Cir Mosa Abensaam

GLAVA PRVA

Opis ćir-Moše Abenšaama i njegovog dućana

Sve mnogobrojno građanstvo grada N* poznaje ćir-Mošu ili hadži-Mošu Abenšaama kao trgovca i porezplaćajuću glavu još od vajkada. Poznaje ga još iz turskoga vremena, kad je ćir Moša postao član medžlisa posle nekog hati-humajuma, kojim je proglašena ravnopravnost sviju vera u prostranom padišahovom carstvu. Sedeo u medžlisu i sudio, i čestvovan bio za vreme sednica medžliskih; ali zato ipak, kad su nasamo bili, voleli su se Turci - pored sve proglašene i obnarodovane i zagarantovane ravnopravnosti - i pošaliti malo s ćir-Mošom: povući ga za bradu, omazati mu paprikom ivicu od fildžana, metnuti mu krišom malo baruta u lulu, ili bi mu već kakvom podebljom, onako turskom, šalom osujetili dalje pušenje iz čibuka ili nargila, i naterali ga da ljutito istrese tek zapaljenu lulu. - Svi, kažem, i Turci, i Kauri i Jahudije, znali su ga kao trgovca i člana medžlisa, samo ga je Becko, komšije Toške jarac - kad bi se popeo na sanduk ispred ćir-Mošinog dućana da brsti lišće sa mlada drveta - samo bi ga on smatrao i držao, zbog one njegove brade i fizionomije, za jarca. I kad god bi mu se ćir- Moša približio da ga otera sa sanduka, jarac ne bi begao, kao što bi begao od svakog drugog krštenog stvorenja, nego bi se ispravio na stražnje noge, i nakrivivši glavu, gotov bio da se tuca i boksira s ćir-Mošom kao sa svakim drugim jarcem. Tada bi ćir Moša, kao pametniji, popustio, i batalio silu, ostavio bi ga s reč'ma: "Idi bestraga! Đavol da ti nosi!… I oći da mi ujedi!" pa bi se vratio u dućan. Jarac bi i dalje brstio, a ćir Moša iz dućana izgledao: hoće li pandura otkud videti, i tužio bi se da u ovoj zemlji nema ni vlasti ni zaštite. - "I plati porez, i daj komoru, i ajdi u vojsku - gunnja ćir Moša; - a dođi jedno zuljumćar, - veli, pokazujući na jarca - i Srbija slobodija, - a ti ne smeš pred tvoj dućan!!!…" Na jarca se ugledao i ludi Memet; i on, koji je malo govorio, kad bi god prošao kraj ćir-Moše Abenšaama, odmah bi se uhvatio rukom za bradu i zavrečao jarećim glasom: "Meee!" I kakvo čudo onda što je i oštro oko umetnika, slikara koji je slikao ikonostas tamošnje crkve, zapelo za ćir-Mošu i markantnu i interesantnu fizionomiju njegovu. I on ga je uzeo, u slici Hristos pred Pilatom, za model onog Jevrejina što se najviše istakao ispred sviju i najviše uneo u Pilata, pa se, koliko ga grlo donosi, dere: "Uzmi ovoga, a daj nam Varavu!" (Po Luci, XXIII, 18. 210) Da, ćir-Mošu je svak živi znao i poznavao. Ko ga je samo jedared video, taj ga više nije mogao zaboraviti! Morao ga je zapamtiti. Ako ni po čemu, a ono ga je, vala, morao uočiti i zapamtiti po onom njegovom prazničnom "ancugu", jedinstvenom ancugu u gradu, koji je ćir Moša redovno oblačio subotom, jer mu je tada praznik, pa i nedeljom, jer mu je tada, po naredbi arhijerejskog sabora (koja je naredba i njega obuhvatila), bio zatvoren dućan. Izdaleka još mogao ga je svak uočiti i poznati po onom džubetu optočenom lisičinom, koje je džube oftao ćir Moša i o ilijnskim vrućinama, dalje po onom njegovom prsluku i onim alvatnim pantalonama (koje je on zvao: pantalamunje). I kaput i prsluk i pantalone, sve beše od jednoga štofa: od solidne i kao koža debele venecijanske čohe, kojom su se, možda, nekada, tapecirali sicevi u karucama, čohe koja se izraćivala do kampoformijskog mira, i od koje je jedan, možda baš poslednji, komad kupio još ded ćir-Mošin. I to dugo stajalo u porodičnom dolapu, i tek unuk, - isti ćir Moša Abenšaam o kom vam sad govorim - skrojio sebi od toga komada haljine.

Čoha je bila solidna, nepoderiva. Preživeće i samo tako žilavo jevrejsko pleme. Zato je ćir Moša ponosit i zadovoljan tom čohom i tim ancugom. I slabo ga se ticalo što je čoha "karirana", i što je "karirung" tako krupan da ga ne bi izabrao i poneo ni najoriginalniji i najekscentričniji Englez, i što on (ćir Moša) izgleda izdaleka u tom odelu nalik na one propisne okovane furune u kaznačejskim kancelarijama našim. Ništa ga to nije ženiralo; štaviše, on se ponosio tim haljinama i tom čohom, i milo mu bilo što niko više nema, niti može imati haljine od toga štofa. I kad mu je dolepotpisani jednom prišao i učtivo ga zapitao: gde se može dobiti takav štof? ćir Moša je povukao dva-tri dima iz svoje robijaške drvene muštikle, zadovoljno pogledao po štofu i, posle male počivke, mahnuo rukom i kratko i hladno odgovorio: "Nema veće!"

