Srpsko Bugarski Rat 1885

Manifest-serbo-bulgarian-war

Български: Манифест на княз Александър І за обявяване на война на Сърбия в 1885 година.

Manifesto of Knyaz en:Alexander of Bulgaria declaring the en:Serbo-Bulgarian War.
1885-11-02

Bulgarian head of state

English translated text:
We, Alexander I By the Grace of God and the Will of the Nation Prince of Bulgaria
The government of our neighbouring Serbian people, led by personal and selfish purposes, willing to nullify the sacred cause - the Unification of Bulgarian people as a whole - today without any legitimate and just reason declared war to our Country and ordered his troops to invade our land. With great sorrow We understood this sad information, as We could never believe, that our blood and faith brothers would have taken the arms and begun a fratricidal war in the difficult times, the little countries of the Balkan Peninsula are undergoing and that they would act so inhumanly and impiously towards their own neighbours, which, without damaging anyone, are working and fighting for a right, noble and praiseworthy cause.

As we leave to the Serbs and their government all responsibility of this fratricidal war between two brotherly peoples and of the horrible results, that could affect both countries, We communicate to our beloved people, that We have accepted the war, declared by the Serbs and We gave our valiant and heroic troops the order to begin our operations against the Serbs and to boldly defend Bulgarian people’s land, honour and freedom.

Our cause is sacred and We hope, that God will take it under its protection and will grant us the necessary strength to win out, and to defeat our enemies.

As We are sure, that our beloved people will hasten to help us for the difficult, for the holy cause - the defence of our land against the enemy’s invasion - and that every Bulgarian, able to take arms, will come under our flag to fight for his own fatherland and freedom, We appeal the Highest, so that he may protect and watch over Bulgaria and that he may help us in these difficult and hard times, which our country is undergoing.

May the Highest Lord God help us.
Plovdiv, 2nd November 1885.
Testo tradotto in italiano:
Noi Alessandro I Per Grazia di Dio e Volontà della Nazione Principe della Bulgaria
Il governo del popolo Serbo, nostro vicino, guidato da propositi personali ed egoistici, desideroso di vanificare la sacra causa - l’Unificazione del popolo bulgaro in un unico insieme - oggi senza alcun motivo legittimo e giusto ha dichiarato guerra al nostro Paese ed ha dato ordine alle proprie truppe di invadere la nostra terra. Con grande dolore abbiamo appreso questa triste notizia, poiché mai avremmo creduto, che i nostri fratelli di sangue e di credo avrebbero preso le armi ed iniziato una guerra fratricida in questi tempi difficili, che i piccoli paesi della Penisola Balcanica stanno attraversando e che si sarebbero rivolti in modo così disumano ed empio nei confronti dei propri vicini, che senza cagionare danno a nessuno, lavorano e lottano per una causa giusta, nobile e lodevole.

Lasciando ai Serbi ed al loro governo tutta la responsabilità della guerra fratricida tra due popoli fratelli e delle orribili conseguenze che potrebbero succedere ad entrambi i paesi, Noi dichiariamo al nostro amato popolo, che abbiamo accettato la guerra dichiarata dai Serbi e abbiamo dato ordine alle nostre valorose ed eroiche truppe di dare inizio alle operazioni contro i Serbi e di difendere coraggiosamente la terra, l’onore e la libertà del popolo Bulgaro.

La nostra causa è sacra e speriamo, che Dio la accolga sotto la sua protezione e ci dia la forza necessaria per trionfare, e per sconfiggere i nostri nemici.

Essendo sicuri, che il nostro amato popolo accorrerà per sostenerci nella difficile, nella sacra causa - la difesa della nostra terra dall’invasione del nemico - e che ogni Bulgaro, in grado di prendere le armi verrà sotto la bandiera per battersi per la propria patria e la libertà, invochiamo l’Altissimo, affinché protegga e vegli sulla Bulgaria e che ci aiuti nei tempi duri e difficoltosi, che il nostro paese sta passando.

Possa Nostro Signore Dio Altissimo aiutarci.
Plovdiv, li 2 novembre 1885.

Wiki: Srpsko-bugarski rat 1885. (1/2)
Srpsko-bugarski rat počeo je 14. studenog (2. studenog po julijanskom kalendaru) 1885. g., kada je Kraljevina Srbija, nezadovoljna zbog ujedinjenja Bugarske s Istočnom Rumelijiom, objavila rat Bugarskoj. Bugarska pobjeda u ovim kratkom ratu bila je preduvjet za međunarodno priznanje ujedinjenje Istočne Rumelije s kneževinom Bugarskom.

