Pokusaj Obnavljanja Bune U Turskim Predelima1842 Goodine

Sevdelin Andrejević

POKUŠAJ OBNAVLjANjA BUNE U TURSKIM PREDELIMA 1842. GODINE

Na obnavljanju bune u turskim predelima 1842. godine radili su boraveći u Srbiji, zaostali begunci. Oni su to činili na dva načina. Na jednoj strani bili su Zdravko Dunđerin iz Niša i Nikola Petković-Cicija iz Proseka, koji su prešli u turske predele i formirali hajdučke družine. Sa ukupno oko 40 hajduka, oni su izvodili oružane akcije koje su io svom karakteru bile takve da su predstavljale nastavak onoga što se događalo godinu dana ranije: napadali su Turke i Arnaute, poreznike idruge zulumćare. Na drugoj strani, boraveći i dalje u Srbiji, bilisu organizatori niške bune iz 1841. godine Stanko Atanacković-Bojadžija iz Vlasotinca, Nikola IlijićSrndak iz Gornjeg Dušnika, Stojan Ilić-Čavdar iz Velikog Krčimira, Cvetko Stojanović iz Vlasotinca i Nikola Cvetković-Koca iz Leskovca. Oni su, pošto su prezimili u selu Vezičevu, u okrugu požarevačkom, krenuli u akciju dabirešili pitanje svog daljeg boravka u Srbiji. U tom cilju, oko Blagovesti, Stanko Atanacković-Bojadžija i Stojan Ilić-Čavdar otputovali su u Beograd. Taj put predstavljao je,u stvari, početak njihovih priprema za obnavljanje niške bune.

U Beogradu, Stanko Atanacković-Bojadžija i Stojan Ilić-Čavdar razgovarali su najpre sa Miletom Radojkovićem, članom Saveta. Stanko Atanacković-Bojacija je kasnije izjavio, na saslušanju u Beogradu: "On nam drugo ništa nije obećao, no da će sutra za nas javiti g.Protiću".1 Sutradan, nakon razgovora sa Đorđem Protićem, popečiteljem inostranih dela, Mileta Radojković saopštio je organizatorima niške bune da on "nikakovu pomoć ne obreče", ali da je poručio da je "za nas dvaput iz Carigrada pisano i, ako treći put jošte pismo dođe, da ćedu nas morati u Tursku predati". Tražeći podršku da do toga ne dođe, Stanko Atanacković-Bojadžija i Stojan Ilić-Čavdar po savetu Milete Radojkovića uputili su se Gerasimu Vaščenku, ruskom konzulu. Ali, i ovaj "ništa nam drugo ne obeća već samo da će nam moći dati pismo na konusla ruskog u Bukureštu, budući smo mi nameravali bili u Peterburg ići, a pasoš nam on ne može dati no Srbi i zato nas uputi g.Rajoviću". Popečitelj unutrašnjih dela Cvetko Rajović, primio ih je nakon sedam dana obećavši "da će nam pasoš dati za Vlašku kao srbskim podanicima no da idemo suvim, a pritom da imena naša promenimo i, mesto imena, da metnemo prezime (na), a mesto prezimena da stavimo imena jer, veli ako se naša prava imena opišu, da ćedu nas Vlasi poznati i Turcima izdati". Stanko Atanacković-Bojacija dalje je objasnio: "Ovom sovetu g.Rajovića mi smo u svemu sljedovali i tako naša imena promenili, po čemu davši on to u pismo staviti, preda nam pismo na načelnika požarevačkog i ovaj nam pasoš dade".

Na ovaj način rešeno je pitanje putovanja organizatora niške bune u Vlašku. O tome ko je sve putovao, koliko su se tamo zadržali i šta su radili, Stanko Atanacković-Bojacija rekao je veoma malo: "Počem tamo posao naš svršismo kod konsula i jednog generala ruskog, koji nam 50 dukata na trošak dade, svi onda se vratimo natrag u Beograd". Sa više podataka o tome, prikupljenih putem špijunaže, raspolagali su turski vojni organi. Prema tim podacima, grupa od pet organizatora niške bune otputovala je u Vlašku krajem februara. Pasoši su im bili izdati na period od tri meseca "kobajagi za trgovinu".3 U Bukureštu oni su bili primljeni kod nekog generala, koji im je "naložio da mu posle sagledavanja pitanja s ruskim konzulom Vaščenkom i srpskim činovnicima budu saopšteni odgovori srpskih činovnika".4 To znači da je, radi ostvarivanja svog cilja, grupa begunaca tražila podršku Rusije, ali da je njen predstavnik u Vlaškoj pre izjašnjavanja želeo da čuje mišljenje konzula u Beogradu i predstavnika Srbije. Zbog toga su se oni, u prvoj polovini ju na, ponovo vratili u Beograd.

"Kad ovdje prispjesmo", nastavio je Stanko Atanacković-Bojadžija, "prijavimo se kod g. Vaščenka i ovaj nam kaza da je iz Bukurešta dobio pismo za nas, no da mi ne možemo u Srbiji javno biti, već gdigod prikriveni, pa zato da odem javigi to g. Rajoviću, da vidimo šta će nam on na to kazati". 5) Popečitelj unutrašnjih dela rekao je beguncima da u Srbiji "zaista ne može(mo) javno sedeti, budući nas Turci poiskavaju, no da idemo opet u ono isto selo, gdi smo i pre bili, pa da se sklonimo za vreme dok se vidi šta će s nama biti i tako bude". Pri ovome, Cvetko Rajović "dade nam pismo te nas opetno na zahtevanje naše u selo Šetonju smesti, gdi smo do dva meseca sedili".6 Za to vreme, s obzirom na približavanje roka za povratak zaostalih begunaca u Tursku, organizatori niške bune delovali su u dva pravca. Prvo su, 22.juna, uputili molbu knezu Mihailu, navodećI da su "groznom sudbom i nepredvidivim slučaem bili prinuđeni našu otadžbinu i otečestvo ostaviti tražeći pribežište u Srbiji" i "da u otečestvu ovom, a imeno okružiju požarevačkom, selu zovom Šetonju, živiti samo možemo…".7 Potom, verovatno oko prvog jula. prema kazivanju Stanka Atanaikovića-Bojadžije "pošaljemo svi Kocu u Vlašku". Zašto je Nikola Cvetković-Koca ponovo morao da putuje u Bukurešt, Stanko Atanacković-Bojadžija nije objasnio. Turski organi vlasti, na osnovu podataka dobijenih putem špijunaže, saznali su, međutim, da je onna osnovu ranijeg odgovoraimao zadatak da ruskom generalu prenese odgovor srpskih činovnika.

Dok je Nikola Cvetković-Koca bio na putu, knez Mihailo odlučio je po molbi organizatora niške bune. Obaveštavajući o toms Poiečiteljstvo uputrašnjih dela 12.jula, on je objasnio da se njih petorica, "koji sepo glasu prošenija njinog od 22.pr.m.meni predanog …u požarevačkom okružiju nalaze" i mole "da im se dozvoli da i u napredak ovde ostati mogu", ali da on nalazi "da se izloženoj molbi njinoj udovletvoriti ne može", već da se ima postupiti "po glasu rešenja mog od 22. apr.t.god… koje je i predpisanijem od 1.pr.m.pooštreno", pogotovu što se rok "za povratak opredeljeni već približio".9 Prema tome, organizatori niške bune, milom ili silomkao i svi zaostali beguncimorali su da se vrate u Tursku. Tim povodom načelnik okruga požarevačkog, Mihailo Đorđević, pozvao ih je i "rekne nam on", objasnio je dalje Stanko Atanacković-Bojadžija, "da mu je pismo došlo da nas mora pandurima do granice odpratiti pa ma na koju stranu bilo, sireč u Tursku, bilo u Austriju ili kud mu drago, samo da nismo u Srbiji". Suočeni satim, begunci su zamolili "da nas bar ostavi dok se Koca iz Bukurešta vrati, te da čujemo šta je on tamo razabrao i kakovi je za nas plan". Načelnik je, međutim, odgovorio "da nam se ništa pomoći ne može no da nas mora iz Srbije izpratiti", ali je, ipak, dozvolio da Stanko Atanacković-Bojacija još jednom
otputuje u Beograd. "Kad (stignem prim.S.A.)u Grocku", sledilo je dalje objašnjenje, "sretnem Kocu, koji se vratio i om mi kazada mu je u Bukureštu rečeno da smo mi ljude u Bugarskoj digli bili na ih ostavili i da je na našu dušu greh i. ako ih dignemo opet, pa nas oni Rusi ostave, onda će na njihovu dušu biti greh i tako reče mi Koca da (narod prim.S.A.) dižemo". Na taj način akcija za rešavanje pitanja daljeg boravka organizatora niške bune u Srbiji dala je kao rezultat opredeljenje da se oni vrate u Tursku i ponovo podignu narod na oružje!

Da bi proverili šta o ovom opredeljenju misle predstavnici Rusije u Beogradu i predstavnici Srbije, objasnio je dalje Stanko Atanacković-Bojadžija. ''zaključimo najpre u Beograd ići kazati ovo g.Vaščenku i g.Rajoviću. da vidimo šta ćedu oni da reknu". Tako su se Stanko Atanacković-Bojadžija i Nikola Cvetković-Koca ponovo našli u Beogradu. "U Beograd došavši. ode Koca te kaže ovo g.Mileti i on mu odgovori da bi mogdo dobro biti ako bi se jedan mesen sami održali. a ako se održimo, onda ne zpa šta će biti, no reče da ide k g.Vaščenku la ridi šta će mu on kazati, a kad dođe kod Vaščenka ovaj ga ne pusti k sebi. izgovorivši se da ima druga posla. "Ispalo je da se, na izvestan način i losta neodređeno. o ponovnom podizanju bune u turskim predelima izjasnio samo Mileta Radojković. Pošto je mišljernje Gerasima Vaščenka bilo isto tako važno. Nikola CvetkovićKoca istoga dana uveče još jednom je pokušao da stupi u kontakt sa ruskim konzulom. On mu je, međutim posredstvom svog momka poručio da "ne zna šta mu je u Vlaškoj kazano, pa ono da čini". To je moglo da znači da je njegovo mišljenje bilo da treba postupiti po opredeljenju iz Bukurešta. Kad je Nikola Cvetković-Koca to preneo Mileti Radojkoviću. on ga "uputi Rajoviću. na tako mu on i ode. no šta mu je isti govorio. ja ne znam". I tako, niko nije rekao ništa određeno. Na neki način Mileta Radojković i Gerasim Vaščenko stavili su do znanja da su naklonjeni ide ji o ponovnom podizanju bupe. ali osim toga ništa više nisu mogli da kažu. Cvetko Rajović. po svemu sudeći. nije lao ni toliku podršku. To bi moglo da bude i razlog što Stanko Atanacković-Bojadžija za njega "nije znao" ni kako se izjasnio! No, nezavisno od toga. gruna begunana već je uveliko radila na obnavljanju bune. Stanko Atanacković-Bojadžija o tome je izjavio: "Budući pak da smo mi, međutim, barut kupili i u Aleksinac otpravili, to ja onda idem u Požarevac, a Koca ostane u Beogradu".

