Nis Za Vreme Svetskog Rata

privremena okupacija pod Bugarima, njegovo poslednje oslobođenje i ulazan u Jugoslaviju (1914-1918).

Miran period života i razvitka Niša od njegovog oslobođenja od Turaka pa sve do velikih događaja koji su nastali sa balkanskim ratovima, dakle od 1878 godine pa do 1912 godine, bio je ispunjen postepenim, ali dosta snažnim napretkom na svima poljima kulturnog života njegovih stanovnika. To je doba cvetanja i napredovanja Niša. Naročito pada u oči činjenica, da su Obrenovići Milan i Aleksandar, voleli Niš i rado se u njemu bavili. Niš im je bio kao druga prestonica.

Za vreme srpskobugarskog rata 1885 godine Niš je bio centar ne samo vojničkih nego i političkih poslova. U njemu je držana narodna skupština 19 septembra te godine radi donošenja potrebnih odluka. Koicentracija srpske vojske vršila se u Nišu. Ali i rad ove Skupštine bio je vrlo kratak, a i rat je vođen s neuspehom. Usled svih tih događaja Niš je bio postao centar događaja: u njemu je izvršena demobilizacija vojske, u njemu je sedeo kralj Milan sa svojom vladom i u njemu su se odigravali žrupni politički poslovi.

Taj period istorije zaslužuje posebnu pažnju, ali ću preko njega proći ovlaš, da bih ovu istoriju Niša završio kratkim pregledom najnovijih dogaćaja u kojima se Niš pominje, i da bih na taj način dao jednu celinu.

Za vreme balkanskih ratova: srpsko-turskog 1912 godine i. Srpsko-bugarskog 1913 godine Niš je bio važan centar u pogledu saobraćaja i snabdevanja naših trupa u ratu.

Kad je 1914 godine došlo do sukoba i rata Austro-Ugarske sa Srbijom i kad je Beograd, zbog toga što je bio na samoj granici i izložen neprijateljskoj vatri, bio evakuisan, onda su se i dvor i vlada i narodna skupština sa svima važnijim državnim i političkim vlastima i ustanovama sklonili u Niš kao sigurnije mesto daleko od ratne opasnosti. Vrhovna komanda i vojničke vlasti bile su tada usredsre.đene u drugom centru zemlje, u Kragujevcu, koji je bio bliži ratnim operacijama na frontu.

Niš je sada postao politički ceitar i žiža svega rada. Budući na raskrsnici putsva, na glavnoi gvozdenoš putu za Solun i preko njega u vezi sa saveznicima u Evropi, on je bio najzgodniji da se u njemu produži političkn život Srbije za vreme rata. Pored srpske vlade i skupštine: tu su sad bili i strani diplomatski predstannici. Niš je postao preko noć po nuždi prestonica Srbije.

Vredno će biti ovde navesti i pomenuti kuće i zgrade u kojima su bili smešteni: dvor, skupština, vlada i tako» dalje za vreme 1914 i 1915 godine: Kralj Petar je stanovao, dok je bio u Nišu, u zgradi trgovca Popića; Prestolonaslednik u Girićevoj kući; ministri su bili u zgradi ondašnjeg okružnog načelstva; narodna skupština je držana u starom oficirskom domu i u toj zgradi je doneta ona sudbonosna odluka da se rat vodi za oslobođenje i ujedinjenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca; ministarstvo prosvete u Narodnoj biblioteci, u „Žutoj Gimnaziji"; ministarstvo vojno u Niškoj zadruzi; ministarstvo građevina u kući Save Pavlovića knjižara; ministarstvo poljoprivrede u zgradi Okružne banke; Presbiro u zgradi okružnog odbora; Vojna stanica u oficirskom domu, zgradi koja je izgorela, a bila je do zgrade sadašnje filijale Narodne banke i. t.d.

