Nis U Prvom Svetskom Ratu Narodni Muzej

NIŠ U PRVOM SVETSKOM RATU Narodni muzej, Niš (bez godine)

„Poslije prvog svetskog rata pričalo se o bitkama na Kajmakčalanu, o žrtvama na solunskom frontu, o mnogim žrtvama koje su pale za slobodu i za bolju budućnost srpskog naroda. Da, one su pale za bolju budućnost, ali ta bolja budućnost nije došla srpskom narodu. Tek u toku ovog rata, tek sada su oni koji su zamjenili borce što su ginuli u ratovima od 1915. do 1918. godine, tek sada su njihovi ratni drugovi dovršili djelo za koje su se borili ratnici na solunskom frontu, na Kajmakčalanu i gdje se rodila bitka za slobodu i bolju budućnost srpskog naroda i svih naroda Jugoslavije.
Srpski sinovi bili su nosioci bratstva i jedinstva, baš sinovi srpskog naroda kojeg su htjeli prikazati kao porobljivač".
TITO

„Vidim da se na sve strane živo radi. Prepravljaju se kaldrme. Što smeta izgledu, ruši se! Sokaci se šire Takvog pokreta, takvog preobraćaja i živosti ne vide Niš ni za sto godina turske vladavine kao za ovo nekoliko meseci od kako naša vojska posede Niš."
Sreten Popodić, Putovanje po novoj Srbiji (1878. i 1880).

Posle oslobođenja od dugotrajne turske vlasti, 1878. godine, Niš postaje centar ne samo „novooslobođenih krajeva" već i čitave Srbije. Knez Milan, smatrajući oslobođenje Niša svojim najvećim vojnopolitičkim uspehom u borbama za oslobođenje 18767-77, učinio je ovaj grad svojom drugom prestonicom. Niš postaje politički centar, u njemu zaseda Narodna skupština, uz učešće 172 poslanika iz čitave Srbije, dok je za poslanika varoši niške izabran Nikola Kole Rašić, trgovac i poznati nacionalni borac. U zgradi osnovne škole, 23. novembra 1878, svečano je otvoreno zasedanje skupštine prestonom besedom kneza Milana Obrenovića. Skupština donosi niz zakona od kojih je najznačajniji Zakon o uređenju agrarnih odnošaja u novooslobođenim krajevima, usvojen 3. februara 1880. godine, kojim se ukidaju pravne ustanove turskog feudalnog sistema.

Dotad zaostala turska kasaba, bastion orijenta i čuvar zaostalih turskih feudalnih odnosa, Niš započinje novi život u slobodi. Društveno-ekonomskim promenama, ozakonjenim i prihvaćenim, stvaraju se uslovi za novi, brži privredni razvoj grada, otvaraju se radionice i prve fabrike, ciglane, pivara, radionica za preradu pamuka, štamparija… U oslobođenom gradu razvija se školstvo; 1883. godine u Niškom okrugu bile su tri srednje i dvadeset sedam osnovnih škola koje je pohađao 2761 učenik.

Posebno značajan momenat u privrednom razvoju grada je i izgradnja železničke pruge Beograd-Niš i dolazak prvog voza 9. septembra 1884. Kasnijim produženjem pruge do Ristovca i Caribroda, Niš se povezuje sa Solunom i Istambulom i postaje glavni čvor u vezama srednje Evrope sa Bliskim istokom i lukom Solun. Izgradnja železnice doprinela je podizanju prve fabrike u Nišu, Železničke radionice, koja je služila za remont lokomotiva i vagona; imala je u ono vreme stotinu radnika.

Miran razvoj grada narušen je 1885. godine srpskobugarskim ratom kada Niš postaje ne samo vojnički već i politički centar. U gradu se nalaze stacionirane vojne jedinice i vrhovna komanda, a Niš ponovo postaje sedište Narodne skupštine. 1)

Majskim prevratom 1903. godine i dolaskom nove dinastije na čelo Srbije, Niš gubi raniji značaj, ali je dalje jedan od razvijenijih gradova Srbije; osniva se i radi parni mlin, izgrađena je hidrocentrala na Nišavi, osnovana je fabrika obuće.

Privredni razvoj doveo je do povećanja broja radnika koji se povezuju i počinju zajedničku borbu. Prvi štrajk radnika u Nišu organizovan je avgusta 1889. godine u Železničkoj radionici. Štrajkom je rukovodio poznati radnički tribun i socijalista Andra Banković. Štrajk je trajao nedelju dana i završio se uspešno, delimično su usvojeni zahtevi radnika. Tako štrajk ubuduće postaje metod borbe niških radnika za ostvarivanje ekonomskih i političkih prava.

Posle stvaranja Srpske socijaldemokratske partije u Beogradu 20. jula 1903, organizacije ove partije stvaraju se i u unutrašnjosti Srbije. U Nišu se najpre stvara „Niško radničko društvo", jula 1903, a nešto kasnije, 3. avgusta 1903, formira se organizacija Srpske socijaldemokratske stranke. Brojni radnici Niša postaju članovi ove partije čiji je sekretar bio Ljuba Radojković. Organizacija izdaje svoj list „Niška socijalistička borba". Pod uticajem Partije radnici se organizuju u sindikate, štrajkovi i demonstracije su prihvaćeni kao metod borbe a veličanstvene prosleve prvomajskih praznika prihvata čitavo radništvo grada.

Mirni tokovi života omogućavaju Nišu da se razvija i napreduje; to je početkom veka jedan od najrazvijenijih gradova Srbije, s velikom budućnošću i izgledima da se približi Beogradu.

Za vreme balkanskih ratova 1912/13. kroz Niš prolazi celokupna srpskavojska upućena na makedonsko ratište. Regruti iz Niša i okoline bore se kod Kumanova, oslobađaju Bitolj i celu Makedoniju od Turaka.

„Ne zbog toga da se kazni za ubistdo, nego da se spreči postanak odvojenih samostalnih država, koje bi sebi privukle saplemenike na području Austro-Ugarske i time izazvale raspad Monarhije. Ne da kaznimo za smrt austro-ugarskog prestolonaslednika, nego da Monarhija svrši svoju misiju na istoku, da siđe u Solun Moravsko-vardarskom dolinom".

Konrad Fon Hecendorf, šef austroušrskog generalštaba.

U spletu interesa i odnosa velikih sila Evrope, na početku veka, Srbija se odjednom našla usred događaja koji su se vanrednom brzinom razvijali prema neizbežnom velikom sukobu. Podeljena Evropa, potresana dubokim ekonomskim krizama i političkim intrigama, postaje bespomoćni svedok grupisanja i povezivanja najrazvijenijih i najagresivnijih država i pretećih priprema za rat koji je mogao da izbije svakog trenutka. U prenapregnutoj atmosferi prve decenije veka, Srbija je shvatila da je njoj nametnuta uloga jedne slamke među vihorove", jer je Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu 1908. ugrožavajući na najdirektniji način srpski živalj i Srbiju. Srbija je bila duboko povređena, zabrinuta i oprezna, ogorčena i ispunjena mržnjom, spremna za borbu i žrtve.2) To raspoloženje probija svom snagom kada Srbija i Crna Gora, zajedno sa Grčkom i Bugarskom, 1912, započinju borbu za oslobođenje srpskih krajeva, Kosova i Makedonije od Turaka. U herojskim borbama u dva balkanska rata, 1912. i 1913, Srbija ispoljava neočekivanu borbenu spremnost i sposobnost, njen vojnik postaje slavan u Evropi: on predstavlja nadu za južnoslovensku braću i strepnju za evropske sile i njihove nasrtaje. Podnoseći veliki napor i žrtve, Srbija je pokazala da se sa njom moralo da računa u svim planovima velikih sila. Ona se našla na njihovom putu i zato su se svi opominjali reči Bizmarka (1868): „Srbiju zamišljam kao ježa iz koga strče bajoneti".