Za nameru o ponovnom podizanju bune saznali suputem špijunažei turski organi. Ta namera, u njihovoj verziji, bila je definisana šire i preciznije. Prema tom saznanju, begunci su nakon povratka Nikole Cvetkovića-Koce iz Bukurešta izjavljivali "da im je konzul Vaščenko naredio da okune mlade neoženjene ljude, i da ih upute prema Vidinu da bi podigli i onaj kraj, a da pri tom "ne žale rezerve, barut novan i dr“! 12)

Begunci su precizirali da će rezerve biti "dobijene iz Vlaške". Turski vojni organi dalje su saznali da je. u skladu sa ovim opredeljenjem, za četiri dana "bido skupljeno dvadssst mladića nz Požarevca", koji su "preko Vrške čuke prebačsni u Vidinsku nahiju i tamo krstarili". Pribavljeni podaci dalje su ukazivali da je jedan iz ove grupe bsgunaca "hitno otišao kod hajduka u niškoj kazi" da bune raju tamo" i da su "dva dana kasnije, dva begunca bila ispraćena u Beograd".

Ovako zamišljene, pripreme zabunu bile su sveobuhvatnije nego 1841. godine: oslanjale su se na obećanu podršku ne samo iz Srbije, već i iz Rusije, a podrazumevale su oslobođenje ne samo južnih, već i istočnih predela pored srpsko-turske granice. Da li su za te pripreme znali Nikola Petković-Cicija kada je svojoj družini govorio "da je već na sve strane glas raznešen da se Bugarska sva na oružje protiv Turaka podigne", i Cvetko Golubović kada je Miti Mijiću iz Grbavča govorio "da će se narod protivu Turaka podići da Turke između sebe istera" ili je to bila slučajna koincidencija nije ioznato. Bilo, kako, tekdogodilo se zaista upravo ono što je saznala turuska špijunaža: da je jedan od organizatora niške bune, Stojan Ilić-Čavdar, "hitno otišao kod hajduka u niškoj kazi". Bilo je to nekoliko dana posle 15.jula, kao krajnjeg roka za povratak zaostalih begunaca iz Srbije. Govoreći o boravku hajduka u okolini sela Vrela, Miloje Matejić izjavio je na saslušanju u Aleksincu: "Po istečeniju opet nekoliko dana, aber od Stojana Čavdara dobijemo da k Sastanku Supovcu idemo".14 To je bilo prvi put da neko od organizatora niške bune uspostavlja kontakt sa hajducima. Znajući ko je Stojan Ilić-Čavdar, predvodnici hajdučke družine, Nikola Petković-Cicija i Zdravko Dunđerin naredili su pokret.

Probijanje hajduka do određenog cilja nije bilo ni malo lak zadatak. Manevrišući čas na jednoj, čas na drugoj strani granice, oni su jedva uspevali da izbegnu zasede. Jedan takav manevar izveden je na severnim padinama Gramade, Bajtarice, Kalafata i Šupljeg goruna u srezu svrljiškom.

Interpretirajući izveštaj Načelstva sreza svrljiškog, Načelstvo okruga gurgusovačkog obavsstilo je Popečiteljstvo unutrašnjih dela, 27.jula "da su između 18. i 19. t.m. noću, neki ajduci na Kostolovom kamenu, niže Gramade, u ovu stranu prešli"; da "potom niz kosu planine sproću sela Prekonoge na drum siđu odakle drumom ispod Gramade i dalje uz reku i planinu grbavačku u mestu zovom "Debeli del", kao na odmor doju"; da je sreski načelnik, kapetan Milivoje Jovanović, na to; "sutradan, tj.19.t.m.odma' poteru za njima od 70 ljudi digao"; da im je potera ušla u trag i "protivu istih pucanjem iz pušaka napadne i s onoga mesta rastera ih".15 Potera je ovom prilikom zaplenila dva pečena jagnjeta, čsgiribureta vina, jedan ibrik rakije i pet torbi, a sreski načelnik koji je akcijom lično rukovodionastavio je gonjenje, tako da je hajduke "ceo dan po tome no planini tražio", ali ih "više u ovoj strani nigde videti mogao nije". Računajući da će hajduci tu morati ponovo da navrate, sreski načelnik "postavi 40 ljudi kao stražu" na onom msstu gde su njihove "stvari zaostale". Potom su se on i ostali ljudi iz potere razišli kućama. "Kad uveče, pošto se posumračilo bilo", dođu hajduci za kojeje načelnik kasnije "razumeti mogao da i' je do jedne stotine u gomili bilo te onu našu stražu rasteraju, no ne pogine ni jedan ni od naši' ljudi, ni od 'ajduka". Stvar, međutim, nije završena. Jer, kad je za to saznao Milivoje Jovanović "odma' je do 300 ljudi iz sreza vooružani' digao i protivu isti' 'ajduka u planinu grbavačku izišao" i "svu planinu obkolio. Pretražujući teren, potera se kretala zapadno od Gramade, sve do granične humke "Crno trnje", gde "vest sa strane popšičke dobije da je ista gomila 'ajduka 20.o.m.izjutra više iste straže preko ograde pogranične u Tursku prešla" i za njom "da su stražari 7 pušaka izbacili". Na taj način hajduci su, na srpskoj strani, uspeli da izbegnu susret sa poterom.

Načelstvo sreza svrljiškog kasnije je doznalo da je ova hajdučka družina, manevrom na sličan način, uspela da izbegne opasnost i na turskoj strani. Radilo se o to.me da je jaka potera iz Niša, "sireč i pešaci i konjanici izišla bila"; da su se hajduci "od iste poplašili i ovamo prešli" i da je potom "sva u pripravnosti stajala" u nameri "da ih na granici, pokraj ograde pogranične u busije dočeka i pobije". Turci su očekivali da će hajduci iz Srbije biti proterani i da će u neredu naleteti na njihove zasede. Ali, desilo se da su oni, kad su "onaj dan od potere iz naše strane rasterani, prešli na onu stranu bez da ih je turska igde videla".16 Tako su hajduci, veštim manevrom za samo nekoliko dana uspeli da izbegnu dve potere, na srpskoj i turskoj strani. Sličan manevar ponovio se i narednih dana: Karantin u Aleksincu preneo je izveštaj Sastanka Gramada od 23.jula "da je odprilike do 80 'ajduka iz Turske u našu stranu prešlo, na koje je naša potera, našavši i' u šumi kod straže "Crvene bare", pucala, te se ovi u gustoj šumi sakriju. a sutra dan opet u Tursku preterani budu".17 Probijanje nreko planinskih krševa, između zaseda, noću, uz neprekidni strah za goli život podrazumevalo je velike fizičke i psihičke napore. Zato se svakodnevno postavljalo pitanje: šta dalje, kuda se skloniti, da li se može izdržati, kakav će svemu biti kraj? Takva neizvesnost pratila je i hajdučku družinu Zdravka Dunđerina i Nikode Petkovića-Cicije, kada je i iz okoline Vrela krenula na put. Do koje mere je družina bila opterećena ovom neizvesnošću, svsdoči izveštaj Načelstva okruga aleksinačkog od 23. jula, dostavljen Popečiteljstvu unutrašnjih dela, da su prethodne večeri „nji“ oko 40 'ajduka pred kojima je arambaša neki Zdravko iz Niša na granicu našu iz turske strane dolazili i Manojlu, latovu Karantina aleksinačkog, izjavili da oni tamo, u Turskoj pasti moraju" zato što Turci "svaki dasn po jednu a kadkad i po dve glave u Niš donose ili i' žive po toliko dovode"18 Turske potere, očigledno, nisu uvek bile uzaludno organizovane. Zastrašeni od njih, hajduci su ovom prilikom izjavili "da su prinuđeni za koji dan svi ovamo, u Srbiju preći i u Karantin radi izdržanija perioda doći", pa makar ih "ovde srbska vlast sve povešala"19. Za tok narednih događaja veoma je značajan odnos graničnih organa Srbije na teritoriji okruga aleksinačkog prema hajducima. Nasuprot zaoštravanju zvanične politike i zahtevu da stražari "dobro paze da se ne bi 'ajduci u našu straiu uvukli" i nasuprot čestim poterama u srezu svrljiškom, susreti graničnih organa sa hajducima u okrugu alsksinačkom podsećali su na najobičnija svakodnevna viđenja poznanika i prijatelja! I, što je još neobičnije, sve se to dešavalo saznanjem Popečiteljstva unutrašnjih dela! Ispada da su nalozi i uputstva bili jedno. a postupci u praksi sasvim nešto drugo, upravo onako kako su turski organi i tvrlili. U tome i leži razlog što je sastanak sa hajducima zakazana teritoriji Srbije. "I otidemo", objasnio je dalje Miloje Matejić, "na Draževcu preko Morave prevezemo se; dođemo tamo i nad selom Drenovac se stanimo".20 Tako pritajeni, na ograncima Jastrepca i nadomak Supovcu, hajduci su čekali da se pojavi Stojan Ilić-Čavdar. U tom iščekivanju, narednih nekoliko dana, oni nisu ispoljavali nikakvu aktivnost. Načelstvo okruga aleksinačkog to je iskoristilo la bi javilo Popečiteljstvu inostranih dela, 27. jula, "da ono za 'ajduke u nahiji niševačkoj od onda od kako se pređe na granicu našu blizu kapije dolazili ništa drugo razumeti nije moglo, no samo to da su preko Morave u arnautsku (stranu prim. S.A.) prešli, gdi se sve više umložavaju".21 Do takvih podataka došlo je i Načelstvo okruga gurgusovačkog, čiji je izveštaj Popečiteljstvu unutrašnjih dela od 27.jula završen zaključkom: " 'Ajduci se sve više i više umložavaju i ovo dana pokraj granice i' nigde nema da se pojavljuju", već se "čulo da su u vnutrenost u Vugarsku otišli".22

