Vidosav Petrović
IBIŠ-AGA
Drama
(Prema istoimenoj priči Stevana Sremca)
Lica:
IBIŠ-AGA
SANIJA, žena mu
KUMRIJA, ćerka im
GINA, žena mu
KALINA, ćerka im
NASTAS NIKAČEVIĆ, trgovac
JEVĐO MIĆOVIĆ MOKROGORAC, pravnik
KALČA, kujundžija
JUSUF-AGA
KAZNAČEJ
JOLA
JAKUB, kafedžija
CIGANKA, pevačica, vračara
KUM i drugi svatovi
Uličari. Muzikanti. Građani.
Događa se u Nišu, krajem 19. veka.
1.
Prostrano Ibiš-agino dvorište. Sunčano prepodne. U dnu: kuća, prizemlje i sprat. Sa doksatom. Vinova loza uz nju.
Bunar. Kućica sa golubovima. Voće. Cveće.
Levo: Kapija prema sokaku.
Desno: Niska ograda od oblica, sa kapijicom. Vidi se kraičak Ginine skromne prizemljuše.
Iza svega, visoko: nekoliko simbola starog Niša: tvrđava sa nekoliko minareta, kupole Saborne crkve…
Kad se zavesa digne oživi mahalska vreva. Čuje se pesma iz obližnje kafane.
IBIŠ-AGA hrani golubove. Uzima jednog i miluje.
Spolja: ojača topot i frktanje konja, blejanje ovaca, glas goniča…
IBIŠ-AGA se trgne osluškuje je .
Odjeknu zvona.
IBIŠ-AGA hitro ode na doksat, sa kojeg se gleda prema sokaku.
IBIŠ-AGA (dovikujući): Kude, bre, potegliste! Kude ćete? Što napuštate takvo ognjište? Što tražite, bre, tam, u turcko?! Dokle će smo kako onija čergari? Ne li u baba-zeman držamo Budim; hej, hej, č’k tam u Mađaristan! Pa što bidna? što se načini od-i nas?…
(Dolazi STAVRIJA, ostane u svom dvorištu.
Dolaze SANIJA i KUMRIJA, izašavši iz kuće.)
IBIŠ-AGA: … Koj ostanu tam sagaj? Sal Đul-Baba što si ostade sam da žmije, pa da kazuje na čoveci i na hadžije - k’ko besmo i mi gazije, sila. I što bidna od t’g? iz Budim ne ispudiše u Beligrad, iz Beligrad u Niš, iz Niš pa u Iskub! - Jok, bre, ljudi, da si ostanemo tuj - pri tatkovo tulbe i mezir! Kude će kršimo vrat po beli svet bez kraj i bez red!
(Dok govori, nadođe lavež pasa, koji se prolaskom karavana gubi.)
STAVRIJA: Ubavo zboriš, Ibiš-aga! Takoj si je najubavo, da se ostane pri tatkovo tulbe i grob, nego k’ko - Ne li mi ti priča k’ko k’d našega kralja vi, Turci, dočekaste… k’d mu ključ od kale dadoste… ne li vi on t’g reče: Srbija si ostanjuje slobodija i za vas, Turci?
IBIŠ-AGA: Kaza čovek, ama, ete, ič ak’l nemaju, idu. Kude idu!? Iš’ja sam ja č’k do tam, u Meku i Medinu, i na ovam do Niš, jok! (Siđe sa doksata.) I moj tatko, tam je iš’ja. I njegov tatko. I deda mi. I pradeda, i pra-pradeda! Ama, i za svi nji, isto takoj, Niš si beše i ostade - najubav. Niš-parađumiš! - Pa, ja li s’g da mislim da ga napušćam, jok bre! Nikad!
STAVRIJA: Alal neka ti je, Ibiš-aga, za taj ubav reč! Alal!
IBIŠ-AGA: Iš’ja sam ja, komšijo Stavrijo, i tam, u Budim, na hadžil’k, kude Đul-Baba što je ostaja; tam, de, u Mađaristan, ama - jok, ni deset Budim varoša ne davam za jedan moj slatki Niš, za ovuj njegovu ubavinju i lepotinju. Ni deset, raz’bra li?
STAVRIJA: Raz’bra, raz’bra, ubavačko, komšijo. Pošteno zboriš.
IBIŠ-AGA: Iz ovaj li moj dom da si idem? Jok, bre! Sve što ti oko vidi - sve sam si od-i moj keif pravija. Gle, što je kuća, pa doksat što je!
STAVRIJA: Istin je ubava, koj otkude da si ide - stane i s’s merak gu gleda.