Iz balkanskih ratova Srbija izlazi izmučena i osiromašena, ali vojnički ohrabrena i jača, s povećanim ugledom, što je već umornu i nesigurnu Austro-Ugarsku moralo da zabrine i natera na opreznost i pripreme za rat. To je već bio trenutak krajnje predratne napetosti kada je oružje bilo spremljeno i kada je svaki povod mogao da izazove eksploziju.

To se i dogodilo 28. juna 1914. godine. U Sarajevu, prilikom izazovnog obilaska provokativnih vojnih manevara u anektiranoj Bosni i Hercegovini, ginu austrougarski prestolonaslednik Franc Ferdinand i njegova žena Sofija od ruku mladih srpskih revolucionara, pripadnika narodnooslobodilačke organizacije „Mlada Bosna". Austro-Ugarska je spremno iskoristila sarajevski atentat za ostvarivanje davnašnje želje rat i uništenje Srbije. Srpskoj vladi je upućen ponižavajući ultimatum 3) koji ona nije mogla da prihvati-jer bi se odrekla svoje nezavisnosti i časti - i Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji. Događaj u Sarajevu pokrenuo je lavinu prvog svetskog rata.

„Samo je srpski vojnik mogao da izvede ovo ratno čudo. Slabo hranjen, ali visokog morala i pun osećanja dužnosti, hrabar i retko istrajan u neprekidnim marševima i borbama nadirao je pun pouzdanja i uspeha".

Franše D'epere

Balkanski ratovi iscrpli su vojni i ljudski potencijal Srbije, tako da ona nije bila spremna za početak prvog svetskog rata. Uviđajući neizbežnost sukoba, Srbija vrši opštu vojnu mobilizaciju posle čega je izvršena koncentracija vojske: 4)

Prva armija, komandant general Petar Bojović, bilajeraspoređena na prostoru Ralja-Palanka-Topola; Druga armija, komandant general Stepa Stepanović, na
prostoru Aranđelovac- Lazarevac; Treća armija, komandant general Pavle Jurišić-Šturm, nalazi se sa glavninom kod Valjeva i delom snaga raspoređenih kod Obrenovca, Šapca i Loznice; Užička vojska. generala Božanovića, na prostoru Užice-Bajina Bašta-Priboj.

Ukupni sastav srpske vojske brojao je oko 250.000 vojnika.

Na granicama Srbije grupisne su austrougarske jedinice u sledećem sastavu:

Druga armija, pod komandom generala Bem-Ermolija raspoređena na Dunavu od Pančeva i na Savi od Zemuna do Mitrovice; Peta armija, komandant general Liberijus Frank, koncentrisana je na Drini od Bjeljine do Zvornika; Šesta armija, komandant i ujedno zapovednik svih jedinica, Oskar Poćorek, koncentrisana je na prostoru Vlasenica-Višegrad,Goražde-Foča i prema Crnoj Gori. Snage neprijateljske vojske iznosile su oko 220.000 vojnika.
Austrougarski napad na Srbiju započeo je 12. avgusta 1914. godine. Snage njene tuge armije forsirale su Dunav i zauzele Šabac, dok jedinice Pete i Šeste mije nadiru preko Drine ka Valjevu. U takvoj situaciji Vrhovna komanda Srbije ši pregrupisavanje snaga i zaustavlja neprijatelja kod Šapca, a glavnim snagama sastava Druge armije u toku 16, 17, 18, i 19. avgusta vodi poznatu cersku bitku prostoru Šabac-Tekeriš-Zavlaka. Neprijatelj je potpuno razbijen i već 24. -usta nije bilo nijedne njegove jedinice na srpskoj teritoriji.

U Kolubarskoj bici, novembra/decembra 1914., drugoj velikoj pobedi srpske vojske, nadmoćniji neprijatelj je još jednom žestoko poražen i prinuđen da napusti teritoriju Srbije. Kolubarska bitka je najveća pobeda srpske vojske u prvom pgskom ratu. U službenoj britanskoj istoriji prvog svetskog rata zabeleženo je: „Još se govori o čudu na Marni, mada tamo nije bilo mesta bilo kakvom čudu. Ali moglo bi se sa mnogo više pravde govoriti o čudu na reci Kolubari.“

Braneći svoju zemlju srpska vojska je samo u toku 1914. godine izgubila preko 000 vojnika od kojih je 22.276 poginulih, dok se u isgo vreme u Srbiji nalazi 61.472 zarobljena neprijateljska vojnika.

„… Niš, istočnjačka oaroš, gde se bekstvom sklonio ostatak državnonosti Srbije na izdisaju… Pakao, pravi pakao ".

dr Ludvig Hiršfeld

Neposredno pred početak vojnih operacija Beograd je evakuisan: Vlada i Narodna skupština prelaze u Niš, Vrhovna komanda u Kragujevac, dok u Kruševac prelaze Državni savet, Kasacioni i Apelacioni sud i Narodna banka. U Nišu pojedine državne ustanove i ličnosti smestile su se ovako: Srpska vlada bila je smeštena u zgradi Okružnog načelstva, Narodna skupština je održavala svoje sednice u zgradi Oficirskog doma, Ministarstvo prosvete u zgradi Gimnazije (u Žutoj gimnaziji), Ministarstvo vojno u zgradi Niške zadruge, Ministarstvo građevina u kući Save Pavlovića, knjižara, Ministarstvo poljoprivrede u zgradi
Okružne banke. Za vreme svog boravka u Nišu, kralj Petar je boravio u kući trgovca Popića a prestolonaslednik u Girićevoj kući.5)

Narodna skupština, smeštena u zgradi Oficirskog doma, zaseda u Nišu od jula 1914. do oktobra 1915. godine.6

Skupština je imala 166 poslanika, pripadnika raznih građanskih partija. Narodna skupština je u ovom delikatnom trenutku morala da radi prateći razvoj ratne situacije na svojoj državnoj teritoriji i da se bori za realizaciju ratnih ciljeva Srbije.

Prvi deo vanrednog saziva Narodne skupštine za 1914. godinu trajao je kratko, od 17. jula do 8. avgusta 1914. Za to vreme Skupština je odobrila vanredni kredit u visini od 90 miliona dinara za ratne potrebe, usvojila Zakon o moratorijumu i Zakon o konkordatu između Srbije i Svete Stolice. Na početku vanrednog saziva Narodne skupštine u Nišu, u debati o adresi, na sednici 18. jula, socijaldemokratski poslanik Dragiša Lapčević izložio je stav Partije protiv rata tražeći da Vlada sve učini, koliko je brže moguće, da se brzo postigne jedan častan i pravedan mir i uspostave prijateljski odnosi među narodima. „Mi (srpski socijaldemokati)" - izjavio je Dragiša Lapčević" - nećemo ni ovaj rat. Mi ga nećemo radi srpskog naroda; mi ga nećemo radi naroda u Austro-Ugarskoj; mi ga nećemo radi naroda u Jevropi i u celom svetu (…) Mi tražimo da se među narodima stvari rešavaju na miran način".