U međuvremenu, Stanko Atanacković-Bojadžija pripremao se za prelazak u Tursku. "U Požarevcu uzmem družinu", izjavio je on na saslušanju u Beogradu, "i dođem s istom u Alsksinac; ondje se prijavim g. Peri i kažem mu da ćemo da idemo u Tursku opet bunu dizati, a on me zapita jesam li odande barut dig'o a kad mu ja odgovorim da nisam, onda mi on reče da…ga prenesem u Tešicu, gde nije na očima kao onde, i da radim zatim što 'oću". 23) Ovom prilikom, u prisustvu kapetana Vasilija Dimitrijevića, pomoćnika načelnika okruga aleksinačkog i štapskog kapetana Mladena Vukomanovića, načelnika sreza aleksinačko-ražanjskog, između potpukovnika Petra Radojkovića, načelnika okruga aleksinačkog, i Stanka Atanackovića-Bojadžije, vođen je ovakav razgovor: "Pritom zapitam ga ja šta bi s decom činio, koja su u Turskoj, a on mi odgovori da decu ne diram, da njima neće ništa biti i da Turci nećedu ništa decama". I dalje: "Jošt k tomu zamolim g. Peru da ne bi dir'o ljude naše koji bi k njemu u Tursku preći kteli, na koje mi on reče da za to ništa ne brinem se i tako ja dignem barut te u Tešicu. Ondje saberemo do 40 druga i posle dva dana pređemo noću na Supovcu i prenesemo nešto baruta, a ostalo ostavimo u Tešici kod nekog Stojanče". Tom prilikom, u Tursku su prešli i Nikola Ilijić-Srndak i Cvetko Stojanović.

Sa Stankom Atanackovićem-Bojadžijom, Nikolom Ilijićem-Srndakom i Cvegkom Stojanovićem nisu tada prešli u Tursku ni svi njihovi saradnici, a ni svi oni koje su "sabrali". Od saradnika, osim Nikole CvetkovićaKoce, u Beogradu su ostali i pop Đorđe Janković iz Leskovca, Golub Ćoravi iz Donjeg Matejevca, Stamenko Cakić i neki Stojan. 24) Trebalo je da oni kao i prethodne godine, održavaju vezu sa pojedinim ljudima u Srbiji i da organizuju doturanje pomoći pobunjenicima. Što se tiče onih koji su tih dana "sabrani", oni su čekali dalja uputstva. Među njima nalazio se i Ranđel Stojanović, terzija iz Gurgusovca. Kasnije, na saslušanju u Aleksincu, on je izjavio da je put granice krenuo "sa drugom Dimitrijom iz Vlasotinca, u Turskoj, i Anđelkom iz Vranja, opet iz Turske" ida je to činio "po nagovoru nekoga Stanka N. iz Vlasotinca". Prilikom ovog nagovaranja, Stanko Atanacković-Bojacija rekao je Ranđelu "da je u Rusiji bio" i da je potrebno "samo da u Tursku pređemo", a "tamo će se sela odma' protiv Turaka dići". Dok su Ranđel, Dimitrije i Anđelko čekali priliku da pređu preko granice, Stanko Atanacković-Bojadžija, Nikola Ilijić-Srndak i Cvetko Stojanović našli su se sa Stojanom Ilićem-Čavdarom i kad su obavešgeni da je sa hajducima zakazan sastanak odlučili su se da presretnu ovu grupu iz Srbije i usmere je u Drenovac. Ranđel Stojanović o tome je izjavio: "No, pre nego što sam u Tursku prešao, neki Stojan Čavdar izTurske - 6 momaka pred nas trojicu poslavši presreo nas i povratio kod Drenovca, gdi i više kolovođa na tome mestu sakupljeni' nađem".

Opisujući dogaćaj kod Drenovca, Miloje Matejić je izjavio: "Tu nam se predskažu starešine kao predvoditelji naši: 1. Stojan Čavdar iz Krčimira, Turska, 2. Zdravko N. iz Niša, 3. Milosav N. iz kruševačke (nahije prim.S.A.), 4. Sava N. rodom iz niševačke (nahije prim. S.A.), a kuća mu je negde u kruševačkom okružju; 5. Nikola Cicija iz Proseka, niševačke (nahije prim. S.A.) i 6. Cvetko iz sela Manastira, niševačke 26 (nahije). Pet od šest ovih "predvoditelja" poticalo je iz turskih predela, uglavnom iz Niša i najbliže okoline, pri čemu se među njima nisu nalazili Stanko Aganacković-Bojacija i Nikola Ilijić-Srndak. Za to su postojala dva razloga: njih dvojica još se nisu bila ni priključila hajducima, a ionako se radilo o formiranju vojne jedinice koja je trebalo da dejstvuje u okolini Niša, dok su oni imali zadatak da rade na obnavljanju bune u okolini Leskovca. Miloje Matejić dalje je izjavio da su se ukupno "do 93 drugara skupili" i da su "naši predvoditelji imali razgovor s kapetanom Mladenom Vukomanovićem, načelnikom sreza aleksinačko-ražanjskog"! To znači da su srpski granični organi znali za održavanje ovog skupa i da ne samo da protiv hajduka ništa nisu preduzimali, već su sa njihovim vođama i organizatorima niške bune i sarađivali. Otuda, dok "smo mi samo sedili", nastavio je Miloje Matejić, "predvoditelji naši išli su do Sastanka Sunočac, ugovarali su se s rečenim kapetanom a i s načalnikom okružnim Petrom Radojkovićem". Nakon toga, "pisma su neka paši i episkopu u Niš pisana i šiljana i to sve sa znanjem rečeni starešina naši'. Tako je,uz susret hajduka i njihovih vođa, održan i susret hajdučkih vođa i najodgovornijih starešina u okrugu aleksinačkom. Takav susret, s obzirom na zvaničnu politiku Srbije, bio je veoma rizičan za obe strane idržan js u strogoj tajnosti. Sama činjenica, međutim, daje do njega došlo ukazuje na visok stepen međusobnog poverenja i razumevanja. Šta je tom prilikom dogovoreno, nije poznato, ali je očigledno da su rezultat tog dogovaranja bila pored ostalog, i pisma, upućena u Niš. Glavni događaj na ovom skupu odigrao se onda kada "i Srndak Nikola i Stanko iz Vlasotinca iz niševačke (nahije prim. S.A.) dođu". Oni su okupljenima govorili "da su negda u Rusiji bili i da su od nekog generala ruskog 400 dukata cesarski' i 100 dukata po 20 gr. na trošak, da uzimaju puške, džebanu i ostalu potrebu za takove, dobili". Miloje Matejić dalje je izjavio: "Troja kola na Sastanak supovački džebane da je donešeno; da je u istim kolima i panganeta imalo; za tu džebanu sam sam razumeo da js istinito donešena no video nisam". To je bio dokaz da su organizatori niške bune zaista imali novac i da njihov boravak u Vlaškoj nije bio uzaludan. O tome svedoči i izjava Ranđela Stojanovića, drugog učesnika u ovom događaju: "kad sam kod napomenutog sela Drenovca prispeo, onde vidio sam da je džebane troja kola natovarena imalo i da se kolovođama davala, no od kuda je takova onde donešena nepoznato mi je, samo dobro znam da je onaj Stanko, koji me je i pozvao u 'ajduke, s istom rukovao" Po svemu sudeći, organizatori niške bune - Stanko Atanacković-Bojadžija, Nikola Ilijić-Srndak i Stojan Ilić-Čavdar dopremili su ovu džebanu sa Sastanka Supovac i iz Tešine. Skup kod Drenovca, koji je održan krajem jula, završen je tako što se prema kazivanju Miloja Matejića - "naredba učini i pod komandu se buljukbašama kao predvoditeljima svojima razdelimo pod tim ugovorom da narod protivTuraka dignemo". To je, u stvari, i bio glavni cilj okupljanja: da se hajduci reorganizuju, da dobiju zadatak i počnu da deluju kao pobunjenici i da im se objasni da ako se duže održe mogu da računaju i na širu podršku. Nakon svega,"pređemo u tursku stranu", kojom prilikom Stanko Atanacković-Bojadžija i Iikola Ilijić-Srndak" prođu preko niševačke (nahije prim.S.A.) i u predel leskovački otidu…, a 93 nas druga, sa ostalim predvoditeljima našim preko niševačka sela pođemo".28

Da bi se probila do leskovačkog kraja, grupa pobunjenika koju su predvodili Stanko Atanacković-Bojadžija i Nikola Ilijić-Srndak, krenula je na istok, pored srpsko-turske granice gde je bila bezbednija u nameri da pređe Nišavu i prođe kroz Zaplanje. Njena pojava izazvala js pravu paniku u pirotskoj nahiji.

