorske. titule pokloii u nasledstvo vizantisku pokrajinu Glubočicu kod današnje varoši Leskovca.

Posle smrti Manojlove Nemanja u društvu sa ugarskim kraljem Belom III. preuze ofanzivu protiv Vizantije. Tako su savezničke vojske 1183. god. terale Vizantince do Trajanove Kapije. Jer su Srbi i Mađari tom prilikom prolazili preko Niša, oni opustošiše varoš i porušiše delomično njezine zidine. Četiri godine zatim Nemanja zauze definitivno Niš i tom prilikom u dolini Timoka poruši Svrljig, Ravno i Koželj, sve mesta, koja su potpadala pod, Nišku episkopiju. Kada je Nemanja zauzeo Niš, koji će se vekovima ponositi njegovim imenom, njegova se vojska ulogori u blizini današnje crkve sv. Pantelije. Tradicija je, da je tom prilikom zavladala u vojsci boleština, ali da je voda obližnjeg izvora povraćala bolesnim vojnicima zdravlje. Za spomen na pobedu, koju je izneo nad Vizantincima, a iz blagodarnosti prema Bogu, Nemanja je tu u neposrednoj blizini izvora podigao veleljepan hram i posvetio ga celebniku i velikomučeniku sv. Panteliji. U naše vreme naišlo se je na iskopine, za koje se drži, da su temelji Nemanjinog hrama. Međutim proneo se bejaše Istokom glas, da se u Nemačkoj, skuplja silna vojska u cilju, da se od nevernika preotme Jerusalim. Na čelu ove vojske stajaše najmoćniji vladar na Zapadu Fridrph I. Barbarosa. On je učestvovao i pre 40 godina u drugom krstaškom ratu. Ali se ovoga puta pred Fridrihom neće zatvoriti kapije Niša kao 1147. god., nego će on u Gordome Gradu upravo kraljevski od velikog Nemanje biti dočekan i pogošćen.

Na vest, dakle, da će krstaši doskora krenuti na istok, Nemanja, kao mudar i dalekovidan vladalac, pošalje. 1188. god. poslanike u Nirnberg. Ovn stigoše o Božiću iste godine. Poslanici predadoše Fridrihu pismo, u kome je Nemanja isticao, kako sa osobitom radošću iščekuje, da Krstaška vojska prođe kroz njegovu zemlju, i kako mu ništa nije milije nego da cara lično pozdravi. U proleće 1189. god. krenula je velika vojska, 100.000 ljudi na broju, uobičajenim putem niz Dunav do Beograda, pa preko Niša u Carigrad i onda dalje. Krstaši, na čelu sa Fridrihom Barbarosa, stigoše u Niš 27. jula iste godine.1) Pred moćnog cara izađoše Nemanja i njegov brat Stracimir sa velikom pratnjom i doneše bogate poklone: vina, ječma, volova i ovaca, a povrh toga i morskih pasa i pripitomljenih jelena. Pošto behu primljeni sa velikim počastima, ispričaše oni caru, kako su sa trećim svojim bratom Miroslavom osvojili od Grka „sa mačem i lukom" Niš sa čitavom okolinom do Sofije, i da su voljni proširiti svoja osvojenja u svakom pravcu… U prisustvu carevu dovršeni behu ranije započeti pregovori o ženidbi sina Miroslavljeva, mladoga Toljena, sa kćerkom Berhtolda IV. od Andehsa, Istarskoga Krajiškoga grofa i hrvatskog titularnog hercega. Po sporazumu trebalo je, da Toljen nasledi Miroslava pre svoje braće, što srpski kneževi potvrdiše rukovanjem; ugovoreno beše da Toljen primi nevestu u Istri idućega Đurđeva dne. U to prispeše u Niš izaslanici Petra od Bugarske da pozdrave cara Fridriha i da mu ponude pomoć protiv Grka. Posle šestodnevnog boravljenja u Nišu, Fridrih sa svojom vojskom krene dalje za Serdiku.

Na žalost Niš je uskoro morao biti lišen za neko vreme svojih Nemanjića. Posle prolaska krstaša, car Isak Angelos krenu iz Plovdiva prema Nišu, u nameri, da zarati na Srbe. Srbi se sukobiše sa Vizantiicima na Moravi. Borilo se je žestoko i očajno. Sa jednoga visa sam car Isak pod oružjem posmatrao je tok bitke. Sreća se nasmeši Grcima. Time je bila zapečaćena i sudbina Nemanjinog srpskog Niša. Srbi Nišlije ponovno su u svojoj varoši gledali mrske Grke. Niš je posle ove po njega nesretne bitke postao pogranična varoš vizantinske države.2)

Kada Latini zauzeše Carigrad i tu utemeljiše novo carstvo (1204.-1261.), bugarskome se caru Kalojanu prohtelo, da postane naslednikom vizantiskih pokrajina. Ali njegovi se interesi u tom pogledu sukobiše sa interssima ugarskog kralja Imre. I, zaista Imre se je silnim Kalojanom ogledao na Moravi i zauzeo nekoliko episkopija, u koje je spadao i Niš. Kalojan se je bez ikakvog prava tužio Inokentiju III. na ugarskog kralja Imra, što mu je oteo između drugih i Nišku episkopiju, „koja je", govoraše on, „spadala u njegovu imperiju".3) Kalojan je imao tim manje pravo, što je Imre predao odmah Niš sa ostalim zauzetim episkopijama njihovom zakonitom srpskom vladaru Vukanu.

Vukan se js na istoku Srbije nazivao samo velikim županom. Ujednom jevanđelju koje je pisano u Rasu, naznačen je i kao veliki župan u niševskim predjeli.

Nu ova sreća po Nišlije dugo trajala nije. Silna vojska Kalojanova, sastavljena od Bugara i Kumanaca, provali u srpske krajeve. Srbi moradoše napustiti Niš. Znamo, da je odmah zatim u Nišu bio vladikom neki Cirik.

Za vreme ove tuđinske vladavine o Iišu je govor, kada su Boril i Hajnrih, brat Balduina I., bili preuzeli vojni pohod protiv Srba. Oni su se morali sramno povući, jer su 1214. god. u po noći bili tobože poplašeni čudom sv. Simeona i to upravo kod Niša.

O Nišu se govori, kada Hajnrih i Andreja II., kralj ugarski, sklopiše opasan savez po Stefana Prvovenčanoga, koga su oni nameravali istisnuti iz Srbije i njegove zemlje među sobom podeliti. Po uskrsu 1215. godine oni udesiše, da se lično sastanu u Nišu, na koji sastanak pozvaše i srpskoga vladaoca Stefana. Ovaj se je najpre sastao u Ravnu sa Andrijom, a opda su se obojica uputili prema Nišu u susret caru. Odnosi se svakako zategnuše toliko, da su Srbi bili zatvorili sve puteve tako, da se je car Hajnrih mogao vratiti natrag samo posredovanjem Andrije.

Niš je vidio u svojim zidinama i Roberta Kirtnejskog, novog latinskog cara (1220.-1228.), kada je putovao za Carigrad.

Lepši dani nastadoše po Niš, kada je on, ako me i pre, ono sigurno odmah posle sjajne pobede Srba nad bugarskim carem Mihailom III kod Velbužda (1330.), potpao opet pod svoje srpske vladare.

Nemanjići su čuvali Niš kao zenicu državnog oka. Oni su dobro shvaćali svu njegovu strategisku važnost, pak zato su oni i pregnuli svim silama, da što bolje učvrste ovu strategisku tačku. I Niš je bio jedna od polaznih tačaka, s koje su srpskp vladari polazili na krvavo ratište. Tako se priča, da je i Dušan Silni, idući jednom u boj, u crkvi Sv. Bogorodice Gabrovačke pričestio svoju vojsku.4)

Ali sjajno sunce sa neba srpskog Niša imalo je uskoro da ustupi mesto Polumesecu. Pad Niša pod tursko gospodstvo biće krvava predigra kosovskoj katastrofi - početku propadanja srpske nezavisnosti.

1) Niš je tada bio skoro prazan i svuda unaokolo su se videle ruševine.

2) 1190. ili 1194?

3) V. Episcopatus Bulgarie (sic) pertinent ad imperium meum, quos invasit et detinet rex Hungariae. Kaloan Inoćentiju III. Theiner cit. od Jirečeka u Istoriji Srba.

4) Manastir Gabrovac na 11/2 sat daleko od Nšia. Priča se, da su Nemanjići manastir podigli. Današnji je manastir podignut na ruševinama staroga.

NIŠ OD 1386. DO ĆORĐA BRANKOVIĆA.

Niš od 1386. do Đorđa Brankovića
Bntka na Marici. - Turci osvajaju Niš. - Bitka na Pločniku. - Niš pod Turcima. - Sibinjanin Janko i Đorđe Branković. -Đorđe Kastriotić. - Niš je ustupljen Đorđu Brankoviću. - Turci opet osvajaju Niš

Petak, 26. septembra 1371., bejaše, zaista, crni petak ne samo za Srpstvo nego po celo Jugoslavenstvo. Toga dana ne samo što je izginuo veći deo srpske vojske na Marici sa svojim vojskovođama: kraljem Vukašinom i despotom Uglješom; nego taj strašni srpski poraz bejaše početak turskom gospodstvu nad srpskim zemljama.

Godine 1380. eto Turaka već pred Ćuprijom. Da Lazarevi vojvode Crep i Vitomir ne razbiše junački osmanlmsku vojsku, valjda bi se ova iste godine bila pojavila pred Nišem. Ali što se nije dogodilo 1380., desilo se je 1386. godine. Te je godine Murat pao pod Niš, posle nego bejaše osvojio Pirot. Svesni važnosti Niša i od kakovih bi teških posledica bio njegov pad, Srbi su punih 25 dana davali žestok otpor i očajno se borili. Ali ko da odoli po broju mnogo većoj sili ?

I najzad Polumesec poče da baca svoju bledu svetlost na Gordi Grad slavne i velike prošlosti.

Prva je posledica ovog poraza bila, da se je car Lazar obvezao za prvi put da plaća Turcima danak i to:

1. 1000 litara srebra na godinu i
2. 1000 konjanika za vojsku. Ovaj ugovor nije dugo trajao. Godine 1387. car Lazar i bosanski kralj Tvrtko potukoše na Pločniku kod današnje Kuršumlije Turke tako, da malo njih iznesoše iz krvavog megdana glave.

Bitka na Pločniku je sjajni blesak, preteča ubitačnog groma - kosovske katastrofe. A ova je sledila iz ljutih ratova za Niš i oko Niša.

Ulaskom Turaka u Niš, koji od građana ne padoše žrtvom njihovog mača, oni se razbegoše, da po okolnim selima traže utočište. Divne zgrade, koje su bile ures varoši, sravnjene su sa zemljom. Prp tome su iajvpše stradale crkve. Ovom prilikom nije samo porušena crkva sv. Pantelije, zadužbina Nemanjeg nego i saborna crkva. Dobrim je Nišlijama uspelo, da na vreme sklone mošti sv. Prokopija i da ih prenesu u obližnje mesto Koprijan, koje se je docnije po svetitelju prozvalo gradom sv. Prokopija. To je današnje Prokuplje.

Turci su kamenjem porušenih zgrada dizali sebi kuće na levoj obali Nišave. Tragova velikog grada na desnoj obali Nišave sve je više nestajalo tako, da nam putnici, koji su kroz Niš putovali u vreme turskog gospodstva, govore o Nišu kao o jednoj varoši, koja leži na levoj strani Nišave.

Godina 1443. ulevala je nade u srca porobljenih Nišlija, da idu u susret boljim i sretnijim vremenima. Te je godine silpa vojska sastavljema od Srba, Mađara, Čeha i Poljaka krenula poznatim vojnim putem u pameri da Turčina iz Evrope isteraju. Na čelu ove vojske bio je glasoviti junak Jovan Hunjadi, našemu narodu poznat pod imenom Sibinjanin Janko i sedi Ćorđe Branković. Prvi sukob sa Turcima, bio je 3. novembra u blizini Niša. Ali glavna turska sila još ne bejaše iz Marice amo prispela; samo paše od Vidina, Sofije i okoline iziđoše na susret hrišćanskoj vojsci. I Ćurđe i Janko borili su se viteški. 30.000 mrtvih Turaka pokriše Niško Polje, 4000 njih dopadoše ropstva a ostali Turci raspršte se kud koji.

Po Andriji Kačiću bio bi docniji proslavljeni ban Albanije Đorđe Kastriotić, nazvan Škenderbeg, prouzročio ovaj turski poraz. Kao devetogodišnji dečak bio je poslan za taoca na dvor Murata II. i tu ga poturčiše. Kada je odrastao, gledao je, kako da se dosine svoje dedovine, Albanije. Murat ga pošalje protiv Sibinjanin Janka. To je Škenderbegu dobro došlo. On potajno javi Sibinjanin Janku, da će mu predati carevu vojsku. I, zaista, za vreme borbe on okrenu leđa i udari u beg. Usled ovoga nastade velika zabuna u turskim redovima, koja je završila užasnim porazom po neprijatelja hrišćanstva. Kačić je ove vesti crpao iz taljanskih istorika: Sagreda, Barlezija i Đanmarije, ali u koliko su ove pojedinosti tačne, ne znamo; jedno će valjda biti sigurno: u bitci koja se je vodila kod Niša, na strani turskoj bio i Škenderbeg. Posle užasnog poraza, on je upotrebio opštu smetnju i beg Turaka i naterao Sultanovog tajnika, držeći mu nož na prsima, da potpiše naredbu na turskog glavara u gradu Kroji, da preda njemu u ruke taj grad. 13. novembra 1443. god. Škenderbeg je bio već gospodar Kroje, a time započe samostalnost i junačko doba Albanije.

Godine 1444. po Segedinskom miru, na kom su Đurđu Brankoviću vraćene sve njegove zemlje. Niš je ustupljen, kao davnašnja baština vojvodi Đurđu Mrnjavčeviću, unuku velikoga vojvode Gojka Mrnjavčevića, brata Vukašinova, pošto je ovaj pokazao listine i povelje od vladalaca, najpre grčkih pa onda srpskih, da je Niš bio baština njegovih predaka. Niš nije dugo imao da uživa blagodeti mira i slobode: 1459. god. Srbija postade turskim pašalukom, a time i Nemanjina varoš potpadne pod Turke. Niš će od sada više puta gledati, kako njegovim ulicama ili pored njegovih zidina prolaze horde azijatske u nameri da sasvim potčine Krst Polumesecu. I, zaista, eno već 1521. god. Sulejman II., najveći Sultan, što ga ikad Turci imađahu, krene golemu vojsku iz Carigrada protiv Ugarske. Predhodnica njegova pod Ahmed Taliom pođe 27. juna iz Niša pravo na Šabac. Sulejman se je na ovom svom ratnom pohodu zadržao u Nišu. Ali za Srbe Niša i okoline ne bejahu ovo dani Barbarose i Nemanje, nego dani boli i kobne slutnje!…

26. maja po hrišćanstvo kobne 1526. godine pred Niš pade silna vojska od preko 100.000 pešaka sa 300 topova i silnom konjicom, koju je predvodio Beglerbeg Anatolski. Tu se ovaj sastade sa Sultanom Sulejmanom, da odatle proslede i zatim poraze hrišćansku vojsku kod Mohača.

12. juna 1532. god. eto Sulejmana opet u Nišu sa 138.000 ljudi. U Nišu ga dočekaju poslanici ugarskog kralja Ferdinanda: Lamberg i Nogarača. Sultan prosledi od Niša dalje u nameri da osvoji Beč. Ali tu svoju želju on ispuniti nije mogao.

NIŠ OD POLOVINE XV. VEKA DO 1809. GOD.

Niš od polovine XV. veka do 1800. god.
Kako se je putovalo u vreme tursko za Niš. Kakav je Niš izgledao. - Mahmud IV. i Kara Mustafa prolaze kroz Niš. - 23. septembra 1689. - Požarevački mir. - Privremena okupacija Niša od strane Austrnjanaca 1737 god. - Niški Mitropolita Đorđe Petrović. - Eparhija Niška potpada pod carigradsku
(patrijaršiju. - Janičari. -Kruadžalije u selu Malče

Da vidimo sada, kakav je Niš izgledao za vreme Turskog gospodstva. Kolike li razlike između našeg putovanja za Niš u doba carstva i sada! Jednom solidna rimska kaldrma sada je razrivena; valja ti pažljivu biti, da ne posrneš skupa sa konjem. Ali zato primećuješ jadnu raju, kako u gorskim krajevima u znoju lica svoga gradi uske staze i kaldrmiše ih neotesanim kamenjem.1) Uzdržavanje ovih staza povereno je bilo bednoj raji. Badava se sada okrećeš, ne bi li ugledao udobne rimske Mutationes ili Mamsiones! U određenoj daljini nailaziš na karavanske seralje, proste pojate, koje su bile određene za prenoćište ljudima i konjima. A one su bile takove, da su putnici u letno doba za lepa vremena voleli prenoćiti, na svojim kolima pod vedrim nebom nego li pod njihovim krovom.