Kao takvoga, u takvom odelu, poznaje ga svet subotom i nedeljom. Ali je on dobro poznat i radnim i pazarnim danom, - onda kad je u svom elementu. Jer nedeljom i praznikom on nije onaj pravi i potpuni Abenšaam; on je tada kao - oprostite mi za izraz - kao šugav, jer je bez posla. Nema "kšefta" ili "ališveriša", pazara i ćara, - a to je duša Abenšaamova; i najlepše odelo nije u stanju da ga učini srećnim kad mu je dućan zatvo-ren, i on van njega besposlen. Zato bi on praznikom - i njegovim i našim - najradije se nalazio pred dućanom, oko dućana ili bar u ulici gde mu je dućan.
Nedeljom bi, posle podne, seo pred svoj dućan na klupu, i presedeo bi tu sve dok ne padne mrak. Sedeo bi tu sa svojom Rebekom i slušao muziku koja bi svirala pred "Kasinom", i gledao bi onaj silni besposleni i rasipljivi svet, i čudio bi se da ima i takva sveta što jede kad nije gladan, i što pije i kad nije žedan, i što je najgore, pije više nego što je žedan. Što se njega tiče, on je mogao bez svega toga da bude. Čašu piva nije nikada svoga veka poručio, sledeći savetu svoga pokojnog oca hadži-Šaloma: "Sine Mošo, - glasio je očev savet - ako ti ište duša piva, a ti najpre popi čašu vode, jednu, pa i dve i tri; pa ako si posle svega toga ipak žedan - a ti onda možeš poručiti jedno pivo." Mladi Moša se držao toga saveta i kad je natovario šezdeset i pet godina na pleća svoja, i zato nikad nije imao žeći za pivo. A i šta će mu, kad je i inače već imao dve strasti, - koje su ga dosta koštale, i za koje se kajao što ih ima - a te su strasti: strast pušenja i strast šmrkanja burmuta. Zato nedeljom i nije ništa poručivao, niti se bacao u trošak, nego bi lepo sedeo sa svojom bakom i od vremena na vreme ponudio bi i sebe i svoju baku burmutom, jakim nekim burmutom, koji je ćir Moša sam spravljao i tucao od pečena leandrova lišća; pa kad šmrkne i kine, a on odskoči sa sedla i zaljulja se silno kao onaj "čupavac" kad probije zaklopac od kutije. Sedeo bi, pušio i šmrkao, i slušao svirku i pesmu, koju takoće nije plaćao. Jer, kad god bi mu prišao Ciga s tanjirićem za bakšiš, odbio bi ga ćir Moša uvek jednim istim rečima: da bi mu on dao bak-šiš, ali da ne svira! I primetio bi uvek još i to: da oni (tj. Cigani) nisu nikakve vere, i da nisu nikakvi podanici, i da im je lako; jer dok drugi pošteni svet krvavo stečenim novcem plaća po-rez, oni (Cigani) ga odsviraju. (Tu je čestiti ćir Moša mislio na ono što Cigani po našim palankama doista otplaćuju svoj porez svirajući badava pred načelnikovom kućom i kroz čaršiju o narodnim praznicima, kad su iluminacije, i kad grad veličanstveno pliva u moru svetlosti i opominje čitaoca na priče iz Hiljadu i jedne noći.) Takvim zlim podanicima smatrao je ćir Moša da je pravi greh davati bakšiš, i time ih samo navikavati na nerad.

A i nevolja je bila ćir-Moši, pa je morao biti tako štedljiv. Trebalo je i praznovati i svetkovati vrlo često, i ipak plaćati porez na radnju. Zato se ćir Moša i tužio na veliki porez i na mali pazar usled čestog zatvaranja dućana.

- I kako nećim?! I oći da bankrotiram!… Nema pazar… nema… nema! "Ajdi, ćir-Mošo, zatvori dućan!… Naredba je od vlast." Šta ji, zašto? Evo zašto! Pa onda stane da reća sve te česte prepone jednom trgovanju. - Ponedeljak - manifestacija, utorak-limunacija, sreda-deputacija, četvrtak-proklamacija, petak-mobilizacija, subota je subota, a nedelja-ne smem da otvorim dućan, ako otvorim, sigurna globacija… pa kanalizacija, pa nivelacija, pa eksploatacija!.. Ihaa! Zar je jedan stvar!… Nesreća!… I ne može da si živi…

I imao je pravo vredni ćir Moša Abenšaam! Zato i jeste bio vredan kao mrav, a grabljivac kao jazavac.

Dućan njegov bio je nadaleko čuven sa bogatog svog izbora i sa uslužnosti ćir-Mošine. Dućan je bio pun puncat svakojakih stvari koje ćeš badava tražiti po svoj dugačkoj čaršiji, pa i po samim apotekama. Odavno se reklo da kod ćir-Moše samo što nema "ptičijega mleka", a drugoga svega ima. I doista, šta ti svega nije bilo u tom dućanu! Đavoljih papaka, krila od slepih miševa, dlaka iz veštičinog repa, bilja od omraze, - i sve tako nekih strašnih stvari da bi ti se kosa na više digla, kad bi se samo mogao dočepati inventara ćir-Mošinog dućana. Ni u jednom carinskom cenovniku robe nema ni zapisano, a kamoli taksirano, sve to što ćir Moša svetu krišom, a za dobre pare prodaje; i niko živi od naših tolikih otačastvenih carinika, pa ni sam šef gospodin** - kome je večno veseli i nakvašeni pan Jan Fajka i marš jedan komponovao - ni on sam ne bi znao i umeo kazati: odakle je i na kojoj je pograničnoj tačci naše otadžbine sve to čudo uvezeno u Srbiju, u dućan ćir-Moše Abenšaama!