Prema dr. Mirku Valentiću brz i potpun poraz Srbije u bitci na Slivnici bila je i prekretnica u ekspanzionističkoj srpskoj politici koja od tada napušta Garašaninove planove (poznate kao koncepcija "Načertanije") na bugarskim etničkom području.[1]

Zbog bolje naoružane i osposobljene srpske vojske koja je krenula u rat protiv još uvijek "mlade" bugarske vojske u u Bugarskoj se govori o ratu "bugarskih dočasnika protiv srpskih generala."

Sadržaj:
1. Razlozi
2. Manifest
3. Obje strane i planovi za akciju
4. Tijek
5. Prekid vatre
6. Mir
7. Galerija
8. Izvori
9. Vanjske poveznice

Srpsko-bugarski rat 1885.

Antoni Piotrowski: Prijelaz bugarske vojske preko srpsko-bugarske granice
Datum 14. studenog - 28. studenog 1885.
Lokacija Srbija, Bugarska
Ishod Pobjeda Bugarske
Vidi.
Sukobljeni
Kneževina Bugarska
Kraljevina Srbija

1. Razlozi
Ujedinjenje Istočne Rumelije s Kneževinom Bugarskom 6. rujna 1885. g. nije bilo dobro primljeno od strane susjednih balkanskih zemalja, jer je pojavom udvostručene bugarske države prijetila opasnost od bugarske dominacije nad Balkanskim poluotokom.

Nakon ujedinjenja Grčka je hitno izvršila mobilizaciju. Vlade Rusije, Osmanskog Carstva i zapadnih Velikih sila zaprijetile su joj da ne upadaj na tursko tlo, radi priključenja dijelova Makedonije, kao nadoknadu za teritorijalno proširenje Bugarske.

Srbija, koja je u bugarskom ujedinjenju vidjela opasnost po svoje interese u Makedoniji, snažno se odupirala ujedinjenju. Kralj Milan Obrenović je obavijestio sve velike sile još 1881. g. da će upasti u Bugarsku ukoliko dođe do mogućeg ujedinjenja Kneževine i Istočne Rumelije. Dana 9. rujna 1885 Srbija je mobilizirala svoju vojsku. U zemlji je izašlo nekoliko stotina članaka, knjiga i propagandnih plakata uperenih protiv bugarskog ujedinjenja.[2]

Dana 12. rujna Bugarska je svjetna mobilizacije u Srbiji, koja je provedena radi održavanje ravnoteže na Balkanu. Srpski zahtjevi za priznavanje ujedinjenja bili su da se Srbiji predaju gradovi Vidin, Trn i Radomir, za koje se u Srbiji tvrdilo da su naseljeni Srbima.[3] Glavni cilj Srbije je bio da postavi pod svoju kontrolu bugarski glavni grad Sofiju, i tako presječe vezu između Bugarske i Makedonije.[2]

Austro-Ugarska je podržavala srpske zahtjeve, ali je preferirala da se sukob rješi mirnim putem. Njemačka i Rusija nisu ometale ujedinjenje, ali su ruski listovi objavili članke u kojima se očekivalo da će se provesti „pravična naknada“ za Srbiju. Neke novine su osuđivale Rusiju naslovima „Rusija će izgubiti Bugarsku!“.[4] Osmansko carstvo je ostala jedina zemlja koja je podržavala Bugarsku, koja je bila njen formalni vazal.

Austro-Ugarska, koja je imala tajni dogovor sa Srbijom, pristala je da joj izda kredit za naoružanje, ali ju je upozorila da se ne namjerava miješati u sukob s vojskom.

Sve Velike sile zauzele su neutralnu poziciju, a neke su pozivale na mir. Nakon što se u Londonu došlo do saznanja da Rusija u stvari ne podržava ujedinjenje, Velika Britanija uzima Bugarsku u zaštitu. Svi ostali su očekivali srpsku pobjedu.[5]

2. Manifest

Objava rata
Dana 27. rujna srpske postrojbe prelaze granicu kod Trna, ali su odbijene od strane bugarske vojske. Nakon mjesec dana slijedi druga etapa provokacija od strane srpske vojske na bugarskoj granici. Bugarska je protestirala kod velikih sila, ali bez ikakvog uspjeha.[5] Krajem listopada, srpske snage završavaju grupiranje na granici, a 2. studenog Srbija je objavila rat Bugarskoj pod izgovorom da su dijelovi njenih teritorija napadnutih od strane bugarskih postrojbi.[6] Istoga dana bugarski knez Aleksandar Battenberg izdaje manifest bugarskom narodu:

„…Svaki Bugarin sposoban da nosi oružje, ima da dođe pod zastavu da se bori za svoju domovinu i slobodu, da bi zaštitio našu zemlju od invazije napadača…[7]“

Bugarska je uputila notu svim velikih sila sa zahtjevom da interveniraju mirovnim snagama, ali odgovor nije dobila. Samo sizeren, Osmansko Carstvo, uzvraća zahtjev za pomoć, ali obećava da će poslati svoje postrojbe u potporu Bugarskoj, ako knez opozove ujedinjenje s Istočnom Rumelijom.