Mesto rimskih i srednjevekovnih utvrđenja, koja su putnike branila od razbojničkih napadaja, na opasnijim prelazima bile su podignute palanke. Palankom se je zvala četvorouglasta ograda od zašiljenih kolaca, prepletenih sa trnjem i granama a obloženih sa ilovačom. U unutrašnjosti palanke moglo je biti

1) Tnrtej srpskih ratova za oslobođenje, Filip Višnjić, u jednoj od svojih pesama peva o propadanju ovih staza.

od 8 do 15 kuća, u kojima je bila smeštena mala vojna kolonija. Na kocima si često mogao, videti glave ubijenih neprijatelja. Posred palanke dizao se je drveni ili kameni toranj. Putujući za Niš mogao si primetiti na uzvišenijim mestima po jednu kolibicu, u kojoj je bio stražar, a dužnost mu je bila, da čim izdaleka opazi putnike, dobovanjem dade znak, da ih je straža ugledala. I ovu tešku dužnost morali su sami Srbi da vrše.

Kao što su seljaci iz ostalih krajeva, tako su i oni iz okoline niške, naoružani dugim štapovima, na konju morali ići pred činovnicima, poslanicima stranih država ili članovima poslanstva da im put pokazuju; kod provalija i na drugim opasnim mestima da podupiru kola. Oni su prema traženju pozajmljivali konje i kola, a životne namirnice morali su davati bez ikakve nagrade. Za kurire nije bilo poštanskih kola, nego su oni naprosto od Srba rekvirirali konje. „Čauši, - kaže Gerlah - imaju pravo da Srbinu, kojega prvoga na putu sretnu, oduzmu konja i da na njemu nekoliko kilometara projaše. Jadan Srbin onda je morao da za čaušem trči i da svoga konja traži."

Prvi, koji posle krstaških vojna spominje Niš je vitez Bertrandon de la Brokier, koji je god. 1433. iz Svete Zemlje putovao kroz Carigrad, Niš i Beograd u svoju otadžbinu Burgundiju. On se je na tome putu zadržao i u Nišu. On kaže, da je tvrđava bila porušena, a isto tako da je i varoš ležala u ruševinama. Ali zato se oko Niša behu iznizala mnogobrojna sela; okolina je bila vrlo dobro obrađena i činnla je vrlo prijatan utisak. Odlazeći iz Niša De la Brokier nije udario starim putem za Braničevo, jer je ovaj u ovo doba bio napušten, nego je kod Mramora prebrodio Moravu, zatim je prešavši Jastrebac, stiggo u Kruševac, odakle je prosledio kroz Šumadiju za Beograd. Nuzgred budi rečeno, ovim su istim putem prolazili Sibinjanin Janko i Đurđe Branković 1443., Sultan Sulejman 1529. i engleski putnik Braun 1669. godine.

Nekoliko godina docnije Niš je, kako nas izveštava Kontarini, brojio do 1500 kuća. U oči su upadale rimske i srednjevekovne ruševine. U varoši je bila jaka kolonija trgovaca iz Dubrovnika i ostalih „dalmatinskih gradova, a bio je i priličan broj zanatlija iz Šibenika. Trgovci su po svoj prilici stanovali u Kuršumli-Hanovima (prostrane zgrade sa krovom od olova). U tim hanovima trgovci su imali svoje magazine; na gornjem spratu bili su im stanovi, a u prizemlju staje za konje. Bilo je opet i Kuršumli-Hanova, koji su bili prosta putnička svratišta. Svaki je putnik imao pravo da u njima prenoći, ali je morao da sa sobom ponese potrebnu hranu. Ovi su hanovi bili uostalom zadužbine pobožnih Muslimana. Bilo ih je opet i takovih, koje su Sultani i Veliki Veziri bili snabdeli mnogim dobrima, a u kojima je svaki stranac: Hrišćanin, Jevrejin ili Musliman, bio on bogat ili siromah, imao pravo da proboravi tri dana. Za to vreme stranac bi besplatno primao hleba, mesa i pirinča za sebe; a sena i zobi za konje.

Kuća je bilo na desnoj i levoj obali Nišave. Kako nam Doršvam poručuje, jednu je i drugu obalu Nišave vezao drveni most (1553.), dočim se je, kako Benaljija izjavljuje, 1682. god. s jedne na drugu stranu reke prelazilo preko ćuprije od kamena. „Stanovnici su, kaže Gerlah, Srbi, a njihov pop spada pod Peć." Oni su imali samo jednu crkvu i to drvenu, dok su Turci posedovali pet lepih džamija od kamena. Teško si se mogao nameriti na kuću, u kojoj ne bi primetio po koji rimski kamen sa natpisom ili ornamentima. Plodno Niško Polje bilo je zapušteno, ali su se zato jasno primećivali tragovi negdašnje kulture. Samo po gdekojim mestima sadio se je pirinač. Hamsa Beg je 1758. godine naselio dva napuštena sela oko Niša sa zarobljenicima iz Raba. Nešto zarazne bolesti, nešto opet ratovi decimiraše i Turke i u ispražnjene delove gradske počeše se useljavati Srbi iz okolnih sela. Ali iz niških hanova nestajalo je i sve više dubrovačkih, mletačkih i jermenskih trgovaca, a na njihovo mesto dođoše drugi trgovci: Srbi,
Grci, Vlasi i Bugari. Dubrovački i venecijanski trgovci putovali su obično preko Novog Pazara i Prokuplja.

Ovako je izgledao Niš, kada je 1683. godine bio svedokom još većeg sjaja nego li je to bilo, kada je on u svojoj sredini gostio Fridriha Barbarosu. Kroz Niš je pomenute godine u proleće prolazio sa silnom vojskom veliki vezir Kara Mustafa. Vojsku je do Beograda pratio i sam Sultan Mahmud IV. Nikada, pa ni za vremena Sulejmana Velikoga, ne bijaše veće pompe. Ne samo odelo paša i pojedinih boraca, nego i uzde i sedla i druga oprema, - sve se blistaše zlatom i dragim kamenjem. Od vremena Darija i Kserksa ne bejaše bogatije i raskošnije opreme ratnoga pohoda. Paše i veziri vodili su sa sobom hareme, pa i Sultan je sa sobom imao jedan deo svoga harema. Tri stotine svilom i kadifom najblistavije okićenih konja i kola! Turci nišliski su sa ponosom i velikim nadama posmatrali silnu i sjajnu vojsku, a Srbi su je pratili sa strahom i zebnjom u srcu znajući da ona kreće protiv Krsta. Srećom po celo hrišćanstvo Kara-Mustafa je pomenute već 1683. godine potučen pod zidinama Beča.

Godine 1689. i bednoj raji u Nišu sinu tračak nade u bolje dane! U leto pomenute godine krene iz Niša Serašćer Arap Redžep protiv Ludviga, Badenskog Markgrafa. 30. avgusta Ludvig hametom potuče Serašćera kod Batočine i zarobivši mu ceo stan, 108 topova, 1000 kamila, 500 mazaga, 100 kola i 2000 bivola, ceo municiski i provijantski tren i mnogo oružja, krene dalje prema Nišu. Ali oskudica u izdržavanju i novcu privezala je bila Markgrafa za stan batočinski do 1. septembra. Serašćer ovim dobije vremena, da se pribere, da gubitak iz Sofije naknadi i da disciplinu u vojsci uspostavi. Došav u Niš, odmah je nastao, da ga za odbranu udesi. On pred njim podigne utvrđeni stan i u tom opšančenom položaju očekivao je sasvim mirno nemačku vojsku.

Međutim na proklamaciju Đorđa Brankovića ustali narod u Srbiji, koji je brojio oko 36.000 pod oružjem, jednako je čistio zemlju od Turaka i mnoga mesta i tvrđave osvajao. S ovog je razloga Ludvig mogao 1. septembra sasvim bezbrižno preko Jagodine, Paraćina, Ražnja i Aleksinca nastupati k Nišu. 23. septembra Srbi n Nemci potuku pred Nišem tursku vojsku i tako varoš pade u hrišćanske ruke. Ludvig kao trofeje pošalje 15 turskih barjaka caru u Beč.

Pošto se je Markgraf ulogorio u Nišu, đeneral Pikolomnin uzme nešto svoje vojske i više Srba dobrovoljaca i zauzme Belu Palanku, Pirot, pa onda Leskovac i Prokuplje. No Austrijanci su se mogli samo za kratko vreme održati u Nišu. U našim letopisima je zabeleženo: Bist u Nišu Nemac 3 meseca i poide Beligradu, na svoju granicu. Dakle, već 1690. god. Niš je opet bio u turskim rukama. Te godine krene veliki vezir Mustafa Čuprilić sa 100.000 vojske protiv Austrijanaca i bez velike muke osvoji ponovno Niš.

Godine 1717. Niš je ponovno gledao, kako vezir Halil sa 150.000 vojske kreće u pomoć beogradskom paši Mustafi. Ovu je vojsku porazio Evgenije Savojski. Pobeda princa Evgenija nad Polumesecem dovela je do Požarevačkog mira, koji je potpisan 18. jula 1718. Na žalost prema ovom ugovoru Niš je ostao u turskim rukama. A evo koji su razlozi navodili princa Evgenija da prepusti Turcima Niš. Između Beograda i Niša nije bilo nikakvog važnijeg mesta, pa i Niš bi se mogao lako osvojiti, ali ne lako i održati. Poglavita jačina neprijateljske zemlje stoji u tome, što je prostrana, a prazna i pusta. Primer Ludviga Badenskog, koji je 1690. morao napustiti Niš, dovoljno dokazuje, koliko bi opasno bilo duboko ulaziti u neprijateljsku zemlju, a nemati izgleda u njoj se stalno i održati. Samo ovakav razlog mogao je Evgenija zadržati na međi bez Niša.

Da je princ Evgenije imao pravo, dokazaće donekle i privremena okupacija Niša od strane Austrijanaca 1737. god. Te godine Austrija kao saveznica Rusije oglasi rat Turskoj i s vojskom svojom uđe u Srbiju. Graf Valis i đeneral Rajperg obrate se pismenom proklamacijom na srpski narod pozivljući ga na ustanak protiv Turaka i obećavajući mu vaskrs stare nezavisnosti. Na ovaj se poziv Srbi listom digoše.

U to doba na vladičanskoj stolici u Nišu sedeo je metropolit Đorđe Popović. Granice su se njegove eparhije pružale uz Nišavu do njenog izvora, niz Moravu sve do ispod Paraćina i obuhvatale su Svrljig, Kuršumliju i Leskovac. Ovome arhijereju pevalo se je ovako mnogolestvo: Preosveštenejšemu i slovešnejšemu ocu i gospodinu našemu, mitropolitu že bogospasajemije jeparhije niške sa okrstnimi stranami, gospodam gospodinu, gospodinu ocu i učitelju našemu Kirju, Kirju, Kir Georgiju, mnoga jemu leta! Metropolit Đorđe dušom i srcem pristane uz pećskog patrijara Arsenija IV., koji je uz još neke vladike bio glavni pokretač i upravljač tog narodnog pokreta.

Maršal Sekendorf bez boja zauze 12. jula 1737 god. Niš. Sekendorf dade podignuti današnje gradske zidine, koje su 1690. god. bile samo jedan slabi poljski šanac. No sreća izneveri ćesarove zastave i Sekendorf morade posle sama dva meseca da napusti Niš. Karakteristična je jedna njegova beleška, koja se odnosi na odlazak iz Niša. Evo je: „Malo pre dao sam pokositi i dići ispred logora, koji sam podigao u Npšu sa strane, otkuda će neprijatelj doći, sve što može poslužiti za hranu i furaž, a gotovu hranu razneti u planine. Zatim sam iskupio sve odličnije meštane i kazao im (da bih ih održao u dobrom raspoloženju i uzdanju), da se ja samo do Jagodine vraćam, da se tu sa ostalom našom vojskom sastanem, pa ću otuda odmah zatim doći Nišu u pomoć. Zato neka oni, međutim, posednu Strelac, Leskovac, Pirot n Prokuplje, i neka ih zasedama obezbede."

Za austriskom vojskom, koja se je povlačila k Savi i Dunavu, nagne i patrijara Arsenije IV., niški mitropolit Đorđe i vladike: užičko-ariljski i novopazarski s nekolikim svetovnim vođama i nebrojenom množnnom naroda.

Pošto je bosanski vezir Ali-Paša potukao Austrijance kod Banjaluke, Zvornika i prisilio na pre¬daju Užice i Rudnik, on pođe u poteru za Srbima, koji su sa Austrijancima išli da se sele preko Save. On stiže teretni zbeg; što mu ruku dopade, sve iseče, a umakoše mu do 1200 duša.

Ali kako su se Turci tek iza odlaska austriske vojske svetili jadnim Srbima! Po računu Rajićevom, propalo je onda oko 80.000 duša srpskoga naroda. A koliko Nišlija, spada u taj broj? Bez sumnje mnogo!

Niš je, dakle, opet pao u tursko ropstvo. Do sada je on imao i u ropstvu svoje anđele utešitelje, koji su ga podržavali da ne klone, a nadom ga ispunjavali u bolju budućnost. Ti anđeli, bili su njegovi duhovni pastiri, ljudi iste krvi i istoga jezika, - bili su to vladike, koje je u Niš slala pećska patrijaršija. Ali, eto, sada će mu i ta zvezda utehe pasti sa tamnog horizonta njegovog patničkog ropskog života. Poslednji vladika niški, koji je u Niš poslan iz pećske patrijaršije, bio je vladika Gavrilo. Godine 1765. carigradski patrijara Samujlo zakupi od Turaka pećsku patrijaršiju i tako i niška eparhija potpade pod vrhovnu duhovnu jurizdikciju carigradske, patrijaršije. Prvi vladika, koji je iz Carigrada poslan u Niš, zvao se je Makarije I. Ovaj vladika beše hrom u jednu nogu, zato su ga svi zvali: Topal-Makarije. Priča se, da su ga u crkvu vozali u kolicama a u vladičanski sto dizali su ga na rukama. Za njim je došao Makarije II. Posle ovoga u Niš je prispeo Melentije Mučenik, o kojemu će biti govora na drugom mestu.

Godine 1788. Austrija je ratovala sa Turskom. Srbi, koje je predvodio glasoviti Koča Petrović, pomagali su Austrijancima u nadi, da će im ipak jednom granuti sunce slobode. Ali i ovoga puta izneveri ih nada. Rat je trajao tri godine dana, pa su se Nemci pomirili s Turcima, a naš je narod ostao da i dalje robuje. U tom teškom razočaranju, jedna je tačka ugovora sklopljenog između Nemaca i Turaka, donekle mogla ublažiti gorku muku, koju je vekovima srpski narod mučio. Prema toj tački ugovora Janičari, koji su toliko jada zadavali bednoj raji, nisu se smeli naseljavati i živeti u Srbiji. Kao čoveka, koji će biti u stanju da u praksu privede pomenutu tačku ugovora, Visoka Porta odredi za beogradskog pašu Bećir-Pašu. Bećir-Paša doće najpre u Niš sa carevim fermanom, u kome je bilo naređeno, da janjičari pe smeju živeti u Srbiji. K paši u Niš dođoše mnogi Turci i spahije, a prispeo bejaše i Deli-Ahmet sa svojim janjičarima. Bećir-Paša najpre uvreba Deli-Ahmeta i ubije ga; zatim, pročitavši u Nišu carski ferman, prosledi dalje za Beograd. Janičari proterani iz Beogradskog pašaluka, stadoše se kupiti oko carevog odmetnika vidinskog paše Pazvan-Ogle. Ovaj je pobeđivao carsku vojsku i otimao je Sultanu gradove. Tako u njegovoj vlasti bejahu: Ruščuk, Sofija, Nikopolj i dr. Može biti po nagovoru janičara, poče napadati i na Srbiju. Sasvim prirodno, da nije mimoišao i Niša. Ali njegovi Krdžalije t. j. vojnici, koje su Turci za vreme rata uzimali za novac, ne imajući topova, nisu ništa mogli Nišu i njegovoj posadi. Ali su zato oni po selima harali i zulum počinjali. Od mnogih zala njihovih da pomenemo samo ono, što se priča o jednom njihovom prolazu kroz selo Malče:

„Ljuti, što ništa Nišu mogli nisu, krdžalije su se vraćali ka Gramadi. U tom povratku udare na selo Malče. Seljaci, opazivši ih, a znajući kako su zli, zatvore se i pobegnu u crkvu seosku, koja je bila ozidana na svod. Krdžalije opkole crkvu, provale joj svod na krovu i unutra bace trmke, da bi čele pecale ljude. Posle toga zapale ručice od suve konoplje i ubace ih u crkvu. Već su neki počeli grdno prljiti se i goreti a na polje nisu smeli izići. Tada se Krdžalije popnu na krov od crkve i stanu pucati dole u ljude, u žene, u decu kao u kakvu zverad. Mnogo ljudi, žena i dece tu izgibe, a crkva se nagrdi i upropasti." Krvava li je istrrija naroda: našega! Ali Niš će još mnogo krvi proliti, dok mu ne zasija sunce večne narodne slobode.