Zato je u dućan njegov i nagrtao seljački svet, naročito ćurkasta i sujeverna ženska čeljad. Ako je ko kome hteo da omili, ili ko koga s kim da omrazi - išao je ćir-Moši i tamo bi izvesno našao leka i pomoći. Te je stvari ćir Moša morao krišom da prodaje, jer su ga tamošnji farmaceuti neprestano optuživali mesnoj vlasti, pa jednom čak i samoj narodnoj skupštini, navodeći čak i to: kako ćir Moša nije roćeni Srbin, kako nije služio nikad vojsku, i da je onih sudbonosnih dana kada je srpska vojska bila na Gorici, ćir Moša bio na strani naših petvekovnih neprijatelja.

Ali besvesna masa naroda slabo je za to razbirala. Masa, kao svaka glupa masa, baš je tamo nagrtala odakle su je odvraćali i kud su joj kratili. I zdravi i bolesni, i rotkinje i nerotkinje, ljubljene i omrznute, tiskale bi se po ćir-Mošinom dućanu, tražeći leka i pomoći. Ako koju ženu muž zanemari ili je istuče, ona ide ćir-Moši da joj on da štogod da mužu omili; a muž čuje to, pa je još gore istuče. Ako, opet, kakva udata baci oko na komšiju koji se skoro iz garde kući vratio, 'ajde ćir-Moši da joj da bilja od zamame: i ćir Moša joj da za dobre novce, a posle konzistorija mesecima trlja glavu. I tako, što god kome treba, - ćir Moša ima toga svega.

A i sam je bio ustalac. Od rane zore do mrkloga mraka sedi on u dućančetu, pa kao pauk u svojoj paučini što sedi i vreba i uvlači lude muve u paučinu, tako je ćir Moša vrebao i uvlačio lude seljanke u dućan. Ni u podne nije ostavljao dućan, nego mu se tu donosilo, i on tu u dućanu ručavao. Njegova baka spremala bi mu i smandrljala nešto od zelja, nešto nalik na ono što naše vre-dne domaćice spremaju mladim plovčićima i guščićima. I ćir Moša bi se slatko zasitio tim, zadovoljno protrljao ruke i obrisao svoju jareću bradu, pa bi onda uzeo i metnuo tumbećiju u nargile, zapalio i pušio, odajući se tihom razmišljanju (koje se, po svoj prilici, nije klonilo koristi bližnjega). A često je tom prilikom prosto besposličio, i to onako begovski besposličio, i uveseljavao se slušajući kako brboće voda u nargiletu ili gledajući dremljivo one trešnje - koje bi metnuo u vodu od nargileta - kako skaču i kako se preturaju i jure jedna preko druge po vodi, kad on silno povuče na nargile. To mu je uživanje ostalo ih onih srećnih maločas spomenutih dana, iz dana osmanlijskog gospodarstva, kad je i ćir Moša bio neki faktor, i zasedavao i sudio u medžlisu kao član njegov. To mu je sve uživanje bilo radnih dana. Inače je sav ostali život njegov bio samo rad i napor i danonoćna briga za nasušni hleb i tekovinu.

Zato i nije čudo što se ćir Moša tužio na silne praznike i svetkovine, na mali pazar i na velike poreze i prireze. Nije ni čudo što je roptao na stanje u zemlji i što je pretio da će se iseliti u Tursku; a zato je još najmanje čudno što se dovijao od svake ruke da što jevtinije proće, i što mu je padalo na pamet i tako što, što nikom živom ne bi palo na pamet, - kao što će se već poštovani čitatelji iz sledećeg ispričanog uveriti.

GLAVA DRUGA

Povlastica ćir-Mošina

Dućan ćir-Mošin bio je na uglednom mestu: odmah do reke, u blizini grada, u najživljoj ulici. Tu je stajao za turskog vremena, pa je tu ostao i kad Srbi zagospodariše. Ali i sam dućan ćir-Mošin kao da je primio nešto od karaktera ćir-Mošina, a to je da se slaže s policijom, da se pokorava naredbama njenim. Novi regulacioni plan nije zapeo za taj dućan, i dućan ostade i po novoj liniji, promenivši samo fasadu. - Sve oko njega se promenilo; staro se porušilo a novo diglo, i tako od staroga grada ostade u toj ulici samo taj stari dućan sa još starijim Abenšaamom i sa još starijim njegovim poznatim već "ancugom" od venecijanske solidne "karirane" čohe…

Odmah do ćir-Mošina dućana dizala se nova monumentalna kafana i pivnica po planu, "Kasina" zvana. Pa kako je Abenšaam preživeo tursko gospodstvo, preživeo je i mnoge kafedžije koje se, otkako je "Srbija zastupila", jedan za drugim izmenjaše i izrećaše u toj novoj pivnici. Ali ako su se kafedžije i menjale, ćir-Abenšaamova povlastica u toj kafani začudo ostade očuvana i poštovana bolje nego tolike i tolike povlastice narodne u svetu, - čuvana i predavana od jednoga gostioničara drugome, sve do ovoga poslednjega, o kome ćemo morati reći koju, kao i o toj povlastici Abenšaamovoj.