Pirotski vojvoda Ali obavestio je Osman-pašu u Sofiji da je buljubaša u Sićevu "upozoren od hajduka da se skloni ili će ga, u protivnom napasti" i da mu je on, tim povodom,"uputio u pomoć 15 konjanika".29) Osman-paši u Sofiji obratilo se molbom i stanovništvo u Pirotu, ističući da su "hajduci iz niške (nahije prim.S.A.) prešli i u kazu Pirot i pobunili raju"; da se oni neprestano umnožavaju i da se, "za odbranu Pirota, tamo nalazi bimbaša Rašidaga sa 1.000-2.000 vojnika". U ovoj molbi izražena je bojazan "da Srbi mogu neočekivano da napadnu"; ukazano je zatim da "stanovnišvo živi u strahu" i zatražena su "nova vojna pojačanja". Povodom ovoga, Osman-paša pisao je 31. jula verovatno rumelijskom valiji da je pirotski vojvoda zatražio od njega pomoć, ali da on, "izvan zaptija upućenih po naređenju niškog muhafiza za to više nema mogućnosti". Tražio je uputstva "šta da radi". 31) Strah i iščekivanje širili su se na istok, sve do Belogradčika, u današnjoj Bugarskoj. Upravitelj ovog mesta konstatovao je u jednom izveštaju, 3. avgusta, da je "osam hajduka prešlo iz belogradčiške (nahije prim.S.A.) u planinu sela Osiaka" i da je "protiv njih upućen dovoljan broj zaptija", On je alarmantno upozorio da je "šesto-sedamstotina Srba prešlo na ovu stranu da bune raju u niškoj i pirotskoj (nahiji prim.S.A.)",a da su "pridošli špijuni saopštili da su Srbi kod Aleksinca koncentrisali jedinice". Ovi podaci, uveliko predimenzionirani, odnosili su se, u stvari, na skup hajduka i pobunjenika kod Drenovca. Pošto se događaj odigrao na srpskoj teritoriji, špijuni su izvukli zaključak da se radilo o vojnom angažovanju Srbije protiv Turaka. Ontužujući tako Srbiju, upravitelj je naglasio da "belogradčiška raja još nije ispoljila buntovništvo" i da je "razaslao ljude da prate i mesnu raju i Srbe"." Druga grupa pobunjenika, u stvari glavnina njihovih snaga takođe je krenula na istok, duž srpsko-turske granice, ali nešto kasnije. Javljajući o njenom kretanju, Karantin u Aleksincu kostatovao je 3. avgusta, "da su 2.ov.m.75 'ajduka pod nredvođenjem Stanka, koji se pre nekog vremena kao duđerin u Aleksincu bavio, od Turaka u našu stranu, u srez banjski, preterani". 33) O daljem toku događaja Miloje Matejić objasnio je na saslušanju u Aleksincu: "Pođemo prvi put na Gramadu" i "udarimo se s Turcima, no ni jednoj ni drugoj strani vreda tu učinjeno nije, samo Mita Mijić iz Grbavče bijaše pušku prepunio te mu se ista u ruci rasprsla i tom prilikom sebe obrani, kojega sutradan od družestva odvojimo i u ovu (tj. Srpsku prim.S.A.) stranu preturimo".34) O ovom oružanom sukobu, Načelstvo okruga gurgusovačkog na osnovu izveštaja Načelstva sreza svrljiškog obavestilo je Popečiteljstvo unutrašnjih dela 6. avgusta, navodeći "da su 'ajduci do jedne stotine, u gomili sabrani, 4.o.m. iz turske strane sa turskim stražarima na Gramadi nahodećim se puškarali se". Nešto kasnije, Načelstvo sreza svrljiškog saznalo je od buljubaše na Gramadi "da se pri bijenju ovom 'ajduka sa Turcima jedan Turčin i jedan 'ajduk ranio, a da ni jedan na placu mrtav ostao nije i odatle su 'ajduci granicom našom a turskom stranom bez kakove potere turske za njima čineće, u predel pirotski otišli".35

U puškaranju na Gramadi, sudeći prema broju ranjenih na obe strane, snage su bile izjednačene. Međutim, Načelstvo sreza banjskog saznalo je nešto drugo: da je četa pobunjenika "na parlatoriji Gramada razbijena"!36 Ova informacija, sudeći prema kasnijem toku stvari, bila je tačna. Nasuprot izveštaju Načelstva srezasvrljiškog da su pobunjenici "u predel pirotski otišli", izveštaj Načelstva sreza banjskog sadržao je podatak "da su 7 do 8 'ajduka u prošlu nedelju, tj. 7. tek.m. na granici područnog mi sreza kod "Velike sgraže" koja je do pre 5 dana bez ljudi prazna stajala a prema selu Vrelu, u turskoj strani naodećem se ovamo rano prošli".37 U istom izveštaju prikazan je i naredni događaj: sutradan, "u selu Kravlju, namerili su se bili kako potera od turske vlasti po onim izaslana, tako i tumarajući po onim selima 'ajduci, i u ovom selu puškarali (su se prim.S.A.), no ni od jedne strane ranjeni' i ubijeni' bilo nije i tako su se 'ajduci odavde odma' razštrkali i pobegli".38 To je takođe išlo u prilog tvrdnji da su pobunjenici bili razbijeni, naje glavnina krenula na istok, prema Sićevu, a da su manje grupe krenule na zapad, prema Kravlju i Vrelu, gde su se uz oslonan na okrug aleksinački osećale sigurnije. Iz takvog ishoda, može se izvući samo jedan zaklju čak: da su pobunjenici iako mnogo brojniji bili loše organizovani i za borbu nespremni!

Razbijanje pobunjsničke družine, mada sukob na Gramadi nije ni bio žestok, dovelo js odmah do njenog osipanja: Načslstvo okruga gurgusovačkog javilo je Popečiteljstvu unutrašnjih dela prenoseći izveštaj Načelstva sreza svrljiškog da su hajduci Mita Mijić iz Grbavča, kod straže "Kolarnice"; Kosta Jovanović iz Niša i Jovan Đorđević iz Požarevca, kod straže "Dragojevac" i Jovan Stojanović iz Jagličja, nahija niška, Ilija Aleksić i Zdravko Stojanović iz Kruševca, kod straže "Popšica", preko granice "u našu stranu prešli" oružje svojs položivši, buljukbašama se s rečeni' straža predali i potom "sredstvom latova Sastanka gramadskog i pod pouzdanom stražom u alsksinački Karantin odpraćeni".3)) Odmah potom, izveštaj slične sadržine koji je predstavljao interpretaciju izveštaja Načelstva sreza banjskog dostavilo je Popečiteljstvu unutrašnjih dela i Načelstvo okruga aleksinačkog: da je u Aleksinac dovedeno pet hajduka Panta Jovanović iz Pazara, Tasa Ristić i Stojan Jovanović iz Leskovca, Ignjat Stamenković iz Vrtopa i Mina Petrović iz Peći "s tim izvestiem da i' je počem je 5.o.m. četa njina sastojeća se iz 114 ljudi od 20 sejmena na parlatoriji Gramada razbijena, u sebi vručenom srezu kod karaule Bautovca ufatio". Time je broj pobunjenika, koji su već posle prvog sukoba sa Turcima napustili družinu i odlučili se na prelazak u Srbiju i predaju, povećan na 11 ili na 10 odsto od ukupnog broja.

Osipanje pobunjeničke družine bilo je posledica njihove nespremnosti da ulaze u borbene okršaje i veće rizike. Pre svega, dobar broj pobunjenika poticao je iz Srbije i nije imao nikakvih razloga da se izlaže velikim iskušenjima. Situacija nije bila mnogo povoljnija ni kad se radilo o pobunjenicima iz redova zaostalih begunaca iz turskih predela. Razlog za to je bio prost: većina od njih bila se nekako sredila za boravak u Srbiji, te joj je osnovni cilj bio da izbegne povratak u Tursku. Sada, kad su na povratak bili prinuđeni, ti zaostali begunci odmetnuli su se u šume, živeći u uverenju da im je i dalje sigurnije da se vrate u Srbiju makar se i predali vlastimanego da se bore sa Turcima. Ovome treba dodati da se izvestan broj ljudi odmetnuo u hajduke ili priključio pobunjenicima po nagovoru, slučajno ili prisilno, nedovoljno obavešten o tome kakvom se riziku izlaže. Uz sve ovo, bilo je i pojedinaca, željnih avantura, zatim onih koji su se odmetnuli da bi izbegli odgovornost za učinjene prestupe, a i takvih kojima se pružila prilika da pljačkaju. Kao posledica toga, usledilo je ono što se i dogodilo: neki od tih pobunjenikakad su videli da nema mesta samovolji; da su stavljeni pod jedinstvenu komandu; da moraju da izvršavaju naređenja i da se bore počeli su da preispituju i traže rešenja u bekstvu u Srbiju. Kosta JovanovićČavka, begunac iz perioda niške bune, izjavio je kasnije na saslušanju u Aleksincu da već godinu dana drži mehanu u Trnjanu, na srpskoj

strani. a da je krajem jula u vreme kada su hajduci i pobunjenici boravili kod Drenovca pošao na parlatoriju Supovac primiti nešto zeleni iz Niša, za koji je poručio da mu se pošalje, i tako u putu kodTešice, idući k Supovcu, od nekih (bude prim. S.A.) ufaćen i primoran u 'ajduke u Tursku preći". On je hajdukovao, kako je dalje izjavio, 10 do 12 dana, "jednako tražeći priliku da pobegne, koje kad su ostali 'ajduci primetili, pod stražom su ga držali", ali 5. avgusta "kad je ta četa razbijepa Sastanku Gramadi preda se ". Isto tako, Jovan Đorđević izjavioje da je iz Požarevca došao u Aleksinac "da veresiju svoju vadi" i da se tom prilikom u čaršiji našao sa nekim Popom iz Leskovca, koji ga je nagovorio da u tursku stranu "prebegne, gdi je 1012 dana s 'ajduci(ma) se skitao" i sa Kostom Jovanovićem-Čavkom "na rečenom Sastanku u našu stranu prešao".40) Takve ili slične izjave davali su i drugi hajduci i pobunjenici. Ma koliko da su one bile sračunate na umanjivanje sopstvene odgovornosti, nesporno je da u njima ima i mnogo istine. Od pet pobunjenika, koji su se predali srpskim vlastima Pante Jovanovića, Tase Ristića, Stojana Jovanovića, Ignjata Stamenkovića i Mine Petrovića oduzego je u Aleksincu, pored ostalog, net dugih pušaka, pet pištolja, 160 fišeka baruta i 30 kremena. To je takođe dovoljno za zaključak da razbijanje pobunjenika kod Gramade nije bilo posledica njihove nenaoružanosti, već nebudnosti, nespremnosti i neorganizovanosti.

