Jancic 1891

"JANČIĆ“ 1891.

Uvaženi istoričar i publicista Đorđe Stamenković, Dugogodišnji direktor Istorijskog' arhiva u Nišu, imao je običaj da na novinarsko pitanje: šta ima novo, odgovori duhovitom replikom: "Kod nas je novo, kad se nađe nešto staro!" Naravno, obzirom na karakter njegove ustanove, te reči su se odnosile na stare knjige, dokumenta, listove, fotografije i drugi sličan "materijal" ali - šire shvaćeno - mogu da se odnose i na sve drugo "staro" što može da bude novina u jednoj sredini.

Upravo je tako delovao susret sa nedavno sveže ispisanom firmom na jednoj pekarskoj radnji, na uglu omanje zgrade sa starogradskom fasadom i "tornjem (preko puta kafane "Srbija"), na kojoj je, pored prezimena vlasnika "(Jančić"), stajala godina 1891. Očigledno namera je bila da prolaznike, zapravo mušterije upozori da se na tome mestu, u toj istoj radnji, već čitav jedan vek peče hleb, pravi burek i druga peciva. Kada je reč o Nišu, to je podatak čak i za Riplija, da Jedna radnja preživi sve moguće bure, smene i ratove, pustošenja i nemare, i da u njoj i od nje živi već četvrta generacija, koju je te daleke 1891. godine osnovao kir Dimitrije Janča, njihov pradeda, po svoj prilici Cincar, poreklom iz Jegejske Makedonije.

Čitalac može da se zapita, uz konstataciju da je sve to zaista simpatična retkost i čudesna postojanost za ovaj grad, zašto se ovi redovi smeštaju u rubrici za kulturu, umesto u privredu ili - zanimljivosti. Odgovor bi ležao u činjenici da je gotovo svaka tradicija u suštini kulturni čin, bilo duhovna bilo "ovozemaljska", zanatska, folklorna ili koja druga, jer svedoči o korenima ne samo jedne porodice ili jednog zanimanja već o istorijskom kontinuitetu čitave sredine, naselja, grada, naroda, čiji je nastanak i kontinuitet u stvari zbir pojedinačnih "malih" istorija i sudbina.

To insistiranje na tradiciji, o koju smo se tokom proteklih decenija toliko oglušivali, i porodično i društveno, odavno je prisutno u čitavom svetu i iz mnogih drugih, pa i praktičnih razloga. U to je svaki revnosniji turista ili poslovan čovek imao prilike da se uveri, čitajući na jelovnicima istorijat kafane u kojoj upravo ruča, ili na zgradama nekih kulturnih ustanova koliko godina postoje. Na posredan način se stavlja do znanja da je u pitanju garantovan kvalitet "proizvoda" ili "usluga", što je starija tradicija, bilo o čemu da je reč: pekari ili pozorištu, hotelu ili biblioteci, obući ili časopisu… Tamo gde se ceni tradicija, gde je tradicija svetinja, kvalitet raste proporcionalno sa godinama - kod nas je, izgleda, bar do sada često obrnuto: stogodišnji rad pozorišta ne garantuje kvalitet a ni burek ili hleb Jančićev sigurno nisu izuzetni. Jedino je garantovana - starost "firme"…
D.J.JENKI
Narodne novine, 910907

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License