Iz toga vremena iz Niša su potekle nekolike znamenite istoriske odluke, koje su dale pravac daljem političkom radu Srbije i Srpskog naroda. Najpre ćemo pomenuti. događaj, kada je iz Niša 16 (29) jula 1914 godine Regent Aleksandar, u vršenju kraljevske vlasti i zamenjujući Svoga oboleloga Oca, uputio svoj ratni manifest Srbima pozivajući ih va odbranu zemlje od napada Austro-Ugarske. Taj dokumenat je dokaz velike moralne snage našega naroda, da se brani do poslednje mogućnosti svoje snage. Zbog velike istoriske vrednosti njegove, mi ćemo taj, manifest ovde objaviti u celini.1)

Niš, 29 (16) jula 1914.

Mojim junačkim i dragim Srbima!

Na našu Srbiju nasrnulo je veliko zlo. AustroUgarska nam je objavila rat. Sad svi imamo da budemo složni i junaci.

Nevolje naše kraljevine i našega naroda s Austrijom, nisu počele od juče. Kad je god Beču trebalo, davana su najsvečanija obećanja, da će se sa Srbima i Hrvatima pravedno postupati, pa je ipak sve to ostalo neispunjeno. Zaludu su srpski i hrvatski graničari, i toliki drugi naši junaci, lili krv po celoj Evropi za slavu i korist bečkoga dvora, zaludu su bile žrtve koje je Srbija za vlade Moga dede podnela, kad je pomogla da se spasava carski presto od nezadovoljnih i pobunjenih njegovih naroda, zaludu je Srbija uvek radila sve što je mogla, da živi u prijateljstvu sa susednom carevinom - sve to nije ništa pomoglo.

I Srbija kao država i naš iarod, gde god bio, svakad i svuda su sumnjičeni, i zato su uvek zapostavljani drugim narodima. Pre trideset i šest godina zauzela je Austrija srpsku Bosnu i Hercegovinu, koje su ustale bile, da se oslobode, a pre šest godina konačno ih je prisvojila bespravno, obećavši im ustavne slobode, koje - onake kakve su dane - nisu niukoliko narod zadovoljile. Sve je to stvorilo duboko nezadovoljstvo i naroda, naročito u bujns i nerazmišljene omladine, pa je naposletku izazvalo otpore, pa i sarajevski atentat.

Srbija je taj kobni događaj iskreno ožalila, osudila i izjavila gotovost, da će predati sudu svakoga saučespika; ali je brzo sa zaprepašćenjem videla, da Austrijanci za nj bacaju odgovornost ne na svoju rđavu upravu ili na pojedine krivce samoga dela, nego na Kraljevinu Srbiju. Bez obzira što je ono ubijstvo izvršio samo jedan čovek, njin podanik, uz pripomoć nekoliko drugova, i to u njihovoj zemlji, pred očima svih njinih vlasti, Austrija je za to okrivila naše činovnike i oficire, srpsku vladu i naposletku celu kraljevinu Srbiju i sve Srbe gde god ih ima. Takvo optuživanje jedne nezavisne države za tuđe krivice, jedinstveno je u istoriji Evrope, gde onaka zločina dela na žalost nisu retka. U smislu tog okrivljavanja podnela je austro-ugarska vlada 10 ovog meseca Mojoj vladi neobičnu predstavku s teškim optužbama i zahtevima tražeći od Srbije zadovoljenje i ostavljajući joj rok od 48 sati za odgovor. Moja je vlada, odgovarajući željama naroda i upotrebi mira, koju oseća ne samo Srbija, već i cela Evropa, htela izbeći po svaku cenu sukob; i zato je izišla u susret austrougarskoj vladi do krajnjih granica popustljivosti, preko kojih ne može ići nijedna nezavisna država.

Kad je o tome izvešten austrougarski poslanik, izjavio je odmah, da njegova vlada nije zadovoljna odgovorom i prekinuo je diplomatske odnose s Mojom vladom. Tada su sve prijateljske nam države - na čelu im bratska nam Rusija - pokušale skloniti austrougarsku vladu, da pristane na mirno rešeše spora. Nažalost bečki državnici - ostaše gluhi preia savetima mudrosti i interesima čovečanstva. Oni nam objaviše juče rat, ne prezajući da time izazovu i nedogledne posledice jednoga evropskog zapleta.

