Nis U Starom Veku

1. Predrimsko doba.

Na osvitku istoriskog doba javljaju se na Balkanskom Poluostrvu tri indoevropska naroda. To su: Iliri, Tračani; i Jelini. Od ilirskih plemena pominje se naročito pleme Dardani 284 godine pre Hrista. Njihova otadžbina bila je na gornjem Vardaru, Belom Drimu, Kosovu Polju i u okolina Niša. Oni su bili hrabri neprijatelji Maćedoncima, a docnije Rimljanima. 1)

Iliri nikad nisu bili ujedinjeni, nego su podeljeni na plemena a ova u bratstva. Zna se toliko da su jako poštovali žene.

U ovo predrimsko doba stanovnici su živeli ponajviše po visokim krajevima; tek dociije, u rimsko vreme, doline su bile gušće naseljene. Strabon, rimski pisac iz prvog veka po Hristu, veli da su Dardani, koji kod Grka važe kao neobično prljav i nečist narod, stanovali u pećinama pod gomilom đubreta, zabavljajući se sviranjem u frule i na instrumentima sa žicama. Prirodne pećine, zemunice i sojenice služile su im za stanovanje. Ilirska sela u šumskim krajevima, po svoj prilici bila su ovakva: drvene kuće, jedna od druge jako udaljene, koje se noću, a i u snegu zimi teško mogu raspoznati i naći. Za Dardane se kaže da su se bavili stočarstvom i čuven je bio dardanski sir. Pominju se i grubi dardanski štofovi, sukno od vune ovčije. U njihovoj zemlji vađene su i rude (gvožđe i t. d.). 2)

Istočni susedi Ilira bili su Tračani, takođe ratoboran narod. Herodot ih opisuje kao lenj narod. Bavili su se stočarstvom, konjarstvom i ribolovom, a malo zemljoradnjom i rudarstvom. Tračani su bili ozloglašeni kao teške pijanice.

Istočni susedi Dardana bili su Serdi, čije je glavno mesto Serdika (Sofija), u rimsko doba postala znatna i velika varoš.

Kao najraniji stanovnici Srbije spominju se moćni i ratoborni Tribali. Herodot, grčki istoričar, zna u ovoj zemlji za dve reke: Angros, koji dolazi iz zemlje Ilira, bez sumnje Zapadna Morava sa Ibrom, i Brongos (Strabonov Bargos, rimski Margus), koji se uliva u Dunav, po svoj prilici Južna i Sjedinjena Morava.

Saobraćaj sa Jelinima na jugu bio je od velikog kulturnog uticaja na ove narode. 3)

Provala Kelta, Gala, izazvala je veliki poremećaj u etnografskim odnosima podunavskih zemalja. Tada se u današnjoj Srbiji nastanilo preduzimljivo i hrabro pleme Skordiska. Oni su podigli i osnovali na stavama Save i Dunava grad Singidunum (današnji Beograd). A po naučniku Tomašeku, Niš (Naisus), Bela Palanka (Remezijana) keltska su imena.

Kao što se vidi iz ovog kratkog pregleda, Niš je kao naselje, kao grad, postao vrlo rano, možda u četvrtom veku pre Hrista, možda uporedo i jednovremeno sa Beogradom. Obadva grada, na zgodnim geografskim i saobraćajnim položajima, na stavama reka: Save i Dunava, odnosno Morave i Nišave, na ulazu odnosno izlazu moravske komunikacije, javljaju se i razvijaju kroz sve vekove skoro kao dva bliznaca. 4)

Kad su sa Zapada Rimljani prešli na Balkan, oni su prvo osvojili Makedoniju (146 godine pre Hr.), pa tek iz nje počeli svoja osvajanja na sever. Oni su pobedili i Skordiske i preselili ih u Panoniju.