Ćir-Moša je bio "siromah čovek". Upravo, on je voleo da se kao takav predstavlja i da ga za takvoga svet, a naročito poreski odeljak, drži. On je bio jedan od onih tipova - koji su tako česti i meću našim pravoslavnim ćivtama - koji uživaše kad bi čuo da se za nj govori: da je takav da mu čovek orah iz ruke ne uzme, i "da ga pas za šta nema dohvatiti", - da se govori to, ali ipak da se sumnja i šapće za nj da je "truo gazda", ali da se to, naravno, ne može dokazati. - Ćir-Moša Abenšaam je, dakle, voleo da izgleda da je puki siromah, a i da se drži za nj i sumnja na nj da je bogat. Pa iako je u svemu skoro bio bez ikakva ponosa, ipak se ponosio bogatstvom ljudi svoga plemena. Pa iako je malo razbirao za istoriju, i malo znao istorijskih anegdota, ipak je vrlo rado, vrlo oduševljeno i vrlo često pričao jednu takvu anegdotu (jednu jediiu valjda koju je znao), a to je ona o slavnom i čuvenom Rotšildu. Kako se jednom čuveni Rotšild šetao jedno predveče s nekim francuskim carem. (Ćir-Moša nije znao caru ime i dodavao bi uvek da to i nije ni čudno, a ni nužno, jer careva je mnogo, a Rotšild, je jedan u svetu!) U šetnji ih sreo neki prosjak koji ih zamoli da mu što udele. Car izvadi jedan franak da mu udeli. Baci mu franak, ali ne pogodi u prosjački šešir, nego franak padne na zemlju i otkotrlja se negde u mraku. Dugo su ga tražili i car i prosjak, i ne bi ga još našli da im nije Rotšild prisvetlio zapaljenom hiljadarkom (bankom od hiljadu franaka)!

- Sad vidi čudo! Car kuji pari, ama nema; Rotšild ne kuji pari, ama ima!… Moži da izvadi, dva, četiri, deset franaka da daji! Ama neći. On pali banku; oći da pokaži: Ti si car, ama ja sam - Rotšild!…

To bi vrlo često pričao, i dodavao bi uvek, uzdahnuvši: da mu je tih hiljadu franaka kako bi ih on odmah uložio u radnju! Pa bi opet duboko uzdahnuo i rekao: kako od toga nema ništa. I kako su sad nastala vremena da čovek hvali Boga kad samo može kraj s krajem da sastavi. Pa i on, ćir Moša, radi bez ikakva ćara; živi samo i radi koliko da se ishrani lačugom (Salata koju Jevreji rado i mnogo jedu iz zdravstvenih obzira.) i na njemu se najbolje obistinjava ona reč: "sto godina, devedeset groša…"

Toga radi je i bio štedljiv u svemu i trezveno i ekonomno provodio dane svoje. Pa zato nije ni čudo što je malo zadovoljstva dopuštao sebi i nije pio ni vina, ni piva, niti kakvih likera. Jedino piće koje je rado pio, to je bila kafa. A to je bilo sasvim prirodno i razumljivo, jer je u tursko vreme kafa jevtina bila; tada se moglo popiti po dve, pa i tri za marjaš. Duševni Turci gledali su da i sirotinja može imati zadovoljstva i uživanja. Naročito su jevtino kafu pekli oni što su mleli i pekli kafu po sokacima, one - tako da ih nazovem - pokretne ili leteće kafedžije, kojih je za turskoga vremena mnogo bilo, da bi i fukara imala u svako doba i na svakom mestu kafe. Hamali, sekiraši, sitne dućandžije, seljaci i Cigani i druga fukara, tako je i pila kafu. Kad kafa bude nasuta u fildžane, čučne i kafedžija i mušterija kraj mangala nasred sokaka - jer kafedžija je obično pio sa svakom mušterijom - pa piju, tutune i razgovaraju se o mnogom koječemu, o krupnim i sitnim stvarima, o Moskovu i Karadagu, i o čemu ne, pa često iz takvog razgovora pronaću i da su nešto svoji.
Ta navika je ostala i ćir-Moši Abenšaamu. Ali je u srpsko vreme nije mogao tako praktikovati prosto zato što, prvo, takvih kafedžija nije više bilo, i drugo, što je kafa poskupela i skočila na dva marjaša, a taj luksuz sebi ćir Moša nije ni mogao ni smeo dozvoliti.

Ali se on već umeo doviti. Postarao se i izvojevao sebi povlasticu: da plaća samo marjaš za kafu, dok je sav ostali svet - bez razlike staleža, vere i narodnosti - plaćao "Kasini" dva marjaša za kafu. I kako je onaj prvi kafedžija darovao i poštovao tu ćir-Mošinu povlasticu, tako su mu darovale i poštovale to i sve ostale kafedžije koje su se rećale jedan za drugim i postajale tako nove komšije ćir-Moši Abenšaamu.

Uostalom, ćir Moša ih je i umeo ubediti: šta je to sused ili komšija, i šta je sve dužan komšija komšiji da učini, tako da je svaki kafedžija nalazio posle da je to sasvim prirodno što ćir Moša ima tu povlasticu, da treba da je ima, i da je ta povlastica u samoj stvari mala i ništavna, kad se uzme na um značaj i sveto ime: sused ili komšija.

- I dođi ajduk sas puške, govorio bi ćir Moša, i sas top, i sas levover kod tebi i kaži tebi: "Parii!" Tol'ko kaži… Ti nemaš pari…, eli imaš, imaš pari, ama neći da daš, - i ti, i moliš i kažiš: "Nemam pari!"… Ajduk ne verujući, oći da ubiji. Ti vidiš kapislu… I nećiš da umriš; oćiš da živiš, i nećiš da daš pari, - i vičiš: "Aman, ćir-Mošo, lopovi!"… Oćiš da vičiš, a?