I ako teška srca i svestan svih teškoća i opasnosti, baš u času kad su se srpski ratnici spremali da pribiraju dozrele plodove svoga truda, Ja sam prinuđen pozvati sve moje drage i hrabre Srbe pod srpsku trobojku s uverenjem, da će se oni i u ovoj prilici pokazati dostojni svojih slavnih predaka, onaki kaki su bili lane i preklane. S verom u Svevišnjega Gospoda Boga, s nadom u simpatije prosvećenog sveta i u konačnu pobedu naše pravde, s poverenjem u pomoć svojih velikih srodnika i pouzdaiih prijatelja, primimo, zajedno s našom junačkom braćom Srbima Crne Gore, borbu koja nam je obesno nametnuta. U našoj slavnoj prošlosti, starijoj i novijoj, ima dosta svedočavstava, da Srbin, kad je složan, može pobediti i mnogo većeg protivnika. Posvedočimo još jedanput, da se Srbin ume žrtvovati za svoju otadžbinu i obilićskim požrtvovanjem odbraniti je pred mnogobrojnim oholim neprijateljem.

Srbi branite svom snagom svoje ognjište i srpsko pleme. U Nišu, 16 jula 1914 godine.

Posle ovog značajnog dokumenta dolazi do rata u toku leta i jeseni 1914 godine i do velikih i slavnih pobeda srpske vojske nad moćnim austrougarskim armijama: na Ceru, na Jadru, na Kolubari i Rudniku. Srbija je tim pobedama osigurala svoj opstanak i stekla pravo, pri rešavanju mira, na svoju buduću egzistenciju. Međutim to sad nije bilo dovoljno, jer Srbija nije htela da ostane u granicama po starome. Ona sad postavlja pitanje ne samo oslobođenja Srbije i Srba, nego njen program obuhvata i sve Hrvate i sve Slovence i stvaranje jedne zajedničke države. Niš je doživeo taj trenutak da je narodna skupština 24 novembra po starom (7 decembra po novom) 1914 godine donela jednu značajnu odluku, koja je za budućnost opredelila tok istorije iašega naroda. Ta znamenita niška odluka narodne skupštine glasi:3)

Izjava Kraljevsko-srpske vlade u Narodnoj Skupštini.

Niš, 7 decembra (24 nov.) 1914 godine.

„Vladi je čast izići pred narodno predstavništvo s ovom izjavom: Uverena u poverenje narodne skupštine, dokle god svoje sile stavlja u službu Jzelike stvari srpske države i srpskohrvatskog i slovenačkog plemena, vlada smatra za svoju prvu dužnost, da se s beskrajnim poštovanjem pokloni pred svetim žrtvama hrabro i voljno prinesenim na oltar otadžbine;

Uverena u rešenost celoga srpskoga naroda da istraje u svetoj borbi za odbranu svoga svetog ognjišta i slobode, vlada kraljevine smatra kao svoj najglavniji i u ovim sudbonosnim trenucima jedini zadatak, da obezbedi uspešan svršetak ovog velikog vojevanja, koje je, u trenutcima, kad je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovsnaca.

Vlada će se truditi, da bude veran izraz te rešenosti narodne, i ona će, verna svojim moćnim i junačkim saveziicima, s poverenjem u budućnost čekati čas pobede".

Ova je izjava bila prihvaćena od čitave skupštine burnim i oduševljevim pljeskom i povlađivanjem.

Posle srećnog i pobedonosnog ratovanja 1914 godine nastalo je zatišje u proleće i u leto 1915 godine. Ali kad je u jesen te godine savez neprijateljskih vojsaka: austro-ugarske, nemačke i bugarske gvozdenim obručem stezao Srbiju i Crnu Goru, onda se pred brojno nadmoćnijim neprijateljem srpska vojska morala povući i napustiti svoju zemlju. U Niš Bugari su ušli 23 oktobra 1915. Onda je sledovala okupacija Srbije od strane neprijatelja. Po sporazumu među saveznicima, Srbija istočno od Morave potpala je pod Bugarsku, a ostali deo pod Austro-ugarsku. Tada nastupa teška trogodišnja vladavina Bugara u Nišu i niškoj oblasti, od 1915-1918 godine. O toj teškoj i nasilnoj vladavini može se reći, da je sva bila ispunjena velikim naporom Bugara, da ceo onaj kraj srpske zemlje kojim su vladali nasilno pobugare. U tome radu oni se nisu uzdržavali ni od kakvih sredstava ni metoda. O zverstvima i nasiljima Bugara iz toga vremena u tome kraju mogla bi se napisati golema kšiga, ali bi to bio poseban rad. Mi ćemo preko njega preći samo ga spominjući.