3. Obje strane i planovi za akciju
3. 1. Srbija
Opći plan srpske vojske je bio da se kreće putem Pirot - Caribrod i da uz pomoć svoje numeričke superiornosti razbije Bugare u pograničnim područjima u blizini Caribroda, nakon čega bi porazila i pristigle u pomoć bugarske trakijske postrojbe i osvojila Vidin i glavni grad Bugarske - Sofiju, gdje je kralj Milan Obrenović htio diktirati svoje zahtjeve za mir.

Srpska vojska je raspolagala s 42 000 ljudi i 800 konjanika koji su poslani na Sofiju (Nišavska armija) i 21 000 ljudi koji su poslani na vidinsko bojište (Timočka armija), kao i s 8 800 rezervista, i s 400 “ostragana” (topova koji se pune od straga), a 30 Krupovih topova se očekivalo da stignu iz Francuske. Kralj Milan je sebe proglasio za glavokomandujućeg, udaljivši sve viđenije vojskovođe iz ranijih ratova, među kojima su bili generali Belimarković i Horvatović (porijeklom iz Slavonije).[8]

3. 2. Bugarska
Rusija je povukla svoje dužnosnike iz bugarske vojske u znak demonstracije protiv ujedinjenja.

Bugari nisu imali dovoljno časnika. Uzdali su se u svojih 40 mladih časnika s ruske vojne akademije, koju su neki od njih završili samo mjesec dana prije izbijanja sukoba, a neki su dali svoje završne ispite odavno.

Ni vodnika isto nije bilo dovoljno, pa je zato 30 kadeta unaprijeđeno u vodnike. Ukupno je kroz vojarne u Kneževini Bugarskoj i Istočnoj Rumeliji prošlo 86 000 ljudi, a zajedno s volonterima i “opolčenicima” ih je bilo nešto preko 100 000.

Bugarska pješadija raspolagala je sa starim puškama (više od 10-15 godina), a topništvo je sačinjavalo 200 naprava, od kojih je 40 bilo pokvareno i beskorisno.[9]

Streljiva također nije bilo dovoljno, kao i uniformi. Njih su posjedovali samo redovnici, a volonteri i “opolčenici” su nosili vlastitu odjeću.

Hrana se prikupljala uglavnom iz javnih dobrovoljnih pružanja ili donacijama bogatih Bugara u inozemstvu.

Medicinska njega u ovom trenutku je bila niska - u Bugarskoj je bilo samo 150 liječnika i 8 veterinara koji su morali brinuti za sve konje u konjici kao i za prtljage u komori. Vojnih bolnica nije ni bilo.[10]

Vojska je bila podijeljena u dvije grupe: na istočnu, gdje je bila većina vojske i koja je bila usmjerena na tursku granicu; i zapadnu grupu, koju su činile preostale postrojbe na srpskoj granici. Bugarski ratni plan je bio koncentriran na rat protiv Osmanskog Carstva, ali ne i protiv Srbije.

Vidin i Trn su bili dodatno ojačani.

Kada je rat proglašen, akcijski plan je bio sljedeći:

Slabija zapadna grupa trebala je braniti pozicije dok ne pristigne pojačanje od istočne grupe, nakon čega će se pripremati napad. Prije početka vojne akcije, zapadna grupa je bila podijeljena u dvije podgrupe - opet na zapadnu - koja je bila odgovorna za zaštitu grada Sofije, i sjevernu - koja je trebala obraniti Vidin. Zapovjednici su bili kapetan Atanas Uzunov i major Avram Gudžev, koji je u to vrijeme imao najviši čin u bugarskoj vojsci. Vrhovni zapovjednik nad svim bugarskim armijama je bio bugarski knez Aleksandar I Battenberg.

