Stanoje Pavlovic

STANOJE PAVLOVIĆ

Poniknu u ravničarskoj Moravi. Kao i sve dobro.
Ono selo Donji Ljubeš. Na nju prislonjeno. I od nje opstalo.
Toliko voljeno!
Onog dalekog 1. marta 1925.
Mnogo se poklopi. I sa životom Stanoja Pavlovića. Ona pitomost. I plodnost. I ona plavnost. U pesmama opevana. Kad se rasrdi. I snagu iz korita izlije.
Zar reka ne uči čoveka! Ako ume s njom da razgovara. I u njene tajne pronikne.
Majka Leposava. I otac Radomir. Za poljoprivredu znaju.
Jedno dete.
Sin zemlje moravske!
Toliko ljubavi.
I želje da se čedo njihovo vine u nebeske visine. Dobra nasledna potka. I temeljno obrazovanje.
Uobliči jedan stvaralački intelektualni duh. Vreme ga neće.
Nadošli najgori trenuci. U najbolje godine njegove. 188
Taj raznovrstan život. U dobru i zlu!
Škole uči u Donjem Aubešu i Aleksincu.
Ratni vihor odnese mu detinjstvo.
Ona mladalačka želja. I naum. Da u rat krene. Za dobro naroda svoga.
Nagleda se ratne svireposti. One gole.
"Kad naiću teška mutna vremena i učestaju sukobi i uzbune među ljudima, otvori se odjednom Biblija na njenim najtamnijim sgranicama…".(2)
Medicinu nauči u Beogradu 1951.
Ovaj obzirni čovek!
A sve nadalje kako treba.
Ništa da promakne.
Prve lekarske korake čini u Ražnju.
Postaje ginekolog i akušer 1957.
I do 1964. rukovodi takvom službom u Zaječaru.
Bez utrtog stručnog puta.
Mudri znakovi pored puta. Tako večni. U srcu očuvani. Onoga naroda u istočnoj Srbiji.
Doktorira 1965. tezom "Citološke promene vaginalnog epitela u trudnoći".
Iz naučnog zanesenjaštva. Bez obrisa nekog prestiža. Na vidiku.
Kao prvi akušer u Srbiji. Van Beograda.
Naklonost gaji spram pisane reči.
Prvi udžbenik iz citologije piše.
I još jedan.
A sa drugim "akušerstvo" i "ginekologiju". Do 1986. objavljuje 260 stručnih i naučnih radova. U nas. I na strani.
I putuje po medicinskom svetu.
Da se usavršava u Londonu, Hamiltonu, Torontu, Njujorku, Bufalu, San Francisku, Los Anđelosu i Hjustonu.
I da svoja istraživanja pokaže u Argentini, Bugarskoj, Grčkoj, Egiptu, Engleskoj, Italiji, Japanu, Rumuniji, SAD, SSSR, Turskoj i Španiji.
Čisto kazanim rečima!
Zaokuplja ga maligna ćelija. Kao istraživača: "…istražio je mogućnost korišćenja vaginalne citologije u dijagnostici nekih nejasnih slučajeva vanmaterične trudnoće; dobio je originalne rezultate i, među prvima, saopštio dejstvo nekih citostatika na morfologiju maligne ćelije; priložio je sopstveno objašnjenje u čemu je faktor rizika trostruko češćem javljanju karcinoma vratamaterice kodžena koje suu ranoj mladosti počele seksualni život; dokazao je prisustvo Hansenovog bacila u ćelijama vaginalnog brisa kod leproznih bolesnica, o čemu dotle nije pisano; i izneo brojna sopstvena zapažanja o praktičnoj strani mikroskopskog aspekta vaginalnih ćelija, sa posebnim značajem dejstva radijacije, kako na normalnu, tako i na malignu ćeliju u toku i posle lečenja".( 146)
Odrešit čovek!
U Nišu će ispoljiti sve mogućnosti.
Studenti medicine pamte ga kao dobrog nastavnika. I dekana. Ona očinska briga. I želja da sve potaman ispadne.
Docent postaje 1965. a redovni profesor 1976.
I dekan Medicinskog fakulteta od 1971. do 1973.
Tad čovek nasrnu na njega. Na pravdi Boga! U bolest ga utera. I život skrati.
Rukovodi Ginekološko-akušerskom klinikom od 1964. do 1976.
Obavlja brojne dužnosti u staleškim organizacijama.
I onim stranim (Svetsko udruženje za rano otkrivanje kancera genitalnih organa, Međunarodno udruženje za karcinom genitalnih organa).
Takav stručni oggus donese priznanja:
- Godišnja nagrada Srpskog lekarskog društva za naučnoistraživački rad 1980.,
- Nagrada oslobođenja grada Niša 1971. I mnoge druge.
Redovni član Medicinske akademije postaje 1976.
I tako ide maticom života. Do smrti nedozvane.
Stanoje Pavlović umre 19. aprila 1987.
Na izmaku dana.
Surova ćud sudbine.
Stanoja Pavlovića!
Srčani udar podmetnu.
Sahrana na Novom niškom groblju.
Kolona naroda.
Gomila cveća.
Potoci suza.
Tužne slike!
"…a kad vreme odmače ništa se ne izmeni. Jedne nedelje, u ranim jutarnjim časovima, kraj njegovog groba stoji postarija žena: proseda kosa, uvelo lice, oboren pogledsamo suze lenjoteku, valjda ih više i nema. Pred njome se slabački plamičak sveće povija na povetarcu, preteći da svakoga časa utrne kao izbolovana duša ta žena živi parče svoga života iza operacije karcinoma materice koju učini "zlatna ruka" prof. dr ,sci Stanoja Pavlovića".(147)
Bogat život.
Spomena vredan!

VELIKANI NIŠKE MEDICINE

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License