NIŠ OD NOGIBIJE KAMENIČKE (1809.) DO OSLOBOĐENjA (1877.).

Kamenička pogibija. - Ćele-Kula. - Vladika Melentije i drugovi - Od Niške eparhije otkida se: Pirot, Bela Palanka i još mnoga sela. - Ustanak pod vodstvom popa Mite iz Niša i Đurđana Jovića - Ustanak 16. nišavskih sela. - Okolina Niša opet se buni 1835. god. - Kuga u Nišu. - Buna od 1841. god. -Vladika Ćir-Venedikt II. - Žalbe seljaka na spahije. - Vladika Janićije. - Prosveta u ovo doba i učitelj Atanasije Petrović. - Borba između Egzarhata i car. Patrijaršije

Veliko delo oslobođenja već bejaše započelo. Inaugurisao ga je Topolski Besmrtnik. Od Đorđa se već Stanbol trese, krvožedni otac kuge. Godine 1809. po predlogu i zahtevu Rusije, da Srbi udare na Turke i to čim pre, Srpski Sovjet svojom proklamacijom od 21. februara, iste godine pozivlje Srbe na oružje, preporučuje im slogu i da pomažu Đorđa Petrovića iz Topole, diku i odbranu Srba. Karađorđe razdeli vojsku na troje: sam se je uputio preko užičkog okruga u Staru Srbiju; na Drinu je poslao kneza Simu Markovića, a prema Nišu Miloja Petrovića Trnavca. Milojeve trupe bile su već 15. aprila 1809. god. koncentrisane kod Deligrada, odakle odmah zatim krenu on sa vojvodama: Petrom Dobrnjcem, Stevanom Sinđelićem, Hajduk Veljkom Petrovićem, Ilijom Barjaktarovićem i Pauljem Matejićem k Nišu. 18000 srpskih sokolova sa 2 poljska topa, 2 šestofuntaša i sa 7 topova za šanac kreću eto prema Nemanjinom Ponosu u nadi, da će nad tim gradom veselo zakliktati "Beli Orao!

Kada se je srpska vojska primicala Nišu, čuveni Ilija Strelja, nazvan Leskovački hajduk, doleti u Vlasotince. U čas on oko sebe okupi oko 450 ljudi.

Strelja pošalje Savu Dedobarca da zatvori put u Klisuri na Prosečenici. Sava izvrši naredbu i družinu sa svom džebanom smesti u jedan han kraj Morave. Turci dođu, udare na han i potpale barut. Polovina Savinih drugova pogiboše, a ostali se razbegoše. Turci zapale Vlasotince i sva okolna sela, koja su bila pristala uza Strelju. U isto vreme spremao je na ustanak junačke Zaplanjce, Cvetko Dekić iz sela Berbatova. Nekakav vajni Srbin pozove tajno Turke u Eminovu Kutinu, koji dođu i opkole logor, u kojemu je Cvetko zapovedao. Zapodene se krvavi boj, u kome Cvetko Dekić pade junački. Zna se takođe, da je u isto vreme kao ustanik marljivo radio i neki Neša, popov sin iz sela Berbatova.

Vojska je pristupila Nišu od Svrljiga, držeći da je Niš s te strane najslabije zaštićen. Prevalivši oko 40 kilometara puta, vojska je već 21. aprila. prispela na Kamenicu. Tu je održan ratni savet. Pošto je prevladalo gledište Hajduk Veljka i Petra Dobrnjca, da se ne udara odmah na Niš, kako je to hteo Miloje Petrović; počeli su se kopati šančevi i utvrđivati položaji.

Raspored trupa bio je po šančevima, a ovih je bilo svega šest. Prvi je bio više Matejevaca pod komandom Ilije Barjaktarovića; drugi na Ravništu kod Kamenice pod ličnom komandom glavnog zapovednika Miloja Petrovića Trvavca; treći kod Donjih Matejevaca, u kojemu su bili bećari Miloja Petrovića; u četvrtom šancu kod Gornjih Matejevaca bio je glasoviti Hajduk Veljko sa konjicom. Vojska u šancu stajala je pod komandom Petra Dobrnjca; iznad Kamenice više crkve bio je peti šanac, u kojemu se je nalazila rezerva, sa kojom je komandovao mlavski vojvoda Paulj Matejić; na plodnom izbrešku, blagoj kosi, Viniku na istok, bilo je mesto, čije će ime, posle ove tragične ali slavne bitke, biti uneseno u stranice besmrtnosti velike narodne istorije. Na tom mestu na Čegru bio je šanac besmrtnog Resavca sa tri hiljade heroja i 3 topa.

Protiv srpske vojske stajala je turska sila od prilike nešto preko 30.000 ljudi, većinom konjanici. Tu je u prvom redu bio sav niški garnizon sa tri paše: Mustafa-Paša Đakovački, Mahmut-Paša Prizrenski i Malić Džinić-Paša Prištevski. Ceo je niški garnizon mogao imati nešto preko 10.000 boraca. Nekoliko dana pre glavnog i odlučnog napada na Srbe, turska vojska dobila je pojačanje u jačini od 20.000 ljudi pod Izmajil Bejem. Celom je neprijateljskom vojskom komandovao komandant niškog garnizona energični Huršid Paša. Protivničke sile bile su raspoređene ovako: pešadija i artiljerija u niškoj tvrđavi, a konjvca se protegla na prostoru između Niša i Niške Banje.

Dok se Huršid Paša nije osoćao dovoljno jak, on je naređivao da se vrše samo ispadi na srpsku vojsku. Zatim su sledili napadi tako, da su Srbi do 18. maja junački odbili tri papada turske vojske, kojom je komandovao Šašin Paša iz Leskovca. Kada se je turska vojska pojačala dolaskom Izmail Beja, preduzela je diverziju ka Knjaževcu. Radi opasnosti s boka Hajduk Veljko ode s konjicom da brani Grgusovac, a malo zatim pođe mu u pomoć i vojvoda Petar Dobrnjac tako, da ova dva junaka nisu učestvovali pri glavnom napadu turske vojske na Čegar. Da jesu, verovatno je, da bi bitka bila uzela sasvim drugi tok. Svakako, jedno je sigurno, da je Kameničkoj katastrofi kriva nesloga srpskih vođa. Treba znati, da je sve do 1809. god. glavnim zapovednikom u Deligradu bio pobednik nad Ibrahim Pašom Skadarskim vojvoda Petar Dobrnjac, čovek, koji je tolike turske napade na Grad Junaka odbio. Pomenute godine smeni ga nesposoban čovek, čovek, koji nije bio u stanju, da ispuni onako povereni zadatak, kako ga je u isto vreme ispunjavao Topolski Lav i Sima Marković. Taj je čovek bio Miloje Petrović Trnavac. Čim je on primio komandu nad ratnim kontingentom, koji je stupao prema Nišu, vojska se je odmah podelila na pristalice Milojeve i Petrove. Za sve su ovo sigurno znali i Turci, pak stoga, kada su 18. maja napali na šanac Petra Dobrnjca i Hajduk Veljka i našli ga prazna; nije im bilo teško odlučiti se, da odmah sutra dan 19. maja izvrše glavni napad na šanac vojvode Sinđelića.

19. maja bio je sreda po svetoj Trojici. Rano u jutro sledio je neprijateljski napad na šanac vojvode Stevana Sinđelića. Napad je sledio ovim redom: napred je nastupala konjica tako, da su prvi bili beli konji, pa zeleni, pa alatasti, pa doratasti, pa najposle crni. Pred prvim redom konjice bila su dva konjička topa. - Pešadija je nastupala sa strane i iza konjice, a artiljerija je imala pomagati napad sa Vinika. Napadajućom vojskom komandovao je Šašin Paša iz Leskovca. Pošto Turci izvršiše molitvu, stadoše se lagano približavati šancu Resavskog Vojvode. Kad se šancu primakoše, Srbi ospu na njih plotun; i tako otpoče borba. Turci su besno napadali, a Srbi su se kao lavovi branili i žestoke napade odbijali. Sinđelić je toga dana odbio pet juriša. Sunce je već zapadalo, a vojnici srpski iz drugih šančeva nisu u pomoć dolazili Sinđeliću, ili što nisu mogli bez konjice, ili što Miloje nije hteo da da. Najzad Turci preko svojih mrtvih drugova navale u šanac i stanu se klati i gušati sa Srbima. Resavski Heroj, videći da je sve izgubljeno, sasu svoj pištolj u džebanu, koja se je u šancu nalazila, te on sa mnogim Turcima i sa ono Srba, što je bilo oko njega, odleti u vazduh. Ovo se je dogodilo, kada se je mrak već bio snustio na zemlju. Veličanstven prizor u svojoj grozoti! Niš je sa plamenog sjaja izgledao kao usred dana! Grozota prizora bila je merilo veličine herojske duše Stevana Sinđelića!…

Što je uzrok ovome porazu? Je li, zaista, Miloje Petrović, kako se priča, za lubenicu punu zlatnih dukdta izdao svetu stvar srpstva? Ne verujemo! Narod u svakom porazu nađe svoga Vuka Brankovića! Uzrok pogibiji na Čegru mi smo mogli lako pogoditi: nesloga među vođama, međusobna omraza, nesposobnost glavnog komandanta i ono, što je iz ovoga sledilo: nezadovoljstvo i neraspoloženje među vojnicima. Jasno je, da u ovakovim prilikama nije moglo biti jedinstva akcije, a prema tome ni pobede.

Što u šancu na Čegru što u drugim šančevima i pri odstupanju srpske vojske prema Deligradu, palo je do četiri hiljade Srba, a Turaka je poginulo preko deset hiljada.

Poraz na Kamenici zadržao je pobedonosno napredovanje srpske vojske u Bosni i u Sandžaku, te se Srbi povukoše na svoje stare granice.

Posle katastrofe na Čegru, da Srbima više ni na kraj pameti došlo ne bi, da svoj Niš oslobađaju; Huršid Paša Niški obreče po 25 groša za svaku srpsku glavu, koja mu se donese. Ćurčijama Srbima naredi, da te glave oderu. Kože je onda punio pamukom i slao u Carigrad, a od lobanja ozidao je Ćele-Kulu, na carigradskrm drumu pored željezničke pruge, koja vodi u Pirot a na 21/2 km. od Niša.

Priča se takođe, da je paša bio zapovedio, da se telesa poubijanih Srba strpaju u neki jarak i zagrnu zemljom, a sutradan se prisetio i naredio, da se zagrnuta telesa opet odgrnu, da ih raznesu i pojedu psi. A i ovu nečovečnu, groznu naredbu imali su izvršiti Srbi!

Ćele-Kula je četvorougaona, a visoka je do peg metara. Na svakoj strani kule zevaju u 14 redova rupe. U svakom redu njih 17, dakle svega 952. U svaku su rupu Turci uzidali po jednu srpsku glavu. Glave su vremenom poispadale ili su poizvađene, ali su sve prazne i mračne šupljine užasni i rečiti svedoci strašne prošlosti i mučeništva srpskoga naroda. Ko hoće da tačno prosudi, što sloboda vredi, neka. zastane samih pet minuta pred ovim spomenikom nad. spomenicima!…

Mitad Paša je hteo da poruši Ćele-Kulu, da tako izbriše taj spomenik krvološtva sa lica zemlje, ali niški Turci odoše čak u Stambol, da se na pašu tuže, i tako je ta kula ostala potomstvu hrabrih čegarskih junaka kao večiti spomenik junačkih podviga njihovih otaca. Pobožni seljaci iz okoline vadili su potajno glave i sahranjivali ih na groblja. Kada je srpska vojska 1877. god. zauzela Niš, od 952 glave zatekla je samo tri. Nad Ćele-Kulom podignuta je 1900 god. lepa kapela, pred kojom se svake godine 1. juna (19. maja) vrši pomen Stevanu Sinđeliću i njegovim junačkim drugovima.

Kod Ćele-Kule, te jedinstvene piramide najgroznijeg varvarstva, ali u isto vreme i najsvetlijeg mučeništva za ideale čovečanstva, zadržao se je bio i glasoviti Lamartin i zatim napisao i ono proročanstvo, koje se je u naše dane ispunilo: „Skoro će i Niš biši njihov (srpski); ali i onda neka oni ovu kulu u celosti sačuvaju, jer će ona njihovu decu učiti, šta vredi nezavisnost naroda, pokazujući kakvom su je cenom njihovi očevi platili i otkupili."

Ali ni Ćele-Kula nije još bila dovoljna! Niš je imao da žrtvenik čovečanske veličine oblije sa potocima dragocene krvi najbolje svoje dece! Ćele-Kula nije mogla da zastraši Nišlije, ona im ješta više davala podstreka za dela, kojima se sloboda stiče.

Jer su se u Turskoj primećivali simptomi propadanja, jer su potlačeni narodi ustajali protiv ugnjetača; nije ni Šumadija mirovala, ona se je pod Takovskim junakom kretala na borbu za svoju slobodu.

Ustanak u aprilu 1821. god. na drugoj strani turske carevine i uspesi Kneza Miloša ulevali su mnogo nade u bolju budućnost jadnoj srpskoj raji. Koji su se u narodu umom i položajem isticali, znali su vrlo dobro, da treba biti pripravan ze svaki slučaj, pa su stoga potajno spremali ljude na ustanak. Kako uvek, tako je i sada Niš bio među prvima. Duša narodnom pregnuću za slobodu vere i ognjišta u Nišu bio je uzorni sveštenik u svakom pogledu, vladika Melentije, pa rodoljubi: prota Stojan Popović, sveštenik Đorđe Cincarin, ugledni i imućni niški građani: Mladen Ovčarević, Golub Mutavdžija i Radisav Ekmeščibaša. Nastojanje ovih rodoljuba bilo jetime olakšano, što je niški zapovednik Ali-Paša bio dosta popustljiv prema vladici Melentiju i njegovim saradnicima.

U cilju da se u Srbiji uguši svaki, pa i najmanji pokušaj ustanka, o Trojicama 1821. god. stiže u Niš Husejin Paša sa 8000 ljudi. On naredi odmah, da se pogubi Ali Paša, jer da je bio odviše popustljiv lrema vladici Melentiju.
Drugog dana Trojice vladika Melentije; prota Stojan, pop Đorđe, Mladen, Radisav i Golub behu uhapšeni.

Nekim dobrim prijateljima, koji Melentiju i proti Stojanu ponudiše priliku da uteku; vladika mučenik odgovori: „Nećemo! Bolje je da stradamo nas dvojica nego toliki narod zbog nas. Jednom se mora umreti".

Kod niškog mosta već su bila podignuta šestora vešala i konopci spušteni. Vladika je išao napred; za njim prota Stojan sa ostalom četvoricom. Svi behu vedri, mirni, ozbiljni kao da idu u crkvu.

Vladika uze svoj konopac, prekrsti se, tri put ga blagoslovi pa, nadenuvši sam sebi zamku za vrat, reče:

„Sad, sinci, vucite!"

Za trenut oka vladika izdahnu svoju plemenitu dušu. Prota Stojan pod vešalima reče:

„Ne može se sav narod povešati!…" I on ode za svojim vladikom. I ostala četvorica dođoše pod vešala, ter se lasno rastadoše suncem zatočnici mrijet naviknuti. Dok je krvnik ove užasne presude, gledajući toliko herojstvo, morao i pro volje da usklikne u čudu: „Jazuk što nisu Muslimani!" - dotle je tajanstveni glas pravde dovikivao azijatskim krvolocima: Boj se onoga, tko je viko bez golema mrijet jada!

Istoga dana, kada su ove uzvišene žrtve umirale za ideale čovečanstva, Vlasotinci su spaljeni po drugi put.

Posle tragične smrti vladike Melengija, u Carigradu se nađe za potrebno, da se i u Pirotu postavi vladika. Toga radi oduzmu se od Niške eparhije: Pirot, Bela Palanka i još mnoga sela.

Krv prolivena na Čegru i pored nišavskog mosta bila je životvorno seme, iz kojega su imali da izniknu heroji čovečanskih sloboda, velikani, koji će samopregornim svojim pregnućem i dragocenom svojom krvlju ispisati ne samo najlepše stranice istorije Konstantinovog grada nego i istorije celoga Srpstva. I ovi se heroji, eto, već pojavljuju!