- Tako je, nije drukče! - priznaje novi ka-fedžija i komšija.

- I koj ći da ti doći u indat?!… Komšija!… Komšija ći doći! Ćir-Mošu ći da doći… Komšija komšiji u indat da ne doći, - biva li! A? - pita ga ćir Moša i gleda zadovoljno u njega.

- Razume se… Sasvim!… - veli novi komšija.

- I Mošu ći doći! Će doćim, će ga ubijim, - eli će on meni da ubiji!… Će i ja poginim! Što ći mi život?! Što ji život?… Ništo! … Kašika krv!… A? Pravo li zborim, komšijo? - pita ga ćir Moša i gleda pravo u njega kao zmija u žabu.

- Je li tako?

- Tako je! - veli komšija.

- Komšija mora da dođi, je li tako?

- Jeste, tako je! - veli onaj.

- Eli moži meni da doći ajduk - nastavlja ćir Moša osetiv odnekud u sebi neku dosad nepoznatu i neobičnu silu od rečitosti.

- Moži meni, eto, da dođi ajduk!… Zborimo si sal, komšija: reč je, de! A Bog da čuva!… Dođi meni ajduk; traži pari i viči: "Pari, adžijo, eli dušu daj!" - "Ne-mam pari, a dušu davam"… - "Imaš pari!", viči on. "Nemam!" - vičim ja, "Bilo jedno ajduk pre tebe. Nemam!" - "Kud su ti?" viči ajduk. - "Kude su?!" vičim ja. "Idi pitaj poreznika, zašto meni pitaš?!"…

I neći da mi sluša ajduk, i neći da veruji, i oći da puca… da mi ubiji; oći da mi kolji…

- Ništa lakše od toga, komšija! - potvrđuje onaj. - Je l' onomad zaklaše u sred bela dana onoga sarafa?!… Znaju oni gde ima ludi' para… 'Oće, Boga mi, 'oće da te zakolje, komšija, pa… ka ništa…

- Hm!! - huknu pa ga pogleda i duhnu na nos ljutito ćir Moša i poćuta malo. - "Da zakolji"… Ama neći, bre, da mi kolji! - obrecnu se ćir Moša na nj skoro kroz plač. - Što da mi kolji!? Neći… Ovo ji samo reč… razgovaramo, de!

- Pa razume se, razgovaramo samo…

- I što ći da radim ja, a, komšijo?

- Razume se… ti ćeš, ovaj, da vičeš komšije, to jest, u pomoć… - veli komšija.

- E, aškoljs'n! odobrava zadovoljno ćir-Moša. Tebi ći da vičim!… I koj ći da dođi? A? - pita ćir Moša i milo ga gleda - A? Koj ći da dođi?…

- Razume se… ja!…

- E, ti ći da dođiš! - kliknu ćir Moša i potapka ga po ramenu. - Ti, komšija moj!…

- Naravno! - potvrđuje onaj.

- A ovo ji samo razgovor jedan… jedan reč… A da ne da Bog, komšijo, da budni to. Ima vlas' u zemlju; ne moži to kako ajduk' oći… A, komšijo?…

I tako se kod svakog novog kafedžije i komšije ponavlja taj razgovor. I posle toga ćir- Moša Abenšaam pije za marjaš kafu, srče i pravi veću larmu srčući je nego svi oni što plaćaju dvaput toliko.

GLAVA TREĆA

Opis kafane; Gazda Glavonja i njegov "calkelner" Naum

Tako je ćir Moša uživao godinama povlasticu kod sviju kafedžija, sve dok mu ne dođe za komšiju i kafedžiju gazda Pera, nazvan Glavonja. Pa i za njegova doba još zadugo, dok jednoga dana ne upropasti ćir Moša tu svoju šesnaestogodišnju stečevinu. A kako i zašto, to će strpljivi čitatelji odmah saznati.

Među mnogobrojnim kelnerima Glavonji-nim, bio je neki Naum "calkelner", živa vatra, a bio je odnekud iz Turske, iz Makedonije. Ne znam stoji li to posigurno, ali se govorilo, a i dirali su ga, da je nekada vodio bitoljske slepce; da je posle bio u manastiru nekom parakuvar, zatim da je bio putujući učitelj kod naših Crnovunaca (zato su ga i kelneri i gosti zvali još i "daskal Naum"), gde je izučio kako se pravi kaškavalj, i odonda se Naum jednako nosio tom mišlju: da digne u Srbiji jednu fabriku sira kaškavalja, kojom bi istisnuo stari "švajcerkez". Čak i molba za pozajmicu jedne poveće sume od države postojala je, kažu, u skupštinskoj arhivi. Bio je, dakle, to mladić koji je, tako reći, bio na situ i na rešetu, ali zato ipak ostao veran i pouzdan, desna ruka svome gazdi.

Njegovom oštrom i pronicljivom oku nije se ništa izmaklo. Bio je, tako reći, psiholog svoje vrste - koliko je, to jest, njemu kao kelneru za njegov posao i poziv trebalo. Za kratko vreme po dolasku njegovom on je upoznao sve goste; njegove konduite o njima bile su vrlo tačne. Nije mnogo vremena prošlo a on je pohvatao i rasterao sve muftaše i rćave platiše, naročito one stalne posetioce pivnice, one koji su navikli na izvesnu meru čaša ili kriglova piva, i koji bez te mere nisu mogli živeti, i nisu birali sredstva da do njih doću. A bilo je takvih dosta. Ni sam gazda Glavolja nije mogao s njima izaći na kraj; gledao je svojim očima kako mu mal propada - i nije znao naći leka tome.