IBIŠ-AGA: Pa, voda iz bunar studena što je - biljur je, neje voda; kol’ko više da gu piješ - sve će poviše da ti se pije! A bašča… bašču li ovuj da si ostavim: sve s’s jorgovan, šeboj, đul, zamb’k, karanfil i sijaset cveće? - A pa, bulbuli što mi poju: i sabajle i k’noći - žal mi da legnem da spijem, a milo mi da poranim, s’l da gi slušam!
STAVRIJA: Ti mi pričaš, komšijo, a ja si i sam toj ubavo znajem. Men’ mi se pa pričinjava k’ko ni jedan prolet ne beše tol’ko ubav k’ko ovaj, ovaj, s’g što je: jorgovan, što ga tvoja ruka posadi kude men’ - procvetaja. I breskva, fidan što mi dade, i ona. I badem!… Pa gledam: Sve iscvetalo pri teb’ - sve iscvetalo kude men’. U tvoj dom sve živo i zdravo - u moj dom sve zdravo i živo. Tvoja ćerka, će se zadevojčuje! ti i Jusuf-aga obećaste si decu, i ete, došlo vreme, svadbu pripravljate - a i men me pituju pa za moju Kalinu; iskaju da dojdu na proševinu, i odma da si gu vodu. Jok, vikam, ponatam, ponatam… jošte je rano.
IBIŠ-AGA: Ako, de, vreme gi je. Nek se odavaju, nek se raduju na ovaj svet.
(Sa sokaka, čuje se smeh KALINE i JOLE.)
STAVRIJA: More, iskočiše, Ibiš-ago, nekakvi običaji: s’s devojku - goleme pare se davaju!
IBIŠ-AGA: E, u turcko vreme, toj ne beše!…
STAVRIJA: Ama, vreme se, ete, menja. Mlogo se promeni…
IBIŠ-AGA: A ti, b’e, komšijo Stavri, što stojiš b’e, tam!? Dojdi si, majka mu stara, dojdi si da si sednemo, da si popijemo po jedno kave, čaj… Pa i po jednu anasonku, nedelja je…
(STAVRIJA pređe u IBIŠ-AGINO dvorište. Dolaze KALINA i JOLA, jedva zaustavljajući smeh.)
JOLA i KALINA: Dobar ti dan, Ibiš-ago…
STAVRIJA: Ma, što vi je, bre, deca! Ubavo li je toj - devojke idu po sokak, pa se sam kezu? Kalino, na teb ti kazujem?
KALINA: Neje, tate, ama smešno ni.
IBIŠ-AGA: Neka gi, nek se smeju. - Jolče, Kalinče, dobro mi došle!
JOLA: Ibiš-ago, isprati me tatko na vodu: Na svetu nedelju, vika, ću izedem rahatluk, al’ voda da je iz Ibiš-agin bunar, pa, Jolče, idi, kerko, i, ete, dojdo…
IBIŠ-AGA: Ako, de, ako, svaki dan da si dojdeš. Cela Sagir-Kiptijan mahala dođuje, dođuju č’k i od onuj stranu Nišavu, te ti da ne dojdeš.
JOLA: A Kumrija, Ibiš-ago, doma li je?
IBIŠ-AGA: A kude će bidne! Vikajte gu, ajde, zborite si.
(Dolazi KUMRIJA, iz kuće. Zagrle se, dođu potom do bunara. JOLA vadi vodu.)
IBIŠ-AGA: Sedni si, de, kuzun Stavrijo, odani. S’g će i kave. (Lupne u dlanove.)
STAVRIJA: Ama, ete, premeni se, u golemu crkvu pojdo, sabornu.
(Sedaju na klupu.)
KUMRIJA: I, vide li tvog Mitanču?
KALINA: Vido.
KUMRIJA: I, što reče? De, kazuj!
KALINA: Će dojdu, reče, ovija dani, i će me tražu… Ako me tatko ne dava, će me ukradu…
KUMRIJA: Ma istin li? Lele!
JOLA: I cvet gu daja - de, pokaži!
(KALINA vadi cvet iz nedara.)
IBIŠ-AGA: Stavri, be, komšijo, ne davaš da se vidiš, što pra’iš? De, kazuj!
STAVRIJA: Ispolaj na Gospoda, ubavo. - Ete, rabotim si, pa si takoj teram vek. Ti pa što radiš, Ibiš-ago?