Ustanak, koji je buknuo na kraju 1832.-1833. god. u nahiji aleksinačkoj, ražanjskoj, paraćinskoj i kruševačkoj, primorao je Portu da Srbiji ustupi izvesne okrge, Granična rusko-turska komisija, ne hoteći granicu suviše primaći gradu Nišu, spusti je od Supovca sve Moravom do sela Katuna. Usled toga ostadoše mnoga sela,1) koja su se nadala da će pripasti Srbiji, i dalje pod Turskom. Narod tih sela skoči stoga na oružje nod vodstvom Popa Mite iz Niša i Đurđana Jovića. Ovaj ustanak Turci ugušiše u krvi u gradu Železniku.

I u Nišu je vladalo isto raspoloženje kao i u okolini. Nije Nišlije bolelo, što su povlačenjem novih granica od niške eparhije oduzeta mesta: Aleksinac, Ražanj, Kruševac i Paraćin; nego zato što i Niš nije pripao novoj Kneževini Srbiji. I kao da i to nije bilo dovoljno, Turci su počinjali takove zulume u narodu, da ovome nije preostajalo drugo nego ili da ma kud bega, ili da se lati oružja. Nezakonitim i nečovečnom postupanju Turaka bio je bez sumnje kriv Salih Paša, koji je za Mutesarifa prispeo u Niš početkom 1835. god. Paša je bio slab i odviše umno ograničen, a da je mogao zauzdati besne turske činovnike.

Međutim seljaci iz 16 nišavskih sela latiše se ubojnih cevi u nadi, da će zulumu kraj učiniti. Seljaci su mnogo polagali na knjaza Miloša, pa mu se zato i obratiše ovim pismom, iz kojega se jasno razbira, što i koliko je jadna srpska raja imala da trpi u Nišu i uokolini. Evo što sela poručuju knjazu Milošu:

„Molimo Boga za tvoje zdravlje. Ti i Bog danas! Sirotinja kuka i plače, do Boga se čuje! Danas što se zulum počinaja kako se je sirotinja predala! Serdar iskočija 50 čoveka Turčina. I odovud Toponicu taja sela sva je sirotinja u planinu utekla: što beše za rabotu čovek, on je kuću ostavio, ali Turci po kućah padoše; devojke pri njih dokaraše od sedam godina, i njih ti posmešiše. Sirotinja tebe se je poklonila pod tvome krilu gospodare!…. Danas hoće sirotinja da izgine. Mnogo zulum počinjen! Sirotinja danas Turčinu se pokoriti neće, zašto? Od zuluma!

1) Mezgraja, Donja i Gornja Toponica, Donja i Gornja Trnava, Velje-Polje, Miljkovac i dr,

Slavni veliki Gospodare! Naša desna kruna (?). Januara 1835."

Što će na ovo Takovski Junak? On odmah pošalje u Niš Avrama Petronijevića sa svojim ručnim pismom za Salih Pašu. U pismu naročitim diplomatskim taktom, koji je bio odlika knjaza Miloša, on se zauzimlje, da i hristijani ne postradaju. Međutim, i pre nego je Mutesarif primio pismo, ustanak je bio ugušen. Paša je bio pozvao ustanike, da se raziđu svojim kućama; a kad oni toga učiniti nisu hteli, on ih je oružanom rukom na to prisilio. Ipak sve se je svršilo tako, da su kmetovi došli k veziru i onda u prisustvu serdara Stevana Stojanovića ugovoreno je, da Salih Paša neće više u narod šiljati zulumćare i da će im dati naročitog vilajetskog kneza, preko kojega će on naredbe izdavati.

Ali ovaj sporazum nije ni mesec dana trajao, jer se već prvih dana marta iste godine 1835. ponovno pobunila okolina Niša. Raja prebaci na granicu Srbije žene, decu i stoku i obrati se, dakako, i sada knjazu Milošu ovim pismom:

„ Svetli Gospodare, umilostivi se na našu sirotinju! Sirotinja mnogo je izginula: 300 čoveka besmo; ostade 100 čoveka; u tvoju zemlju prebegosmo; tvoj serdar bie, ia ne tera u turci da idemo. Što otoše i oni poginuše. Sva sela pusto ostanula; ništa nije ostanulo; ovce otkaraše, goveda otkaraše, vino istočiše, žito otnesoše, decu posekoše, ruke na decu ocekoše, uši ocekoše. Ništa ne ostade. Sirošinja cvili i pišti do Boga se čuje. Svetli Gospodare, ti otac nad nas! Pruži tvoju svetlu ruku nad nas! Mi sirotinja tvoja pokorita. Na turčina više mi raja ne možemo da budemo!

I pre nego je Milošev delegat Avram Pegronijević stigao u Niš sa delegatom beogradskog vezira, vojska Salih Paše Niškoga sukobi se sa ustanicima. Borilo se je žestoko s jedne i s druge strane; bilo je mnogo mrtvih i ranjenih. Srbi održaše svoje položaje, a Turci se povukoše u Kamenicu i Matejevcu, da se i ta sela ne bi odmetnula. U raportu, što ga je Serdar Stevan Stojanović podneo Knjazu Milošu, među ostalim ranjenim i poginulim, čitamo i ovo: Dete od 11 godina Jovana Siminog izTrnave, posečeno; Jankovo dete od 8 godina iz Miljkovca posečeno.

Intervencijom Knjaza Miloša, koji je i jednu proklamaciju na ustanike bio upravio, i delegata beogradskog vezira, Salih Paša je povukao u Niš vojsku, seljaci se povratiše k svojim kućama, te tako se je i ova buna slegla. Ugovoreno je sa Salih Pašom; da u svakom selu bude po jedan kmet, a u Nišu glavni kodžabaša, koji će pred pašu iznositi narodne tužbe; ukidaju se svi apsovi, sem onoga kod paše; krivcima će se batine deliti samo u prisustvu paše; hrišćanin nema da kuluči Turčinu, samo će prema potrebi drva i slamu paši dovoziti; spahijama davaće se desetak od svega a gospodarima samo devetina od žita i kukuruza. Još je dosta toga bilo ustanovljeno, da život Srbima bude bar donekle olakšan.

Treba ovde istaknuti, da Petronijević u svom dugom izveštaju na Knjaza od 21. junia 1835. poručuje, da su se svi umirili „kromje još jedno popče mz Niša", koja je i dalje bunilo narod protiv Turaka.

Kao da Nišlijama nije bilo dovoljno jada, koje su im Turci zadavali; na njih se 1838. god. svali teška i užasna kuga. Mrtve su mogli sahranjivati samo oni, koji su ovu strašnu bolest bili preboleli. Nad mrtvima je vršio opelo hilendarski jeromonah Viktor, potonji niški vladika, poznat pod imenom Deda Viktor; koji je u Carigradu bio kugu preležao.

Međutim zločesta turska uprava činila je nesnošljivim stanje stanovnika Niša i Niškoga okruga, a želja, da se što pre sjedine sa Srbijom, davala im je podstreka, da se i dalje bune protiv turskog zuluma.

Uzrok buni od 1841. naćićemo u pismu upravljenom knjazu Mihajlu. Tu se pored ostaloga kaže i ovo: … turske muke nama odoleše; više ne možemo trpeti turski zulum… Turci na Boga ne gledaju, našu veru i zakon rasturiše, ne davaju u crkvu da idemo, Boga da molimo; ne daju praznik da propraznujemo ni da se veselimo; ako dođe veliki praznik, Turci nas sas puške na crkvena vrata čekaju i gledaju koja je devojka polepa; oni gu uzeju silom te gu poturčiju… najubavi muži probiraju koji su malo na esap Turci ne gi ostavljaju živi, no gi utepaju preko noć krišećom: da ne se nađe kavurin junak i ubav i rečovit. Koja je žena ubava, Turci voj muža utepaju, pa gu uzneju, te gu poturčuju… naše ćerke izsiluvaše, naše sestre pod sebe turiše, naše žene izsiluvaše… uzneju što nađeju sve čoveku samo dušu ostaviju; teško otviše…

Sada je jasno, zašto niška, pirotska, leskovačka i prokupačka nahija skočiše na oružje 6. aprila 1841. god. Ustanike iz Zaplanja predvodio je Nikola Srndaković iz Gornjeg Dušnika; Nišavu je digao Miloje Jovanović iz Kamenice; Vlasotince - Stanko Antonović Bojadžija i Ceka Vučković iz Vlasotinaca, a Leskovčane - Koca Mumdžija iz Leskovca i pop Đorđe iz Poljanice.

Ovaj je ustanak bio i odviše ozbiljan, a bio je našao toliko odaziva kod već oslobođene braće, da je knjaz Mihajlo svojom proklamacijom od 10. aprila. 1841. god. bio prinužden da pozove narod, da savlada svoja rodoljubiva osećanja, jer je on dobro znao, da čas opšteg oslobođenja još ne bejaše kucnuo.

Niški Mutesarif Mustafa Paša krene sa ostalim pašama protiv buntovnika, koji su se, na broju 3000,. bili ušančili kod utoka Vlasine u Moravu u selu Ćurlincima.

Žestoka se je borba završila pobedom Turčina nad rajom. Ustanici, koji su živu glavu iz krvavog megdana izneli, razbegoše se kud koji. Najviše ih je prebeglo u Srbiju, kuda su i pre toga mnogobrojnš begunci bili umakli, bojeći se turske osvete.

Ni Nikola Srndaković nije prošao bolje od svojih drugova. Načinivši šanac u hataru Eminove Kutine čekao je sa svojim junacima Turke. Arnauti pređu planinu Seličevicu, udare na Srndakovića s leđa i hametom ga potuku. Nikoli pođe za rukom da umakne u Aleksinac.

Užasno li se Turci osvetiše srpskoj raji za ovaj ustanak! Spališe sva sela nišavska, sva sela u Zaplanju, Vlasotince, a 31. maja Toponicu i druga sela do same granice Kneževine. Skupo li je Niš kupoavao svoju slobodu, krvavih li je onj žrtava prinosio za veličinu i slavu Srpstva!

10. juna, 1841., u Niš prispe Jakup-Paša s Rifat-Begom i carskim komesarom Tefik-Begom Ćuruk-Teskerehijom.

Tada se u Niš bilo sleglo oko 9-10 hiljada vojnika, među kojima je bilo jedno hiljadu samih Arapa.

Ustanak je bio zeć ugušen sabljom i ugarkom, samo se narod bio razbegao. Komesar Portin pozove narod, da se svaki vrati svojoj kući. On je obricao vratiti stadima oteranu stoku, i o carskom trošku načiniti kuće, koje su nogorele. I, odista, u pogorela sela iziđu pisari te zapišu da se u svakom selu Z -4 kuće načine o carskom trošku; a iz Arnautluka doteraju Turci mnogu stoku, i pozovu seljake da svak svoga brava poznaje i goni.

Seljaci ne prime na celo pogorelo selo 3-4 kuće, niti htednu tuđu stoku uzimati mesto stoje. Te tako ne bude pomoći ni s jedne ni s druge strane.

Jakup-Paša iz Niša pošlje svoga muhurdara a Ćamil-Paša iz Beograda svog Alaj-Bega u Aleksinac, gde se nahodio pomoćnik popečiteljstva unutrašnjih noslova, Miloš Bogićević.

Ovi ljudi slzovu (30 juna) sve begunce iz niškog okruga, i ponude ih da se vrate. Begunci, bojeći se osvete, nisu mogli pristati samo na reč turskih izaslanika, nego se tu uglavi i naredi ovo: da najpre odu svojim kućama oko 200 ljudi begunaca, koji su razboritiji, i koji će videti, na što da vrate i ostali, pa tek ako ovi pađu da se mogu vratiti i ostali, onda da se za 21 dan svi povraćaju.

Na taj način, ustanak se sasvim stišao, i ustanici su se, koji pre a koji posle, vratili svi.

Tri godine posle ovih događaja Nišlije su imali opet da prožive nekoliko teških časova. Velikom prijatelju naroda, vladici Ćir-Venedpktu II. pođe za
rukom, te om dobi dozvolu, da se kod crkve obesi klepalo, u koje se je udaralo, kada je valjalo ići u Kuću Božju. I na ovo se uzbune Arnauti i udare na Nišlije. Narod je od straha skakao u vodu, a vladika klepala ne skide. Omer Paša je mnogo muka imao, dok se je stvar stišala; ali ipak vladiku druge godine digoše iz Niša zato, što je branio narod.

Ali ako se ustanak bio stišao, nije se zato u srcima Nišlija ugasio plamen želje da padnu u zagrljaj oslobođenoj braći i da time učine kraj teškome ropstvu.

Pored svih ugovora i obećanja, Porta nije bila u stanju da preko svojih činovnika uvede u zemlju pravednu upravu. jadima bedne raje nisi mogao ugledati kraja. Nišlije su neprestano šiljali nove tužbe na Sultana.

Tako, dok je vladikom bio Janićije, seljaci od zahteva i traženja niških spahija dovedeni do očajnosti, poslaše jednu deputaciju u Carigrad, da se žale Sultanu na nepravdu, koja im se čini sa strane njegovih ljudi. Vladika naredi najzaslužnijem prosvetnom radniku do oslobođenja Atanasiju (Tasi) Petroviću, da za ljude napiše punomoćja. Umalo da radi toga i vladika i učitelj Atan. Petrović ne platiše glavom. Kada Srbi izložiše i predstaviše svoje jade carigradskom sudu; sud kori niškog pašu: zašto on sam u sporu između seljaka i spahija sudio nije, ili zašto on tužbu nije sproveo u Carigrad, a ne da siromašne ljude izlaže troškovima. Niški paša odgovori Carigradu, kako on o svemu pojma imao nije, kako su to sve stanoviti seljaci radili bez znanja „soseljaka". Na ovo Carigrad zadrža „punomoćnike" u zatvoru. Niške spahije sve ovo osokoli, i oni tuže vladiku Carigradu. Carigradski sud onda opunovlasti pašu niškog da vladiku kazni. Kada je vladika doznao, da će ga paša dati sprovesti niškim ulicama naopačke na konju i onda otpremiti u Carigrad, nestane ga iznenada iz Niša, u koji se on nikada više povratio nije.

Pored svega toga, da bi se tačno izvestio o svemu, Sultan se najzad reši i pošalje u Niš kao svog izaslanika velikog vezira Sadrazan Pašu1), da uredbu vidi kako stoji. Ovom prilikom čuveni Beli Mehmed, plašeći seljake, da se ne bi na njega tužili velikom veziru, rekao je ovo: - Bre, čorbadžijo, pamet u glavu! I najveća voda samo sitno kamenje sitno odnosi; veliko stoji i posle povodnja na svome mestu. Mudro

1) Mislim da je ovo Milićevićev Mehmet Paša (Kraljevina Srbija). Radije pristajem uz Atanasija Petrovića, koji u svojim „Memoarima" ne zna za Mehmed Pašu nego za Sadrazan Pašu "

sedite, da se ne kajete posle… Kako je na ovaj način veliki vezir mogao da pravedno ispuni svoj zadatak u korist raji? A šta će i jadna raja da, se veziru i primiče kada je on, čim "je u Niš prispeo, podigao osmora vešala, na kojima izdahnuše: čestiti pop Stanoje iz Vlasotinaca i još sedmorica najodabranijih ljudi iz niškog okruga zato, jer su naginjali sjedinjenju sa kneževinom Srbijom.
Kakvoj su se pomoći mogli nadati, kada je taj Sultanov V. Vezir, čim su se već pomenuti seljaci bili vratili iz Carigrada u Niš, na tužbu Turaka, iste odmah u tamnicu bacio?

Godine 1836. došao je u Niš iz slobodne Srbije za učitelja Spiridon Jovanović. On je predavao na srpskom i grčkom jeziku, a za njim dođoše neki Toca i Ljubomir, koji su predavali na čisto srpskom jeziku. Jovanović se razvede od žene i ode iz Niša. Srbi u Nišu su dobro shvaćali što i koliko izgubiše sa Jovanovićevim odlaskom, stoga kada se je 1839. god. kneginja Ljubica sa sinom Mihajlom na povratku iz Carigrada zadržala u Nišu, Nišlije ju zamoliše da poradi, da se Spiridon Jovanović povrati na svoje staro mesto. Želja se je Nišlija ostvarila.

Čim se je Jovačović po drugi put vratio u Niš, on je sa vladikom Grigorijem i sa niškim prvacima kupio Miloševu kuću za opštinsku školu i obrazovao školski fond od 1000 dukata. Jovanoviću je odrećena godišnja plata od 50 dukata, a učitelju Tasi od 50 groša mesečno. Posle Jovanovića školom je upravljao Sava Radojčić iz Aleksinca. Kada je ovaj zbog nekog sumnjivog pisma, što mu ga Turci zapleniše na granici, morao ostaviti Niš; upravnikom škole postade vredni učitelj Tasa.