U toku rada Narodne skupštine novembra/decembra 1914. donete su vrlo značajne odluke: Skupština je odobrila Vladi nov, veći kredit (110 miliona), usvojila je Zakon o pomoći nevoljnim u ratu i Zakon o budžetu za 1915. godinu. Takođe, došlo je do obrazovanja nove koalicione vlade Srbije sastavljene od predstavnika tri najveće građanske partije (radikala, samostalaca i naprednjaka) na čelu sa Nikolom Pašićem. Međutim, najznačajniji dokumenat koji je Narodna skupština donela u ovom periodu svakako je Deklaracija Kraljevska vlade o ciljevima rata, u kojoj se jasno ističe ideja borbe za oslobođenje svih južnoslovenskih naroda. U ovom aktu, poznatom kao Niška deklaracija, u svet je poslata dalekovida poruka: „Vladi je čast izaći pred Narodno predstavništvo s ovom Izjavom: Uverena u poverenje Narodne skupštine dokle god svoje sile stavlja u službu velike stvari srpske države i srpsko-hrvatskog i slovenačkog plemena, Vlada smatra za svoju prvu dužnost, da se s beskrajnim poštovanjem pokloni pred svetim žrgvama hrabro i voljno prinesenim na oltar otadžbine;

Uverena u rešenost celog srpskog naroda, da istraje u svetoj borbi za odbranu svog svetog ognjišta i slobode, Vlada Kraljevine smatra kao svoj najglavniji i u ovim sudbonosnim trenucima jedini zadatak, da obezbedi uspešan svršetak ovog velikog vojevanja, koje je u trenucima kada je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje sve naše neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca.

Vlada će se potruditi, da bude veran izraz te rešenosti narodne, i ona će verna svojim moćnim i junačkim saveznicima, s poverenjem u budućnost čekati čas pobede…" 7)

Niška deklaracija zbog ovoga postaje prvorazredni dokumenat o idejama i ciljevima rata u kome je srpski narod desetkovan da bi se odbranilo iskonsko pravo na život u slobodi i vekovna težnja južnoslovenskih naroda da žive u zajednici.

Skupština je u toku 1915. godine nastavila sa radom i održala više zasedanja: početkom februara održala je pet sastanaka, aprila i maja dvanaest sastanaka, početkom juna tri, u avgustu pet sastanaka. Poslednje zasedanje u Srbiji Narodna skupština je održala 14. oktobra 1915. Rad Narodne skupštine u Nišu u ratnim uslovima odvijao se sa velikim teškoćama, ali u skladu sa parlamentarnim pravilima, zastupajući interese naroda i poštujući ratne ciljeve. Narodna skupština, posle povlačenja, kada njeni članovi u koloni zajedno sa srpskom vojskom dele zlu sudbinu, prvi put se sastala na Krfu, privremenom sedištu Vlade, 28. avgusta 1916, i radila do 9. oktobra iste godine.8)

Niš je bio prava „ratna prostorija Srbije" sve do oktobra 1915. godine. U Nišu se, pored članova Vlade i poslanika Narodne skupštine, nalaze ambasadori prijateljskih zemagva, brojni strani ratni dopisnici i novinari, lekari i strano medicinsko osoblje koji se ovde bore protiv epidemije pegavog tifusa kao i hiljade izbeglica iz čitave Srbije a kasnije i veliki broj ratnih zarobljenika. Oni daju dramatično svedočenje o ratnom Nišu. „I planinsko selo od dvadeset hiljada stanovnika postalo je grad od sto dvadeset hiljada ne računajući one koje su pomrli…", zabeležio je američki novinar Pon Rid. 9) Švajcar-sinja Katarina-Klara Šturcenger, predstavnik Crvenog krsta i novinarka, koja je stigla u Niš sredinom avgusta 1914, zapazila je da je priliv stanovništva u grad bio svakodnevan i veliki: Posle bombardovanja Beograda, Niš je postao od grada sa trideset hiljada grad se osamdeset hiljada stanovnika. Novembra 1914. u gradu je bilo sto hiljada ljudi više nego u vreme mira. Idem i prolazim roz svet bede kakav nikad do sada nisam videla, za koji nisam mislila da postoji". Švajcarac dr Ludvig Hiršveld, koji se u Srbiji bori protiv epidemije tifusa, zabeležio je: „Niš je istočnjačka varoš, gde bekstvom sklonio ostatak državnosti Srbije na izdisaju… Pakao, pravi pakao".

Zajedno sa Vladom i Narodnom skupštinom u Niš prelaze redakcije beogradskih listova i časopisa koji će ovde izlaziti u toku 1914. i 1915 godine, i biti rasturani u čitavoj Srbiji, trenutno okupiranoj pa oslobođenoj, kao i na frontovima među vojnicima. U ovom periodu u Nišu je izlazilo dvadesetak listova i časopisa: „Velika Srbija", vlasnik i odgovorni urednik Dragutin Ilić; "Glasnik", vlasnik Milić Tanasković, „Revija" urednik Todor Kostić, „Niški novi list", urednik Jovan M. Jovanović, „Tribuna", vlasnik i urednik Naum Dimitrijević, „Novosti" vlasnik i urednik Miloš Savčić, „Radničke novine", urednik Dušan Popović, organ Srpske socijal-demokratske partije, umesto kojih će nakon zabrane izlaziti list „Budućnost", „Srpska zastava", urednik Radosav Agatović, „Samouprava", odgovorni urednik, Dimitrije Gavrilović, „Srpske novine", službene novine Kraljevine Srbije, urednik Vlada Spasojević, „Prosvetni glasnik", službeni list Ministarstva prosvete i crkvenih dela, urednik Miodrag Ibrovac…

Pored nabrojenih listova u Nišu izlaze i razni časopisi: „Delo", list za nauku, književnost i društveni život, urednici dr Dragoljub Pavlović i Lazar Marković, „Jugoslovenski glasnik", časopis koji svojim imenom ukazuje na njegovu jugoslovensku orijentaciju i popularisanje ideje o ujedinjenju južnoslovenskih naroda, uređuje ga Odbor Srba, Hrvata i Slovenaca.

Celokupna štampa koja je tokom ratnih dana izlazila u Nišu odigrala je značajnu političku i kulturnu ulogu, pružajući veliku podršku borbi za odbranu otapbine. Objektivnost informisanja sa ratnih poprišta podizala je moral i razvijala patriotizam kod naroda. U spoljnopolitičkim komentarima borila se protiv svih zakulisanih radnji saveznika koji su nudili južnoslovenske teritorije neutralnim državama za ulazak u rat na strani Antante. Vrlo je interesantan članak u „Novostima", od 11. februara 1915, „Trgovina neutralnošću" u kome se između ostalog kaže: „Od početka rata pojavio se nov artikal na diplomatsksj pijaci. To je neutralnost. Skupocen artikal; izmislili su ga Italijani… „Tako i list „Srpska zastava" avgusta i septembra 1915. godine, brojnim člancima razotkriva politiku Bugarske za ulazak u rat i njihove mračne teritorijalne aspiracije.