IBIŠ-AGA: (vadeći lulu i kesu duvana): Što će mu činiš… k’smet mu takav…
STAVRIJA: E, istin zboriš, Ibiš-aga, sudbina mu takva: Na jedni reče i dade Gospod, te stanuše paše i bimbaše - i age, kako ti s’g što si, Ibiš-aga; a na drugi reče da bidnu ćurčije i kondurdžije, poljaci i seljaci, kako, demek, mi s’g što smo. Eh, gospodnja volja! Jes! - Beše vaše carstvo, pa ti Ibiš-aga, a ja Stavrija - ćurčija; zastupi Srbija i naše carstvo, ti si pa ostade aga, a ja - pa ćurčija! Spahija si!… izgubija si, demek, carstvo i gospodarstvo, ama bogatstvo ti pa ostade. A bogat čovek što si miluje - onoj si može da čini…
IBIŠ-AGA: E, ti ga pa, komši, mnogo iskara!…
STAVRIJA: Istin’ je, istin’. I sam si reče: k’smet mu takav!
(Dolazi SANIJA, donoseći kafu.)
SANIJA: Dobar ti dan, komšijo Stavrijo. A komšika Gina kam gu?
STAVRIJA: Ene gu doma, ostade da si vika i džaka. Te, oće ovoj , te oće onoj… (smejući se) E pa, vikam, trebaše da se odadneš za činovnika, a ne za ćurčiju…
SANIJA: Ti, komšijo, s’s tri žene - pa si ubavo živuješ vek, a ja s’s jednu, pa ič nikako! Ubavo mi zboriše ljudi: prizetko nikako da ne bidnuješ, a ja, ete, ne posluša; pređo gu prag, pa s’g si znajem kako mi je…
IBIŠ-AGA: E, i toj ne beše u turcko vreme!…
STAVRIJA: Ama, beše, s’l u sirotinju…
JOLA: A men, Kumrijo, ništo ne pituješ? Ič, ništo li neće da znaješ za tvojega Hasana? Toj li te sram?
KUMRIJA: Ću pitujem, de… Kazuj, vide li ga?
JOLA: Vido ga, jučer. Zatoj sam i došla. Vido ga s’s tatka mu, Jusuf-agu, na pazar. - Golem, muž… Pustija zulufi, pa mustaći, crni i t’nki… A onija mu pa oči - ubavi, ubavi i blagi, k’ko lane da je…
KUMRIJA: I što praviše na pazar?
JOLA: Ne znam: kupovaše - prodavaše li nešto, ja si s’l jedno mislešem: ete, spremaju se za svadbu!
(Smeju se.
SANIJA ode.)
STAVRIJA: Kalino, bre, kerko, s’l se ti čuješ! Kakvo je, pa, toj tol’ko kezenje! De, ajde pojte si ništo!…
IBIŠ-AGA: Pusti gi, de, Stavri, takve gi godine…
(JOLA, KALINA i KUMRIJA se povuku, uz prigušen smeh. Zapevaju tiho, prekidajući pesmu smehom i veselim ćeretanjem.)
IBIŠ-AGA: A, dućan, komšijo, kako? Ima li gi mušterije?
STAVRIJA: Teško, Ibiš-aga, zašto nema veće staro vreme i staro šubara-nosenje… S’g iskočiše šeširi! Pa bar da gi nosu s’l onija na koji gi prilega, demek, činovnici i gospoda što su, pa berićat-versun. A ono, vide li ti čudo, Ibiš-ago, što gi pravu ovija selski dzveri i kučiki? I oni vrljiše šubare, te si kupuju šeširi! Boške, boške, pa na glavu šešir, a na noge op’nci; - pogledaš ga na gore: gospodin i učovnjak, a pogledaš dole: dzver i kuče!
IBIŠ-AGA: E, šć’e pra’iš, kuz’n Stavrijo, tvoja te vera bije! U turcko vrerme, pantim si ubavo, ne beše takoj!
STAVRIJA: A ba, Ibiš-aga! Jošte ponapred - predi turcko vreme - pa onoj si naše jošte polepo i pobolje beše! Doklen se gradiše i nosiše i sumur-kalpaci, Kraljevića Marka imamo, carstvo si držasmo, manastiri tol’ki pogradimo; more, poviše beše u državu kubići na crkve, nego odžaci na kuće! Konji živovaše t’g po sto i šes’’ godini, a čoveci jošte poviše - po tri stotin’ godini.
IBIŠ-AGA: Opet ga, bre, Stavrijo, komšijo, pretera!
STAVRIJA: Hej, hej, dor do "Bakarno gumno" državski plot ni beše, i tam ni sediše carski srpski čovek i đumruk naplaćuvaše, a s’g - do Ristovac, pa da si reknemo: berićet-versun i za tol’ko - s’s ovija sadašnji šešir i cilindri!
(GLAS LUDOG MEHMEDA, spolja): Gospodaru! Ibiš-aga!
(Svi se uznemire: IBIŠ-AGA skoči na noge. Dolazi LUDI MEHMED, utrči sa sokaka. Dolazi GINA, zastaje u svom dvorištu.)