Godine 1861. dođe u Niš Mitad Paša. Jedna od najglavnijih mu briga bejaše da sazna, iz kojih knjiga srpska deca uče. U tu svrhu, on poruči, da će doći u školu da pregleda knjige. Uoči njegovog dolaska u školu zapali se škola tako, da je ona osvanula sutradan u pepelu. Nije li to namerno učinjeno sa strane Srba? Mišljenja sam, da jest. Od sada pa do god, 1863. školovalo se je po varoškim hanovima. Godine 1863. podignuta je zgrada današnje osnovne škole kod Saborne crkve. Za ovu zgradu varoški prvaci sakupiše 100.000 groša, za čudo i sam Mitad Paša dade 2.000 groša, a vladika Kalinik takođe 2.000 groša manje jedan, e ne bi izgledalo daje ravan paši.

Kalinik u početku nije bio sklon Srbima, ali kada je buknula raspra između egzarhata i carigradske patrijaršije, onda im je počeo ići na ruku, šta više on je učitelju Tasi jednom prilikom bio rekao: da je on (Tasa) Srbin, da on predava nauke na srpskom jeziku, pak da se kao takav nema čega plašiti. Uostalom da on kao vladika većma voli Srbe nego Bugare. Svakako Kalinik je iz nužde i oportunosti volio više Srbe od Bugara. Svakako, čega pre bilo nije, on poče voditi korespodenciju sa Mitropolitom Mihajlom, a umnom i patriotskom nastojanju učitelja Tase pođe za rukom te je Kalinik šiljao na više nauke u Beogradu za tri godine svake godine po dva đaka. Prve godine poslati su: Todor Atanacković i Dimitrije Đorđević; druge: Jovan Popović iz Gornjeg Matejevca i Stavra Marinković iz Niša; treće: Nikola Popović i Đorđe Đurđić iz Niša. Sve se je ovo zbivalo, dakako, potajno tako, da Mitad-Paša i Turci o svemu ovome pojma imali nisu. Učitelu Tasa veliku je muku mučio radi udžbenika. Strogo je bilo zabranjeno služiti se žnjigama štampanim u kneževini Srbiji. Knjige su se potajno prebacivale preko Supovca i Aleksinca. Turske bi vlasti po gdekad ulazile u trag srpskim knjigama i onda bi odmah javno pretile učitelju Tasi, da će ga u ponovnom slučaju obesiti nasred pijace. Pa da, otkud srpske knjige, kada ni svoj materinski jezik nisu smeli nazivati srpskim? Kada su jednom deca pred Mitad-Pašom pevala srpske pesme, upitaće paša učitelja Tasu: - U kojem to jeziku pevaju? - To je ovdašnji jezik, kojim govore svi ovdašnji hrišćani, odgovori učitelj Tasa. - A je li to bugarski ili čiji, opet će paša. - Nije to jezik bugarski nego bosanski, odrešito će učitelj Tasa. Na to će Mitad Paša: - Nerde (gde je) Bosna, nerde (gde je) Niš?

Mitad Pašu je nasledio. Abduraman-Paša. Ovaj je mrzio srpsku školu i srpski jezik. Učitelju Tasi je često dosađivao vršeći kontrolu nad đacima i knjigama srpskim u školi, naročito za vreme predavanja. Posle Abduraman-Paše došao je u Niš za Muavina Dragan Cankov. „Dolazak Dr. Cankova," primećuje učitelj Tasa, „prouzrokovao je mojoj školi prevelike nezgode, a meni veliku glavobolju." I, zaista, Cankov je mrzio srpsku školu i srpski jezik. On je češće kontrolisao srpsku školu u nameri da odvrati decu od ljubavi prema otadžbini Srbiji i srpskom jeziku. Ali badava mu trud i nastojanje! Svi su se njegovi napori razbijali o patriotsku svest učitelja Tase, koji je svaki, pa i najmanji pokušaj Cankov da uvede bugarizam u srpsku školu i srpsku zemlju, odvažno osujetio.

Eto tako je bilo sa prosvetom u Nišu uoči njegovog oslobođenja.

Ali se Nišlije nisu imali boriti samr za održavanje svoje srpske narodnosti, svoje škole i jezika, nego su i u crkvi imali neprilika. Koliko li borbe i pregnuća, da vladike stranci ne potisnu sasvim iz crkve srpsko-slavenski jezik!

I pored svih ovih tužnih prilika, u kojima su Nišlije sa svojom braćom u okolini živili pod Turcima, našlo se jeu Nišu ljudi, koji prosvete zaboravili nisu, koji su sebi na polju nacionalno-prosvetnog rada stekli trajnih zasluga. I ovi su prosvetni radnici bili svoje vrsti osvojitelji i osloboditelji svoga rodnoga grada. U tom pogledu trajni je sebi spomenik u. Srpstvu i u celom našem narodu podigao Atanasije Petrović, nazvan učitelj Tasa. On se za ono vreme može s pravom nazvati prosvetiteljem i učiteljem Niša. A pod kakvim je teškim prilikama on vršio svoju dužnost! Njegov je prosvetni rad bio uvek skopčan sa opasnošću života, i to samo zato jer je taj rad bio srpski rad. Dovoljno je znati, da je on bio učitelj: Kole- Rašića, Todora, Milovanovića, Todora Aleksića, Dimitrija Đorđevića Jorgačevića, Mite Hadži Pešića, Mite zvanog Srbina i još živećeg prosvetno-nacionalnog radenika Mila Cvetanovića.

Prvih decenija devetnaestoga veka u Nišu niti je bilo kakve osnovne škole, niti je uopšte bilo kakve školske zgrade. Kod nekoga popa Cvetka bilo je nekoliko đaka, koje je on podučavao a oni mu plaćali po dva groša mesečno. Sem toga oko sebe je kupio đake đakon Grigorije u kući nekoga Miloša do kuće Lepe Kate. Đakon Grigorije postao je docnije niškim vladikom. Naš učitelj Tasa, jer su take bile prilike, učio se je kod nekoga Petra Cincarina grčkome jeziku.

Već spomenusmo, kako za vladikovanja Kalinika buknu crkvena raspra između egzarhata bugarskog i carigradske patrijaršije. Nišlije sa svojim dičnim sveštenicima i prvacima na čelu, dali su svakome znati, da srpski Niš nema nikakva posla u tom pogledu sa bugarskim egzarhatom.

Za ove borbe ne samo što su se Nišlije imali boriti protiv intencija bugarskog egzarhata nego im je vladika Kalinik stvarao ne malo neprilika. Radi visokih taksa, što ih je on narodu namećao, narod se protiv njega pobuni. On pobeže u Leskovac. U Carigradu stvar predstavi patrijaru tako, kao da je Srbija ona, koja buni Nišlije protiv njega. Patrijara je intervenisao kod Šeik-Islama i stavio mu do znanja, da će se on žaliti samome Sultanu, ako Mitad-Paša u Nišu ne utiša bune. Lako je pogoditi kako je sada nipžim prvacima bilo. Učitelj Tasa je bio onaj, koji je narodu predstavke pisao u tom poglrdu za vladiku i za pašu. Takova je jedna predstavka, posle nego je Kalinik tužio Srbiju kao vinovnika pobune protiv njega, imala i neprijatnih posledica. Paša poručuje učitelju Tasi, da će ga u čaršiji o uvo za direk obesiti, ako se još jednom usudi narodu napisati žalbu protiv vladike. Koji su pismo paši doneli, zadržani su kod paše i na ispit uzeti. U noći su dignuta dva sveštenika: pop Stanoje i pop Mladen i poslati su u zatočenje.

Kada se je vladika bio povratio u Niš, duhovi su se donekle bili utišali, ali potajno se je opet rovarilo protiv njega. Najednom iskra se pretvori u plamen. Sveštenstvo ga se odriče i neće da mu ime u crkvi spominje. Crnim platnom obaviše njegov sto i ne pustiše ga u crkvu. Sem njegovih intimnih prijatelja niko nije smeo u mitropoliju, a on je noću išao k paši, da s njim konferiše. Najzad u noći 25. marta pobegne u Carigrad.

„Podejstvom bugarske egzarhije," kaže učitelj Tasa u svojim memoarima, „da zatraži ovdašnji narod za sebe vladiku bugarskog, dođe pismo do sinoda (neka vrsta veća, kojemu je onda na čelu bio Dimitrije Čohadžić), no sinodalci ne htejući da imaju vladiku iz Bugarske, savetovaše se i zaključiše da zatraže g. Viktora za vladiku kao njima poznatog, još od mladosti ovde došavšeg, a vladanja je primernog. I tako napišem molbu, koju oni potpisaše i opštim pečatom potvrdu, i pošlju. Ova se narodna volja uvaži i g. Viktor bude zavladičen."

Treba ovde spomenuti, da se je u ovoj borbi protiv bugarskog egzarhata naročito istaknuo niški paroh Hadži Petar D. Popović. Kroz njegovu veliku srpsku dušu najbolje je govorio srpski Niš! Utaman je carigradska patrijaršija ovog neustrašivog srpskog sveštenika bila kaznila na 101 godinu robije. Petrović nije popuštao nego je već u duhu gledao onaj svetli dan, u koji će junačka srpska desnica rastrgnuti verige ropstva i Nišu i Niškoj crkvi. Zora se je toga dana već bila pomolila!

OSLOBOĐENjE NIŠA.
Oslobođenje Niša
Proklamacija Kneza Milana. - Zavera Kole Rašića i drugova. - Zauzeće Niša 28. docembra 1877. u veče. - Knjaz Milan ulazi u osvojeni Niš. - Niš uoči oslobođenja. - Turci u Nišu. - Kod Deda Viktora.

Meseca decembra 1877. izađe proklamacija ondašnjeg knsza a docnije kralja Milana, kojom se Turcima objavljuje rat za izbavljenje srpskoga naroda od turskog ropstva. U Nišu i niškom okrugu tada je pomagao svaki, koliko je ko mogao, da uspeh bude potpun. Ovakovim naporima, iako vrlo često skopčanim sa opasnošću života, Nišlije će olakšati izvršenje zadatka vojsci, a vojska njima. Todor Stanković, Kole Rašić, Todor Milovanović, Dimitrije Đorđević, Tasko Uzunović, Đ. Pop Manić i još mnogi viđeniji roduljubi iz Niša i okoline organizuju rad na oslobođenju i ujedinjenju sa Srbijom; i to ne samo u Nišu i u okolini, nego i u pirotskom, vranjskom, brezničkom i triskom kraju, sve u sporazumu sa velikim nacionalnim radnnkom Milošem Milojevićem.

Ali treba znati, da je još pre toga, 1874. godine Kole Rašić organizovao zaveru protiv Turskog Carovanja. Zaverenike je 24. februara pomenute 1874. god. zakleo vatreni patriota, niški paroh Petar Ikonomović u kući Mihajla Božidarca, koja se nalazi u blizini kuće uglednog građanina Dimitrija Krajnalića. Evo originalnog teksta ove po Niš epohalne zakletve:

Zaklinjemo se Jednim svemogućim Bogom, da ćemo verno i bratski, složno raditi protivu petvekovnog krvopije, a u ime mile i željne nam slobode i dinastije loze Obrenovića. Tako, braćo, sloški, da će nama svima Milostivi pomoći, a u skoro nam dati da razvijemo pobedonosnu zastavu našeg jedinovernog IV. Obrenovića na bedemu Niškom.

Ura, Ura, Ura!

Živio nam naš omiljeni viteški knjaz Milan M. Obrenović IV.! Živela Mati Srbija! 24. februara 1874. god.

U Nišu. Petar Ikonomović,

Sieštenik Niški.

Imena Zaverenika:

Đorđe Blasides, Mihajlo Božidarac, Koča Mitrović, Đorđe Stanković, Sotir Stojanović, Đorđe Milošević, Mateja Radojković, Petko Mitrović, Golub Madić, Jaiko Stojanović, Trajko Živković, Stojan Đokić, Dina Mirčić, Caba Stojanović, Mladen Milenković, Pera Lebanka Čungurović, Dina Stojanović, Milan Stanković i Đorđe T. Petrović.

Međutim već 3. decembra 1877. god. srpska vojska bejaše prošla granice Kneževine. S njom su komandovali: đeneral Jovan Belimarković, pukovnici: M. Lešjanin, K. Bučević, Lj. Ivanović, P. Topalović, A. Orešković, major B. Vasiljević i poručnik Aračić.

Niš je branilo preko 5000 turske vojske sa po prilici 160 topova, od kojih 26 Krupovih raznoga kalibra. Vojskom je zapovedao Halil Paša.

Već prvih dana decembra bila su prva puškaranja oko Donjeg Matejevca prema Nišu.

8. decembra vrhovni komandant vojske knez Milan u grmljavini ubojnih grla i bombi dojaši na Čamurliju, koja već 5. decembra bejaše pala u srpske ruke, da sokoli vojnike, da se hrabro i junački drže.

Kada je knez Milan 11. decembra po drugp put došao na Čamurliju, on je jasno vidio, da Nišu nema kud kamo, nego da mora pasti; pak da se ne bi uzalud ljudska krv prolivala, on zapovedi pukovniku Lešjaninu, da pozove komandanta vojske Halil Pašu i gradskog mutesarifa Rašid-Pašu na predaju. Lešjanin, čijem je štabu bio pridodat Todor Stanković, pošalje ovoga da pregovara o predaji. Stanković, kao dobar parlamentar i znalac turskoga jezika, išao je u Niš vezanih očiju pod obostranom topovskom vatrom. Turci ne htedoše učiniti ono, čemu će se do koji dan morati pokoriti.

Knez Milan je dobro znao, da su vrata Nišu - Gorica, tim pre što Gorica nije bila utvrđena, jer se Turci nisu nadali, da će Srbi s te strane udariti.

Međutim u ruke hrabre srpske vojske padao je jedan položaj za drugim. Markovo Kale, najviše mesto na Gorici, bejaše već 26. decembra u srpskim rukama, pak od tog mesta do ćurlinskih visova gruvala su 32 topa na Turke.

28. decembra, u 7 i po časova pešadija na juriš uzimlje glavni redut gorički. Pošto turska utvrđenja na levom krilu na Gorici još nisu bila osvojena, u 9 i po časova poću upućeni su lepenički i jasenički bataljon da iz pomenutih utvrđenja isteraju neprijatelja. Oko 3 sata redut je bio savršeno opkoljen, a u 5 i po časova u jutro, komandant reduta Mehmed-aga izađe iz položaja i uputi se prema kapetanu Mihajlu Radoniću, da mu izjavi, kako se on predaje sa 270 vojnika i 4 oficira. Ova je predaja, posle sporazuma koji je sledio između diviziara Bučevića i Mehmet-age, izvršena u 6 časova u jutro. U isto vreme predao se je i komandir šestofuntovne Krupove baterije sa 5 topova i sa svom poslugom.

Dok se je sve ovo dešavalo na Gorici, cela je niška posada bila kapitulirala.
Pošto je padom Gorice svaki dalji otpor bio uzaludan, a i nemoguć, komandanti grada i varoši Niša Halil-Paša i Rašid-Paša zatražiše predaju Odmah zatim potpisata je konvencija o predaji, koja je glasila:

„Između punomoćnika Nj. S. Kneza srpskog Milana M. Obrenovića IV. komandanta moravskog korpusa, general-štabnog pukovnika g. Lešjanina s jedne i komandanta grada i varoši Niša Halil- i Rašid-paše, zaključena je ova konvencija o predaji grada i varoši Niša:

1. Halil i Rašid Paša predaju srpskom vladaru grad i varoš Niš sa svima topovima, municijom, zgradama i ostalim raznovrsnim državnim materijalom u onakome stanju u kakvom se zatekao, kad se ovaj ugovor potpiše.

2. Svi vojnici imaju položiti oružje, no neće se smatrati kao ratni zarobljenici, nego će se sprovesti preko reona, koji je srpskom vojskom zauzet, i pustiti u slobodu.

3. Radi mira i bezbednosti varoši mesni žitelji kako muslimani, tako i hrišćani položiće oružje, koje će im se, ako je njihova svojina, docnije, kad se normalno stanje u varoši povrati, vratiti.

4. Vladalac srpski ujemčava:

a) svakome nepovredivost imanja, časti i života;

b) onim građanima, koji bi se hteli iseliti ovo će se dozvoliti i olakšica za to učiniti.

Kao znak poštovanja hrabrosti vojske Nj, S. vladalac srpski ostavlja oficirima i drugim licima građanskog reda koji i u obično vreme oružje nose, njihovo oružje, i ovo im se neće oduzimati.

Čim se ova konvencija potpiše odmah će se pristupiti predaji i to ovako:

Prvo će se vojska otomanska povući iz sviju utvrđenja sa Gorice i Vinika i ova će mesta srpska vojska posesti.

Zatim će otomanska vojska, bataljon po bataljon, ostavljati oružje, i pod komandom svojih oficira postrojiti se na mesto koje se označi.

Konvencija ova, koja je po prethodnom međusobnom sporazumljenju obeju strana načinjena, ima se potpisati n njenom izvršenju pristupiti najdalje do svanuća dana 28. dekembra 1877. god.

Svaka od ugovarajućih strana ima po jednu tačnu kopiju ovog ugovora."

