Danilo Bukiš
Mita - ban, jedini živi junak iz "Ivkove slave" priča o starom Nišu, gazda-Živkovoj slavi i njenim junacima
Starog "ubavog" Niša skoro je sasvim nestalo. Niš krivudavih sokaka i dubokih mirisnih bašti, Niš čardaka i turskih amama, veselih čorbadžija i mirne "fukare" nestao je zauvek. Kroz čaršiju ne prolaze "ćuvečkardaši" sa fesom na glavi, a sa česama se ne čuje više "Doma li si, Zone?" Porušeni su kapidžici preko kojih su se čorbadžiske žene ogovarale, i ne vide se više utrine na kojim se omladina u oru nadvriskivala i ašikovala. Nestali su dukati, nestalo je sevdaha.
Propele se ulice kroz dvorišta puna mirisnog bosioka i mesto turskih kuća izbicile na svetlost dana nove kućerine. Tu i tamo dižu se visoki dimnjaci pod kojima se okupilo u radu mnoštvo sirotinje. Česme su se preselile u bogate kuće, a siromašan svet crpe vodu iz ručnih pumpi. Omladina se provodi klizajući se uz zvuke džeza po masnom parketu, gledajući sladunjave filmove, ili šetajući u dobrim automobilima, a "ašikovanje i nadvriskivanje" radne omladine prešlo je u periferijske teskobne kavanice.
O tom starom Nišu, druge polovine prošlog veka, danas se samo priča. "Ubavo živuvanje" onog vremena, postoji još samo u pričama starih, veoma starih Niševljana, ili u spisima registratora Niša.
Sećanje na jedan prohujali život
Niš, decembra
A među njima prvo mesto zauzimaju Stevan Sremac, tvorac Zone Zamfirove, Ivkove Slave, Ibiš-Age i Dimitrije Slovo Kitanović, jedini živi učesnik u Ivkovoj Slavi i očevidac mnogih skandala i scena kardaškog društva opisanog u "Ivkovoj Slavi". "Ne mog' da se natužim na taj ugursuz, taj Sremac što ga vikate"…
U ovim danima, kad se Niš sprema da oda zahvalnost Stevanu Sremcu, otkrivajući mu bistu u Narodnom pozorištu, njegov značaj za istoriju Niša može se najbolje ilustrovati ako se podsetimo na one dane koji se više nikada neće vratiti, a koje je on intimno i blisko, neposredno i sa simpatijama izneo u svojim delima. Iz toga će se videti da je on Nišu sačuvao dragocene podatke. A ko bi mogao bolje da nas prenese u život čardaka i sevdaha, čorbadžija ili "đuvečkardaša" od ličnosti koja je takoće ovekovečena u "Ivkovoj slavi" Sremčevom rukom? Ona je tu, za mojim stolom, u crvenom izlizanom kaputu, sa debelim štapom u ruci, šubarom na glavi i punim i bogatim skoro sasvim sedim brkovima. To je Mitan-ban, kako ga u celom Nišu znaju, to je Dimitirje Slovo Kitanović, kako mu u rodnom listu stoji, to je Mitanče-čirače kako ga je Sremac
- Kakoj Mita-ban znaju me u cel Niš, - objašnjava on. Toj ime sam si dobija još dok sam išeja kude daskalicu. Mi na Stambol-kapiju tepali smo se sas s Palilulci. I svi poubavi tepači dobiše si ime koj Kraljević Marko, koj Miloš Obilić, a ja pa si dobi Strahinjić-ban. Ovoj što ti vikam slovo Kitanović, toj dete ič da te ne buni. Ne pamtiš ti taj zeman kad smo si promenjuvali imena. Kitan mi se zvaja tatko na tatka mi, a tatko pa se zvaja Slavko. Od toj prvo slovo S postade Slovo, kako se ono vika po azbuku a od Kitan postade Kitanović. A od onoj treće ič da me ne pituješ, rezili mi da ti zborim. Toj ti je ujdurma od onaj komedijant.
Dok je u havanici siromašan periferijski svet trošio tek
primljenu zaradu i ispunjavao prostorije strahovitom galamom, za
mojim stolom, sladfeći svoju grlo "blagim" vinom, stari Dimitrije nastavljao je svoju "prediku" o Stevanu Sremcu.