LUDI MEHMED: Gospodaru!…
IBIŠ-AGA: Što je, što si se razvikaja!
LUDI MEHMED: Da li da ti kazujem?…
IBIŠ-AGA: Kazuj, de, od koga te ovdek stra?
LUDI MEHMED: Onaj Gospodaru…
IBIŠ-AGA: Koji?
LUDI MEHMED: Onaj, Ibiš-ago… s’s golem cilinder… što ovija d’ni proodi… ovdek kroz naš sokak…
IBIŠ-AGA: Gazda Nastas?
LUDI MEHMED: Jes, on, on… Što stane pa gleda tvoju kuću…
IBIŠ-AGA: Pa što, nek gleda, - kuća je za gledanje.
LUDI MEHMED: Ma, ne toj… Ene ga, tam, u "Budim-grad"-kafanu… Frlja pare na fukare i vika… razgalamija se… (pauza)
IBIŠ-AGA: Što vika?
LUDI MEHMED: Vika, ete…
IBIŠ-AGA: Zbori, de, što vika?
LUDI MEHMED: Jok, gazdo. O-di men’ li toj da čuješ?!… Ne mogu… Ja li zmiju pred noge da ti frljim?! (ustukne) Jok. Prošćevaj, slatki gazdo! (Ode, istrči.)
KALINA: Lele, što li je pa toj?!
(Svi se naglo povuku, sem IBIŠ-AGE i STAVRIJE.
IBIŠ-AGA ostane zamišljen, kao da se pred njim ukaza kakva opasnost s kojom će se neminovno sučeliti.
STAVRIJA je zbunjen, nem.)
M r a k
2.
Ispred "Budim-grad"- kafane. Stolovi.
Na drugom uglu: advokatska kancelarija, sa natpisom: "JEVĐO MIĆOVIĆ MOKROGORAC", znalac pravnički, daje pravničke savjete potrebitijem i ugnjetenijem licima u svijem slučajevima, a naročito je specijalistt u brakorazvodnijem parnicama, po umjerenoj cijeni, a sirotinji za badava…"
Za stolom sede: NASTAS i JEVĐO.
Dalje od njih, stoje, sede na kaldrmi LUDI MUHAMED, ulčari.
NASTAS (oholo): Veliš, Jevđo, svi će oni otići - i ludi Muhamed - a Ibiš-aga, nikako!
JEVĐO: E jest vala, gazda Nastase, Ibiš-aga, nikako. Ja se spremam da pišem o njemu za novine, da. Niko neće njega odvojiti od njegovoga Niša, boga mi! Taki ti je to neki čudan čovjek…
NASTAS: A vidiš, i ja sam ti neki taki "čudan čovek": kad mi se nešto dopadne, to i samo to! A njegova kuća mi se dopada, i to mnogo!
JEVĐO: E, svaka čast, gazda Nastase, nema lijpše u cijelome Nišu! Po mojemu: Midhan-pašin konak - pa Ibiš-agina kuća. Jedna s jedne strane Nišave, druga s druge. E, jesi ti, gazda Nastase, jedan čovjek od ukusa! Jedan gospodin! Samo, neće je Ibiš-aga dati, neće taj odavde ni da se pomeri.
NASTAS: Hoće, hoće, tek će je on nuditi, Jevđo moj! Što para može niko ne može ni slutiti. Samo, polako. Ne žurim, a plaćam najbolje, i biram…
JEVĐO: Čulo se, čulo, gazda Nastase, bruji!… Đegoder sam sio: u kafani, u mijani, po kućama, u čaršiji, po malama - sve o tebi, vala, riječ: Gazda Nastas! Gazda Nastas! Ide, vele, gleda i bira!
(NASTAS hitne sitniš LUDOM MUHAMEDU i uličarima, koji ga na grabež pokupe.)
JEVĐO: E, jesi ti, gazda Nastase, jedan galant! - Jedno pivce, Jakube, na gospodinov račun, kad je već jedan takav kavalir!
NASTAS: Dva piva za gospodina pravnika, Jakube!
JAKUB: Odma, gospodine Nastase, odma!
NASTAS: Tek ćeš ti, Jevđo, imati posla. Manućeš se brakorazvodnijeh parnica, a latiti kupoprodajnijeh ugovora. Računam na tebe, Jevđo, i to mnogo!
JEVĐO: Ako, ako, ja sam ti ka’ vatra kad sočinenije ugovora činim!
(JAKUB donosi pivo.)
JEVĐO: Za takova kavalira kaki si ti, gazda Nastase, pisat ću krvlju srca svoega… (pije na iskap) i sokom živaca svojijeh!… Jakube, i nešto valjano - za meze. Neka je i to na gazda Nastasov račun.