Meću tim muftašima bilo je vrlo veštih i drskih, pravih virtuoza ne samo da više popiju a manje plate, ili da malo popiju a ništa ne plate, - nego je bilo i takvih koji mnogo popiju, ništa ne plate, pa još prime čak i kusur, ili drsko uzmu još novaca na zajam.

Takav je bio neki gospodin Jevta iz vojnog slagališta, civilni činovnk, zato su ga i zvali gospodin Jevta Civil, a zvali su ga još i "slana džigerica", jer je običavao mnogo piti (a malo ili nimalo ne plaćati).

- Gazda Glavolja! - viknu jednog dana na polasku iz društva gospodin Jevta Civil, a izvadio novčanik iz džepa. - Da platim! - veli, i dr-ži poluotvoren novčanik u ruci. - Vidi, Boga ti, za kusur!… Imao sam jedanaest piva…

- Hvala lepo, izvol'te! - veli kafedžija. - jedanaest piva, jedanaest groša; i evo vama četrde-set i devet groša.

- Jedanaest i četrdeset i devet - računa Jevta - to su šezdeset - i sruči kusur u svoj nov-čanik, pa se diže od stola. - Sad sam ti ravno dukat dužan… Zbogom!…

Kafedžija ostade ubezeknut. Promenio mu dukat, vratio kusur - a dukata nije ni video! Stoji kao panj, gleda za njim, gleda po publici, kao da bi joj hteo reći: "More, videste li, ljudi, šta ovaj učini? Otkud mu taj pamet, što rekao čiča Srećko!" A zatim se prekrsti, grohotom nasmeja, pa reče: "Budiboksnama, kakvih ti nas nema!"

Takvom gazdi pravi je anćeo hranitelj bio Naum calkelner. Jer on nikom nije na zajam davao, od svakoga naplaćivao, i niko mu se nije mogao izmaći i zabušiti ga - niko, pa ni sam drski gospodin Jevta Civil. I njemu je doskočio Naum. Nekoliko puta ga je useknuo tako da je ovaj posle redovno plaćao a sve neredovnije dolazio, dok naposletku nije sasvim prestao da dolazi, kao što će sledeće ispričano i posvedočiti.

- Naume, da platim! - reći će mu jednom g. Jevta Civil. - Imao sam tri piva…

- I ona prva tri! - podseća ga tiho Naum.

- Koja tri? - prodera se g. Jevta.

- Ona pre mezeta! - veli mu jačim glasom Naum.

- Tri sam imao… - veli Civil.

- Šest ste imali! - tvrdi Naum.

- Valjda ja bolje znam! - oseknu se na nj g. Jevta, koji sam sam i pio i brojao. - Evo - reče i pokaza tri palidrvca koja stajahu pred njim.

- Znam ja vas kelnere!… Zato ja sam bele-žim. Eto… Koliko palidrvaca, toliko piva!…

- Molim vas. Beležim i ja - veli Naum. - Vi beležite ispred vas, a ja iza vas. Evo! - i pokaza ostalima. - Na vašem krognu od košulje (gospodin Jevta bio je dugačke šije i zato nosio prave visoke krognove, i to je bilo vrlo zgodno za beleženje po njima). Tri pre mezeta, a tri uz meze - to su ravno šest. Koliko crta, toliko čaša piva!…

I onaj, posle malog džapanja, šta će nego plati svih šest piva. Posle plaća redovno, a posle nekog vremena više i ne dolazi u tu kafanu. Nema ga nikako, odbio se čovek.

Eto taj Naum, taj i takav kelner zapazio je i primetio što stotina pre njega nije primetila. On je namestio kljusu, uhvatio liju, i lija dolijala, i ćir Moša izgubio svoju šesnaestogodišnju povlasticu. A kako je to bilo, doznaćete iz sledeće glave.

GLAVA ČETVRTA

Gubitak povlasticv, i zašto je ćir Moša izgubio povlasticu svoju

Ćir Moša Abenšaam je bio doista vredan čovek i čuvao svoj dućan kao baba zapećak ili kao mačka vruće ognjište što čuva. Ali kad god nije bilo pazara, ili je znao da ga neće niko potražiti, on je najradije sedeo leti pred kafanom, a zimi u kafani. Svaki dan bi bar desetak puta zavirio u kafanu, i to je tako redovno radio i ne bi dana bilo a da on nije po nekoliko puta svratio i zadržao se čureći svoju krdžu. Pamti se da je samo jedared za tih šesnaest godina izostao nekoliko dana, a to je bilo onda kad se ćir Moša našao uvrećen što su mu kelneri primetili: da ne sedi pristojno, da "Kasina" nije turski medžlis, i da ide u Tursku pa tamo može tako sedeti! - A to je opet bilo jednom prilikom posle dobrog pazara, kad je zadovoljni ćir Moša skinuo svoje teške potkovane kondure, pa prekrstio i podavio noge onako po turski na jednoj stolici i srkao kafu da se čulo kao kad se šmrkom pumpa voda iz podruma. Samo se tada našao uvrećen i izostao nekoliko dana, tužeći se na bezobraznu dečurliju koja ne poštuju starost, a posle je opet dolazio i sedeo uvek "po jevropski". Sedeo i bezbrižno srkao kafu, i ne sluteći, jadan, ko ga je uzeo na oko, i šta mu se sve sprema.