- Jes, ne sam bio od onija kardaši, ali jopet, zar mogaše oni kef da se teraju da ja nesam bija? Mitanče, ela vince! Mitanče ela raćiju! Ela ripčiki! po cel noć sa snji si žmijem, a on ni jedan poubavi reč nije za men imaja. Ono gazda Živko, pa kardaši njegovi, oni su si esnaf-čoveci. Ama ja što sam? Eli sam ešek, eli gulamfer, katil nijedan, završava stari Dimitirje svoju grdnju upućenu Stevanu Sremcu što njemu nije obratio dovoljno pažnje u "Ivkovoj slavi".
"PO ESNAF-ČOVECI ODI MOJ GAZDA-ŽIVKO NESU BILI"
ovekovečio.
U kući glavnog junaka "Ivkove slave" gazda Živka, stari čika Dimitrije je bio veoma dugo. Sa ženom Dikom gazda Živko stigao je da živi samo dvanaest godina, a u svojoj službi imao je Dimitrija punih devet godina. Kao Mitanče-čirače u svojoj dvanaestoj godini ušao je u njegovu kuću a iz nje izašao kao kalfa Mita tek posle smrti njegove. Kao šegrt Dimitrije je veliki deo svog vremena provodio u samoj kući. Tamo je noćio, ručavao i mnoge poslove gazdarici svršavao. Otuda on može mnogo da govori o životu te bogate kuće i o ljudima koji su bili njezini stalni gosti.
- Najprvo da ti reknem, dete, da se ič ne buniš što s'm ja na mojega gazdu vikam Živko, a na gazdaricu Dika si, zbog zašto što gi ti znaješ kako Ivko i Keva, kako gi je ponovo krstija onaj komedijant. A s'g da ti zboram za mnogo golemo bogatstvo na gazda Živka. Golotinja si je bio kad si od Moravu došeja u Niš. Kako čirak uzeja ga pod svoje neki Mijalko jorgandžija, koj si je ležaja na goleme pare. I dukan i bogatstvo nasledija je od njeg Živko. I tatko si ime promenija s'lte pare da si uzme.
Zbog zato si je nosija virmu Živko Mijalković. Kad sam si ja ulegnuja u njegovu kuću vodija se u njuma širok život. Kad ti zborim da si je sal o bulbul mleko falilo toj da mi veruješ. A imaja je dukati kolko ti duša želi. Sanduci puni sas dukati. Pa ćirija od dve kuće u dvorski sokak. Pa golemi dukan na najubavo mesto u čaršiju, glas je imaja kakoj dvorski jorgandžija. Osam Kalfe imaše si on u njegov dukan. A za onaj zeman toj si je mnogo bilo. Kako si je golem gazda bija vidi se po toj što si je po espap putovaja po dva tri meseci. Mnogo si je putovaja u Vlaško i Tursko. Pa kad se vrne, on odi jorgandžiju na jorgandžiju: "Jeli vam se hoće Turski pamuk, jeli ne?" Vog mu nije daja decu, ali pare, toj si je imaja tolko mlogo da ni sam neje znaja koliko. S'lte sas jedan reč da ti reknem, po esnaf-čoveci odi moj gazda Živko ne su bili.
Kad je razgovor skrenuo na život čika Dimitrija u gazda Živkovoj kući postavlja mu se pitanje da li je kao šegrt dobijao batine.
- Jok vala, mlogo ćuteci ne izedo, odgovara smešeći se. Voleja je da kara, vikaja je po men: ešek, pezeveni, ama ćuteci jok. Slte jedan put zbog gazdaricu si spečali dva šamara, ama ni ona ne ostaja fraj, ona gi spečali četiri. Trebaše da odim na kude jednu mušteriju, u dvorski sokak. A gazdarica, još ne dava, iska da gu nosim bošču u amam. A ja jok. Kad si dođe gazda Živko ona poče da me kudi i opali mi dva šamara. A ja si reko na gazda Živka: Ja li supreča dukanska posla, jal domakinska. Tada se sleti on na nju i frlji gu četiri šamara.