Razbijanje i osipanje pobunjeničke družine, mada vrlo neprijatni započetak pohoda kroz turske predele, nisu pokodebali njene rukovodioce. Naprotiv, nastavili su započetu aktivnost. Na mesto onih, koji su napuštali družinu, dolazili su povi borci. Tako je Milosav Urošević iz Bošnjana, u srezu temničkom, koji je u Načelstvu okruga jagodinskog prvo "bezplatežno prakticirao, a posle kod hirurga okružja požarevačkog g. poručnika Dimitrija Kaparisa u službi pisarskoj bio, uzbunivši neka lica po Jagodini da s njim u Tursku u 'ajduke idu, 401 t.m. počem je za to na ispit uzet neznano kuda ispod straže utekao". 41) Nešto kasnije, Načelstvo okruga jagodinskog obavestilo je pogranična okružna načelstva da je "pobegao neki Stanko Stojanović, kačar, rodom iz Rainpolja, u Turskoj, a s njim i Đoka P. iz Zaplanja, također u Turskoj, koji su u istoj varoši (tj. Jagodini prim. S.A.) i dužni ostali" i da se, "po svoj prilici, u Turskoj, 'ajdukovanja radi "42 nalaze, itd. U takvoj situaciji, prateći dalja zbivanja u turskim predelima, Načelstvo okruga alsksinačkog javilo je Popečiteljstvu inostranih dela, 6. avgusta, "da vesti iz Turske jednako o nemirima glase i da će skorim vremenom opet biti buna u nahijama niševačkoj i leskovačkoj, pridodavajući da se čislo 'ajduka u Turskoj sve jednako umložava"" Do takvog zaključka, prenoseći izveštaj Načelstva sreza svrljiškog, došlo je i Načelstvo okruga gurgusovačkog: javljajući Popečiteljstvu unutrašnjih dela, 10. avgusta, da " 'ajduka ovde pokraj granice naše ima odprilike do jedne stotine u gomili": da je "pred njima prvi 'arambaša neki Stojan N. iz Zaplanja, niševačke (nahije prim.S.A.), potom Zdravko N. Nikola Cicija i Pvetko N. također iz tog predela", a da ostalu družinu čini mešavina ljudi, tj. "kako iz one (tj. Turske prim. S.A.) strans", tako "i naši' Srba", koji "idu preko sela niševački' svi u gomili, zajedno, i tako se i 'rane".41 Grupni pohod usledio je, verovatno, zbog toga što se računalo da će pojava veće vojne jedinice čiji je prvi haramabaša bio Stojan Čavdar izazvati snažniji efekat u narodu. Inače, na osnovu izjava Miloja Matejića da se "pod komandu buljukbašama kao predvoditeljima svojima razdelimo" i Mihaila Brankovića da je granicu prešao po nagovoru nekog Milutina iz Aleksinca koji mu je i vođa bio nesporno je da je pobunjenička družina bila sastavljena od manjih vojpih jedinica.

Naredni izveštaj odogađajima u turskim predelima podnet je Popečiteljstvu unutrašnjih dela 11. avgusta. Načelstvo okruga aleksinačkog javilo je da je, imajući u vidu naloge "više puta dostavljene mu", došlo do podataka "da je jedna četa 'ajduka 180 ljudi jaka, stojeća pod predvoditeljstvom nekog Zdravka 'arambaše iz Niša i Stojana Čavdara iz Leskovca, na selo Koprivnicu, u nahiji zaplanjskoj, pašaluku niškom, udarila u tri hristijanina koji se s njima protivu Turaka dići nisu 'teli na komade izsekli, raznevši glas da ćedu svakog onog koji u sojuz njin stupiti ne 'tedne tako kazniti"45 To znači da su pobunjenici, dižući narod na oružje, koristili i prinudna sredstva. Korišćenje prinude dalje je moglo da znači da organizatori bune zbog osipanja družine i slabog priliva novih pobunjenika iz turskih iredela nisu bili zadovoljni ukupnim učinkom. Oni su, naime, očekivali kako su i sami izjavljivali da čitava sela, čim organizovano krenu kroz turske predele, ustanu protiv Turaka.

Narod koji još nije preboleo posledice nasilja od pre godinu dana, držao ss, međutim, dosta rezervisano: nije smeo da prihvati poziv na bunu i nepromišljeno krene u novu neizvesnost. Organizatori niške bune na to, izgleda, nisu računali. Načelstvo okruga aleksinačkog javilo je u svom izveštaju da ovi "predvoditelji 'ajdučki neprestano narod na oružje dižu" i da glasove raznose "da su oni od Rusije na to delo upućeni, sireč da se, ipak, protivu Turaka dignu, pak kada to učine da ćsdu pomoć od Rusije i Srbije dobiti". I ne samo to: "za podkreplenie tog glasa, razdali su preko stotinu šoca s bajoneti(ma), koje su od Rusije po skazivanju njinom dobili".46 Sve to podsećalo je na period od pre godinu dana: zamisao organizatora niške bune ostala je ista, s tom razlikom što je pomoć ranije najavljivana od Srbije, a sada od Srbije i Rusije.

Treba reći da pomoć ni ovoga puta nije potpuno izostala. Od onoga, što je dobijeno iz Vlaške, nije bilo za potcenjivanje ni ono, što je dobijeno iz Srbije. Pre svega, nski visoki činovnici u Beogradu i starešine okruga aleksinačkog i sreza aleksinačko-ražanjskog bili su naklonjeni pobunjenicima i nasuprot zvaničnoj politici Srbije sarađivali su sa njihovim vođama. Tome se može dodati da je preko Sastanka Gramada, hajducima doturan barut. To je, u stvari, bio kanal koji je Nikola Petković-Cicija uspostavio još prethodne godine. Barut je doturan preko RadojkaTričkovića-Sajtara, mehandžije na Gramadi".47 Od značaja je, isto tako, da je Komisija za ispitivanje političkih prestupnika u Beogradu kasnije došla do saznanja da je Stojan sin nekog Topal Pavla iz Kragujevpa, "nekome Koci" iz turskih predela "sad za vreme bivši'…'ajduka120 komada bajoneta dao, te i' je ovajtamo odneo".48) Radilo se o Nikoli Cvetkoviću Koci, koji je posle upućivanja organizatora niške bune u turske predele ostao u Beogradu radi obezbeđivanja pomoći. Prema tome, ako ne legalno, pomoć je pobunjenicima stizala ilegalno.

U međuvremenu, niški muhafiz Osmam-aga uputio je pismo rumelijskom valiji, 3. avgusta, u kojem mu je javio da su "porodice nemuslimana Nikole Srndaka i kodžabaše sela Krčimir, Stojana, u svojim selima" i da se "pretpostavlja da će i ova dvojica da se tamo priberu".49) Povodom ovoga, naređeno je da njih dvojica "budu obavezani ozbiljnim garancijama posredstvom vladike i čorbadžija i da ih smeste u rodnim mestima". Osman-aga je, dakle, znao da Nikola Ilijić-Srndak i Stojan Ilić-Čavdar borave tu, u turskim predelima, ali nije znao šta rade. On je, međutim, imao informaciju da neke pridošlice iz Srbije rade na podizanju bune, pa je u pismu rumelijskom valiji od 7. avgusta istakao da se "kako je(on, tj. Valija prim.S.A.) bio obavešten i ranije u Srbiji pripremalo 500 lljudi da pređu ovamo (tj. u turske predele, prim. S.A.) i bune raju" i da je povodom toga, "po mestima gde je bilo potrebno, razaslao zaptije". Na taj način organizovano je pretraživanje terena. No, nesigurni u srpska obećanja da će biti učinjeno sve za hvatanje hajduka i pobunjenika, paša i turski vojni organi u Nišu i okolini preduzeli su sveobuhvatne mere da snagom oružja zavedu red: ne samo da su organizovali potere, već su tražili i dobili vojno pojačanje i podigli stepen borbene gotovostiregularne vojske. Poredostalog, u Nišuje nastavljena koncentracija turskih vojnih snaga. Rumelijski valija, u pismu velikom veziru od 7. avgusta, naveo je da je Srbija, "kako ga je ranije obavestio, prikrivala nameru da na ovu stranu prebaci zločince za bunjenje raje" i da Osman-paša, kajmakam sofijski, "traži da mu se uputi za Niš i nišku (nahijuprim.S.A.) 500600 ljudi".50) Po ovom zahtevu brzo je postupljeno. Već su 11. avgusta, Načelstvo okruga aleksinačkog javilo je Popečiteljstvu unutrašnjih dela "da se od sviju strana u Niš regularna i neregularna vojska skuplja" i da je "samo jedan paša, komu imena doznati nije moglo, s 250 brznika s talambasi(ma) i barjakom došao, a sutra se, ili najdalje prekosutra, nadaju da će 3.000 nizama iz Vidina, kojima su konakdžije već došle, u Niš prispeti i da se mnogarana i džebana također dovlači".51 Sve ovo pratilo je i širenje glasova da će ta vojska "na Srbiju udariti i s njom jedan put za svagda kraj učiniti da ona sireč carsku zemlju ne uznemiruje, kao što je prošle godine činila, a i ove narod protivu Turaka uzbunjuje". Ovi glasovi potvrđivali su uverenje na turskoj strani da iza pobunjenika, i ovoga puta, stoji Srbija. Uporedo s ovim, usledilo je pojačavanje i graničnog obezbeđenja sa turske strane. Cilj toga bio je onemogućavrnje pobunjenicimada se povuku u Srbiju, kako bi se Turci s njima sami obračunali. Ukazujući na povećanje broja turskih stražara, Načelstvo okruga gurgusovačkog obavestilo je Popečiteljstvo unutrašnjih dela, 10. avgusta, "da je 50 nizama na stražu tursku na Gramadi došlo da onde stražu čuvaju", dok je Načelstvo okruga aleksinačkog, u izveštaju od 11. avgusta, javilo "da su Turci na tri mesta, i to na karauli kod Sastanka supovačkog na Dobriču; na karauli spram Sastanka Gramada i na straži spram kapije granične naše (tj. kod Katunaprim.S.A.), na svako mesto po 80 nizama i 20 Arnauta sejmena postavili da 'ajduke 'vataju".5 Turci su, dakle, kao i godinu dana ranije, za borbu protiv pobunjenika angažovali i Arnaute. Sve to pratilo je zastrašivanje stanovništva, s jedne, i povećanje borbene gotovosti regularne vojske, s druge strane. Prema izveštaju Načelstva okruga aleksinačkog od 11. avgusta, iz turskih predela doprle su informacije "da sad takova svirepstvija i zulum Truci nad hristijanima u Nišu produžavaju da oni nikakov veći zapamtili nisu" i "da su jutros jednog čoveka, kom Načalničestvo jošt nije moglo imena doznati, na četiri parčeta razsekli". Uporedo s tim, "zapovest je paša izdao da su se topovi i džebana iz grada (tj. iz Tvrđaveprim. S.A.) na polje, kod regularnog voinstva, izvukli i da svi Turci 'erlije što bolje mogu prepravni i naoružani, kako pešaci i tako i konjanici, budu".54