Svi turski vojnici, pošto su obezoružani, 29. decembra ispraćeni su zajedno sa svojim oficirima: jedni preko Pirota put Rodomira; drugi put Vranje, a treći put Kuršumlije za Prištinu. Naše trupe, dočekane i oduševljeno pozdravljene od stanovništva, zaposedoše odmah tvrđavu. Junačka šumadiska divizija, koja je bila zauzela Goricu, umarširala je u Nemanjin grad paradnim maršem.

Padom Niša vojska je zaplenila 267 topova raznog kalibra, 13047 pušaka i 780 revolvera, veliku količinu baruta i drugih ubojnih stvari.

U bolnicama zatečeno je koje ranjenih koje bolesnih 384 vojnika. Sa srpske strane poginuli su: na sami dan Božića Sava Joksimović, art. kapetan; poslednji dan borbe Vladisav Koranović, art. poručnik, 4 starešine narodne vojske i 114 vojnika. Ranjeno je pak 7 oficira, 19 narodnik komandira i 765 vojnika.

Sretnim Nišlijama sada je bilo najviše do toga, da knezu Osloboditelju izraze osećaje blagodarnosti i podaničke odanosti i da ga čim pre vide u svojoj sredini.

U to ime 1. januara 1878. god. u veče stigla je u Aleksinac deputacija, koju je predvodio niški mitropolit deda Viktor i u kojoj su bili: varoški prota Prokopije Popović, sveštenik Mladen Popović, učitelji Todor Atanacković i Dimitrije Đorđević, trgovci Cvetan Đorđević, Đorđe Popović, Rista Hapdži-Kostić, Dimitrije Vidojković, Hadži Stoilko, Hadži Bogdanović, Dona Marković, Nikola Čohadžić, Stavra Vidojković, Tasa Mijalković, Todor Tasić, Gavrilo Vidojković sa tri građanina muhamedanca i dva građanina mojsijevske veroispovesti. 2. januara ova je deputacija bila primljena u stanu vrhovne komande od Kneza Milana. Pošto su delegirani Nišlije pozdravili i poklonili se knezu, zamoliše ga, da čim pre poseti Niš. Knez se je zablagodario deputaciji na iskazanim osećanjima vernosti i odanosti i obećao joj, da će sutra dan doći u Niš.

3. januara, na sam dan svog triumfalnoga ulaska, knez Milan je Nišlijama uputio proglas, u kojemu se između ostalog i ovo kaže:

„Građani niški! Ja s radošću vidim da je narod ovih krasnih zemalja, koje su tako dugo bile silom otrgnute od svoje Majke Srbije, sačuvao živu uspomenu o srpskom jedinstvu, te s raširenim rukama dočekuje moju vojsku kao željno očekivanu braću i svoje izbavitelje. Pobeda, koju je moja hrabra vojska održala pomoću Božjom, nije pobeda naroda nad narodom, nego pobeda reda nad neredom, zakona nad bezakonjem, pravde pad nasiljem…"

U jutro, 3. januara, praćen celom Vrhovnom Komandom i svitom od oficira šumadiskog, moravskog i timočkog kora, u generalskoj uniformi, na ponosnom konju belcu, uz klicanje razdraganog naroda, uz sviranje muzike, - knez Milan Obrenović IV. ulazio je u Gordi Grad Konstaptina i Nemanje. Raportirao mu je junački general Belimarković.

Prolazeći kroz Bergrad-Mahalu, muslimansko stanovništvo je skrštenih ruku čekalo kneza. Čim ih je knez rukom pozdravio, opi popadoše ničice po zemlji i otpočeše da temenišu.

Od Beograd-Mahale pak sve do Mitad-Pašpnog konaka knez je prolazio kroz guste mase srpskog stanovništva, koje je besprekidno klicalo i pozdravljalo, a đaci su pevali od učitelja Tase sastavljenu pesmu:

Oj ti Nišu beli Nišu
U teb' paše više nema
U teb' nema Sadrazama
Oči beče svi za nama
S munareta glas ne čuje
Umukoše ljute guje
A ti, Kneže, sa megdana
Izbavi nas od dušmana…

Knez u konak, a litija sa metropolitom deda Viktorom, sveštenstvom, barjacima i ripidama pred njim.

Metropolit deda Viktor probesedio je toplu reč zahvalnosti knezu radi oslobođenja.

Na Metropolitov govor knez je, između ostaloga, rekao i ovo:

„Pozdravljam vas kao zastupik pravde, kao branilac slobode, jednake za sve građane, za sve vere." Oduživši taj prvi dug radosnome srcu svome, on se zatim zamislio i ovako uzdahnuo:

I ako se sraski steg nasred Niša vije
Jošte tužno Kosovo osvećeno nije.

Posle podne istoga dana pred konakom bile su postrojene deputacije svih trupa, koje su učestvovale u dosadašnjim borbama, i knez je Milan delio srpska i ruska odlikovanja onim oficirima i vojnicima, koji su se u junaštvu naročito bili istakli. Pre nego će im pružiti dokaze priznanja, knez je Milan svoje sokolove ovako pozdravio:

- Junaci, posle mesec dana ljute i teške borbe - borbe dvostruke protiv našeg krvnog neprijatelja i protivu prirodnih elemenata, koju ste vi tako muški izdržali, mogu već da vas pozdravim u gradu u kome se rodio prvi pravoslavni car Konstantin, gradu koji je naš car Dušan nazvao „slavni niški grad" a koji je ključ Stare Srbije! Junaci! Hvala vam u ime Srbije, hvala vam u ime naroda srpskog! - Istoga dana knez je u Nišu potpisao Privremeni Zakon O Uređenju Oslobođenih Predela. Za komandanta Niša postavljen je pukovnik Bučević, komandant I. šumadnske divizije, a za upravnika varoši Aćim Prokić.

Nišlije u sreći slobode davali su izraza osećajima zahvalnosti prema svome Osloboditelju i u pesmi. Ovaka se je pesma odmah po oslobođenju razlegala ulicama Niša:

Oj Milane, rode moj,
Turčina se ti neboj! G
Tebe brani sva Srbija
I sva slavna Rusija
Srbijanski Topovi.
Spremni, stoje gotovi
Horvatović bradu češlja
I topove namešta.

Mi smo u duhu boravili u Nišu u doba rimske imperije, više smo puta za varvarskih provala plakali na njegovim ruševina, gledali smo ga, kakav je izgledao u doba ropstva, pak, hajde, da ga još jednom pregledamo uoči njegovog kulturnog i materijalnog preporoda. Napredak Niša samo ćemo onda moći verno proceniti, ako budsmo znali, kakav je Niš bio u vremeg kada ga je srpska vojska povratila u krilo Majke Srbije.

Jer dolazimo iz Aleksinca, zastanimo časkom onde, gds su sada kasarne konjičkog puka. Eto, već nas pozdravlja lepi Vinik sa svoja čstiri utvrđenja: Komandir-Tabija, Zuav-Tabija, Anadol-Nizami-Tabija i Mitad Paša-Tabija.

Idući Beogradskom Mahalom prolazimo kroz takvu teskobu i nečistoću, da čoveka upravo muka spopane. Pre nego ćemo u samu varoš, pregledajmo letimice grad, koji su Turci dogradili i usavršili za vladanja Ahmeta III. 1723. god. Poslanik austriskog cara D. Hugo od Virmonta, koji je 1720. god. prolazio kroz Niš, priča, da je u Nišu vladala velika oskudica u hrani stoga, što je u Nišu bilo dozvano 16.000 spahija da grade grad. Na gradu su četvora velika vrata: Stambolska vrata, Beogradska vrata, Vininska vrata i Vodena ili Jagodinska vrata. Sem ovih velikih vrata iia još nekoliko vratanaca kroz koja se silazi u gradske rovove.

Mi ulazimo sada u grad kroz Beogradska vrata. Blizu vrata je jedna suva česma, koju je 1592. god. bio podigao neki Ćehaja Hajder. Tu su opet i dva turska groba, koje Turci poštuju kao grobove svojih svetitelja. Jedan je grob u rovu, a drugi je pred samim vratima na glasiji. Prvi je grob neke turkinje devojke, a drugi nekoga Daruni-babe.

Niški je grad dosta malen. On je nepravilan poligon sa sedam strana razne dužine. Gde se strane spajaju, tu ima pet različitih bastiona, a na jednoj strani i neko krunasto utvrđenje.

U gradu ima dosta građanskih turskih kuća. Grad ima dva dela: Hunćar-Mahalu (vladalački deo) i Edirne-Bali-Mahalu (deo Balije Jedrenca). U prvom delu je i Konak Pašin. Ali kako kukavno i nevoljno izgleda! Na njemu je bezbroj prozora; sve nekakvih odaja, dolapa, kaveodžaka i amurluka, samo nigde mirnoga mesta, da bi se čovek mogao skloniti od vetra i zime.

Prve dane svoga boravka u Nišu knez Milan je proboravio u ovom konaku. U jednoj sobi pored prozora bio je neki vajni minderluk za sedenje. Kralj bi ponekad, posedevši na tom minderluku, ustao da primi koga, ili da prohoda po sobi, a kad bi se vratio, zastao bi svoje mesto već zavejano snegom.

U drugom delu grada su prljave kavanice, bakalnice, bozadžinice i svakojake turske prčvarnice.

Pregledavši depo, što ga je Abdul-Medžid 1857. god. podigao, ostavimo grad, i izađimo kroz Stambolska vrata, pred kojima je most, koji vodi u varoš. Ovaj most sagradi 1619. godine budimski muhafis, docniji kajmakam u Carigradu, vezir Mehmed Paša. Ostavivši s desne Beogradsku Mahalu a s leve Jagodinsku Mahalu, koja se jedo 1834. god. nazivala: Negotinska Mahala,1) uputimo se pomenutim mostom od kamena u varoš. Idući s mosta u varoš na levo, gde je sada gradski park, je konak praunuka Hafis Paše, koji će docnije postati Kraljevim Dvorom. Tu su same baruštine, neopisiva nečistoća, a od žabljeg kreketanja da svisneš. Varoš je pravo smetlište turske nečistoće; kuće nisu kao kuće, niti ulice kao ulice. Ni sto koraka nisi koračio, a već si ušao u kakvi sokak bez izlaza. I tu te obično sretaju deca i viču:

- Ne se iskača tude, ne!

Pređeš li iz te ulice u drugu, opet si zapao u kakav slepi sokak. I ovo se ponavlja nekoliko puta, dok se ne uveriš, da se bez vođe iz toga Lavirinta ne izlazi.

U sredini najživljeg pazara dvoja se kola ne mogu razmimoići; ako se sretnu, moraju se ili vraćati nazad, ili rastočiti dokle se proguraju jedna: mimo druga. U jednoj ulici čovek udara na džamiju, koja se je isprečila na sred srede ulice; u drugoj se mora provlačiti ispod kakvog kafanskog čardaka, s koga mu se vrlo često slivala za vrat berberska sapunica; u trećoj je prolazio ispod kakve turske karaule u sredini najživljeg prolaženja. Dalje tamo mogao se čovek uglibiti u kakvu baruštinu, ili bi naišao na kakve strvine, koje se lagano raspadaju po volji sunca, vazduha i kiše.

Najlepša od svih javnih zgrada je Saborna crkva. Ovu je divnu crkvu gradio majstor Andrija Damnjanović. Temelje joj osvetio vladika Janićije, koga oteraše Turci spahije zato što je pomagao narodu da se ukinu „gospodarluci." Uz Sabornu crkvu bila je i nova škola, koju Mitad Paša, ne samo što je dozvolio »graditi, nego je još svojim prilogom pripomogao građenje.

Na jugozapad od Saborne crkve je stara crkva osvećena sv. Aranđelu Mihajlu i Gavrilu. Ova je crkva obnovljena 1839. za vladikovanja mitropolita Grigorija.
Godine 1834., maja 29., tutori niške crkve: Stanko Milosavljević, Stojanče Krstović i Lazar Nikolajević mole kneza Miloša da i unapred daje po 2 pare
od tovara jespapa, koji prođe preko đumruka niškog. Kažu: „Dosad je to tvoj konzul ovde u Nišu naplaćivao i svake nove godine predavao crkvi, a sada đumruk ide na Aleksince," pa mole da to i dalje ostane.

Dok je on vladikovao, doće anatema iz Carigrada na sve one, koji pazare u nedelju; a odredi se ponedeljak da bude pazarni dan. Grigorije umre 18.. oktobra 1842. godine i sahranjen je kod stare crkve severno od oltara.

U ovaj čas sv. Panteleji ni traga; a današnja; crkva sv. Nikole je džamija.

Džamija ima u ovo doba 13.

Ako još spomenemo bolnicu u Ćele-Kuli i današnju kasarnu knjaza Mihajla; onda smo sa važnijim javnim zgradama gotovi.

Naša je vojska u Nišu zatekla 8.500 Turaka. Najviše njih živeli su od prihoda s imanja, koja su im bila po selima u okolini Niša. Neki su bili potkivači, berberi, sedlari, nožari, puškari i bakali. Malo njih se je bavilo trgovinom. Ali odmah, posle osvojenja Niša sa strane srpske vojske, Turci su se počeli seliti u druge krajeve. Tako načelnik štaba vrhovne komande javlja 18. avgusta 1878. ministru spoljnih posala, da se je iselilo 1075 turskih porodica sa 4274. duše na 1924 kola. U Nišu je ostalo 79 turskih porodica sa 316 duša. Ove se porodice nastaniše u Beograd-Mahali.

Kada se je po osvojenju Niša dospelo da se popiše stanovništvo, našlo se je u njemu 12.817 duša, i to: 10.719 Srba, Turaka: 401, Jevreja 900, Cigana 797.

Pre nego se prošetamo kulturno preporođenim, Nišem, učinimo posetu niškome vladici Deda Viktoru.

Kod Deda Viktora je prost život. Oko kuće naslagano je puno drva: U kući smerno i skromno. Kuća js starinska i niska od slabog materijala, a kaldrmu je sam vladika, kada je bio monah, pravio. U sobi je nameštaj prost. Dole asura. Na sredi sto sa prostim belim čaršavom, ozgo visi prosta lampa od 20 groša..
Eto, tako je bilo u Nišu, kada ga je junačka srpska vojska osvojila 1877. god. 28. decembra, i nekoliko meseci posle.

1) Negotin je do te godine pripadao kneževini Srbiji.

U oslobođenom Nišu
Kraljen Dvor. -Predstavnici velikih sila u Nnšu. - Dižu se moderne zgrade. - Crkve. - Katolici. - Jevreji. - Muslimani. -Spomenici. - Prosveta. - Trgovina i industrija.- Saobraćaj. -Sednšte vlasti. - Niš 1914. god

Može se slobodno reći, da je preporod Niša započeo odmah ulazom srpske vojsks. Mi ćemo u kratkim potezima prikazati tok ovog preporoda od 1878. god. do naših dana.

Odmah prvih dana oslobođenja Niša nekoliko hiljada kola ćubreta dignuto je s niških ulica i izvezeno van varoši, pa se onda dovlačila čista zemlja i pesak za nasipanje.

Doskora je kupljen konak od Bećir-Bega, unuka Hafis Paše i pretvoren je u Kraljev Dvor. Nečistoće i baruštine je nestalo, a na njihovo mesto došli su šareni parkovi. Kralj Milan, učinivši Niš drugom prestonicom, po duže bi vreme sproveo u svome dvoru, time je učinio, da su nekolike evropske sile pohitale da nameste u Nišu svoje prestavnike. Tako su u Nišu udarili stalni boravak konzuli: francuski, nemački, austriski, taljanski i turski.

Za vreme okupacije neprijateljske 1915-1918., o kojoj će biti niže govora, Bugari su ovaj dvorac zapalili. Sada se tu gordi zgrada filiale Narodne Banke, zgrada, koja bi dostojno mogla da krasi ma koju evropsku metropolu. Pred zgradom lepa esplanada i gradski park. Ali onaj, koji je Nišu dao oblik evropskog grada, to je veliki nacionalni radenik i učenik prezaslužnog učitelja Tase Petrovića, Todor Milovanović. On je Nišu dao duge, široke i pravilne ulice, kojima bi i veće varoši mogle da zavide. Iz nečistog Niša stvorio je čisti Niš. Niš sa solidno popločanim trotoarima i pokaldrmisanim ulicama u njegovo doba sav se je šarenio u cveću. Ukratko : Milovanović se može ne samo nazvati pravim preporoditeljem Niša nego i čovekom, koji je stvorio uslove da Niš jednom bude jedna od naj¬lepših varoši u Kraljevini S.H.S. Milovanović je bio do sada najzaslužniji predsednik Niške Opštine.

Malo po malo počele su se graditi moderne i lepe javne i privatne zgrade. Zgrada županiske oblasti, sreza, vojne i okružne bolnice, fabrike duvana, muške gimnazije, kasarne: konjičkog puka, 10. i 26. art. puka, 16. pešad. puka i mnoge zgrade privatnika takove su da bi se s njima mogli da podiče ma koji evropski gradovi. Na mesto kamenitog mosta, koji vodi iz varoši u grad, imamo sada gvozdeni most, pravi uzor moderne mostovne konstrukcije.