Istaći ćemo samo ovu činjenicu, da je pakleni plan bugarskih okupatorskih vlasti bio prožet željom i težnjom da se srpski narod u tom delu naše zemlje nasilno pobugari. Za to su smatrali da će najbrže uspeti, ako narod liše njegovih duhovnih vođa i učitelja, ako poubijaju sveštenike, učitelje i činovnike, koji nisu bili izbegli s vojskom nego zaostali kod svojih kuća. O tome zločinu najrečitije govori ova nadgrobna ploča u niškoj Sabornoj crkvi.

„Vrlim pastirima crkve a vernim sinovima otadžbine palim na straži službe svoje.

Ovde počivaju pokupljeni delovi smrtnih ostataka sveštenoslužilaca zverski od Bugara poubijanih 12 novembra 1915 godine posle ponoći, iza Bele Palanke u Jankinoj padini: Dobrosav Marković orkužni prota niški, Jeromonah Kirijak, Hilandarac starešina metoha niškog, Luka Marjanović paroh niški, Jovan 3. Popović paroh niški, Marko Đ. Janković paroh niški, Janko Đ. Janković J paroh niški, Sava Petrović paroh ćićevački, Bogosav Stokić paroh rognjevski, Stojan Stanković paroh barbeški, Dragutin Pešić paroh jaglički, Milan Miljković paroh malčanski, Svetozar Ilić paroh humski, Aleksa Jovanović - Zange, paroh pirotski, Jovan Nenčić, paroh pirotski, Stanko Kostić, paroh jelovskoizvorski, Đorđe Jovanović, paroh rasnički, Milan Popović, paroh zavojski, Đorđe Pešić, paroh smrdanski, Dragomir Jovanović, paroh sukovski, Ilija Popović, paroh špajski, Dušan Popović, paroh klisurski, Milutin Mileiković, paroh bošnjanski, Jeronim Jevtić, jeromonah.

18 novembra 1915 ispod Niške Jelašnice:

Avram Milovanović, prota namesnik aleksinački, Mileta Stefanović, prota aleksinački, Đorđe 3. Jovanović, paroh aleksinački, Dimitrije Stanković, paroh rutevački, Cvetko Bogdanović, član niškog duhovnog suda, Ilija Kojić, član niškog duhovnog suda, Milan Đorđević. paroh subotinački, Milutin Popović, paroh mozgovski, Mladen Dinić, paroh ćurlinski, Milan Cvetković, paroh zronjanski, Jevtimije Čavdarević, namesnik ovčepoljski, Svetozar Mileiković, paroh kopaonički.