"ZBOG PIJANLUK JE UMREJA GAZDA ŽIVKO"
U kavanici je, dok mrak pada, sve više ljudi. Vlažan vazduh sve jače steže i vika neprestano raste. Čika Dimitrije vadi "tutum-kesu" i pravi drhtavim i tankim prstima cigaretu. Potom dva tri puta kresnu, zadimi cigaretom i nastavi svoju priču, priču o "ubavom živuvanju" gazda Živka, o njegovim danonoćn im pijankama, o besu i sevdahu.
- Njegovo živuvanje, muke moje, jada se čika Dimitrije. Ode si odi dom, pa si tera, tera, tega nema po šes dana da se vrne. A gazdarica, kuku mene, s'lte viče i pcuje: Odi kude "kasinu" odi kude "Evopu"! A gazda Živko u zemlju ka' da si je propal. Tad gazdarica, ne da je žena, već kakoj ćavol da je, sal se vrti, ne mož' da gu se smiri. Ja ovam, ja onam. A ćuteci kakoj lebac, kaoj ja da sam si kriv što si gazda Živko našeja kardaši pa si tera pijanluk. Kad se ufati sa kardaši tad si nema dan, nema noć. Će si počne domakinski, pa kad se sve izmori, ajd kude "Evropu", i toj još u kavanu, alis u podrum. Isjkaraju si sve mušterije, pa si oknu na sve belosvetske odi kapelu. A one neje da si ič nemaju na golu snagu, al si mu mlogo ne maše. A tad čočeci, madahire. Za toj dušu davaše, a pare, bacaše gi bez red i bez broj. S'lte za jedan pijanluk moraše da dava dušeci i jastuci za četeres kamare odi "Evropu". Uzdahnu duboko čika Dimitirje, zatim poslednji put zadimi cigaretom i nastavi pričom.
- Zbog pijanluk je i umreja gazda Živko. Bog da mu dušu prosti. Jed'n dan doćem u kardaš Tasa-baba, jorgandžija iz Leskovac. Posvršavaše si poslu pa ajd na pijanluk. Teraše si, teraše šest dana. Otud uhvati gi neka boljka pa Bog da čuva, neje se više povratil. Lečija ga jedan doktor Zamp, daja je dujetu al on ič, ne aber ne davaše. Kad bi podsvrsto, zort ga otera alis u Beč, na kude čuveni dokture, al spas neje imaja. Kad beše mnogo cvrsto pozvaše i gazdaricu Diku, i sam na njene ruke je izdanuja, a neje imaja ni četrest godine. Gazdarica mu podiže spomen, i metnula si ne samo njegovu već i njojnu sliku. Poslen smrt od gazda Živka, gazdarica predade radnju na Mile Popića, on posle na Ristu Stojanovića iz Jagodin-malu, a tu se dukan na gazda Živka dvorskog jorgandžiju potika.
"JOK, GAZDA ŽIVKO NEJE TERAJA NA NjEGOVI KAR-DAŠI ODI NjEGOVU SLAVU"
Razgovor se sada vodi o "Ivkovoj slavi" i njenim junacima. Da je Ivko, u stvari, gazda Živko, i da se radi o gazda Živkovoj slavi stari Dimitrije je znao kao i ceo Niš radi toga što se prva predstava "Ivkove slave" davala u Nišu, kod "Evrope", posle dve godine od stvarnog dogaćaja. Sremac je pokušao da prevari "javno mnjenje" u Nišu, te je pored izmena u dogaćajima izmenio i imena skoro svih junaka. Na to ga je rukovodila , verovatno, bojazan da celu stvar glavni junaci ne shvate rćavo. Zbog toga je gazda Živku promenio ime u Ivko, gazdarici Diki dao je ime Keva. U stvarnosti je i Keva postajala, ali se ona u priči ne spominje. Ona je bila sestra Marijole, čije je ime u priči ostalo nedirnuto. U društvu gazda Živka Kurjakom su zvali Ljubomira Kneževića, koga je Sremac "krstio" imenom Mita.
- On si je, kako kaže čika Dimitrije, bio dobar kapetan, iako si je došeja iz Aleksinačko.
Imao je veliku obućarsku radnju, u glavnoj ulici, u neposrednoj blizini današnje kavane "Esnaf". Pored njegove radnje ulazilo se u nekadašnji "Jerin-amam", kuda su odlazile žene iz najbogatijih kuća. Treći junak "Ivkove slave", Smuk, ustvari je Jovan Đorćević, bravar koji je imao osamdeset godina kad je izdahnuo u Niškoj Vanji.