Ali najponosnija je zgrada u Nišu već pomenuta: Saborna crkva. Sagrađena je u vizantinskom stilu sa pet kubeta. Ova crkva vanredno simetriskih dimenzija sa ogromnom kolonadom u fasadi, deluje upravo impozantno na gledaoca.

Na koru ove crkve sdesne strane ima mala crkvica posvećena sv. Simeunu Nemanji. Ovu je crkvicu načinio kralj Milan odmah po osvojenju Niša. U njoj se je on obično i pričešćivao, dok je boravio u Nišu.

Saborna je crkva vrlo svečano osvećena 13. februara 1878. god.

Trebalo je čim pre da se blizu izvora bistre pijače vode na jedno hiljadu i dvesta metara više Jagodinske Mahale, onde, gde je jednom bila zadužbina; Nemanjina, podigne crkva, tim pre što se je i za vreme turske vlade narod hiljadama zbirao 27. jula na crkvište sv. Pantelije. I to je učinjeno. Po osvojenju Niša baš na Markov dan, 1878., osvećeno je mesto za crkvu i zazvonilo zvono, koje je skinuto sa satske kule u gradu, a već 27. jula 1878. osvećena je današnja nova crkva sv. Panteliji. Za obnovu ove crkve, stare zvonare i kuće uz crkvu, pominju se kao vrlo zaslužni: Dimitrije X. Macić i Jovan Rajković iz Niša.

Dok ovo pišemo nastojanjem revnog sv. Panteliskog paroha Stevana Popovića u sv. Panteliji diže se nova zvonara, koja će biti od osobitog uresa: i crkvi i uopšte onom romantičnom kraju, kojemu se privezuju tako mile uspomene iz srpske istorije.

Skoro odmah po osvojenju Niša i na crkvi sv: Nikole zasja ponovno i, ako Bog da, za uvek, znak našega spasenja - krst. I ova crkva ima svoju istoriju. Na putu, koji preko brda vodi u Gabrovac, u onoj niškoj mahali, koju paseliše Turci Beograđani, pošto ih 1862. god. iz Beograda krenu Knjaz Mihajlo, svaki zna za ovu neobičnu bogomolju. Crkva ova menjala je svoju veru šest puta. Prvi put je bila crkva pa je pretvorena u džamiju. Docnije je tako prelazila iz vere u veru, dokle je godina 1878. ne zateče kao džamiju.

Priča se, da se uz ovu bogomolju nikada nije mogla održati munara, nego ili bi se nakrivila ili sasvim pala. Kadgod bi se ova munara nakrivila, Turci su se uvek nadali kakvom zlu.

God. 1877. bogomolja je ova bila džamija i munara njena toliko se nakrivi, da je bilo teško i razumeti, kako ne padne takav veliki teret, pošto se toliko nagnuo.

Kad su Srbi uzeli Niš, i počeli ga uređivati, dođe jednoga dana srpskom starešini jedna deputacija, u kojoj behu hodža, muftija i više odobranih Turaka, i predlože: da se ova bogomolja „vrati u svoju veru", to jest, da se pretvori u crkvu.

- Mi znamo, rekoše oni, da ta bogomolja uvek ide onome kome Bog da vlast nad Nišem. Pa je, vala, pravo, da i sada pređe u svoju staru veru!

Ponuda se primi. Srbi krivu munaru obore, da ne bi koga pritisla, a na crkvu sv. Nikole stave sjajni krst!

Od toga doba u „Svetom Nikoli" opet se služi služba Božja.

Sadašnja zgrada te bogomolje postala je 1863- 1864. Turci su pređašnju crkvenu zgradu oborili do temelja samo da nestane crkvenog oblika; ne bi li tako bogomolja zaboravila svoju staru veru. Novu zgradu obrnuli su prema jugu a ne prema istoku. I sve to, naravno, nije im ništa pomoglo.

Dok je još stajala stara zgrada, a bogomolja bila džamija, odbije se nekako malter s jedne dupke unutra, i tu se nađs jedna ikona i jedan lep drveii putir. Turci i ikonu i putir odnesu paši, a paša oboje pošalje vladici.

Te se utvari čuvaju i danas u niškoj crkvi.

Crkva sv. Nikole u naše dane je obnovljena i dava onom delu varoši osobito lepi izgled.

I stara niška crkva sv. Aranđela Mihajla i Gavrila revnim nastojanjem niškog vladike Dositeja i izdašnim prilozima dobrih Nišlija u poslednje vreme je opravljena i obnovljena.

Dražesna je i katolička crkva. Još pre oslobođenja Niša, u varoši je bilo do preko sto katolika Arnauta, koji su se po svoj prilici u Niš doselili u XVII, veku. Ovi su katolici stajali pod jurizdikcijom prizrenskog nadbiskupa. Svoga sveštenika i svoje crkve imali nisu, nego je prizrenski nadbiskup slao svake godine po jednog duhovnika, koji bi se obično zadržao u Nišu po koju nedelju, da među vernicima izvrši potrebite crkveno-verske obrede.

Posle oslobođenja Niša niški katolici su potpali pod jurizdikciju slavnoga vladike Josipa Jurja Štrosmajera. Pošto je građenjem želježničke pruge Beograd-Niš-Sofija-Carigrad broj katoličkih radnika u Nišu znatno bio ponarastao; godine 1884. dođe u Niš za prvog stalnog sveštenika glasoviti orientalist barnabita o. Tondini De Kvarengo. Tondini je u privatnoj kući otvorio kapelicu, u kojoj se je za vernike vršila služba Božja. Tondina je nasledno o. Čok, rodom Poljak. On je 1887. god. u Srbiji podigao prvu, katoličku javnu crkvu. Oc 1897. do 1914. god. niški katolici stajali su pod direktnom jurizdikcijom Sv. Stolice.

Posle sretno svršenog balkanskog rata, katolici u Nišu potpali su opet pod jurizdikciju prizrenskog nadbiskupa, a sada stoje pod duhovnom vlasti beogradskog arhiepiskopa. Pomenuta crkvica je 1925. god. nešto produžena, a osvetio ju je sam beogradski nadbiskup. Pored crkve diže se lepa i visoka zvonara. Sada sa vojskom u Nišu ima preko 3000 katolika.

U lepše zgrade Niša spada i jevrejska sinagoga.

Jevreji su se početkom XVIII. veka spustili u Niš. Onda ih je bilo do jedno 250 familija, koje se većinom nastaniše uzduž Nišave, sećajući se 1Z6-og Davidovog psalma: Na rekama vavilonskim sedasmo i plakasmo spominjajući se Siona… Stara sinagoga, koja je postojala 200 godina, zamenjena je pred par godina drugom mnogo većom i lepšom. Jevreja ima do 400 duša.

Muslimani imaju danas samo jednu džamiju. Muslimanskoj veri pripadaju većinom Cigani, kojih ima do 700 duša.

Ovde nam je spomenuti i spomenike, koji su zaista, gordi ponos Nemanjinog Grada. Spomenik čegarskim herojima, vladici Melentiju i drugovima, Ćele-Kula, Saborna Crkva - to su stranice ispisane gorkim suzama, iz kojih se, jasno čita, kako se teško i krvavo sloboda stiče.

Pošto je kralj Milan osvojio Niš, naredio je, da se slavnom vojvodi Sinđeliću i drugovima podigne spomenik na Čegru. Taj spomenik osvećen, je 21. juna. 1878. god. Na mramornom stubu s jedne strane stoji napisano:

Vojvodi Stevanu Sinđeliću
i njegovim neumrlim junacima slavno palim ovde
19. maja 1809. napadajući Niš
Knjaz
Milan M. Obrenović IV.
i
Njegova hrabra vojska pokojaše ih
28. dekembra 1877. osvojivši Niš.

Ali Nišlijama ovaj spomenik bio je mnogo skroman. Trebalo je stvoriti spomenik, koji bi svojom veličinom i umetničkom vrednošću dostojno predstavljao herojstvo čegarskog heroja i njegovih drugova. To se je dogodilo inicijativom episkopa Dositeja, zauzimanjem Dragoljuba Lazarevića, diviziskog generala i bivšeg komandanta Morav. Div. Oblasti, susretljivošću arhitekta J. Đupona i drugih.

Spomenik u vidu divne piramide izrađen po arhitektu J., Đuponu, otkriven je i osvećen na najsvećaniji način u prisustvu Njeg. Vel. Aleksandra I. slavno i sretno vladajućeg Kralja. Srba, Hrvata i. Slovenaca 1. juna 1927. god.

Na mestu kod mosta, gde su obešeni episkop Melentije i drugovi, podignut je 1913. god. epomenik, koji su za vreme okupacije Bugari prečinjali i prepravljali, a niški vladika po oslobođenju ponovo je obeležio natpise i spomenik doterao u prvašnje stanje.

Evo divnog natpisa na spomeniku:

1821-1913
„Episkopu. Niškom Melentiju, proti Stojanu, svešteniku Đorđu i građanima niškim Mladenu, Golubu i Radosavu, koji su na ovome mestu obešeni te mučenički postradali; trećeg dana sv. Trojice 1821. g.za veliku Srpsku ideju - oslobođenje.

Podiže ovaj spomenik Episkop Niški Dositej sa celokupnim sveštenstvom grada Niša."

Spomenik ovaj podignut je za vreme srećne - bogom, blagoslovene vladavine Nj. V. Kralja Srbije Petra I. Karađorđevića i mitropolita cele Srbije g. Dimitrija i osvećen 29. decembra 1913. god.

Krst nositi vama je suđeno, strašne borbe voditi tuđinom: težak vjenac, al je voće slatko; vaskresenje ne biva bez smrti.

Slaka i čast i mir svakom koji dobro čini…

Kod ovog spomenika svake se godine o Bogojavljenju vrše molitve; u nedelju pravoslavlja tu se čini pomen svim poginulim za veru i otadžbinu, tu uvek zastane litija, pak se na taj način često obnavlja uspomena na sve te žrtve za slobodu roda i vere.

Već smo; spomenuli, da je nad Ćele-Kulom podignuta vrlo lepa kapela, pred kojom se svake godine vrši pomen u dan čegarske pogibije.

O četvrtom spomeniku, o groblju pogubljenih sveštenika, govorićemo malo niže.

Ali Niš pod skiptrom srpskih vladara nije samo materijalno napredovao nego i duševno.

Niš se je u ovo poslednjih pedeset godina dosinuo do visokog stepena u prosveti. U Nišu su dve pune gimnazije: Muška i Ženska; Povlaštena Dvorazredna, Trgovačka Škola, Ženska Podružnica, Nedeljna Škola Trgovačke Omladine, Večernja Zanatliska Škola, Železnička Škola i šest osnovnih škola. Neko vreme u Nišu je bila i Učiteljska. Škola, u kojoj je između ostalih poznatijih nastavnika i pedagoga, predavao i Stevan Sremac. Tako su isto postojale neko vreme i konfesionalne škole: katolička, jevrejska i turska. Velikih je zasluga na polju školstva bio stekao sa svojim zavodom blage uspomene pok. Jefta Netović. U najnovije vreme Niš je dobio i dve vojne škole: Podoficirsku Sanitetsku Školu i Podoficirsku Konjičku Školu. Prosvetu promiču i Građanska Kasina i Francusko-Srpski Klub. U Nišu su uvek izlazile po dve tri novine. Danas se ove novine štampaju u Nišu: „Niški Glasnik", „Tribuna“ i mesečni časopis „Pregled Crkve Eparhije Niške". Niš ima tri štamparije, a ona Cara Konstantina spada u prve štamparije u Kraljevini. .

Prosvetu potpomažu i kulturno-nacionalna društva: Narodna Odbrana, Jadranska Straža, Društvo Knjaginje Ljubice, Kosovka Devojka, Kolo Srpskih Sestara, Aero-klub i Sokolsko Društvo.

Niško Sokolsko Društvo uživalo je još pre rata veliki renome u sokolskim krugovima. Kod svih utakmica u slavjanskim metropolama ono je bilo između prvih. Za vreme neprijateljske okupacije, Bugari raznesoše imaovinu Sokola i sve sprave tako, da se je posle drugog oslobođenja moralo početi nanovo podizati Soko. Ako je to pošlo za rukom, to se ima u prvom redu zahvaliti velikom nacionalnom borcu poč. Jaši Nenadoviću i njegovim saradnicima: inž. M. Čavdareviću, agilnom kap. Spasoju Nešoviću, Milanu Stevanoviću, Bogdanu Kauteku, inž. Tomi Nikoliću, Dimitriju Krajnaliću i dr.

Pokojni Nenadović ja našao sebi dostojnog naslednika u Milanu Stevanoviću, građevinaru. Čovek ne od reči nego od dela, on je svojim samopregorom i tvrdim pouzdanjem u svetu stvar koju zastupa, uspeo, dakako i uz saradnju drugih, da Nišu da jednu od najlepših sokolana u državi. Sokolana, koja duguje svoju egzistenciju inicijativi, energiji i požrtvovnosti M. Stevanovnća, osvećena je svečano 1. juna 1927. god. u prisustvu Njeg. Vel. Kralja Aleksandra I. U isto vreme osvećem je i dragoceni sokolski barjak, plemeniti dar istoga M. Stevanovića.

Sokolu treba pribrojiti: „Udruženje Četnika".

U Nišu se mnogo gaji muznka. Dva su pevačka društva, koja su stekla po celoj domovini vrlo dobar glas: Crkveno Pevačka Družina „Branko", koja ove godine slavi četrdeseto-godišnjicu spoga postanka, i Pevačko Društvo „Kornelij“. Ovima treba pribrojiti: Katoličko Pevačko Društvo „Mahnić", pa Jevrejsko i Muslimansko Pevačko Društvo.

I na socijalno-karitativnom polju Niš ne ustupa ni jednoj većoj varoši u državi. U tom pogledu svoju Bogom blagoslovenu delatnost razvijaju: „Zaštita Dece", „Srpska Majka", koju je pre par godina utemeljila Rosa Lazarevićka, „Srpsko-Engleski Dom" itd.

U karitativno-socijalne institucije možemo uvrstiti i zdravstvene zavode. U tom pogledu, sem vojne i okružne bolnice, Niš ima: Dispanser Srpske Majke, Školsku Kliniku, Epidemiološki Zavod, kojemu bi zavideti mogli i mnogi zavodi ovakve vrsti u većim varošima, Sanatorijum O-g Petkovića, koji je prava blagbdet za Niš i okolinu.

Ima udruženja, koja su utemeljena, da promiču staleške interese. Najglavnija takova udruženja jesu: „Trgovačko Udruženje", „Udruženje N. Trgovačke Omladine" i „Esnaf sviju zanata". Najzad u Nišu je zastupljen obilno i šport. Spominjemo samo: „Lovačko Udruženje" i „Streljačku Družinu".

Kad znamo, da je Niš stecište mnogih drumova, da leži na putu, koji priljubljuje zapad istoku, onda nikakvo čudo, da je u Nišu uvek cvetala trgovina i industrija. Već smo čuli, kako su još u rimsko doba dalmatinski gradovi trgovali sa Nišem i kako je u Nišu bila velika fabrika oružja.

Industrija je i danas u Nišu dobro razvijena.

Prvoklasna Fabrika Duvana, velika moderna
Želežnička Radionica,Tekstilna Fabrika M. Ristića i X. Mumdžijana, Mlin Nikole Cvetkovića i Sinova. Predionica N. A. D., Šivara za vojno odelo i obuću, Fabrika Boja, Pivara Apelova (Dunđerski); Fabrika Koža, Konopljara Kaznenog Zavoda, mnoge ciglane i t. d. - sve su to očiti svedoci krepkog i. snažnog napretka industrije u Nišu.

Niš je pogodan za razvitak trgovine i industrije i radi želježničkih veza, koje ga spajaju sa velikim trgovačkim centrumima. God. 1884. Niš je dobio spoj, sa Sofijom i Carigradom, zatim sa carskim Skopljem i Solunom, U naše dane sagrađene su još dve pruge: jedna spaja Niš sa Prokupljem a druga sa Knjaževcem. Doskoro će Konstantinova varoš biti direktno spojena sa najudaljenijim krajevima naše Kraljevine.

Niš je eparhijsko mesto i sedište Županiske Oblasti, Sreza, Komande Moravske Diviziske Oblasti a od 1925. god. i V. Armiske Oblasti. Broji sada oko .35.000 stanovnika.

Eto, to je Niš naših dana! Kakve li i kolike li razlike između 1877. i 1927. god.!