Krajem avgusta 1914. godine Ministarstvo inostranih poslova okupilo je u Nišu jednu grupu istaknutih naučnika, javnih i kulturnih radnika, koji su imali, naučno da obrazlože i prezentiraju javnosti, već ranije formulisano opredelenje Vlade da se cilj rata gradi na jugoslovenskoj ideji.10) Među ovim naučnicima posebno se ističu: Aleksandar Belić, Jovan Cvijić, Ljuba Stojanović, Stanoje Stanojević, Slobodan Jovanović, Nikola Stojanović, zatim Stojan Novaković, Jovan Radonjić, kao i niz drugih ličnosti. Mišljenja ove grupe naučnika bitno su uticala na formulisanje srpskog ratnog programa u njegovom najznačajnijem dokumentu „Cirkularnoj noti" od 4. septembra 1914. koja sadrži sledeće momente:

„1. Da je na Balkanu potrebna jedna jaka centralna država radi očuvanja mira na Balkanu i u Evropi.

2. Da ta država treba da bude Srbija sa Bosnom i Herce-govinom, Vojvodinom, Dalmacijom, Hrvatskom, Istrijom i Slovenačkom.

3. Da ćeta država čuvati ravnotežu na Jadranskom moru, pa i na Sredozemnom.

4. Da Bugarska može ući u zajednicu sa tom državom, na osnovi federalističkoj ili drugoj sličnoj".

Već ovde se vidi jasno izdiferencirano gledište Srpske vlade o ovom ratu i budućem stanju na Balkanu: stvaranje jedne jake balkanske države Južnih Slovena čiji će stožer biti Srbija, a takođe ukazuje se na odbacivanje politike saveznika o ustupanju južnoslovenskih teritorija drugim državama za ulazak u rat.

Krajem novembra 1914, veći deo svog rada završio je Jovan Cvijić i objavio ga u Nišu pod pseudonimom Dinarikus a pod naslovom „Geografski uticaj, etnopsihičke grupe i jedinstvo Jugoslovena" Drugo značajno naučno ostvarenje bila je sintetička studija Aleksandra Velića „Srbija i južnoslovensko pitanje", štampano u Nišu počekom 1915. Oba dela su iznosila stav Srpske vlade o pitanju oslobođenja i ujedinjenja južnoslovenskih naroda. Shodno teoretskom radu angažovae grupe naučnika, u Nišu 1915, izlazi edicija „Savremena pitanja", u kojoj se objavljuju savremene studije i članci iz ove tematike: Stanoje Stanojević „Šta hoće Srbija", Jovan Binjanin „Hrvati i Mađari", „Mađarska politika i rat" itd.

„Samo tada socijaldemokrati ispunjavaju svoju obavezu kad se bore sa šovinističkim zanosom svoje zemlje. Najbolji primer tog ispunjenja obaveza su srpski socijaldemokrati".

V.I.Lenjin

U trenucima kada Beograd više nije prestonica Srbije, u Nišu 1914/15. boravi i razvija političku aktivnost rukovodstvo Srpske socijal demokratske partije.11) Nova Glavna partijska uprava na čelu sa Dušanom Popovićem kao sekretarom imala je vrlo težak i složen zadatak, da u zajednici sa dvojicom socijaldemokratskih poslanika: Dragišom Lapčevićem i Trišom Kaclerovićem kreira politiku Partije, posebno o pitanju rata, što će javno izneti u Narodnoj skupštini. Još odgovorniji zadatak bio je da se omogući normalno izlaženje „Radničkih novina" kao glasila Partije, preko kojih će se njihovi stavovi širiti na čitavoj teritoriji Srbije. „Za nas je - pisao je Dušan Popović - bila odlučujuća činjenica da je rat između Srbije i Austro-Ugarske bio samo mali deo, samo uvertira evropskog rata, a poslednji prema našem najdubljem uverenju, nije mogao imati nikakav drugi do izrazito imperijalitički, kapitalistički karakter. Iz tog razloga mi smo smatrali da je naša imperativna dužnost da kao deo like socijalističke i proleterske internacionale, svom odlučnošću istupimo protiv rata… Mi smo razmotrili i rešili pitanje ne s gledišta srpskog već gledišta internacionalnog i proleterskog". Ovakav stav partijskog rukovodstva disciplinovano istupanje sa ovih pozicija njenih članova u Narodnoj skupštini, doprineli su da samo Dragiša Lapčević i Triša Kaclerović budu predstavnici opozicije i dosledno se bore za sve vreme protiv rata zahtevajući zaključenje pravednog mira.

Aktivnost rukovodstva i članova SSDP koji nisu bili na bojnom polju odvijala se pretežno u Radničkom domu. Dušan Popović, sekretar Partije, stanovao je u kući radnika Nikole Grujića u Ulici Stanka Vlasotinčanina, ali je najveći deo vremena provodio u Radničkom domu i štampariji „Gutenberg" organizujući normalno izlaženje „Radničkih novina".

„Radničke novine" izlaze u Nišu od 23. jula 1914. i već posle nekoliko dana bilo je zabranjeno njihovo izlaženje 27. jula. Međutim, pobede srpske vojske Ceru, kao i uspeh saveznika, doprineli su da se 21. oktobra ponovo odobri izlaženje lista. Svojim studioznim člancima, posebno iz pera urednika Dušana Popovića, „Radničke novine" su bile list koji je otvoreno kritikovao rat i sve ono što je sobom nosio: smrt, bedu, pljačku… Kolika je bila popularnost lista vidimo iz podatka da se list prodavao kao i u vreme mira, a krajem godine dostigao je tiraž od četiri hiljade primeraka. Radničke novine bespoštedno se razračunavaju sa svima koji su hteli da iskoriste rat za lično bogaćenje i javno demaskiraju poznate afere koje su potresale ne samo Niš već i čitavu Srbiju.

Odgovor Srpske vlade na ovakvu aktivnost „Radničkih novina" bilo je njihovo zabranjivanje. Da Partija ne bi ostala bez glasila Dušan Popović odmah pokreće nov list „Budućnost", koji u svemu nastavlja tradiciju i osnovnu političku liniju „Radničkih novina". Prvi broj „Budućnosti" pojavio se 16. avgusta i izlazio do 8. oktobra 1915.

Srpska socijaldemokratska stranka za vreme boravka u Nišu bila je vrlo aktivna; u ratnim uslovima nije moglo biti kao ranije štrajkova i demonstracija, jer je većina njenih članova bila na frontu. Aktivnost je bila usmerena na dva osnovna zadatka: borba protiv vladine ratne politike, koju nose njeni članovi-delegati Narodne skupštine i upoznavanju naroda sa nepravilnostima u politici i društvenom životu preko listova „Radničke novine" i „Budućnost".