U uslovima tako intenzivnih vojnih aktivnosti, kada je srpskoturska granica bila dodatno utvrđena, kad su zaptije, nizami i sejmeni obilazili sela i pratili ponašanje stanovništva i kad su ka Nišu bila upućena nova vojna

pojačanja, Načelstvo okruga aleksinačkogu skladu sa ranije dobijenim uputstvom sprovelo je u Niš prva četiri hajduka iz turskih predela. To su bili Panta Jovanović iz Pazara, Tasa Ristić i Stojan Jovanović iz Leskovca i Ignjat Stamenković iz Vrtopa.5 Zbog velikog nepoverenja u Srbiju, Turci, međutim, to nisu shvatili kao izraz spremnosti za saradnju. Obaveštavajući o tome Popečiteljstvo unutrašnjih dela, Načelstvo okruga aleksinačkog javilo je "da su neki od velikaša pašini' govorili da s ona četiri 'ajduka, što je Načalničestvo u Niš pratilo, samo, veli, Srbi dubaru čine", tj. da je to "sve njihovo maslo", da su "te 'ajduke u carsku zemlju ispratili, pa sad gledaju da sa sebe (ljagu-prim.S.A.) skinu, no sve i' ovo oprati neće".56

Pod takvim okolnostima, pobunjenici ne samo da nisu mogli da razviju punu aktivnost, već im je bio ugrožen i opstanak. Načelstvo okruga aleksinačkog javilo je Popečiteljstvu unutrašnjih dela, 13. avgusta, da su se pobunjenici "od granice okruga ovog udaljili i u Suvoj se planini obkoljeni turskim nizamima i sejmenima nalaze", a "šta će s njima ovde biti jošt se ne zna".57) Načelstvo je objasnilo da se o pobunjeničkim vođama čuje "da su svi u nemačkim aljinama obučeni", čime narodu "dokazuju da su im te 'aljine od Rusije date" 58) Sve to, kretanje u gomili, puške, bajoneti, uniforme, trebalo je da uliva sigurnost i da širi uverenje da pobunjenici nisu usamljeni. Činjenica, međutim, da su oni brzo opkoljsni, mogla je da uliva samo strepnje. Ovo utoliko pre što je dva dana kasnije, 15. avgusta, pukovnik Cvetko Rajović, popečitelj unutrašnjih dela, javio iz Kruševcagde je bio doputovao da mu je načelnik okruga aleksinačkog poslao pisanu poruku "da su odprilike oko 300 'ajduka u Suvoj planini, između Niša i Pirota, obkoljeni odjake turske sile, sostojsće se iz više od 3.000 ljudi" i da ih Turci "pritešnjene drže".5 Svoju odanost zvaničnoj politici Srbije, okružni načelnik iskazao je u ovoj poruci na taj način što je naveo da se greba nadati da su pobunjenici "do sada već ili pobijeni ili predati, od čega se povraćenju davno željenog mira i spokojstva na tamošnji kraj nadati mnogo možemo". Zvanično, Petar Radojković priželjkivao je poraz pobunjenika, koje je i dalje nazivao hajducima, a nezvanično sarađivao je sa njihovim vođama.

O tome štase tih danadešavalo na Suvoj planini, u okruženju, nema podataka. Sigurno je, međutim, da pobunjenicima protiv desetostruko jačeg neprijatelja nije bilo lako. Ipak, nisu ostvarene ni slutnje načelnika okruga aleksinačkog: 17.avgusta on je obavestio Popečiteljstvo unutrašnjih dela da su, "po čuvenju, 'ajduci iz Suve planine gdi su obkoljeni bili - 13.o.m. noću pobegli i nji' oko 60 u selo Vele Polje dođu, gdi nekog Đurđijana, najglavnijeg kmeta tog sela, izseku"61. Pobunjenici su, dakle, probili obruč i izbegli najgore. Povlačeći s prema Srbiji, oni su se nemilosrdno obračunavali i sa onima koji su im prethodne godine bili pouzdani saradnici, a sada su se poučeni lošim iskustvom' najmanju ruku držali rezervisano. Jedan od njih bio je i kmet Đurđijan, koji js igrao vrlo važnu ulogu u podizanju niške bune 1841. godine. Računajući na njegovu podršku, pobunjenici su ga na početku svog pohoda kroz turske predele "pre nekoliko dana sobom odveli", ali, kad su "na Gramadi razbijeni, on onda između nji' uteče i kod kuće se svoje nalazio".62 To nije bio jedini slučaj ovakvog ponašanja ranijih saradnika. Pobunjenike je, nasličan način, napustio i Petar Golemi iz Jasenovika, itd.

Grupa pobunjenika, koja je boravila u Vele Polju. predstavljala je, u stvari, glavnipu snaga koje su se probile iz okruženja na Suvoj planini. Pod vođstvom Stojana Ilića-Čavdara i Nikole Petkovića-Cicije, ova grupa novlačila se prema. Srpsko-turskoj granici. Probivši se do Krupca, kraj same granice, ona se tu razmestila, iščekujući dalje događaje. Ostali pobunjenici povlačili su se udve manje grupe. Jednu od njih, koja se nalazila u okolini Banje i koju js predvodio Milutin Deliosmanović, probijala se prema Gramadi. a druga, koju su činili Ranđel Stojanović i njegovi drugovi krenula je kroz turske predele da traži Nikolu Ilijića-Srndaka i Stanka Atanackovića-Bojaciju, koji su je i doveli iz Srbije. No, kako ovu dvojicu "ne nađemo", izjavio je kasnije Ranđel Stojanović, " to se k Gramadi povratimo". Tako su svi putevi vodili prsma Srbiji.

Probijajući se prema Gramadi, gruna koja je bila u okolini Banje, prešla je Nišavu. "Na drumu kod Malče", izjavio je na saslušanju u Aleksincu Miloje Matejić, "uveče, turska busija nas obteče, onde pobijemo se s njima (tj. Turcima prim. S.A.), tu se mi razbijemo i Turci jedpog od družestva našeg, meni nepoznatog, rane", a "izpadši družestvu našem jedan jatagan i od ovog ranjenog pušku dobiju". Drugi učesnik u ovom događaju, Mihailo Branković, izneo je neke druge pojedinosti: "Sretnemo se kod Malče s Turcima, koji' je 9 u gomili i jedan Bugarin k njima bio, tu napadnu Turci bojem na nas; mi, braneći se, 5 Turaka na mesto ubijemo, a no tome nam onde i naš predvoditel, Milutin padne. Kad mi to vidimo, da nam predvoditelj u boju nadne, prestanemo više biti se, kao i Turci što učine. Odande nas 4 povratimo se, Stojapa Čavdara u Krupcu sa više družestva nađemo, tu se k toj četi, u kojoj je i Nikola Cicija bio, pričislimo". Ostali članovi iz ove grupe uputili su se u susedno selo Jasepovik, kraj same granice, da bi potražili svoga saborca Petra Golemog - koji se bio od njih odvojio u nameri da ih napusti. "U Jasenoviku se pobijemo", izjavio je dalje Miloje Matejić, "no ni jednoj strani ništa se ne učini". Posle sukoba sa Turcima, pobunjenici su se suočili sa članovima Petrove porodice. Tu,"u prisustvu mome, Petrova brata N. rane i uteče, kao što je i Petar pre učinio", a "onde dvoje pištolje srebrne, 1.600 groša gotovi' novaca i jedni prosti pištolji nađu se". Pošto više nisu mogli da računaju na ranijeg saradnika Petra Golemog, pobunjenici su seidući kraj granice uputili na zapad, ka teritoriji okruga aleksinačkog.