NASTAS: Na moj račun, jakako!
JEVĐO: Hvala ti, gospodine Nastase, e jesi ti jedan blagodaran čovjek! Primam čast od tebe jer te cijenim ka’ brata. Od drugoga ne bih uzio, vjere mi. Nećeš mi vjerovati, gazda Nastase, a nema ti čovjeka koji ti više mrzi na muftakluk - nego isti ja! Jok! Jok! Eto, taki sam ti ja. Tako ti je moje čojstvo.
NASTAS: Svaka čast, čojstvo, vidim, krasi te, a verujem i junaštvo.
JEVĐO: E, a to ide jedno s drugijem, jes.
NASTAS: Samo, ne dopada se ono što mi reče za Ibiš-agu. Ne ide, a?
JEVĐO: Jes, velju: ostaje taj, a kuću ne bi dao ni za tovar blaga. Jok!
(Dolaze JUSUF-AGA i IMER-AGA.
JAKUB ih dočekuje s posebnim poštovanjem.)
JAKUB: Izvoljevaj, Jusuf-aga! Izvoljevaj Imer-aga! Sednite si. Odmorite.
JUSUF-AGA: Fala, ti Jakube, fala…
JAKUB: Onakoj li ćemo isto: prvo po jednu anasonku, pa kavence?
JUSUF-AGA: Takoj, takoj, Jakube, po red.
(JAKUB ode.)
JEVĐO: Vidiš onoga u zelenij čoji: to ti je Jusuf-aga! Ibiš-agin prijatelj.
NASTAS: Ibiš-agin prijatelj? Taj što prodaje njive?
JEVĐO: Taj. I on ostaje. Sprema svadbu: uzima Ibiš-aginu kćer.
(Dolazi JAKUB, donoseći rakiju JUSUF-AGI i IMER-AGI .)
JAKIB: Anasonke, pa ladne! Izvoljvajte!
IMER-AGA: Kako rabota, Jakube? Pazar? - Otoše ti mušterije, a?… Beše mu naše!…
JAKUB: Za pazar ič ne mogu da se požalim, ama, otoše mi zlatne mušterije, jes. Ovija novi, čas i čes, trošu, piju, jedu, ama mlogo galamu. Aman, bre, vikam, stari mušterije će mi iskarate. Jok, bre, opet si teraju svoje: Slobodija vikaju. A kad se napiju, tugo lelke, pa kad počnu vikanje i majku pcovanje, ubavo da si pobegnem iz rođenu kafanu. Ibiš-aga, ponapred, dođuješe, i preko d’n i navečer, a s’g s’l u nedelju pred pladne, kako vi s’g što dođoste. Ete, na što se naparvi od moju "Budim-grad" kafanu. (Ode)
NASTAS: I Jusuf-aga ostaje, kažeš?
JEVĐO: Jes, vala, i on. Obećali jedno drugom decu, dali reč, kod njih ti je to jače od zakona.
NASTAS: Lepo, boga mi. A kuću, kakvu ima?
JEVĐO: Nikakvu! ka’ i svaki goljo. Taj ti je jedan ništak! Popio je pola imovine, a sad se drži Ibiš-age ka’ slijepac. Jes, boga mi.
NASTAS: A, tako! Mnogo si mi rekao, Jevđo Mićoviću! Mnogo zadužio! - Domaćine, još piva za gospodina Mokrogorca! Piće - za celu kafanu!
JAKUB: Odma, gospodine Nastase! Odma!
NASTAS: Pivo za sve goste! - A njapre mi posluži poštovanog gospodina Jusuf-agu i gospodina…
JEVĐO (došapne): Imer-aga
NASTAS: Imer-agu! - Čast mi je predstaviti vam se, gospodo: Nastas Nikačević, trgovac.
JEVĐO: Trgovac i kućevlasnik! Plaća najbolje, i pošteno!
NASTAS: Domaćine, donesi i pečenja!
(Dolazi IBIŠ-AGA. Zastane, kad ugleda NASTASA.)
NASTAS (videvši Ibiš-agu): Jagnjećeg! Celo jagnje!
JEVĐO (gledajući Ibiš-agu, halapljivo): Aaaaaaaa!
NASTAS (pošto ustane): Dobar vam dan, gospodine Ibiš-aga, poštovanje. Izvolite, pridružite nam se, biće mi osobita čast da vas bliže upoznam…
(IBIŠ-AGA stoji još neko vreme, potom se pridruži JUSUF-AGI i IMER-AGI).
(M r a k)
3.
Ibiš-agino dvorište. Noć.