Onaj Naum "calkelner", on ga je uzeo nešto na oko, i od više dana ga pazio i posmatrao. Palo mu beše u oči da ćir Moša nešto odviše mnogo kafa pije. Nije moguće, mišljaše u sebi Naum, da će se ćir Moša toliko baciti u trošak. Svaki dan po deset i više kafa popiti - to nekako ne liči štedljivom ćir-Moši. "Nije bez ništa!" rekao je u sebi Naum i rešio se da pripazi malo bolje i na kelnere. Malo-malo, pa tek mu donesu tri ili četiri prazna fildžana i uvek jedan sa marjašem: "Pio, vele, kafu ćir-Moša." - Tu ili kelneri kradu i lažu, mišljaše Naum, - ili ćir Moša nije trgovački ispravan. Zato još bolje obrati pažnju na ćir-Mošu. I doista ga ukeba: pohvata mu marifetluke.

Ćir Moša doista nije popio te tolike silne kafe, koje su na njega glasile. On bi popio jednu, dve, a najviše tri dnevno. Pa ipak se svakoga dana nekih deset njegovih fildžana sa marjašem donosilo u kelneraj!…

Ćir Moša se bacio i ovde na tekovinu: delio je čist ćar sa kafedžijom. A evo kako. On bi ušao u kafanu, seo, zavio cigaru i poručio kafu (a nekad i ne bi ovo poslednje uradio), a iosle bi gledao ispod oka po stolovima odakle su se ljudi digli i otišli, a ostali prazni fildžani. Ljudi popili kafe, ostavili uz fildžan po dva marjaša pa otišli, a ćir Moša uvardao, primakao se tim fildžanima i iz svakoga uzeo marjaš a marjaš ostavio; pola sebi a pola gazdi. Tako od vremena na vreme uđe u kafanu, pokupi marjaše i iziće napolje. Ele, tako koje pre, a koje posle podne, ćir Moša je lepo godinama zaraćivao tako dnevno po dva-tri groša čiste dobiti!

I to je godinama trajalo, čitavih šesnaest godina, sve do kelnerstvovanja Nauma "calkelnera", upravo dok ga Naum nije uvrebao i svojim očima video lukavstvo ćir-Mošino.

- Nema, nema! - reče mu jednoga dana ironično Naum baš kad je ćir Moša seo pored jednoga fildžana u nameri da pridigne marjaš. - Uzeo sam ja već. Nema dva calkelnera u ovoj radnji, ćir-Mošo!… Nema…

- I što nema?! - pita ćir Moša, praveći se naivan.

- Nema ono što ti misliš! - veli Naum. - Dosta je za danas četiri marjaša.

- Ne razbiram što zboriš. - O, Bože! Da si kako Jevrej prekrstim! - veli i sastavi tri prsta. - Što zbori ovaj? - pita ćir Moša okolinu.

- Ee, hadžijo, vidro! Ne razbiraš!… Ama ja tebe razbiram!.. A otkad ti, bre, uće u ortakluk s gazdom?

- Ajdi, ćavol da ti odnesi! - veli ljutito ćir Moša.

- Hehe! Doće i tebi, adžijo, rep u kljusu!…

- I idi od mene! Šta govoriš bezobrazno!…

- Od sad više da niste pekli kafu za adžiju! - narećuje calkelner Naum ostalim kelnerima u svom području. - Jeste li razumeli?… Ni za marjaš, ni za dukat.

- Razumemo! - rekoše područni kelneri u jedan glas.

- I zašto? I šta je to? - čudi se i pro-testuje ćir Moša. - Da si prekrstim!…

- To ti je! - reče odlučno Naum.

Posle ovoga nastade prepiranje i bezuspešno pravdanje. Ćir Moša se branio i pravdao, ali Nauma uveriti nije mogao. Naum je ostao stalno pri tome: da je ćir Moša Abenšaam zloupotrebio svoju povlasticu, da je podmetao tuće kafe kao svoje i krao sa tasnica od svake takve kafe po marjaš i time godinama štetio sve redom kafedžije i komšije svoje.
Naum mu je nepobitnim dokazima dokazao to, priterao ga uz duvar, uhvatio ga u sve četiri - i ćir-Moši sve vrdanje i pravdanje nije pomoglo.

Dok je ćir Moša roptao i obraćao se ostalim stolovima tužeći se na nepravdu i belaj, Naum je kredom računao: koliko je nakrao ćir Moša za šesnaest godina, računajući po deset marjaša dnevno!

- A tako ćemo!… - ropće ćir Moša.

- Tako! - veli Naum.

- Nema gazda kod kuće, sad ći Naum stane gazda.

- Jeste, sad sam ja gazda.

- I Mošu kradi?

- Krade ka' jazavac, - veli Naum računajući.

- I hadži-Mošu kradi?

- Šta stigne!

- I Mošu trgovac kradi? - pita ćir Moša.

- I Mošu trgovac kradi! - odgovara Naum.

- Kradi? - pita Moša.

- Kradi! - odgovara Naum.

- A Naumu ne kradi?!

- Ne kradi!… - veli Naum jednako računajući i izražavajući čućenje svoje.

- I Mošu kradi, a Naumu ne kradi!…

- I Naumu ne kradi! - odgovara Naum. - Naum samo faća takve tice i lopove.

- Lepa stvar! Aferim! I Naumu to znadi i kaži!… — veli ćir Moša i gleda po publici kafanskoj apelujući na javno mnjenje. - Pfuj! Sram ti bilo!…

- More, hadžijo - odmahnu rukom Naum - batali ćorava posla! Ne možeš ti sa mnom! Ti si Čifut, ama ja sam grčke škole svršio! Ja sam Cincarin, bre! - veli mu ponosito Naum lupkajući se po čelu.