2. Doba Rimljana i seobe naroda.

Novi osvajači, Rimljani, izvršili su nove promene na Balkanskom Poluostrvu u vojinčkom, u političkom i u kulturnom pogledu. Oni su izvršili i novu upravnu podelu. Mezija je bila nova oblast u nekadašnjoj oblasti Dardana, Skordiska, Tribala i Meza. U doba cara Dioklecijana (284 do 305 godine po Hristu) izvršena je promena u upravi. Kad su Rimljani izgubili Dakiju s leve strane Dunava, obrazovala se južno od Dunava „Nova Dakija" docnije podeljena na dve provincije: Dakija pri obali (Dacija Ripenzis) i Dakija u unutrašnjosti (Dacija Mediteranea). Ova druga nalazila se oko Sofije, Niša i Ćustendila. 5)

Rimska vojska postajala je postepeno pogranična vojska, a isluženi vojnici dobivali su zemlju, stoku, robove i seme za useve, i otpočinjali svoj kolonizatorski posao. Postepeno u rimsku vojsku ulaze sem pravih Rimljana i varvari, stranci, iz ilirskih krajeva. Iz ovih pograničnih pokrajina poticali su mnogi carevi; tako je iz Naisusa (Niša) vodio poreklo i znameniti car Konstantin Veliki. Konstantin je naročito docnije obratio pažnju na Niš kao svoje rodno mesto i ukrasio ga. Niš je onda bio lepa, bogata, ukrašena, dobro naseljena i utvrđena varoš. Ležao je na desnoj strani reke Nišave a moglo mu se prići sa svih strana.

Konstantin Veliki bio je rimski car u vremenu od 306 do 337 godine. Rodio se u Nišu od oca Konstantina Hlora, rimskog vojvode, poreklom Ilirca, koji je docnije kao savladar Dioklecijanov vladao u Britapiji i Galiji, i od majke Jelene, valjda još iz mladosti tajne Hrišćanke. Po smrti njegova oca u jednom britanskom gradu (306), britanske rimske trupe proglasile su za cara mladoga Konstantina, odličnog ratnika. Docnije su nastale borbe oko prestola i Konstantin je uspeo da savlada svoje protivnike zahvaljujući potpori hrišćana. Docnije je izdao u Milanu čuveni Milanski ukaz o slobodi hrišćanske veroispovesti u celoj Rimskoj imperiji (313). No i posle toga događaja Konstantin je produžio borbe sa svojim protivnicima, pa je tek od 324 godine posle Hrista Konstantin zavladao celom ogromnom rimskom carevinom. Od te godine razvio je on svoju veliku radinost tako sudbonosnu po rimski svet.

Od svetsko-istoriskog značaja je bio prenos prestonice iz Rima na Bosfor u Vizant (330). Tu je on stvorio novi grad ravan starome Rimu. To je novi Rim kao suprotnost mnogobožačkom Rimu, i po njemu ta nova varoš dobila je ime Konstantinopolj. Kad je propala zapadna rimska carevina, onda je Konstantinopolj, (slovenski Carigrad a turski Istanbul) postao centar istočne rimske države i kao takav ostao kroz ceo srednji vek. Konstantin je svoju decu pokrstio a na samrti i sam primio Hrišćanstvo. Zbog svih tih dela hrišćanska crkva je njega i njegovu majku proglasila za svece.")

Rimske varoši bile su vrlo napredne. Najjača je bila rimska kolonizacija u primorju Jadranskog mora i u opom vojnom pograničnom pojasu pored Dunava. U krajevima Naisa (Niša) i Remesijane (Bele Palanke) svedoče varoška imena da je naseljenje bilo vojnog porekla. Aleksandriski astronom i geograf Ptolomej u svom velikom geografskom spisu o onda poznatom svetu (140 godine po Hr.) spominje Niš kao jednu od glavnih varoši u Gornjoj Meziji. Međutim reč Naisus nije rimsko ime, nego su ga Rimljani zatekli. Iz rimskih natpisa, koji su nađeni u Nišu, znamo da je u početku trećeg veka po Hristu tu bila jedna vojnička ergela, i da se na Nišavi ili na njenom ušću nalazila jedna flotila. 7)

Jasno je da je Niš i sva njegova okolina bila nod velikim i trajnim uticajem Rimljana i njihove kulture. Ovo je imalo presudan uticaj na potonji život i sudbinu njegovu. Materijalni tragovi te kulture (zidovi, bedemi, cigle, kaldrma, mostovi, vodovodi, putevi i t. d.) su se kroz vekove nalazili i preinačavali od novih i novih osvajača.