Dolazi IBIŠ-AGA. Teško mu je. Ide po dvorištu, pridržavajući se čas za bunar, čas za stablo, čas…
IBIŠ-AGA: Ma, što mi je? Zmija li me ujede? E li, besno kuče? Te mi se otrov širi tuj, po grudi, i pruža - za grkljan da me uvati, da me zadavi!? (otkopčava košulju, diše duboko) - Gospode, ništo mi se ljuljnu pod noge, izmače… Zemlja, gospode, još li je pod men’? E li stado lejka, te me vetar ljulja? - Kude sam, s’g, Gospode? Što li se ovoj naprai s’s men’? Doma pođo, a kude stigo?… (gleda okolo) - Pričinjuva mi se, Gospode, k’o da sam u moj dom doš’ja? (staje u vrata) U moja vrata… na moj prag… ne li sam? - Nesam! Nesam!… (izađe iz vrata) - Gorim… gorim! Što mi je, Gospode?! Oganj li sam? Ugarak li? - Što sam?…- Bunar. Kam mi ga bunar?! Voda! (grabi vodu i pljiska se po licu) - Aaaaa! Moja voda. Moja slatka vodica! (kao da dolazi sebi) - A Čapa? Kam mi ga Čapa, da mi se migolji kude noge i ulaguje? - Golubi - pa razbegali li se?… - Tugo, lele, k’kvo mi se ovoj s’g pričinjuva!? Sve si je tuj: kuća, bača… Ič ništo ne fali, ama k’o da ič ništo veće neje moje… K’ko sve da je opustelo? - Oluja li toj provužda, eli fukare i lopovi gozbu ovdek, u moj dom, činiše? (pauza) - Reč, Gospode, reč… - tol’ko li mož’ da bidne pogan, k’ko otrov? Da opeče k’ko žar? Da izgoriš (pauza) - Zašto toj da me pituje! K’ko!? Kad svi znaju: tuj ću si ja, u moje gnezdo. - Nastas!… Men li da ujede? Men li da načne?! I tam, po turcko, veće se priča: Ibiš-aga će si ostane, i tol’ko, a on, gazda Nastas, što iska, de?! Ide po varoš k’ko ala, i vika na sav glas:"I toj ću da kupim, i toj!…" Sve oće da kupi. I gnezdo, kude si se rodija! Sve! - Ama, k’kva je toj sila?! E li jedna, turcka sila beše, a k’kva je ovaj nova? I toj jedan čovek, alis sam, a sila. Ima pare, vikaju, imam i ja, al on je sila… Pituje navaljuje, plaća, preplaćuje… mir ne dava… Neću, bre, ni da me pita; ič s nijedan reč takav ne davam da me dirne… Ima pare, ima pare, ama čovek li je?… Iska da izgorim, iska k’ko nedogorelu glavnju da me frlji niz stambolijski drum. Jok, bre, ne davam se ja l’sno! Tuj ću sam. S ljudi. Oduvek, i negde više…
(M r a k.)
4.
U džamiji.
Odjekuje mujezinov glas Alahu.
IMER-AGA, JUSUF-AGA i IBIŠ-AGA su na kolenima i rukama, oborene glave.
Iznenada, odjekuju zvona. Nastane nadmetanje mujezinove molitve i zvonjave.
IBIŠ-AGA podigne glavu, dugo promišlja. Sve se stiša.
IMER-AGA (podigne glavu): S’g pa ratuju minareta i zvonare, i naše će još da se snizuje. Da pada. Ni Alaha veće ne mož da čuješ. Ni pa on ni molitvu. Na njiovog li boga da se molim? Jok! Jok! Moskov i Srb ni iskaruju, a Inđiliz pa ubavo ni dočekuje. I ću idem! Tam, u naše turcko! U Edrene, u Stambol… pa kude se zaustavim…
IBIŠ-AGA: Na što se napravismo. Veće se posmešismo, k’ko onija zajci kad gi jurnu zagari, a dočekuju lovdžije u tesno mesto. Na toj ličimo s’g. - Jok, odovde ne idem. Za tam nesam. - E li, ido tam: U Edrene, Stambol, čak do Meku i Medinu? E li ido?! Ama, vučeše me ovam, ovdek. Toj što sam - tuj sam. Tam… što ću bidnem? Ovde sam si - ja! I ovde si ubavo - Alaha čujem. Zborim si s’s njeg.
IMER-AGAL: Ja, idem. Alah mi reče, i gotovo. Ču ga, u men zbori, i takoj će bidne. I ič ničije kazuvanje neće me zadrži, ni pa tvoje, Ibiš-ago. (ustane, pauza) - A ti Jusuf-ago, reč ne reče?