Ideja o ujedinjenju Južnih Slovena, koja postoji i vrlo je aktuelna i pre izbijanja prvog svetskog rata, tek će sada dobiti veliki broj pristalica. Za to postoje objektivni uslovi: u slučaju poraza bloka Centralnih sila Austro-Ugarska mnogonacionalna država opterećena mnogobrojnim problemima i izraženim suprotnostima, najverovatnije bi se raspala. To je pothranjivalo ideju jugoslovenskih intelektualaca sa teritorija Austro-Ugarske Monarhije, koji su se nalazili u emigraciji u evropskim, savezničkim državama ili pak na teritoriji Srbije, konkretno u Nišu, da razviju veliku aktivnost u ovom pogledu. Raspad AustroUgarske treba iskoristiti za konačno oslobođenje i ujedinjenje svih južnoslovenskih naroda u jedinstvenu državu. Njihove akcije nailazile su na simpatije Srpske vlade, koja je takođe, stajala čvrsto na stanovištu da se ovaj rat iskoristi i radi ostvarenja jedne jake države Južnih Slovena, koji bi se okupili oko Srbije. Ovaj stav Srpske vlade jasno je izložen u „Cirkularnoj noti" od 4. septembra 1914. i „Niškoj deklaraciji".

U Nišu su gokom 1914. i 1915. godine boravili i razvijali aktivnost intelektualci, političke izbeglice iz AustroUgarske: dr Lujo Bakotić, advokat iz Šibenika, Dušan Vasiljević i dr Nikola Stojanović, političari iz Bosne, Slovenci Niko Župančić i Budimir Vošnjak, kao i hrvatski javni i kulturni radnici, Ante Trumbić, Frane Supilo i drugi.

Na inicijativu Srpske vlade, u Nišu se od ovih intelektualaca stvara Jugoslovenski odbor, na čijem se čelu nalazi Stanoje Stanojević. Članovi ovog odbora izdaju svoju ediciju „Savremena pitanja" gde se štampaju članci: „AustroUgarska protiv svojih podanika", „Dalmacija" dr Jefte Dedijera; „Nova hrvatska omladina" Miroslava Bartulice; „Jugoslovensko pitanje" dr Franje Potočnjaka; „Trst" Dragutina Gustinčića itd.

Paralelno sa formiranjem i postojanjem Jugoslovenskog odbora u Nišu, politički emigranti stvaraju isti ovakav odbor 30. aprila 1915, u Parizu, sa Antem Trumbićem. Odbor razvija veliku aktivnost da bi se uioznala Evropa sa željom južnoslovenskih naroda da se ujedine. Članovi odbora u Nišu i Parizu, marta i aprila 1915. bore se protiv odluka „Londonskog pakta" kojim saveznici iz bloka Antange ustupaju delove Dalmacije i Primorja Italiji za ulazak u rat.

Kao odgovor na odluke Londonskog ugovora koje su vređale nacionalna osećanja Južnih Slovena, njihove ideale o ujedinjenju i natčovečanske napore koje čine na frontu u Srbiji, u Nišu se 6. maja 1915. održava Jugoslovenski kongres. Kongres je održan u sali Oficirskog doma, gde se prema izveštaju „Politike" okupilo oko 1000 pripadnika jugoslovenskih naroda: Srba, Hrvata, Slovenaca… Predsedništvo ovog skupa činili su Ivo Ćipiko, književnik, Dragutin Gustinčić i M.Martinec, dok su za sekretare izabrani dalmatinski pesnik Josip Milčić i hrvatski Miroslav Bartulica. Na Kongresu su govorili prestavnici svih naših naroda: Frano Supilo, Miroslav Bartulica, Dragutin Gustinčić, Radosav Agatonović… Svi su jednodušno osudili odluke Londonskog ugovora kao akt prisvajanja tuđih teritorija, što je nedopustivo i suprotno jugoslovenskom nacionalnom programu. Na Kongresu je donet dokument poznat kao „Niška rezolucija":

„U ovim historijskim danima žrtve te nade u pravdu i slobodu, izjavljujemo u prvom redu naše potpuno i nerazdruživo narodne jedinstvo Srba, Hrvata, Slovenaca, ne samo kao bezuvjetnu pretpostavku za bolju budućnost, već takođe kao aksiom etnografski i genetski, koji mora da se ostvari isto tako politički, kao što je već ostvaren moralno i društveno.

Dosledno tome izjavljujemo, da se ni uz koju cijenu nećemo zadovoljiti idejom, da se žrtvuju ili da se komadaju naše neosporivo jugoslovenske zemlje i poglavito naše more i primorje gdje žive Srbi-Hrvati-Slovenci…" 12)

Kongresuje prisustvovao i Dušan Popović, sekretar Srpske socijaldemokratske stranke, koji je istupio u ime svoje Partije, podržao zahtev za nacionalno oslobođenje svih južnoslovenskih naroda i zemalja. Podržavajući i ovom prilikom internacionalistički duh Partije on ukazuje na potrebu da ne treba raditi samo na okupljanju južnoslovenskih naroda, već predlaže da se u Rezoluciji istakne potreba stvaranje federacije balkanskih naroda.

Jedna od najvećih zala koje je zadesilo Srbiju 1914/15. godine bila je epidemija pegavog tifusa, kojom su bili zahvaćeni podjednako i borci na frontu i sganovnišgvo u unugrašnjosti Srbije. U Nišu epidemija tifusa dobija široke razmere od novembra 1914. godine, kada počinje masovno umiranje. Po sačuvanoj evidenciji, u Moravskoj stalnoj vojnoj bolnici, u novembru su umrla 253 lica, decembru 297, januaru 380, februaru 495, martu 393, u aprilu 231, da bi se nadalje broj umrlih lagano smanjivao.13) Niš je u tom periodu stravično izgledao, kako kaže jedan od očevidaca, „u Nišu je carovala smrt". Blatnjavim i izlokanim ulicama prolazila su zaprežna kola natovarena bolesnicima, a još češće grubo izrađenim sanducima.

Ugledni engleski istoričar, Rober Vilijam Siton-Vatson, uputio je februara 1915, po povratku iz Srbije, apel britanskoj javnosti da se u Niš i druga

mesta Srbije upute lekari na rad u vojnim bolnicama, kako bi domaće osoblje, iako malobrojno, moglo da se brine o zdravlju civilnog stanovništva. Britanski lekar Hanter, samo što je stigao u Niš, početkom marta 1915, smesta je izvestio svoje pretpostavljene da je „epidemija veoma teška" i zatraži da se najhitnije pošalje medicinska pomoć.

O zdravstvenom stanju u Nišu poverljive izveštaje šalje jedan nemački agent Albin Kučbah: „Slika Niša donekle se izmenila od mog poslednjeg izveštaja odavde. Pre szega se veoma proširio pegavi tifus i ovde i uopšte u unutrašnjosti zemlje. Takođe su se pojavile i neke druge epidemije kao dizinterija i slično, a već ima slučajeva i kolere. Mnogo je bolesnih od zapalenja pluća. Pošto su sve bolesti pogodile pre svega vojsku, ona je neosporno oslabljena. Uz mnogobrojne bolnice za ranjenike, sada su se pojavile mnogobrojne bolnice za zarazne bolesti i u njih se pretvara sve ono što za ovu svrhu može noslužiti na bilo koji način". 14)

Glavna i ujedno najveća bolnica za lečenje pegavog tifusa u Nišu i čitavoj Srbiji bila je Moravska stalna vojna bolnica. Pored nje u gradu postoji niz manjih rezervnih bolnica,najčešće formiranih pri vojnim jedinicama.