- Od Kalču li da ti zborim, govori čika Dimitrije o poslednjem članu kardaškog kvarteta, što pa ima od njeg, šebeka, da ti zborim? Komendiju si sas njeg terali, dve mi oči… Koj, on lovdžija? S'lte komendiju pravili sas njeg, kakoj da je lovdžija. Jes, imama si i Čapu, beše si to kao i svako drugo pcetište. On se hvalisuvaja kakoj i kralj beše sve sas njeg na zajci, jes, bija je, sal ne zbog zajci već zbog radi drustvo. Vija kujundžija, al većma je prajija zvona neg li prstenčiki. Od rabotu ič neje živeja, imaja si je on goleme njive.
Pričajući o dogaćajima u vezi sa "ivkovom slavom" čika Dimitrije znatno ispravlja Stevana Sremca. Najpre, Marijola se nijer udala za Nepoznatog, u kome je Sremac otkrio Svetislava, već za nekoga dvorskog kujundžiju poznatog pod imenom Koča. Još manje se Sika, u stvarnosti Lena, udala za Kurjaka, pošto je on već imao ženu sa kojom, kao i gazda Živko sa svojom, nije imao dece. U uspomenama čika Dimitrija najnejasnija je uloga Nepoznatoga. Danas on misli da se pod njim krio sam pisac, Stevan Sremac. Međutim, "Brankovo kolo" iz 1906.godine donosi da je to bio neki "Joca patlidžan", nekadašnji pisar Opštine Niške. Najžešće se svojim ispravkama baca čika Dimitrije na Sremca u vezi sa tobožnjim pokušajem gazda Živka da svoje drugove otera sa slave.
- Jok, gazda Živko neje teraja na njegovi kardaši odi njegovu slavu. Toj što kazuje onaj komendijant ič neje pravo. Ama toj li gazda Živko da raboti i toj na koga, na njegovi poubavi kardaši? Jok, prisednik si došeja, a ma ne da si iskara muslafiri na gazda Živka, s'lte da mu praji čes. Tad si je prisednik bija Vlajko Aldup. Taj koj si je ime imaja jerbo si obućivao da si sedne pa koj ga zna kad si ustane. Što to bejaše grdosija, kad si ulegne u dom tad mu malko jedno krilo. Al'ž si je toj da si je njeg zval gazda Živko, a po malo pa za toj da iskara kardaši si. Kad si on dojde pijanlik se nastaji. Teraše si on dan po dan. A ja, ja se tad naprajim kako prst, završava čika Dimitrije svoju priču o Ivkovoj slavi savijajući pred sobom svoj kažiprst.
"NEJE LI S'G LOŠE, AMA POUBAVO SI JE BILO"…
Postao je predmet razgovora i sam čika Dimitrije, koji nije bio baš velike srećeu svome životu. Učestvovao je u oba poslednja rata i bio je dva puta ranjavan. Posle rata nije imao novaca da otvori jorgandžisku radnju, a kao radnik u svojoj struci ostajao je besposlen i živeo teško, odajući se raznim poslovima. U kasnijim godinama, zahvaljujući širokom krugu svojih prijatelja, stupio je u Železničku radionicu, gde se skromnom zaradom i danas pred sedamdesetom godinom svoga života radi, očekujući svaki dan penziju. Svoje poslednje godine, čika Dimitrije provešće daleko od centra grada gde je u kući gazda Živkovoj boravio skoro celu deceniju. Njegovo ognjište nalazi se danas u skromnoj kućici, tamo gde već prestaje grad i počinju njive, na putu za selo Donja Vrežina.
- Neje ni s'g loše, ama poubavo si je bilo - kaže čika Dimitrije, na kraju našeg razgovora.
Napomena priređivača:
Danilo Bukiš, Mita-ban, jedini živi junak iz "Ivkove slave" priča o starom Nišu, gazda-Živkovoj slavi i njenim junacima, Pravda, 12 decembar, 1939, br. 12610. Autor je bio stalni dopisnik beogradskog Vremena iz Niša.