S njima zajedno izginuli i u zajedničku jamu zakopani: Veselin Aleksić, učitelj boboviški, VesaVelisav Milovanović, vojno sudski pukovnik, Gojimir Nestorović,. artileriski kapetan, Milan I. Petrović, pešadiski kapetan, Đorđe Tasa Đorđević, rezervni pešadiski potporučnik.
Pored ovih svetlih imena urezuju se ovde radi bratskog zajedničkog večitog spominjanja i imena ovih prvih sveštenoslužilaca Niške Eparhije a i iz drugih koji na zlokobnim mestima njenim mučenički od divljih Bugara izginuše: Stevan Komnenović, prota namesnikleskovački, Petar Veljković, paroh leskovački, Trandafil Kocić, paroh leskovački, Mihailo Ignjatović, paroh rudarski, Svetolik Antonijević, paroh crnoljevački, Luka Miličković, paroh ostrovički, Petar Cvetković, paroh prekopčelički, Miloje Petković, paroh bojnički, Zdravko Popović, paroh babički, Josif Popović, paroh grkinjski, Jovap Đokić, paroh grabovnički, Onufrije Popović, paroh namesnik vlasotinački, Todor Popović, paroh vlasotinački, Dimitrije Zdravković, paroh kruševački, Ranđel Stanković, paroh orljanski, Vasilije Antić, paroh kondželjski, Radivoje Vučinić, paroh kondželjski, Dimitrije Dimitrijević, paroh grgurski, Pavle Popović, paroh kuršumlijski, Krsta Popović, paroh kčmarski, Mihailo Šundić, paroh slovljanski, Jordap Miletić, paroh rudnoglavski, Jovica Jovanović, paroh žarovnički, Avram Jovanović, paroh šiljegovački, Mladen Popović, paroh ribarski, Petar Marinković, paroh trnjanski, Đorđe Čemerikić, prota nozrinjski, Jovan Antić, prota grejački, Miloš Milovanović, prota čitlučki, Strašimir Bulić, prota čitlučki, arhimandrit Janićije Gugušević, starešina manastira Sukova, jeromonah Serafim, starešina manastira Temskog, Aksentije Mitić, paroh vranjanski, Manasije Popović, paroh sebevranjski, Kosta Popović, paroh banjski, Aksentije Stevanović, paroh sobinjski, Stojan Jovavović. paroh lukovski, Mihailo Mladenović, paroh prvonečki, Sava Popović, paroh smiljevački, Stamenko Stojković, paroh stubalski, Rista Popović, paroh jovački, Dimitrije Antanasijević, paroh aruglički, Ilija Popović, paroh golemoselski, Manojlo Poiović, paroh davidovački, Kosta Popović, paroh suvojnički, Blagoje Antonović, paroh Dupce, Kosta Jovanović, prota okruga prizrenskog, Ikonom Kosta Popović, namesnik gnjilanski, Kosta Levaković, paroh pegrovački, Josif K. Sevaković, kapelan petrovački, Đorđe Popović, paroh raniluški, Janićije Popović, paroh korminjanski, Đorđe Popović, paroh domorovački, Petar Jovanović, paroh boževački, Dušan Trajković, paroh dragolački.

Spomenimo imena i ove braće iz Niške Eparhije, koji u teškom i uniženom ropstvu u Bugarskoj kosti svoje ostaviše:

Dimitrije Petrović, bivši ekonom skopljanski, Mihailo Stojanović, paroh kulinski, Antonije Popović, namesnik poljanički, Dimitrije Popović, paroh rapoljski, Stojan Nikolić, paroh |kijevski, Jovan Popović, paroh rafunski, Jovan Popović, paroh osmakovački, Spahomije monah suko vački, monah Arhangel Hilendarac…"3)

Kao pravedan otpor protivu te mrske vladavine javila se 1917 godine pobuna u Toplici i Jablanici, a delom i u Niškom kraju pod četničkim vođom Kostom Vojinovićem, koji je bio ostao u Srbiji 1915 i 1916 godine posle povlačenja srpske vojske i imao svoju četu. S proleća 1917, kad su Bugari počeli nasilnu regrutaciju našeg življa u svoju vojsku, podigli su ustanak. Na čelo ustanka stavio se i četnički vojvoda Kosta Pećanac, koji je došao aeroplaiom sa solunskog fronta. Bugarima je trebalo tri divizije da uguše ustanak koji je zahvatio ceo toplički i delove vranjskog, niškog, raškog, kosovskog, kruševačkog i pirotskog okruga. Ali ceo ovaj pokret nije doneo one rezultate koji su se očekivali, jer je vojvoda Kosta Vojinović poginuo 10 decembra 1917 godine.

Iz saslušavanja očevidaca koji su prebegli na solunski front čitamo o toj buni i ove redove: „Buna je počela 16 i 17 februara i stigla blizu Niša, i za razmak od nekoliko sati, samo da bugari nisu dobili pojačanje, pobunjenici bi zauzeli Niš. Ali jako pojačanje sa oba fronta, severnog i južnog, uspelo je razbiti pobunjenike koji su se razbegli po planinama. Posle toga naređeno je interniranje muških u masi"… A zatim na drugom mestu veli se ovo: „Oko Niša vođene su borbe kod Mramora, Tu su došle čete Vojnovića, Koste Pećanca i kapetana Lalovića i iz okolnih sela. Ustanici su prešli Moravu. U ovim borbama izginulo je dosta ustanika… Bugari su evakuisali sve iz Niša. Ustanici su držali u posedu i u svojoj vlasti okolinu Prokuplja, Brusa, Kuršumlije, Toplicu, Pustu Reku, Lebane, Ribarsku Banju 25 dana. Tada je neprijatelj sa velikim snagama napao na ustanike sa sviju strana".