3. 3. Očekivanja
U istočnoj supersili - Rusiji, pogledi su bili kontroverzni: većina je predvidjela bugarski poraz, ali su neki ruski časnici, koji su se nedavno vratili iz Bugarske, izjavili da će pobjeda na kraju pripasti Bugarskoj.[11]

4. Tijek
4. 1. Početak borbi
Bugarsko zapadno bojište bilo je razdijeljeno na 7 odreda koji su ukupno raspolagali s 17 437 vojnika i 34 topova za zaustavljanje srpske vojske.[12]

Dana 2. studenoga, srpske snage su napale caribrodske položaje, koje su branili jedna grupa 4. pješačke plevenske pukovnije i kojom je zapovijedao kapetan Andrej Bukureštlijev, kao i 3 čete 1. pješačke sofijske pukovnije. Omjer je bio 7 na 1 u korist srpske vojske. Bugari su se povukli na položaje kod Dragomana, jer nisu mogli priuštiti sebi velike žrtve na početku rata. Kraj Dragomana su se jedinice povučene s caribrodskih pozicija spojile s jednom grupom i jednom pukovnijom.[13]

U isto vrijeme, malo južnije, srpska šumadijska divizija je upala na bugarsko tlo s planom da ovlada putem Pirot — Trn — Breznik, da bi kasnije zajedno s pristiglom moravskom divizijom preuzela Trn i Breznik, ne bi li na taj način oslobodili put do sofijske kotline.

Šumadijska divizija je ušla 15 kilometara na bugarski teritorij, a Bugari su se zbog tog što su bili nadbrojani povukli u selo Vrabča. Ovu poziciju je predvodio kapetan Nikola Ganev.

Dana 3. studenog 9. bataljon, 2. eskadron i 24. odred šumadijske divizije napali su Orlinski vrh, koji je bio za bugarsku vojsku važna strategijska točka. Do sredine dana prestao je otpor bugarskih snaga koje su povukle do mjesta Sekirica, odakle su pripremali protunapad. To je Bugarima ušedilo dragocjeno vrijeme potrebno do dolaska istočne bugarske grupe. Borbe su se vodile cijeli dan do 4. studenog, kada su se Bugari ponovo povukli, ovaj put do Breznika.

Malo dalje, južnije, moravska divizija vodi borbu s bugarskim izvorskim odredom, koji je bio pod zapovjedništvom kapetana Stefana Toševa, koji je čuvao Trn usredotočivši se na Koluniškoj visini. Nakon jednodnevne borbe odred se povukao u selo Trekljano. Na kraju 4. studenoga srpske trupe zauzimaju Trn nakon čega usmjravaju svoje snage na Radomir.

Srpska dunavska divizija je pošla na Dragoman, ali je na kraju dana bila odbijena.

Na sjevernom kraju zapadnog bojišta bugarski caribrodski odred se povukao do Slivnice.

Nišavska armija je napredovala ka Sofiji, ali je u dvodnevnoj borbi, u kojoj su čak sudjelovali civili (na bugarskoj strani) bila zauzeta, a to je iskoristila bugarska vojska koja je počela skupljati snage za obrambene položaje kod Slivnice.

U borbama je sudjelovala srpska drinska divizija, koja je do tada bila u rezervi.[14]

Istoga dana bugarski knez je sazvao odbor na kojem je odlučeno da se bugarske snage usredotoče na Slivnici gdje će se voditi ključna bitka, i zbog tog je trebalo čuvati tu poziciju do dolaska onih bugarskih postrojbi koje su se nalazile na turskoj granici.

4. 2. Bitka kod Slivnice
Aleksandar I. odlučio je otjerati neprijateljev lijevi bok, te je napao srpske položaje u selu Malo Malovo. Bojište kod Slivnice je bilo podijeljeno u 3 dijela, a omjer je bio 12 000 bugarski vojnika protiv 25 000 srpskih.

Ujutro 5. studenog započinje odlučna bitka kod Slivnice. U 9 ujutro srpska vojska je napredovala, ali ju je kapetan Georgi Siljanov topničkom kanonadom odvratio od napada i to bez žrtava na bugarskoj strani. Bugarski vojnici su započeli protunapad u selu Malo Malovo po nalogu kneza, a uskoro su srpske snage bile prisiljene na povlačenje. Uglavnom su se najveće borbe vodile na ovom kliru, gde su srpski vojnici pokušali vratit izgubljene pozicije, ali bez ikakvog većeg uspjeha.[15]

U bitci bugarsko topništvo pomagalo je mnogo svoju pješadiju usiljenom vatrom, ali uprkos tome desno bugarsko krilo se zbog nedostatka streljiva moralo utvrditi i čuvati svoje pozicije od napada sprske vojske.

Dok je bitka bila u najvećem zamahu, srpska moravska divizija je zaposjela Breznik i okrenula se ka lijevom krilu bugarskih pozicija na Slivnici. Šumadijska divizija se pridružila dunavskoj i drinskoj, ali ni to nije premostilo jaz koji je od početka vladao u srpskoj vojsci - slabe veze između divizija.