Za ovo vreme, Nikola Ilić-Srndak i Stanko Atanacković-Bojacija delujući u okolini Leskovca takođe su pretrpeli vojnički poraz. U početku, prema kazivanju Miloja Matejića, oni su imali uspeha: "pobune tri sela i dignu narod protiv Turaka".64) Pri tom su neki od njih, puput pobunjenika u okolini Niša, koristili i prinudna sredstva. Ilija Marković iz Slatine, žalio se kasnije Komisiji za ispitivanje političkih prestupnika"da mu je neki Sava Ajduk, kad je tamo io Turskoj 'ajdukovao, dva sina u'vatio i ucenjivao, za koje da je najposle od njega 5.000 groša, jednu pušku i dva silava uzeo"65. Turci, međutim, kad su saznali, da se narod diže na oružje - "čim to opaze veće čislo protivu nji' pođe, te i', tj. ovu 'ajdučku četu rastera i ovi se potom rasprsnu" 66). Ovakav ishod potvrđuje i izjava Save Antonijevića, Ajduka, data kasnije pred Komisijom za ispitivanje političkih prestupnikau kojoj je naveo da je "od družestva s njime onda bivšeg" samo Stamenko iz Oblačine "zaostao, za koga on znade; drugi, pak, da su koje izginuli, koje razbegli se".67

Govoreći o boravku u turskim predelima i nastojeći da umanji svoju odgovornost za ponovni pokušaj podizanja bune, Stanko Atanacković Bojadžija izjavio

je na saslušanju u Beogradu: "Tamo (tj. u Tursku prim. S. A.) prešavši, budemo do tri dana. a potom udari turska potera za nama i mi ovamo (tj. u Srbiju irim. S. A.) pobe) nemo iza Aleksinca na granici kod Krupca" 68) Još preciznije o ovome izjasnio se Miloje Matejić, koji se u pograničnom pojasu zajedno sajoš nekoliko drugova priključio ovoj grupi pobunjenika:" I tako, objasnio je on, "kod Bautovca sa Srndakom i Stankom pređemo"69 Bila je to jedna od prvih grupa pobunjenika koja je iz turskih predela prebegla u Srbiju. Ona je granicu prešla 18. ili19. avgusta, što znači da je Stanko Atanacković-Bojadžija boravi u Turskoj oko 20 dana. Na srpskoj strani, "doće k nama buljukbaša Matija i rekne nam da odande nikud ne idemo, a on da mora ići javiti za nas g. Peri i tako on to javi". Tako je potpukovnik Petar Radojković, načelnik okruga aleksinačkog, ponovo počeo da ima posla sa beguncima iz turskih predela.70) Tako je potpukovnik Petar Radojković, načelnik okruga aleksinačkog, ponovo počeo da ima posla sa beguncima iz turskih predela.

Da ponovni pokušaj podizanja bune u turskim predelima nije uspeo, potvrdile su nove grupe begunaca u Srbiju: 19. avgusta Karantin u Aleksincu obavestio je Popečiteljstvo unutrašnjih dela da je "ajduke i podanike turske" Miljka Mladenovića iz Leskovca, Trajana Filipovića iz Ssčanice i Marka Krstića iz Stubla kad ih je "kao svojevoljno predavše se primio" podvrgnuo "postojećem periodu" 71) Istoga dana nostalo je jasno da su se neki pripadnici pobunjeničke družine predali i turskim organima: 20. avgusta Karantin je javio Popečiteljstvu unutrašnjih dela da su Stojan Đorđev i Đuko Cvetkov iz Vlasotinca," ajduci i podanici turski živeći s familijama od pre nekog vremena u Kruševcu dopraćeni juče iz Niša ovde, s tim što su se obojica ajanu niškom svoevoljno predali". O njima je u izveštaju rečeno i "da im je na to od istog (ajana prim. S. A.) za sva dojakošnja njina pogrešenja oproštaj sledovao, samo da odma u Kruševac odu, svoje familije uzmu i svaki na svoje mesto novrati se" 72) Sve je to bio pouzdani znak da su pobunjenici razbijeni i da treba očekivati njihov još veći priliv.

Za pobunjenike, potisnute iz turskih predela, nije bilo nikakve prepreke prilikom prelaska u Srbiju! Taj prelazak, kao i prethodne godine, predstavljao je za njih spas od sigurne smrti i zato nije moglo da ga spreči nikakvo pojačanje srpsko-turske granice sa bilo koje strane. To je posebno važilo za deo granice na području okruga aleksinačkog, jer su pobunjenici unapred znali da će biti lepo prihvaćeni. Govoreći otome kako je bila prihvaćenija njegova grupa, Stanko Atanacković-Bojadžija izjavio je: "Onda g. Pera podigne neke ljude, kao bajagi u poteru za nama, i dođu do nas, na onda pošalje k nama Nikolu Grka s porukom da nas šestorica izmaknemo do u manastir Sv. Stevana i tako do nji u'vate, neki izbegnu, a nas šest u rečni manastir odemo, a pre nas bio je tamo Nikola Grk, te kazao za nas kaluđeru" 73) Na ovaj način organizovanjem potere, potpukovnik Petar Radojković, načelnik okruga aleksinačkog, postigao je dve stvari: u očima svojih pretpostavljenih ostavio je utisak čoveka koji se ponašao u skladu sa zvaničnom politikom Srbije, a sklanjanjem grupe pobunjenika od potere igrao je ulogu zaštitnika. U vezi sa poterom, Karantin u Aleksincu uputio je izveštaj Popečiteljstvu unutrašnjih dela, 21. avgusta, da je "pod jučerašnjim danom, izašavša odavde zbog 'ajduka prešavši u našu stranu potera sklonila na svojevoljno predanie i s sobom ovde u Karantin doterala čislom 12 'ajduka. To su bili: Milosav Urošević, iz Bošnjana, u srezu temničkom, Đorđe Zdravković iz Jagodine, Cvetko Ivanović, Stefan Ilić i Miloš Stamenković iz Prisjana, u nahiji niškoj, zatim Stefan Đorđević i Tasa Miljković iz Leskovca, Stanko Stojanović iz Rajinog Polja, Nikola Marinković, Ilija Stefanović i Blagoje Ilić iz Vlasotinca i Stanko Milošević iz Ora, u nahiji leskovačkoj. Na taj način, samo za dva dana u karantinu se radi sprovođenja sanitarnog nadzora našlo 17 pobunjenika. Osim toga, zahvaljujući naklonosti okružnog načelnika, šest pobunjenika: Stanko Atanacković-Bojacija, Stojan Vučković i Cvetko Stojanović iz Vlasotinca, Nikola Ilić Srndak iz Gornjeg Dušnika, Krsta Marinković iz Leskovca i Gliša Vulić iz Drenovca, u okrugu šabačkom sklonjeno je kod manastira Sv. Stevan.

Sa ovom grupom pobunjenika boravili su nekoliko dana i Miloje Matejić, Mihailo Branković, Milija Đusić i Ranđel Stojanović, koji su pripadali družini Stojana Ilića-Čavdara i Nikole Petkovića Cicije, a poticali su iz okruga gurgusovačkog. O tome šta se dalje zbilo, Miloje Matejić je izjavio: "Otidemo kod manastira Sv. Stevan u planinu, gdi nam okružni načelnik Pera Radojković i kapetan Mladen dođu" i "tu su oni sa Srndakom i Stankom razgovarali".75 Nakon razgovora, da bi zavarali turske granične organe, Petar Radojković i Mladen Vukmanović "ovima su kazali: 'ajedte vi prećite u Tursku, a mi odovud plotun da izbacimo daTurci čuju kao da vi niste u našoj strani i da smo mi na vas pucali. Tako i učinimo, pređemo u Tursku, po nekoliko pušaka pucalo I od nji, i to ne za nama, već u vetar". Nakon ove pucnjave, Stanko Atanacković-Bojadžija i Nikola Ilić-Srndak " u manastir Sv. Stevan s svojim družetvom povrate se i onde s znanjem načalnikovim u pešteri ostanu, a ja s još tri druga pođem da tražim Nikolu Ciciju i Stojana Čavdara. Mi ove tražeći za 6 dana preko sela niševački išli smo i po tome doznamo da su svi naši predvoditelji kako Srndak Nikola, Stanko, Zdravko, Stojan Čavdar, Nikola Cicija i ostali prešavši u ovu stranu predali i mi po tome pređemo ovamo kod straže "Crvene bare" u srezu svrljiškom i predamo se".76

Kod straže "Crvene bare" srpsko tursku granicu prešle su, u stvari, dve grupe sa ukupno 28 pobunjenika. Najpre, to su učinili Nikola Petković Cicija i Stojan Ilić Čavdar sa još 18 drugova, koji su, prema izveštaju Alekse Milovanovića, đumrugdžije na Sastanku Gramada od 23. avgusta, "ovo leto u ajduke otišli",zatim "u našu stranu prešli i to u mestu sela grbovačke pojate". Oni su, napojati, boravili dve noći i jedan dan, nakon čega ih je primetio buljukbaša Marko sa straže "Crvene bare" i "odma" da javiti ovdašnjem buljukbaši" a ubrzo potom "obtekne (ih prim. S. A.) množestvo naroda dok bude nrispeo načalnik sreza svrličkog gospodin Milivoje Jovanović". Kad je došao, Milivoje Jovanovi "najpre im da zapovediti da svoj pusat izprazne i polože 18 dugi, pušaka, 25 pištolja, 7 noža, 18 rizmi i 7 testeta baruta, 1,5 oku kremenja i 2 oke sačme, pa se onda svi 20 ajduka na istom mestu predadu". Odmah za ovom grupom granicu je prešlo još osam pobunjenika, među kojima i oni koji su tragali za Stojanom Ilićem-Čavdarom i Nikolom Petkovićem-Cicijom. Svi oni sprovođeni su u Karantin u Aleksincu, a on k 24. avgusta, obavestio Popečiteljstvo unutrašnjih dela da su oni "preko pograničnog plota našeg noću, između 20. i 21. ov. m. prešli i, kad i je potera počela goniti, sami (su prim. S. A.) 22. istog (meseca prim. S. A.) ujutru došli i svojeviljno predali se". Ovu grupu, osim Nikole Petkovića Cicije koji je u izveštaju prikazan kao "poznati 'ajduk" i Stojana Ilića Čavdara, činili su: Petar Cvetković i Ranćel Veljković iz Kamenice,

Stojan Aleksić i Kita Zlatković iz Leskovca, Stanko Cvetković i Mata Vesović iz Vlasotinca, Zdravko Stojanović i Cvetko Stojković iz Tešice, Stojko i Stanko Cvetković iz Boljara, Ranđel Nikolić iz Vrtopa, Jovan Nikolić iz Peći, Jovan Đorđević iz Kumanova, Trifun Đorđević iz Jedrena, Stojko Stanković iz Komarice, Nikola Stojiljković iz Krive Palanke, Stefan Kostić iz Novog Pazara, Miloš Tešić iz Dobriča, Anđelko Ilić iz Rakovice vranjske, Trifun Maksimović iz Broda na Ibru, Ranđel Stojković iz Gurgusovca, Miloje Matejić iz Plužine, Milija Đusić iz Merdželata, Mihailo Branković iz Popšice i Vuja Marković iz Sićeva.