Na jugu je bila snažna grčka kultura koja se više širila po primorju Jadranskog mora i njegovih obala a manje po unutrašnjosti poluostrva, jer su Grci bili pretežno pomorski narod.

Najnovija arheološka iskopavanja, što ih je preduzelo Muzejsko društvo i Gradski muzej u Nišu, daju nove podatke o životu ove oblasti u staro rimsko doba. Tako u samom Nišu otkopava se stari rimski most na Nišavi i bogate grobnice četvrtog i petog veka po Hristu. U Jagodan-mahali otkrivena je nekropola starog Niša. Pronađene su četiri stare hrišćanske crkve, jedan veliki mauzolej i 43 groba i grobnice; naročito su lepe i raskošne grobnice zidane za vreme cara Valensa (364 do 379).

Sem toga na četiri i po kilometra na putu za Nišku Banju u blizini sela Brzi Brod nađeno je rimsko naselje iz šestog ieka, naselje velikaša i vlastele, po svoj prilici letnja prestonica cara Konstantina. U samoj Niškoj Banji otkriveno je veliko rimsko kupatilo dužipe 10 a. širine 5 m. 7a)

Granica između rimske, latinske, i grčke kulture počinjala je od varoši Lješa pa Jadranskom moru, pa je išla kroz planine između varoši Skupi (Skoplje) i Stobi (današnje Gradsko), zatim je obilazila (Nais) Niš i Remesijanu sa njihovim latinskim građanstvom, dok su Ćustendil i Serdika, zajedno sa pirotskim krajem, pripadali grčkoj oblasti.

U ekoiomsko-privrednim odnosima na Balkanskom poluostrvu opao je pastirski način života, a zemljoradnja se počela širiti i razvijati sve više i više. Od velikog značaja bilo je kod Rimljana i rudarstvo i sa njim u vezi odgovarajući zanati. Zna se, na primer, da je na Ilirikumu (Balkanskom poluostrvu) bilo četiri oružnice, radionice za izradu oružja. Jednu takvu radionicu oružja imali su Rimljani i u samome Nišu. Po tome je dakle Niš bio neka vrsta arsenala. 8)

Od drugog veka po Hristu rimska država je počela opadati. Ovo se pokazalo u sve jačem opadanju stanovništva. Sem toga veliku štetu su nanosile provale tuđih naroda: prvi rimski car koji je pao u borbi sa varvarima bio je Decije. Zatim navališe Goti na Solun (267), ali ih rimski car Klaudije žestoko potuče kod Niša (269 godine po Hr.). Niš je dakle u ovo rimsko doba doživeo jednu veliku i znamenitu bitku. On će od sada često bivati važno mesto oko koga će i ispred koga će se rvati i klati razni narodi i lomiti razni tuđi uticaji. 9)

Novu opasnost donela je navala naroda iz unutrašnjosti Azije koja je Evropljane prvi put upoznala s turskim konjačkim narodima. To su bili Huni.

Granica između istočnih i zapadnih zemalja išla je posle 395 godine sredinom kroz Ilirik od Kotorskog zaliva prema Beogradu. Po toj podeli: Gornja Mezija, Dardanija i Prevalis pripale su istočnoj državi, a Dalmacija i Panonija zapadnoj. Posledice ove pogranične linije osećale su se kroz celu istoriju.'")