JUSUF-AGA: Tuj ću sam i ja, s’s Ibiš-agu, prijatelji smo. Neje k’ko što u naše vreme beše, ama će se živi. Će se trpi. Toprv svadbu će pravimo.
IMER-AGA: Svadbu!
JUSUF-AGA: Veselje! Najbolje njive prodado, do Stambol da se čuje kad Jusuf-aga sina Hasana ženi. Takoj li je, Ibiš-ago?
IBIŠ-AGA: Takoj, de, sve se ubavo dogovorimo.
JUSUF-AGA: U onuj, drugu nedelju, Ibiš-ago?
IBIŠ-AGA: Kude men, sve je veće spremno - i jutre mož’ si dojdete s’s svatovi, Jusuf-aga, prijatelju!
JUSUF-AGA: Ču li mog prijatelja Ibiš-agu, Imer-ago? Sve je spremno. Imam želju, Imer-ago, prvi svat da mi bidneš, kad pođemo po devojku.
IMER-AGA: Vala ti, Jusuf-ago, oću, da dođem, ama kad svadba bidne, tam, u turcko.
JUSUF-AGA: Reč dadomo, Imer-ago, a kod men ti je reč jak i obraz čist k’ko i kod mojega prijatelja, Ibiš-agu… Ostajem!
IMER-AGA: Za tvoj reč znajem, tol’ke godine živujemo. - Ama, Ibiš-ago, ču li, de, k’kvo ti reče gazda Nastas za kuću ti? Svidi mu se. Iska si nju, pa nju! Mnogo ubava, vika.
IBIŠ-AGA: Kad gu pravi, toj sam i oćaja: kad proodu kroz moj sokak, oči da ne skidaju od-i njuma k’ko od-i najubavu devojku. Kuća si je, bre, za gledanje, a takoj pa k’ko mi ti zboriš - dojde mi milo.
IMER-AGA: Drugo ‘tedo da ti kazujem. Ču li, Ibiš-ago, što za toj iskoči u čaršiju?…
IBIŠ-AGA: U čaršiju golem jezik…
IMER-AGA: Ama, kude se čuri - i žar ima. Iskoči, de, k’ko se, veće, i pogodiste; kaparu kako si, veće, uzeja! I toj golemu! Dukati!
IBIŠ-AGA: Reko ti: U čaršiju golem jezik, a koj si pa ima magareći uši, nek si sluša; a koj pa ima kefalo kol’ko svraka, nek veruje.
IMER-AGA: A, takoj li je, Ibiš-aga?
IBIŠ-AGA: Kazuj, de, k’ko je drukše! Čaršija li pobolje znaje od-i men’?! E li, čaršija vikaše: Na Ibiš-agu sve fidani povadeni. Odo, pogleda: ič, nijedan ne fali. - E li, čaršija vika: I na Ibiš-agu zapalili seno na guvno! Odo: seno si stoji. Ič me niki ne dira. A i što će me diraju? Kome ja zlo načini? Kome ne dado što ima? Kome ne pomogo? Kad ja mrava zgazi? - I s’g li čaršija će mi zbori kako si ja moje gnezdo prodado za dukati? I toj na koga!…
(IMER-AGA, ne želeći da sluša, ode.)
IBIŠ-AGA: …Na Nastasa - što se rasfrljuje s’s pare? Što poji i rani fukare i belosvetski ološ bez ič ak’l u glavu; što, ete, idu i plašu narod, što palu… Jok, bre, neću gu prodavam, a na njeg pa - dibiduz jok!…
(Spolja: galama, zapomaganje.
Dolazi IMER-AGA.)
IMER-AGA: Jusuf-aga! Seno, guvno - sve ti gori. Ovce, krave - sve ti se razbegale!…
JUSUF-AGA: K’ko! Koji toj?!..
IMER-AGA: Ne znam. Eve, sin ti Hasan, dotrča i vika - sve gori. Pa, s’g ostanite, i vas će jedan dan zapalu.
JUSUF-AGA: Neje dobro, neje! (ode)
IBIŠ-AGA: Pališe, de, i toj počesto, kad naša, turcka sila tuj beše, ama…
IMER-AGA: Ama, zašto s’g? T’g gi, berem, sudimo po Kuran, a ovoj njino s’g - k’kvo je? Na što liči, bre?… I toj li da trpim, jok. Idem. (ode)
IBIŠ-AGA (klekne, promišljajući): Toj su onej fukare, onej pare plamen napravile…
(M r a k)
5.
Ispred "Budim-grad" kafane. Veče.