Posle ugušenog ustanka „Bugari su popalili po selima pojedine kuće i košare. Narodu su uzimali novac, pljačkali, ubijali žene, decu i starce. Koga su od ustanika uhvatili mučili su na razne načine, dok ga nisu ubili. Ustanici i narod begali su po šumama".

O ustanku zna se još i to da su ustaši imali 4 topa, .koje su iskopali iz nekog groblja blizu Niša i mitraljeze, kao i to da su pobunjenici zarobili 800 bugarskih opolčenaca. Drugi jedan očevidac veli: ,,3a vreme svoga bavljenja u Nišu lično sam video da Bugari po 5 do 6 puta dnevno proteruju grupe Srba od 300-400 lica, koje su sprovodili za Bugarsku. Tu je bilo dečaka od 15-16 godina, a i staraca od 60 do 65 godina. Sa ovim l,udima nisam mogzo ništa razgovarati, svuda se govorilo,pa su i Bugari sami pričali, da sve ove ljude teraju u Malu Aziju".

Opširnu građu o ovome ustapku palazimo u raspravi narodne skupštine, koja je vođena u sednici od 12 aprila 1918 godine na Krfu. Naročito je dragocen materijal izneo tadašnji ministar unutrašnjih dela Ljubomir Jovanović, navodeći saslušanja očevidaca i učesnika u tome ustanku, koji su posle prebegli na stranu sprske vojske na solunskom frontu. Ova je građa objavljena u zasebnoj knjižici „Pobuna u Toplici i Jablanici". (Beograd 1919).4)

Istina pobuna ova nije imala uspeha, ona je bila krvavo ugušena, ali je pokazala svetu da taj srpski kraj ne želi i neće da se pobugari.

Kad je 1918 godine srpska vojska preduzela ofanzivu sa solunskog fronta onda se neprijateljska bugarska vojska, pobeđena i malaksala, morala predati. Njena kapitulacija izazvala je dalje neuspehe Austro-Mađara i Nemaca i njihovo povlačenje iz Srbije. Onda su se pred pobedonosnom vojskom otvarali jedan po jedan od srpskih gradova. Onda je i Niš dočekao srećan čas da u jesen 1918 godine dočeka pobedonosnu srpsku vojsku ovoga puta s juga, vojsku u kojoj je bilo puno i šegovih rođenih sinova, i da toplo i željno otvori svoja nedra svojoj dragoj deci. Taj srećni trenutak predstavlja čas poslednjeg i konačnog oslobođenja Niša.

I od toga trenutka oslobođeni Niš je ušao ponova u sastav Srbije a preko nje posredno i u sastav nove državne i narodne zajednice, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Niš je i dalje ostao središte niškoga okruga, po staroj administrativnoj podeli, da ubrzo posle toga postane županijsko mesto novoobrazovane Niške Oblasti.

Kada je 1929 i 1931 godine država dobila novi naziv Jugoslavije i novu administrativnu podelu, onda je obrazovana, kao administrativna celina, Moravska banovina, i za njeno središte uzet je ponova Niš. U tome stanju Niš se nalazi danas u punom svom razvitku, kako materijaliom tako i duhovnom. On je opet postao veliki i slavan grad. Mi na ovom mestu prekidamo njegovu mučeničku, ali i slavnu istoriju.

V. Niš za vreme Svetskog rata.

1) Ferdo Šišić, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, (1914-1919; Zagreb 1920), str. 23.

2) Na istom mestu, 10.

3) L. Lovrić, na navedenom mestu, 99-102.

4) Lj. Jovanović, Pobuna u Toplici i Jablanici, (Beograd 1919).

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License