Odmah po izvršenoj deobi 395 godine zadali su istočnoj državi velike brige Vizigoti pod kraljem Alarihom, prodrevši čak u Peloponez (396 godine). U prvoj četvrtini petog veka doseliše se Huni na srednji Dunav. Atilinine čete osvojiše nekih 70 gradova, zatim opljačkaše i razoriše ove gradove: Singidunum, Viminacium, Nais posle žestokoga otpora i strahovitog pokolja, Racijariju, Serdiku, Filipopolj i druge. Huni se pojaviše u blizini moreuza. Mir je kupljen velikim novčanim žrtvama. Atila je zahtevao da mu se ustupi dunavski kraj do varoši Svištova i Niša. Stara granica je, istina, bila održana, ali Gornja Mezija od toga doba ostala je pusta zemlja, koja više nije doživela poleta pod rimskom vladavinom. ")

Godine 441 napali su Huni na Vizantiju i osvojili znamenite rimske varoši Beograd, Kostolac i Niš. Mir koji je posle ovoga rata zaključen sa Atilom nije doneo balkanskim provincijama gotovo nikakve koristi, a grad i pomor, koji su odmah zatim nastali, samo su još uvećali bedu. Izgleda da je ovoga puta još ostao Dunav granicom između hunske države i Vizantije. Ali kada je, naskoro posle toga (447), Atila ponova napao na Vizantiju i osvojio gradove Niš i Sofiju, dobili su Huni, i ako pa kratko vreme, i neke krajeve na desnoj obali Dunava. Sreća je za Vizantiju bila, što je uskoro posle toga Atila zaratio na zapadno carstvo i što je, u velikoj bitci na Katalunskim poljima, razbijen (451), te je sila Huna bila za neko vreme zaustavljena. Godine 453 umro je Atila, i Vizantija se oslobodi svojih neprijatelja.

Za doba cara Justinijana Prvog (527-565) Vizantija je bila preduzela ofanzivu na sve strane carstva. Za vreme ovih pograničnih ratova stvorile su se i obrazovale u hemskim zemljama čitave šumske pustinje, kao što su bile u doba pre rimskog osvojenja. Nais je bio skoro sasvim napušten. Posle rata sa Atilom (448) od Serdike do Viminaciuma palazile su se samo ruševine i zgarišta. Vizantisko poslanstvo našlo je Niš skoro razoren i pust; u gradu ne beše tako reći ni žive duše i poslanstvo je jedva našlo zgodno mesto za prenoćište. Na prostranom polju oko reke, koja grad s juga opticaše, belasali su se kosturi poubijanih stanovnika. 12)

Car Justinijan je, za vreme prve polovine svoje vladavine, dao podići masu utvrđenja za odbranu. Pisac Prokopije nabraja 80 utvrđenja na Dunavu i 370 tvrđavica južno od granice sve do u Grčku. Tada su obnovljeni Singidunum, Viminacij i Nais; u kraju Naisa obnovljeno beše sedam a 32 utvrđenja iznova podignuto. Sve te tvrđave za odbranu imale su malo uspeha. Nije bilo ljudi da ih brane… Na donjem Dunavu završavala se seoba germanskih naroda, a otpočinjala seoba Slovena. 13)

Slovenske provale preko Dunava spominju se prvi put pod carem Justinom Prvim (518-527), a još više prilikom stupanja na vladu cara Justinijana. Posle 548 godine pojačali su se napadi Slovena. Tako 549 godine prešlo je 3000 Slovena preko Dunava, Balkana i Marice i prodrlo do obala Beloga mora, pa se vratilo. Kada je vojvoda German u Serdiki pribirao novu armiju da krene s njome u Italiju, pojavila se kod Niša slovenska vojska, veća nego sve ranije, sa namerom da opkoli Solun i susedne varoši. Ali ovaj nohod na jug Sloveni ne izvedoše nego samo prokrstariše kroz brdovite krajeve poluostrva do u Dalmaciju. 14)

Uskoro zatim na istoku se pojavio nov turski nomadski narod, koji je polako prodirao uz srednji Dunav. To su bili Avari (Obri). Avarska vojska, konjica, nije išla kroz planine preko Niša i Sofije, nego niz Dunav do Dobrudže.")