O zdravstvenoj zaštiti u Nišu dragocene podatke nam daje dr Vladan Stanojević, koji je 1. marta 1915. postavljen za upravnika Moravske stalne vojne bolnice: „Bolnica je imala u svom krugu 26 koje zidanih zgrada koje baraka. Od ovih je bilo 18 u kojima su bili smešteni bolesnici… Računalo se, neko vreme da je sviju bolesnika moglo biti, sredinom februara, kad je epidemija najjače vladala, oko 3000".

U ovom teškom vremenu Srbiji pružaju pomoć strane države i pojedinci organizujući sanitetske misije. U Nišu su sanitetsku pomoć pružale misije Crvenog krsta iz Rusije:15) formirana je hirurška bolnica sa 350 kreveta i epidemiološka sa 120 ležaja. Jednu medicinsku ekipu dovela je gospođa Hartvig, supruga bivšeg ruskog ambasadora. Svi napori naših i stranih lekara i medicinskog osoblja, nisu mogli da spreče masovno umiranje u Nišu: „I mrtvi se ne saranjuju već nekoliko dana, jer je nastala pometnja među onima što prave mrtvačke sanduke, što odnose na groblje, što kopaju rake i saranjuju".

Gradsko poglavarstvo Niša bilo je preplavljeno molbama izbeglica koji su živeli ovde i tražili pomoć za sahranu svojih najmilijih:

Vasilije Mirković izbeglica iz Beograda:

„Umrlo mi je dete Nadežda pa pošto sam sirotnog stanja, molim besplatno kopanje groba i zemljište za saranu mog deteta";

Dragutin Stojanović dobeglica iz Beograda:

„Meni je jutros umrla ćerka Vidosava 18 godina starosti pa pošto sam begunac i nemam sredstva za sahranu molim dami opština dozvoli besplatan grob i kola za sahranu…" 16)

I još stotine i stotine ovakvih zahteva bilo je upućeno Gradskom poglavarstvu Niša.

Veliki uspesi srpske vojske 1914. godine, pobede na Ceru i Kolubari, razbijanje austrougarske vojske i oslobođenje privremeno zaposednutih teritorija nisu je oslobodile dalje ratne opasnosti. Većim delom 1915. godine nije bilo borbi i upada neprijatelja na teritoriju Srbije i taj period je iskorišćen da bi se pridobili novi saveznici. Blok Antante za sebe vezuje Italiju a Centralne sile Bugarsku.

U ovakvoj situaciji, septembra 1915. vrši se pregrupisavanje austrougarske i nemačke vojske na granicama Srbije, novim združenim snagama neprijatelja, kojima prilazi i Bugarska, komanduje feldmaršal August fon Makenzen.

U zoru, 6. oktobra 1915, otpočela je nemačko-austrijska ofanziva protiv Srbije. Posle jednodevne žestoke artiljerijske pripreme neprijateljska pešadija se otisnula preko Save i Dunava. Srpske trupe odlučno su odbijale napade neprijatelja da bi posle četvorodnevnih ogorčenih borbi na Savi, zatim kod Beograda, Smedereva i na ušću Morave, neprijatelj uspeo da nanese poraze odbrani. Neprijatelj je usmerio težište svojih napada moravskim, beogradskim i kolubarskim pravcem. Posebno je forsirana 11. armija moravskim i beogradskim pravcem s ciljem da razdvoji srpske snage na istočnom frontu od snaga u severozapadnom celu zemlje, čime bi ih neprijatelj zaokružio i lakše uništio. Srpska vojska pred jakim naletom neprijatelja pruža otpor uz lagano povlačenje u unutrašnjost zemlje.

Istočni front u Srbiji bio je veoma značajan kako za napadača da se prodorom Zugarskih snaga preseče komunikacija i onemogući povlačenje srpske vojske prema Solunu, tako i za srpsku Vrhovnu komadu, koja je u odbrani Niša videla sigurnost komunikacija Moravskom i Vardarskom dolinom do saveznika. Iz ovih razloga u goku oktobra vodiće se na istočnom frontu značajne borbe uz učešće jakih bugarskih i srpskih snaga.17) Bugari su noću, između 13. i 14. oktobra, bez objave rata trešli u napad duž cele srpsko-bugarske granice. Iako iznenada izveden, napad nije zbunio srpsku vojsku koja ne samo da je pružila žestok otpor na celom napadnutom sektoru, već je nakon prvih trenutaka konsolidovala svoje redove i grelazila u protivnapad. Posebno se žestoke borbe vode u dolini Nišave gde snage Druge armije pod komandom vojvode Stepe Stepanovića pružaju žilav otpor ga Tumbi i Drenovoj glavi. Ono što bugarske snage nisu mogle da učine u dolini Nišave uspele su u oblasti Vranja, gde su 16. oktobra presekle prugu Niš Skoplje, i snage II bugarske armije zauzimaju deo Makedonije sa Skopljem. Međutim, i na sektoru odbrane Niša bugarske snage prelaze u ofanzivu i prinuđuju odbranu na povlačenje. Bugari zauzimaju Pirot i Belu Palanku 21. oktobra, a snage Druge armije se grupišu za odbranu Niša: Šumadijska divizija drugog poziva zauzela je položaj u zoni Svrljiških planina od Nišave do Timoka; Timočka divizija prvog poziva držale je položaje od Nišave do Suve planine u visini Ploče sa isturenim predstražama kod sela Špaja; Svođijski odred bio je na položajima god sela Mezgraje, a Južnomoravske trupe između Veternice i Gradske reke. Ceo front u dužini od 160 km. držale su snage od 52 bataljona, 7 eskadrona konjice, 22 brzometne i jedne sporometne baterije. Odbrana je bila oslabljena, jer je u noći 26/27. oktobra, Moravska divizija prvog poziva po naređenju Vrhovne komande povučena sa fronta i upućena u Prištinu. Ona je trebalo da spreči prodor Bugara na Kosovo. U toku oktobra 1915. razvile su se žestoke borbe na frontu Šumadijske divizije u oblasti Svrljiških planina, a sledećeg dana bugarska vojska probija položaje Timočke divizije čime je i sam Niš bio ugrožen. Uopšte, stanje na svim frongovima bilo je vrlo kritično. Takoje po naređenju Vrhovne komande, 1. novembra, napušten Kragujevac. Dva dana kasnije, kada je Treća armija napustila Paraćin, vojvoda Stepa je naredio Šumadijskoj diviziji drugog poziva da u noći 3/4. novembra obustavi odbranu Niša pošto je iz grada evakuisan sav ratni materijal i rezerva hrane.

Ostale jedinice su dobile takođe naređenja da se povlače na moravske položaje. Na ovaj način, u Niš su 6. novembra 1915. ušle bugarske vojne snage.