Više manje ovakav je Niš bio i epohalne godine .1914. Čim je te godine Austro-Ugarska Monarhija navestila Srbiji rat, Kraljevski Dvor, Vlada i Skupština preseliše se u Niš. U Nišu se je onda odlučivalo o stvarima velikog i sudbonosnog političkog i nacionalnog značaja. Ove su istoriske odluke bile vesnice velikog dana oslobođenja i ujedinjenja svih Srba,-Hrvata i Slovenaca. Ali ipak uoči toga dana Niš je morao da do dna ispije pregorku čašu mučeništva. I ovim mi smo stigli do 1915. god.

BESMRTNA STRANICA.
Nnšlije na Golgoti za vreme neprijateljske okupacije. Godina 1918

Kada trebada se napiše odlomak tragične veličine 1915. god., koji sačinjava besmrtnu stranicu sjajne, mučeničke, nacionalne istorije Nemanjinog grada, gordog ponosa Srpstvu, jednbg od najkrvavijih kamenova na ratištima vekova, slavnoga Niša; onda sam prisiljen da božanskim pesnikom Enejde uskliknem:

Pak da jezika sto ja imam, stotinu usta

K tome gvozdeni glas još ne bah mogao puste

Vrste zlobe i puste kazne izbrojit, kazat,

što su ih Bugari za vreme trogodišnje okupacije (1915.-1918.) zadali Nišlijama! Zašto? Samo zato što su Srbi! Svako im je zlo brat-nebrat mogao naneti, ali samo jedno mu je bilo nemoguće: da pljuje u srpski obraz Nišlija. Sve su stanovnici gordoga grada pregoreli, pa i živote svoje, ali obraza - nikako.

Kadno se je ono 1915. god. srpska vojska posle pobede na Ceru od 1914., koja je pobeda bila zadivila i prijatelja i neprijatelja, ponovno hrabro opirala nemačkoj i austro-ugarskoj vojsci; Bugari joj rinuše upravo nebratski nož u leđa. Srpska vojska, ti heroji u veličini duha i srca, u jakosti mišice, nisu se predali, nego su udarili trnovitim putem albanskih krši do Soluna, da se tu oporave i čekaju osvitak velikog dana oslobođenja i ujedinjenja. Uzgred budi rečeno: Albanija nije bila propast jednoga naroda, nego samo poslednja faza u velikom vaskrsenju celoga Slavskoga juga!

Bilo je to meseca oktobra pomenute 1915. godine. Na niškoj stanici, na običnoj stolici sedeo je zapleten u teške misli Kralj Srbije Petar I. Bio je shrvan, potišten; osećao si, da su se sve ondašnje boli srpskoga naroda bile prelile u dušu dobroga Kralja, priplemenitog i brižljivog oca. Sagnuo glavu,
obliše ga suze…..Kroz te suze kao da si čitao vekovno
mučenikoslovlje naroda našega! Zaista, uzvišeni prizor tragične veličine! Je li to Vladar Srbije udario putem za drugu sv. Jelenu? Ne! On je uzlazio na poslednju stepenicu do velikog Genija istorije, da ga ovaj zatim proglasi: Velikim, Ujediniteljem i Osloboditeljem Srba, Hrvata i Slovenaca!

Jedan deo Nišlija odoše sa vojskom preko Albanije, a jedan deo ostadoše kod svoje kuće.

Bugari uniđoše u Niš 23. oktobra. Prvih pet dana bili su mirni kao jaganjci; trebalo im je doznati: koji su Nišlije istaknutiji nacionalci, koji su prosvetni radnici, koji su vođe narodni i t. d. Tih pet dana predstavljali su tišinu pred olujom.

Šestoga dana po njihovom dolasku morao je vladika niški Dositej u internaciju. Svestnom svog uzvišenog zadatka pastirska dužnost i glas savesti su mu nalagali, da ne ostavi stada svoga. I on ostade u Nišu, da u teškim danima svome stadu rane leči, da ga teši nadom u bolju budućnost, da mu bude zagovornikom, zaštitom i anćelom čuvarom. Ali Bugarima bila jeg poznata ona Hristova: „Udari po pastiru i raspršaće se ovce". I Bugari udariše po niškom Pastiru; odvedoše ga u ropstvo a stado mu izmrcvariše i razbojnički poklaše. Unižen do krajnosti, vladika Dositej je zaboravljao na svoje vlastite boli, a mučile su ga i na krst raspinjale grozne muke i patnje jadnog njegovog stada. Sa vladikom poslati su u Bugarske logore za internirce premnogi ugledni Nišlije. Unižavanje, nečovečno postupanje, glad, nečistoća, spavanje na tvrdom i mnoge druge neugodnosti, - to je samo jedan deo onih muka, što su ih mučili Nišlije u bugarskom ropstvu. A tek kod kuće!? Eno, i u školi kod Saborne Crkve podignuta su vešala. Oskvrnaviše i božanstvenu Atinu! U gradu još danas možete primetiti u zidovima kuršume, koji prođoše kroz glave patničke srpske dece pre nego se tu zaustaviše na večnu njihovu slavu, a na sramotu njihovim progoniteljima.

Kao da još čuješ, kako Konstantinovom varoši bolno odjekuju uzdisaji, vapaji, plač, vriska i zapomaganjs dece i žena. U noćno doba dolaze Bugari i iz kreveta dižu njihove hranitelje, očeve, muževe, braću i sestre. Vode ih u grad. A ko je u noći odveden u grad, nije dočekao zore. Saslušanje, sud? Ni govora o tome. Advokat Ljuba Obradović samo zato što je za zdravlje upitao jednog zarobljenog vojnog lekara, svoga poznanika, odveden je u Grad i svoju lepu dušu ispusti na vešalima. I Dr Koen je izdahnuo na vešalima samo zato, jer doznadoše, da je on auktor dela „Velika Srbija". Grozote, što su ih Nišlije doživili u gradskim kazamatima, naprosto se opisati ne mogu. One prelaze pored sve njihove realnosti u carstvo fantazije.

Što će pri ovim grozatama oni ugledniji Nišlije, da spase život i sebe sačuvaju svojoj nezbrinutoj deci? Evo što će! Današnji presednik prvostepenog suda Mihajlo Popović je piljar, a zatim prodava bombone; šef finansiske uprave Mihajlo Ćurčić formalpo prosi od kuće do kuće; bivši sreski načelnik Milan Milošević je obični čistač; učitelj Mitar Belić najpre testeriše, a zatim čini od hamalina; drugi učitelj Todor Kostić je piljar, kolega njegov Mita Cvetković pravi sapune, dok je Boža Popović prisiljen da svoju decu mesto u školu šalje da se uče obućarskom zanatu. Drugi su se opet krili i dokle god nije svanuo dan oslobođenja nisu iz stana svoga izišli. Tako je tri godine na tavanu proboravio bivši presednik duhovnog suda poč. Dimi-trije Pejović; tako je sakriven proživio tri leta prof. Dimitrije Popović, koji ni svog mrtvog sina nije smeo da doprati do večnog počivališta, e ne bi Bugari, čim bi ga ugledali, odmah njemu iskopali drugi grob. Ko bi mogao izbrojiti sve one ugledne Nišlije, koji su morali da vrše najunižavajuće poslove samo da prehranu sebe i svoje? Sve one, koji na ulicu smeli nisu, a hraniteljima su im bila njihova deca? A ova su bila u dobi između 9 i 15 godina!

A ko da opiše ono neprestano rekviriranje životnih namirnica, kućne premetačine i druga svakovrsna šikaniranja mirnoga građanstva i ono nesnosno i nepodnosivo ucenjivanje? Ne samo što se nije poštovala državna imovina, ali se nije vodilo računa ni o privatnoj svojini. Pa pored svih ovih grozota, užasa i strahote, kad se je radilo o tome da Nišlije javno kažu: jesu li Bugari i traže li aneksiju sa Bugarskom; Nišlije su, prezirući život, bez straha gledajući krvniku u oči, izgovarali herojsku ispovest i uzvišeno nacionalno Veruju: Srbi smo, Niš je srpski, srpski je bio i srpski će vekom biti!

U tri partije zovu se ugledni ljudi, da potpišu, da su za aneksiju Niša Bugarskoj. Sve utaman! Kada de u tu svrhu po drugi put pozvan dični i ugledni niški građanin, starina Dimitrije Kocić, on će neustrašivo bugarskom komandantu: „Gospodine, kažite mi, molim Vas koliko se puta mre? Spremajte mi sanduk mrgavački, kopajte mi grob; ja sam Srbin, Srbin ostajem i kao Srbin ću umreti". Blago ti se zemlji, koja ima ovakovih sinova; sretne li dece, koja imaju ovakovog oca!

A da pređemo preko bezbroja ovome sličnih primera, spomenućemo Đorđa nazvanog Prža, tog dičnog starca, koji je krvniku otresito odsekao: „Već mi je 86 godina, a ja nikada čuo misam, da je Niš bugarski ili da su Nišlije Bugari!"

Užasne li, ali zaslužne osude neosnovanom šovinizmu bugarske megalomanije!

Ugledni građani Vl. Dimitrijević (Bečlija), Vl. Fredić sa starim gospodinom Brkićem bili su internirani i svakako uniženi, zato što ne htedoše da se odazovu pozivu Bugara da dođu u oficirski dom na zabavu.

Nikakvo čudo, da su onda Nišlije, ako bi se ukazao i najmanji tračak nade u oslobođenje iskazivali usluge, koje su bile skopčane sa opasnošću života. Tako je, da ne spominjemo drugih, sestra sadašnjeg ministra zdravlja D-r Aleksandra Savića, donosila komitska pisma u kuću industrijalca Ristića i A. Andonovića. Treba znati, da su Nišlije bili u stalnom kontaktu sa herojima Topličkog Ustanka iz 1916. godine.

Pri završetku sila je zlatnim slovima u besmrtnu stranicu niške istorije urezala imena, koja su gordi ponos ne samo Nišu i Eparhiji Niškoj nego celom Srpstvu, celoj Jugoslaviji. Mi ćemo dovesti čitaoca pred gordu ploču, nad grobom velikih narodnih mučenika, koji se nalazi u kolonadi Saborne Crkve, pa ćemo ga pustiti da sam čita besmrtna imena i da im u tišini prikaže tribut poštovanja i divljenja. Evo gordog ponosa celoj naciji!

Vrlim pastirima crkve a vernim sinovima Otadžbine palim na straži službe svoje.

Ovde počivaju pokupljeni delovi smrtnih ostataka svešteno-služilaca zverski od Bugara pobijenih 12. Novembra 1915. god. posle ponoći, iza Bele Palanke u Jankinoj padini:

Dobrosav Marković, Okr. prota Niški
Jeromonah Kirijak, Hilendarac Star. Met. Niški
Luka Marjanović, paroh Niški
Jovan 3. Popović, paroh Niški
Marko Đ. Janković, paroh Niški
Janko Đ. Janković, paroh Niški
Sava Petrović, paroh Ćićevački
Bogosav Stokić, paroh Rognjevski
Stojan Stanković, paroh Barbeški
Dragutin Pešić, paroh Jaglički
Milan Miljković, paroh Malčanski
Svetozar Ilić, paroh Humski
Aleksa Jovanović, - Zange, paroh Pirotski
Jevan Nenčić, paroh Pirotski
Stanko Kostić, paroh Jalovsko-Izvorskog
Đorće Jovanović, paroh Rasnički
Milan Popović, paroh Zavojski
Đorđe Pešić, paroh Smrdanski
Dragomir Jovanović, paroh Sukovski
Ilija Popović, paroh Špajski
Dušan Popović, paroh Klisurski
Milutii Milenković, paroh Bošnjanski
Jeronim Jevtić, jeromonah

18. Novembra 1915 god.
Ispod Niške Jelašnice.

Avram Milovanović, prota Nam. Aleksinački
Mileta Stefanović, prota paroh Aleksinački
Đorđe 3. Jovanović, paroh Aleksinački
Dimitrije Stanković, paroh Rutevački
Cvetko Bogdanović, član Niš. Duh. Suda
Ilija Kojić, član Niš. Duh. Suda
Milan Đorđević, paroh Subotinački
Milutin Popović, paroh Mozgovski
Mladen Dinić, paroh Ćurlinski
Milan Cvetković, paroh Zronjanski
Jevtimije Čavdarević, Namssnik Ovčepoljski
Svetozar Milenković, paroh Kopaonički

S njima zajedio izginuli i u zajedničku jamu zakopani:

Veselin Aleksić, učitelj Boboviški
Vese-Velisav Milovanović, vojno sud. pukovnik
Gojimir Nestorović, art. kapetan
Milan I. Petrović, peš. kapetan
Đorđe-Tasa Đorđević, rez peš. pporučnik

Mir rasturenom prahu vašem.

Večito živi, ko za poziv i narod svoj živi.

Pored ovih svetlih imena, urezuje se ovde radi brackog zajedničkog večitog spominjanja i imena ovih prvih svešteno-služilaca Niške Eaarhije a i iz drugih koji na zlobnim mestima njenim mučenički od divljih Bugara izginuše:

Stevan Kamenović, prota Namest. Leskovački
Petar Veljković, paroh Leskovački
Trandafil Kocić, paroh Leskovački
Mihailo Ignjatović, paroh Rudarski
Svetolik Antonijević, paroh Crnoljevački
Luka Miličković, paroh Ostrovički
Petar Cvetković, paroh Prekopčelički
Miloje Petković, paroh Bojnički
Zdravko Popović, paroh Babički
Josif Popović, paroh Grkinjski
Jovan Đokić, paroh Grabovnički
Onufrije Popović, paroh nam. Vlasotinački
Todor Popović, paroh Vlasotinački
Dimitrije Zdravković, paroh Kruševački
Ranđel Stanković, paroh Crkovnički
Kosta Prvulović, paroh Orljanski
Vasilije Aitić, paroh Kondželjski
Radivoje Vučinić, paroh Kondželjski
Dimitrijs Dimitrijević, paroh Grgurski
Pavle Popović, paroh Kuršumliski
Krsta Popović, iaroh Krčmarski
Mihailo Šundić, paroh Slovljanski
Jordan Miletić, paroh Rudnoglavski
Jovica Jovanović, paroh Žarovnički
Avram jovanović, paroh Šiljegovački
Mladep Popović, paroh Ribarski
Petar Marinković, paroh Trnjanski
Đorđe Čemerikić, prota Nozrinjski
Jovan Antić, prota Grejački
Milopj Milovanović, prota Čitlučki
Strašimir Bulić, prota Čitlučki
Arhil. Janićije Gugušević, Stareš Man. Sukova
Jeromonah Serafim, stareš. man.Temskog
Aksentije Mitić, paroh Vranjanski
Manasije Popović, paroh Sebevranjski
Kosta Popović, paroh Banjski
Aksentije Stevanović, paroh Sobinjski
Stojan Jovanović, paroh Lukovski
Mihailo Mladenović, paroh Prvonečki
Sava Popović, paroh Smiljevački
Stamenko Stojković, paroh Stubalski
Rista Popović, paroh Jovački
Dimitrije Antanasijević, paroh Oruglički
Ilija Popović, paroh Golemoselski
Manojlo Popović, paroh Davidovački
Kosta Popović, paroh Suvojnički
Blagoje Antopovnć, paroh Dupce
Kosta Jovanović, prota okr. Prizrenskog
Ikonom Kosta Popović, Names. Gnjilanski
Kosta Levakovpć, paroh Petrovački
Josif K. Sevaković, kapelan Petrovački
Đorđe Popović, paroh Raniluški
Janićije Popović, paroh Kormiljalski
Đorđe Popović, paroh Domorovački
Petar Jrvanovin, paroh Boževački
Dušan Trajković, paroh Dragolački

Spomenimo imena i ove braće iz Niške Eparhije, koji u teškom i uniženom ropstvu u Bugarskoj kosti svoje ostaviše:

Dimitrije Petrović, biv. kom. Skopljanski
Mihailo Stojanović, paroh Kulinski
Antopije Popović, nam. Poljanički
Dimitrije Popović, paroh Rapoljski
Stojan Nikolić, paroh Kijevski
Jovan Popović, paroh Rafunski
Jovan Popović paroh Osmakovački
Spahomija, monaha Sukovačkog Monaha Arhangela Hilendarca

Slava vam i večna pamjat!

Iako su u besmrtnoj stranici samo u najkraćim potezima pomenute muke i patnje, patriotizam i samopregor. Nišlija za vreme trogodišnje neprijateljske okupacije, ipak svak će lako moći završiti, da je ova stranica epilog, sinteza vekovnog mučeništva Nemanjinog grada za slobodu svoju a za čast i veličinu cele nacije.

Jednog lepog jesenskog dana 1918. god. Nišlije u frenetičnom oduševljenju, izvan sebe od veselja, levajući suze radosnice na svojim rukama unesoše u Sabornu Crkvu ondašnjeg prestolonaslednika a današnjeg slavno i sretno vladajućeg Aleksandra I., Kralja Srba, Hrvata i. Slovenaca. Zašto? Za Niš i za ceo troimeni narod bilo je već granulo sunce večne slobode!

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License