Za vlade cara Iraklija (610-641) Vizantija je ratovala na istoku sa Persijancima, a na Balkanu nije skoro ništa rađeno. Slobodni Sloveni sa donjega Dunava mogli su lako prelaziti, pljačkati i osvajati na Balkanu. Vizantiski gradovi padali su jedan za drugim Slovenima u ruke. Onda su osvojeni Beograd i Kostolac, Niš, Sofija i Anhijal. Vizantisko stanovništvo, ostavljeno samo sebi, branilo se kako i koliko je moglo. Posle bezuspešne borbe ono se povlačilo u planine i u teže pristupačna mesta, ili je izbegavalo na jug u utvrđene gradove, osobito u Solun. Polja i ravnice ostajale su puste, i tu pustoš počeli su u ovo doba postepeno naseljavati, u istočnim krajevima slobodni Sloveni, a u zapadnim krajevima Balkanskog poluostrva avarski Sloveni. 16)

U to burno vreme, u sedmom veku posle Hrista, spustili su se Sloveni i južno od Dunava u provincije koje, već odavno, behu nenaseljene. Čitavo naseljavanje, po svoj prilici, bilo je završeno polovinom sedmog veka; kasnije dešavala su se samo pojedina pomeranja. Glavna struja slovenske kolonizacije razlila se preko Gornje Mezije i obalske Dakije u unutrašnjost Maćedonije i dalje na jug. Druge povorke pak kretale su se u Dalmaciju, duž starih rimskih puteva od Iaisa, u Lis i od Sirmija u Salonu i Naronu. Jačina slovenske kolonizacije i mešavine sa starim stanovništvom vidi se iz topografske nomenklature, to jest naziva mesta. Najveće promene bile su u Gornjoj Meziji, u unutrašnjosti Maćedonije i u unutrašnjosti Dalmacije. U Gornjoj Meziji nije se sačuvao ni jedan jedini rimski naziv varoši. U Dardaniji su se neka antička imena sa glasovnim izmenama održala čak i do danas, kao na primer Naisus (Niš), Serdika (Srjadec), Skupi (Skoplje), Ulpijana (Lipljan) i t. d. 17)

I. Niš u starom venu. Predrimsno loba.

1) K. Jireček, prev. J. Radonić, Istorija Srba (Beograd, 19225, knj. 1 do 4), knj. 1, str. 13, 15-16. Ovom knjigom sam se naročito obilno poslužio za izradu ovog odeljka.

2) N. Vulić, Dardanija i Dardanci, članak u „Narodnoj Enciklopediji" (uredn. St. Stanojević, Beograd), 1 knj., str. 561.

3) Jireček, na navedenom mestu, 1, str. 17-19.

4) Na istom mestu, 20.

Doba Rimljana i Seoba Naroda.

5) Jireček, na navedenom mestu, I, 24.

6) „Narodnoj Enciklopediji", 2 knj., 365-6.

7) N. Vulić, Naisus, članak u „Narodnoj Enciklopediji", 3 knj., 75.

7a) Prema saopštenju g. Adama Oršića-Slavetića, kustosa Gradskog Muzeja u Nišu, kome dugujem za to svoju zahvalnost. Svoje rezultate objavio je u članku „Arheološka istraživanja u Nišu i okolini". (U „Starinaru" za 1933).

8) Jireček, na navedenom mestu, 1 knj., 28-30. dž)

9) Na navedenom mestu, 1 knj., str, 34.

10) Na istom mestu, 1 knj., 35.

11) Na istom mestu, 1 knj., 36.

12) K.Kostić, Trgovački centri i t. d., 241.

13) Jireček, na navedenom mestu, 1, 38-41.

14) Na navedenom mestu, 1, 59..

15) Na navedenoi mestu, 1, 61.

16) St. Stanojević, Istorija Srpskoga Naroda, (Beograd 1910, 2 ivdO 23. 7)

17) Jireček, na navedenom mestu, I, 73.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License