Kada su srpski vojnici u tom trenutku bili spremni za napad, bugarskoj vojsci pridružio se časnik Petar Tantilov i zapovjednici 4. trakijske, 2. sofijske i 1. sofijske i jedne “opolčeničke” grupe, kao i jedna baterija, tako da je na bugarskoj strani tada bilo 20 000 ljudi, dok je na srpskoj bilo 31 000.

U Sofiji je Aleksandar I bio zabrinut, jer se bojao da izgubi odlučnu bitku i zato je počeo razrađivati plan za evakuaciju iz prijestonice, ali je i dao zapovijed da se ojača lijevo krilo koje je bilo poprilično kritično.

Dana 6. studenog počela je bitka na cijeloj liniji bojišnice. Bdinska pukovnija je postigla uspjeh izvevši protunapad, a plevenska se približila rovovima srpske vojske. Na lijevom krilu pozicije nisu bile tako dobre za bugarsku vojsku. Šumadijska i moravska divizija nastupale su s juga i jugozapada. Protiv moravske divizije, koja je nastupala ka Gurgluljatu i čiji je stožer bio uspostavljen u Brezniku, bilo je poslano 1 950 bugarskih vojnika pod zapovjedništvom časnika Stefana Kisova.[15] Unatoč tome što je u konačnici bila pobijeđena, ovaj bugarski odred je uspio usporiti moravsku diviziju u njenom napredovanju ka Slivnici, gdje se u tom trenutku rješavao ishod rata.[16]

Bugarska vojska je odlučila, nakon što je jednim napadom primorala srpske postrojbe na povlačenje, da nastupi iz pravca njezinog desnog krila, što je na kraju rezultiralo oslobođenjem sela Tden, Komštica i Smolča.

„Mnogo mrtvih i ranjenih na obje strane. Bugari se biju kao lavovi, čak i bez časnika (…) oni zaslužuju spomen u povijesti, čak i ako budu poraženi.[17]“

Dana 7. studenoga, nakon novih pojačanja, srpske snage su dosegle 40.000, a bugarske 32.000 ljudi.

U rano jutro 7. studenoga časnik Hristo Popov je predvodio svoju grupu u selo Gurguljat, gdje je naišao na tri srpske bojne, jednu bateriju i jedan eskadron koje je na kraju uspio pobijediti. U to vrijeme, srpske snaga na sjevernom dijelu bojišta su se oporavile i vratile dio izgubljenog zemljišta, što je primoralo bugarske vojnike da izvrše protunapad. Časnik Marin Marinov - zapovjednik bdinske pukovnije, naredio je napad s bajonetima koji je sam predvodio bivajući na kraju ubijen zajedno sa svojim vojnicima. Malo kasnije istoj pukovniji su u pomoć pristigle plevenska grupa i jedna baterija. Nakon žestoke borbe za prevlast nad tom dijelu bojišta, srpske postrojbe su bile primorane da se povuku. U podne 7. studenog Bugari su prešli u napredovanje.[15]

4. 3. Preokret u ratu
Bugarsko zapovjedništvo je u drugoj fazi rata odlučilo prijeći u ofenzivu i pobijedi glavne snage srpskih postrojbi vjerujući da će na taj način dobiti rat.[18]

Dana 8. studenog bugarsko desno krilo nastupalo je ka Dragomanu, i nakon neprekidnih borbi primoralo srpsku vojsku da se povuče južno od grada.

Istoga dana prva pješadijska sofijska pukovnija je srela kod sela Galabovci jedan odred razbijene srpske moravske divizije. Uskoro je i Breznik bio ponovo pod bugarskom kontrolom, a srpska vojska se povukla u Trn, nadomak srpske granice.

Srpska dunavska divizija odstupala je do Kalotina, šumadijska ka Gaberu, a drinska kroz Dragomanski tjesnac; u svim divizijama prevladavala je demoralizacija i panika.[19]

Dana 9. studenog borbe su prestale što je dalo bugarskoj vojsci mogućnost da se napokon pregrupira.

Nakon dolaska šeste pješačke trnovske, osme pješadijske primorske i plovdivske pješačke pukovnije, bugarska vojska imala je 40 000 ljudi.

Srbija je mobilizirala dodatnih 32 000 ljudi te ih je usmjerila u blizini Pirota.

Bugarski knez Aleksandar I. odlučio je otjerati sve neprijateljske postrojbe s teritorija Bugarske, prenijeti rat na srpski teritorij i da nakon sigurne pobjede vodi mirovne pregovore.
http://wapedia.mobi/hr/Srpsko-bugarski_rat_1885.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License