Pošto se srpska vojska sakupila na Kosovu, pokušalo se sa probojem neprijateljskih (bugarskih) položaja i eventualni prodor preko Kačanika i Skoplja za Solun. Kako ova akcija nije donela željeni rezultat Vrhovna komanda srpske vojske je 25. novembra 1915. izdala zapovest komandantima Armija: „Sobzirom nadanašnju situaciju, dalje povlačenje naše vojske mora se izvršiti kroz Crnu Goru i severnu Albaniju na Jadransko more na liniji Drač-Skadar…" Posebno su bile određene maršrute kojima će se povlačiti srpska vojska: II i III armija i Odbrana Beograda treba da se povlači pravcem Peć-Andrijevica-Podgorica-Skadar; I armija da se povlači pravcem Peć-Rožaje-Berane-Andrijevica; grupe novih oblasti pravcem Đakovica-Vezirov Most-Puka-Lješ; Timočka vojska pravcem Prizren-Ljum Kula-Piškopeja-Debar.

Uporedo sa vojskom povlači se i veliki zbeg stanovništva, počinje golgota koja će trajati nekoliko meseci kroz snegom zavejane planine Crne Gore i Albanije. Hiljade i hiljade mrtvih pratilo je trag ogromne kolone, neki su sahranjivani, a mnogi i bez groba ostajali na putu koji je zauvek sačuvao dostojanstvo srpskoj vojsci. Povlačenje kroz besputne i snegom pokrivene planinske krajeve Crne Gore i Albanije započelo je 28. novembra 1915, da bi tek početkom januara 1915. srpske jedinice pristizale ne obalu Jadranskog mora gde ih je čekala saveznička flota: 45 brodova italijanske, 25 francuske i 11 britanske mornarice.

Ukrcavanje vojnika je počelo 4. januara u Medovi a 6. januara u Draču. Za nekoliko meseci izvršena je evakuacija srpske vojske: do 20. februara 1916. na Krf je prevezeno 136000 ljudi, u Bizertu 13000. Konačno, evakuacija je završena 5". aprila 1916. Za to vreme izvršena je reorganizacija srpske vojske: Načelnik štaba general Petar Bojović, Prva armija komandant vojvoda Živojin Mišić (Moravska i Vardarska divizija); Druga armija, Stepa Stepanović (Šumadijska i Timočka divizija); Treća armija general Vasić (Drinska i Dunavska divizija). Ukupna snaga srpske vojske iznosila je 147.000 vojnika koju su ubrzo prebačeni na Solunski front.

Posle povlačenja srpske vojske teritorija Srbije je okupirana i između saveznika podeljena na dve okupacione zone: Austro-Ugarska je okupirala teritoriju Srbije koju naseljava oko 1,300.000 stanovnika, dok je okupirana teritorija od Bugarske zahvatala nešto ispod milion stanovnika. Linija njihovog međusobnog razgraničenja išla je Velikom Moravom od Smedereva do Stalaća, zatim na jug pravcem:

Kruševac-Vukanja-Zlata-Lebane-Lipovica-Gnjilane-Šar planina-albanska granica. Teritorija okupirana od Bugara podeljena je u dve vojno-inspekcione. oblasti, Moravsku i Makedonsku. Moravska inspekciona oblast zahvatala je teritoriju Srbije koja je bila podeljena na tri rejona. Sedište prvog bila je Ćuprija, drugog Niš, trećeg Leskovac. Zadaci vojno-inspekcionih oblasti i njihovih rejonskih komandi sastojali su se u prvom redu u čisto vojničkoj zaštiti zasnovanog stanja i obezbeđenju važnijih komunikacija. Privredni organ Moravske vojno-inspekcione oblasti bila je intendantura, koja je imala zadatak da se stara o snabdevanju i smeštaju stacioniranih trupa na svom području. Na čelu civilne uprave nalazio se sekretar guvernera, u okruzima okružni upravitelji, u srezovima „okolijska" načelstva a po opštinama predsednici opština. Svi su oni dovedeni iz Bugarske.

Za vreme okupacije Bugari su vršili veliki teror i zločine:18) ubistva, internacije, silovanje, pljačke… a sve u cilju uništenja nacionalnog duha okupiranog naroda i njihovu asimilaciju. Tako bugarske vlasti za Vranje kažu da ima 9577 stanovnika od kojih 9008 Bugara, 62 Srbina i 507 ljudi drugih narodnosti. U „svom gradu" oni su odmah nakon ulaska internirali oko 300 građana. Isti slučaj je i sa drugim gradovima: Leskovcem, Prokupljem, Lebanom. Veliki broj interniranih na putu za Butarsku zauvek je ostao u malom srpskom mestu Surdulici, koju Rajs naziva „Surdulica srpska kasapnica". Ovde su Bugari, obično desetkovali kolone interniraca.

Posle povlačenja srpske vojske iz Niša, 6. novembra 1915, jedinice iz sastava Lrve bugarske armije ušle su u Niš i odmah uspostavljaju žestok teror. Grad lostaje privredni i kulturni centar okupiranih teritorija, sedište vojnih i administrativnih organa bugarske okupacione vlasti, u stvari Vojno-inspekciona oblast Morave. U gradu se nalazi generalni guverner, general Kupinčev, koga 917. zamenjuje pukovnik Protogerov. Vlast se nalazila u rukama ljudi dovedenih 13 Bugarske koji se smišljeno rukovode politikom: iskoreniti svako osećanje pripadnosti srpskom narodu, uništiti sve tradicije; zabranjeno je govoriti maternjim srpskim jezikom. Svako obraćanje vlastima i administraciji i sve žalbe molbe morale su da budu na bugarskom jeziku inače se ne uzimaju u razmatranje ali se potpisani kažnjava kao provokator. Sistematskim radom u školama hoće da se postigne bugarizacija srpskog življa.

Bugarski teror je otvoreno i dosledno sprovođen iz dana u dan na najpodliji i najbezobzirniji način. Već 7. novembra 1915. bugarske vlasti pozivaju sveštenike, učitelje i činovnike da se obavezno prijave vojnim vlastima radi dobijanja ličnih isprava. Ovo je bila laž, jer su Bugari sve one koji su došli zatvorili u kazamatima Tvrđave. Posle nekoliko dana provedenih u zatvoru, 11. novembra kolona isprebijanih i umornih zatvorenika, praćena dobro naoružanim stražarima, krenula je putem prema Sofiji. Zatvorenici su prethodno bili pažljivo pretresani i sve što su imali vredno oduzeto im je. Na putu maltretirani i bez odmora, izgladneli i mokri, stižu uveče u Belu Palanku. Ovde je zadržana jedna grupa od dvadesetak sveštenika i dva oficira, tobože radi odmora. Međutim, kasnije, u dubokoj noći, poterani su dalje, ali nedaleko od Bele Palanke, u blizini sela Kremenice, na mestu zvanom Jankova padina, dočekao ih je plotun skrivenih bugarskih vojnika. Nekoliko dana kasnije, 18. novembra, sličnu sudbinu doživela je nova grupa srpskih sveštenika koju su Bugari surovo pobili u blizini sela Jelašnice.

U isto vreme sa zločinima odvija se i denacionalizacija; za nekoliko dana na ulicama iznad radnji pojavili su se novi natpisi. Dotada srpski trgovci i zanatlije Petrovići, Markovići… postadoše Petrovi, Markovi itd.

Koliki su značaj Bugari pridavali Nišu vidi se iz podatka da je bugarski car Boris u Nišu, 18. januara 1916. dočekao nemačkog cara Viljema II, priredio mu sve vojne i državne počasti. Takođe, u Nišu je organizovan svečani doček na železničkoj stanici austrijskom caru Karlu V, maja 1918. na njegovom putu za Sofiju.