Osim ove dve grupe, šest pobunjenika prešlo je srpsko tursku granicu i kod Tešice. Ovu grupu sačinjavali su Ilija Stanković iz Loćike, Janko Budimović iz Aleksinca, Radsnko Mladenović iz Tešice, Janićije Maksimović iz Pridvorice, StankoĐokin iz Novog Sela i Đorđe Atanacković iz Ćurkovice. Karantin u Aleksincu javio je Popečiteljstvu unutrašnjih dela da su se oni "ajdukovavši po Turskoj" 23. i 25. avgusta predali "na tešičkoj straži kmetu tešičkom".

Ukupno, prema onome što je bilo poznago srpskim graničnim organima u periodu od 18. do 25. avgusta u Srbiju js prebeglo 57 pobunjenika. Njihove grupe, bez obzira na mesto prelaska granice, bile su sastavljene kako od ljudi iz turskih predela, tako i od ljudi iz Srbije. Prilikom povlačenja, pobunjenini su se u neredu tako grupisali da su delom poticali iz družine Stojana Ilića-Čavdara i Nikole Petkovića-Cicije, a delom iz družine Stanka Atanackovića-Bojacije i Nikole Ilića-Srndaka. Svi oni bili su se pomirili s tim da je otišla u nepovrat još jedna prilika za oslobođenje ovih predela od Turaka.

Tako je propao pokušaj za obnavljanje niške bune. Umsesto vojničkih pobeda, ostale su samo posledice. Pre svega, pobunjenici iz redova zaostalih begunaca u Srbiji, očekivali su oslobođenje i povratak svojim domovima, a našli su se u srpskim zatvorima. Dalje, hrišćansko stanovništvo u turskim predelima ostalo je izloženo nasilju i turskoj samovolji, bez realnih izgleda za skoro oslobođenje. Nasuprottome, lokalni turski upravitelji uvidevši da zaostali begunci u Srbiji ne predstvljaju za njih veliku opasnost poslali su još osnaženiji i osiljeniji. Uporedo s tom, odnosi između Srbije i Turske zaoštrena zbog niške bune 1841. godine postali su još zaoštreniji. A kako je, u borbi za vlast, upravo tih dana došlo do bune ustavobranitelja u Srbiji, Porti se pružila izvanredna prilika da na najbolji način pored ostalog i zbog događaja u niškom i leskovačkom kraju ispolji svoje nezadovoljstvo vladavinom kneza Mihaila; podržala je pobunjenike i on je morao da napusti vlast.

1) Dr Vladimir Stojančević: „Sudbina vođa niško-leskovačkog ustanka u Srbiji 1841/42. godine“, „Leskovački zbornik“, Leskovac, 1971, knj. XI. Str. 70.

2) Isto

3) Bistra Cvetkova: "Turski dokumenti vstaničeskoto dviženie v Pomoranieto irez 1841

5) Dr Vladimir Stojančević: "Sudbina vođa niško-leskovačkog ustanka u Srbiji 1841/42. godine", "Leskovački zbornik", Leskovac,1971,kn,.H1,str.70.

8) Dr Vladimir Stojančević: "Sudbina vođa niško-leskovačkog ustanka u Srbiji 1841/42.godine", "Leskovački zbornik", Leskovac.1971.kn,.H1,str.7().

10) Dr Vladimir Stojančević: "Sudbina voća niško-leskovačkog ustanka u Srbiji 1841/42.godine", "Leskovački zbornik"Leskovac,1971,kn..H1,str.70.

11) Isto.

12) Bistra Cvetkova: "Turski dokumenti za vstapičepskoto dviženie v Pomoravisto prez 1841 g.", "Izvestia na drčavni arhivi ",Sofia,1967, tom HIV, str.228.

13) Isto.

14) ASMID-V-I-2, za 1842.

15) AS MUD-R IV-29. za 1842

16) ASMID-V-I-2, za 1842.

17) ASMID-V-I-2, za 1842.

18) AS MUD-R IV-140. za 1842

19) Isto

20) ASMID-V-I-2, za 1842.

21)ASMID-I, prot. 1825. za 1842

22) Isto

23) Dr Vladimir Stojančević: "Sudbina voća niško-leskovačkog ustanka u Srbiji 1841/42.godine", "Leskovački zbornik"Leskovac,1971,kn..H1,str.70.

24) Isto str. 71.

25) AS MIDU 12. za 1842.

26) Tri od ukupno šest "predvoditelja", koji se pominju prvi put, zaslužuju bliža objašnjenja. Mihailo Branković iz Popšice, u srezu svrlljiškom, izjavio je kasnije na saslušanju u Aleksincu da je granicu prešao po nagovoru nekog Milutina iz Aleksinca i da mu je on i vođa bio. S obzirom na to da je Mihailo pripadao istoj družini u kojoj se nalazio i Miloje Matejić, najverovatnije je da su obadvojica mislila na Milutina Deliosmanovića iz Crne Bare, u srezu aleksinačko ražanjskom, koji je u Tursku prešao u prvoj polovini juna. Slično tome, Načelstvo okruga aleksinačkog, u izveštaju Popečiteljstvu unutrašnjih dela od 17. jula, navelo je, pored ostalog, da je "prebegao u našu stranu ovi dana ajduk jedan, koji je od društva ranjen bio, imenom Sava iz sela Suotna, odr. kruševačkog" i da ga je Načelstvo uhvatilo i "nadležnom sudu i poslalo" (AS MUDP IX 168. za 1842.). Po svemu sudeći, radilo se o Savi Antonijeviću iz Suhotna, koji se 13. jula vratio iz turskih predela "ranjen u glavu i levu ruku, koje mu je rane jedan drug njegov zadao" (AS MIDU 12. za 1842.). Nošto se Sava hajducima "predskazao" kao "predvoditel.", to bi moglo da znači da mu je zdravstveno stanje dopuštalo da se ponovo pridruži pobunjenicima. Što se tiče Cvvetka iz sela Manastira, najverovatnije je da se radilo o Cvetku Goluboviću Karapandži iz Proseka.

27) U opticaju u Srbiji dukat cesarski vredeo je 51 groš, a dukat ermiluk novi 20 groša (Dr Branko Peruničić: "Aleksinac i okolina", Beograd, 1978, sr. 643.), što znači da su organizatori niške bune raspolagali sa ukupno 22.400 groša. S obzirom na to da je Stanko Atanacković-Bojadžija na saslušanju u Beogradu, naveo iznos od samo 50 dukata dobijenih u Vlaškoj i da skup kod Drenovca nije ni pomenuo, očigledno je da je time želeo da umanji svoju krivicu.

28) Isto.

29) Bistra Cvetkova: "Turuski dokumenti za vastaničeskoto dviženie v Pomoravieto prez 1841. g". Izvestia na državni arhivi", Sofia, 1967, tom XIV, str. 228.

30) Isto, str. 227.

31) Ustim str, 228,

32) Isto

33) AS MIDU 12. za 1842.

34) Isto.

35) AS MUDP 1U29. za 1842.

36) Isto.

37) IaN SBON - II 310a

38) Isto

39) AS MID9 IV za 1842.

40) Isto

41) IaN SBON II 312.

42) IaN SBON II 320.

43) AS MID1, prot. br. 1887. za 1842.

44) Isto.

45) Dr Branko Peruničić. !Aleksinac i okolina“, Beograd, 1978. str. 663

46) Isto

47) ASMID-Vbo citirano, isto, broj 197, od 1.9.1842. Po nekim kazivanjima ovo zlato dali su ruski agenti, odnosno ruski konzul u Bukureštu! Po drugim izvorima novac je dao Knez Miloš kome j eosobito bilo stalo da dođe do jed

48) ASMUD-P 1-182. za 1842

49) Bistra Cvetkovna: „Turski dokumenti za vistaničeskoto dviženie v Pomoravieto prez 1841. g.“, „Uzvestia na državni arhivi“, Sofia, 1967, tom XIV str. 230.

50) Isto.

51) dr Branko Peruničić: "Aleksinac i okolina". Beograd, 1978. str. 663 i 664.

52) Isto.

53) AS MUDP IV29 za1842. i dr Branko Peruničić: "Aleksinac i okolina". Beograd, 1978. str. 663.

54) Isto, str. 664

55) AS MUDP IV. za 1842.

56) Isto.

57) Dr Branko Peruničić. !Aleksinac i okolina“, Beograd, 1978. str. 660

58) Isto

59) AS MUDP IV. za 1842.

60) Isto.

61) AS MUDP VIII. za 1842.

62) Isto

63) AS MIDU V I-2. za 1842.

64) Isto

65) AS MIDU V II -146. za 1842.

66) AS MIDU V I-2. za 1842.

67) AS MIDU V II - 146. za 1842.

68) Dr Vladimir Stojančević: "Sudbina vođa niško-leskovačkog ustanka u Srbiji 1841/42. godine". "Leskovački zbornik", Leskovac, 1971. knj. XI, str.70

69) AS MIDU 1-2. za 1842.

70) Dr Vladimir S gojančević: Sudbina vođa niško-leskovačkog ustanka u Srbiji 1841/42. godine". "Leskovački zbornik", Leskovac, 1971. kn,. XI, str. 70 i 71..

71) AS MIDU IV317. za 1842.

73) Dr Vladimir Stojančević: "Sudbina vođa Niško-leskovačkog ustanaka u Srbiji 1841/42. godine", "Leskovački zbornik", Leskovac, 1971, knj. XI, str.71.

74) AS MID-V IV-317. za 1842.

75) AS MID-V I-2a. za 1842.

76) Isto

77) AS MID-V IV-317. za 1842.

78) Isto.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License