- A sad faćaj put!…

I ne pomože ćir-Moši ništa. Diže se i ostavi kafanu ispraćen uzvicima "Ua!" Na vratima zastade, pljunu i viknu Naumu: "Sram da ti budni!" i iziće. A da ćir-Mošin poraz bude još veći, čak ga i ludi Memet - koji je baš tuda u taj mah prolazio - dočeka i propusti sa onim njegovim jarećim "Meeee!"

GLAVA PETA

Povrašak iovlasšice, ali s kodicilom

Toga dana, kad mu se to desilo, bio je ćir Moša kao ubijen. Šta je to osećao, to slabo pero nije kadro izraziti. Bilo je nešto slično onome osećanju koje je ćir-Mošin (a i naš zajednički) praotac Adam osećao kad je čežnjivo pogledao na raj, na jednom za svagda za njim zatvorena edenska vrata!

Nije celoga dana pio kafe, nije čak ni tumbećiju metnuo na nargile, da po svakidašnjem običaju malo použiva posle ručka u brbotanju vode u nargiletu. Samo je svaki čas otvarao svoju burmuticu, šmrkao, kijao i odskakao sa sedala svoga.

- Sramota i šteta, šteta i sramota! -jednako mu se jedino to vrzlo po glavi. Ni sutra, ni prekosutra, ni još nekoliko dana, nikako nije privirio u kafanu, jer se stanje izmeću njega i Nauma nije poboljšalo.

Ćir Moša je pokušao da ublaži gnjev Naumov i poslao mu jednog posrednika, nekog Mešulama, jednog svog sunarodnika i dobrog prijate-lja, a u isto vreme i Naumovog dobrog poznanika, jer je prodavao "pipitikos" i promese po kafanama. Njega je poslao i zamolio da ga izmiri s Naumom, ali sve to nije pomoglo. Naum je ostao stalan kao stena.

- Dok sam ja calkelner kod "Kasine" - rekao je odlučno Naum - ne može moj gazda imati ortaka, - a kad gazda doće, može slobodno ako hoće uzeti Mošu i za kasirku…

A za nesreću ćir-Mošinu gazda od kafane zadržao se na putu malo poduže, a da je on tu, ćir Moša bi lako, poznavajući gazda-Glavonjinu galantnost i kavaljerstvo.

Naposletku je i to dočekao. Stigao je i gazda Pera Glavonja s puta. Ćir Moša je odmah pohitao, prevario Nauma i potužio se gazdi, i predstavio mu se kao oštećeni i kao bedna žrtva gadne spletke i klevete. A kad je Naum referisao gazdi tu stvar, iskidao se ovaj od smeha slušajući, i žalio je jedino samo to što nije i on bio tu da ga onako iz prikrajka posmatra i uživa kako krade marjaše; a gotov je bio da mu opet povrati svu potpunu povlasticu. Ali je tu naišao na jak i nesavladljiv otpor kod svoga calkelnera Nauma. I kako mu je Naum bio odan i pouzdan, desna ruka u radnji, prirodno je bilo da je gazda morao odustati i popustiti unekoliko, kao opet i sam Naum od svoje strane što je popustio.
I povlastica je, istina, vraćena bila ćir-Moši, ali, po projektu calkelnera Nauma, jako okrnjena jednim, tako da ga nazovem, kodicilom.

I ćir Moša je opet smeo dolaziti u kafanu i mogao piti za marjaš kafu. Ali to je i bilo sve od one star povlastice; ono ostalo u toj povlastici bilo je novo, kao neki "kodicil povlastice" , umetnut, ili bolje reći, nametnut ćir-Moši.

Ćir Moša je i od sada, naime, mogao, istina, piti, ali samo tri kafe dnevno, i to iz običnih fildžana, iz kakvih piju i svi ostali gosti; - ili je mogao piti baš i koliko hoće kafa, ali to onda samo iz naročitog jednog fildžana (koji je Naum kupio samo za nj, i prosto obio noge po dućanima dok ga je našao). Čudan je to bio neki fildžan, koji je svakom pao u oči sa forme i šarenila svoga! Iz tog fildžana je samo ćir Moša mogao biti posluživan, samo ćir Moša, a drugi niko nije smeo (a možda ne bi ni hteo) piti iz njega. To je taj Naumov "kodicil povlastici" ćir-Mošinoj, na koji je i gazda Glavonja pristao. Kad je saopšteno to ćir-Moši, on je dunuo ljutito na nos, vikao je: "Sramota!" - ali ga je ipak primio i pristao na te nove uslove.

U ćir Moša fče opet kao povlašćeni gost i posetilac kafu u "Kasini". Stare komšijske i prijteljske veze opet su uspostavljene; čvrste i neraskidne veze, čvršće nego ikada dotle. Stari razgovori opet se vode. Razgovaraju se komšije o tome: kako se sve ovo moralo tako svršiti, jer je sused ili komšija - doista sveto ime!

I ćir Moša Abenšaam opet priča onu staru i poznatu o hajduku i komšiji…

- I doći ajdu, i ti traži pari! I ti ne daš pari, i vičiš: "Aman, Abenšaam! U pomoć, ćir-Mošo!" - I koj ći da ti doći?!… Oći li ovo crnovunsko ajduk Naum da ti doći u indat?!… Neći!.. Neći, komšijo!… Ćir-Mošu ći doći. Ubijem, eli poginim! Što ji život? Kašika krv!…

"I zašto da pijim onda iz maksuz-fildžan?… Zašto?…"

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License