U Nišu 1916. osniva se i radi bugarska gimnazija. Pod prinudom uspeli su da okupe stotinak učenika, koji su, mada nerado, pod pretnjom strogim kaznama, morali da pohađaju nastavu. Direktor gimnazije bio je Gončo Kalinov, dok su nastavnički kolegij činile pretežno žene. Za vreme bugarske okupacije u zgradi Niške gimnazije bila je smeštena austrijska vojna bolnica.

Bugarska okupacija teško je pogodila stanovništvo niškog kraja, pa se u narodu stvara otpor koji će vremenom prerasti u otvorenu pobunu. Ona će najpre zahvatiti teritoriju Toplice, gde februara 1917. izbija masovni narodni ustanak „Toplički ustanak".19) Povod ustanku je mobilizacija koju su bugarske vlasti htele da izvrše na teritoriji Toplice. Stvaraju se ustaničke čete na čijem čelu se nalaze iskusni borci: Kosta Vojinović Kosovac, Braća Milenko i Toško Vlahović, Jovan Radović, Milan Drljević, Ica Kalajdžija i drugi. Ustanici su oslobodili veliku teritoriju: 12. februara Kuršumliju, 17. februara Prokuplje, i gotovo celu Toplicu, Jablanicu, Pustu Reku i deo istočne Srbije,

Jedna ustanička akcija bila je usmerena na sam grad Niš; izazvalaje veliku pometnju kod Bugara i ubrzala njihove akcije da se konačno obračunaju sa ustanicima. Pred brojnom bugarskom vojskom ustanici se povlače, pružaju otpor koji nije uspeo da zaustavi neprijatelja, tako da je 1. marta palo Prokuplje a zatim i cela Toplica. Međutim, ovo ne znači da je ustanak uništen; ustanici se povlače dublje u planine, izbegavaju uništenje i nastavljaju sa lokalnim akcijama. Dolaskom na ustaničku teritoriju Bugari otpočinju sa još većim terorom i zločinima nad stanovništvom. Bila je to osveta ne samo zbog ustanka, već i saznanja da narod ovog kraja nikada neće priznati bugarsku okupaciju i denacionalizaciju.

Probojem Solunskog fronta otpočinje akcija srpske vojske sa ciljem oslobađanja teritorija okupiranih od Bugarske, koja je 29. septembra 1918. potpisala kapitulaciju. Prva srpska armija, pod komadom Petra Bojovića, dobija zadatak da goni austro-nemačke trupe koje su odstupale prema severu pripremajući se ozbiljno za odbranu Niša.20)

Vojvoda Petar Bojović je 1. oktobra 1918. izdao zapovest divizijama da preuzmu nastupanje i to: Dunavska divizija levom, a Drinska divizija desnom obalom Južne Morave, dok je Moravska divizija u drugom armijskom ešalonu trebala da se kreće na dan marša iza prednjih divizija, drumom Kumanovo-Vranje-Leskovac-Niš. Francuska i srpska konjica pod komandom generala Gambete treba da nastave nadiranje prema Nišu: francuska konjička brigada desnom obalom Južne Morave prema Pirotu i Nišu, a srpska konjička divizija prvacem Kumanovo-Vranje-Lebane-Leskovac-Niš.

Snage Dunavske divizije 4. oktobra oslobodile su Vranje, 5. oktobra srpska vojska ušla je u Vladičin Han, 6. oktobra oslobođena je Grdelica, 7. oktobra Leskovac, 8. oktobra Brestovac i Žitni Potok, odakle se priprema napad na Niš.

Nemačke trupe koje su se nalazile u sastavu 11. armije posele su položaje sa težištem odbrane na Južnu Moravu, na oko desetak kilometara ispred Niša. Na desnom krilu odbrane položaj je zaposeo alpski korpus (u čijem se sastavu nalaze šest planinskih pukova), centralni sektor odbrane, na liniji s. Kočane-Draškova Kutina koncentrisana je 219. divizija, a na levom krilu između Babušnice i Pirota 217. divizija.

Srpska prva armija raspolagala je sa tri dosta iscrpljene divizije.

U odnosu na nemačku 11. armiju čije su trupe bile odmorne, dobro naoružane i utvrđene, srpske snage su bile dvostruko slabije.

Trupe Prve srpske armije 9. oktobra 1918. otpočele su operaciju za oslobođenje Niša. Dunavska divizija vodila je žestoke borbe sa trupama 219. nemačke divizije, porazila ih kod sela Lipovice i nastavilaprodor prema Nišu. Moravska divizija je 10. oktobra 1918. posle borbi osvojila Seličevicu i nastavila prodor prema Gorici i Bubnju. Pošto su snage Moravske divizije prodrle do samog predgrađa Niša, a Dunavska i Konjička divizija razbile neprijatelja i držale čvrste pozicije u Toplici, bilo je jasno daje bitka za Niš već rešena.

U toku 11. oktobra snage Moravske divizije su proterale neprijatelja sa leve zbale Nišave i zauzele desnom kolonom liniju Gorica-Markovo Kale, a levom kolonom Korvin grad i Knežicu.

Konačno, 12. oktobra 1918. godine, snage Prve armije oslobodile su i konačno kontrolisale Niš.

1) Opširnije o ovome vidi, Vladan Đorćević, Istorija Srpsko-Bugarskog rata 1885, Beograd 1908;
2) Živojin Mišić, Moje uspomene, Beograd 1968.
3) Andrej Mitrović, Prodor na Balkan i Srbija 19081918, Beograd 1981.
4) Ferdo Čulinović, Dokumenti o Jugoslaviji, Zagreb 1968.
5) Opširno o ovome, Petar Tomac, Prvi svetski rat 19141918, Beograd 1973.
6) Milovan Ristić, Istorija grada Niša, Niš 1937.
7) Borislav Andrejević, Spomenici Niša i okoline, Niš 1985.
8) Ferdo Čulinović, Dokumenti o Jugoslaviji, Zagreb 1968
9) O radu Narodne skupštine u Nišu, vidi, Dragoslav Janković, Srbija i jugoslovensko pitanje 19141915. Beograd 1973.
10) Džon Rid, Rat u Srbiji 1915, Cetinje 1975.
11) Milorad Ekmečić, Ratni ciljevi Srbije
12) Sergije Dimitrijević, Socijalistički radnički pokret u Srbiji 1870-1918.
13) Kao pod orojem 7.
14) dr Vladan Stanojević, Istorija srpskog saniteta, Beograd 1925.
15) Andrej Mitrović, Srbija u prvom svetskom ratu, Beograd 1984.
16) Srpsko društvo Crvenog Krsta, Izveštaj za 1912-1920, Beograd 1922.
17) Istorijski arhiv Niš, Fond Gradsko poglavarstvo Niš 1915.
18) Živko Pavlović, Rat Srbije sa AustroUgarskom, Nemačkom i Butarskom 1915. godine, Beograd 1968.
19) O teroru u Srbiji 19161918. godine" Iz apela srpskih socijalista civilizovanom svetu, Prosveta, Almanah za 1918. godinu, Ženeva 1918.
20) Milivoje Perović, Toplički ustanak, Beograd 1972.
21) Petar Opačić, Srbija i Solunski front, Beograd 1984

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License