Za stolom su: IBIŠ-AGA, KALČA i KAZNAČEJ
KALČA: Sećaš li se, pobratime Ibiš-ago, k’d ja ono počinja k’ko dugmedžija? Dođu mi u radnjicu onija moji pobratimi, što si pijemo na dugačko: Smuk i Kurjak, pa stanu da me zaidaju. A ti dojdeš pa će rekneš: - Jok, Kalčo nesi ti za dugmedžiju; ti si, bre, za jorgandžiju, tol’ko si majstor! Ponudi mi ti i pare da počnem nov zanajat, a ja ti vikam:- Vala ti, pobratime Ibiš-ago, imam si pare, ama mlogo mi značeše t’g što reče da sam takoj majstoričav… - Jakube, ela ovam, daj jošte po jedno pićence, ja plaćam za ovaj zbor i spomen od-i mojega pobratima Ibiš-agu.
JAKUB: Odma’, majstor Kalčo!
KALČA: Stado ja, gospodin Kaznačej, jorgandžija, a onija moji: Kurjak, što zavija, i Smuk, što si alis sam na seb ispi ak’l, će mi se podsmejuju: - Nesi ti za jorgandžiju, ti si za kujundžiju! E, t’g ti gi pa moj pobratim, Ibiš-aga, dibiduz, upropasti: - Takoj, reče gi, istin zborite: Kalča si je rođen za kujundžiju, meraklija je, i pa gi reče: Oće si ga majstorlak! I, ja si, ete, stado kujundžija!
JAKUB: Izvoljevajte anasonku, a eve i meze. Od-i firmu mi je toj - čas’. Mlogo volim kad ste mi vi gosti: Narod vidi kako pri men sedu najubavi ljudi, pa navalu!
KAZNAČEJ: E, da je i malo muzike, pa da nam majstor Kalča otpeva nešto lepo. Uvek te rado slušam, majstor Kalča.
KALČA: E, ako ti je do pesnu, gospodin Kaznačej, l’sno za toj. Će zamolimo mojega pobratima i tvojega prijatelja, Ibiš-agu, da ni otpoje ništo. E, nekad smo Ibiš-aga i ja pojali ko dva goluba. Ne li je takoj, Ibiš-ago?
IBIŠ-AGA (puštajući guste dimove): E, Kalčo, beše mu, prođe naše…
KALČA: Ma kojo prođe, bre, pobratime, tek će si pojemo! @ivot si je predi nas! Pa ovaj naša slobodija! (Pauza. Naglo se trgnuvši) Čekaj, bre, pobratime!… Ama, što ti je danaske pa na teb?! Ti k’ko da mi nesi ništo raspoložen, a? Ne pamtim, vido li te nek’d t’kvog? Boli li te, bre, pobratime, ništo? Men da si kazuješ za svaku muku i boljku. A, doma, zdravo li su? Kazuj, de!
IBIŠ-AGA: Ama, zdravo su si. Svi smo si zdravo…
KAZNAČEJ: Ako treba lekar, apotekar, gospodine Ibiš-aga, lako ćemo, sve su to moji dobri prijatelji.
KALČA: I moji. Na svi sam gi po tabakeru i lulu daruvao iz moju kujudžijsku radnjicu. Hvala ti, majstor Kalča! Takoj su mi zborili, veliki si majstor. Umetnuk! - Lele, a što sam si pa s nji s’s slas pojea zajci što gi potepa po Goricu! A onomad, pobratime Ibiš-aga, kad pa ti reče na tvojega Čapu: Idi si, Čapo, s’s pobratima Kalču, majte si se čak do iznad Gabrovac, do Berbatovo, i navatajte si kol’ko si oćete zajci, t’g pa odneso zajci na njiove gospoje, na dokturke i na, da prostite, apotekarke, jes, boga mi. (Pauza. Trgne se.) Lele! Pobratime, ama da neje nikakvo zlo spopalo tvojoga Čapu!?
IBIŠ-AGA (trgnucši se): Čapu! K’kvo pa zlo na njeg da bidne?!
KALČA: Ne daja Bog, ama pade mi na ovaj moj pamet, prošćavaj. Znajem kol’ko si voliš i čuvaš toj tvoje pcetašce, pa reko da neje…
IBIŠ-AGA: Jok, nikakvo ne sme da bidne na mojoga Čapu! Ič ništo! Ja ću si trpim i boljku i nezgodu, sve ovoj što si sagaj teče, ama na njeg, na mojeg Čapu, trunka ne sme da padne… e li svašto mož’ da bidne!
KALČA: Polak’, de, pobratime… De, ajde, smiri se. Znajem da si Čapu voliš k’ko brata ti. Dobro si znajem i k’kvo si je toj pcetašce, lovdžija, halal da ti je!
IBIŠ-AGA: Antika pas, što vi vikam! A i od soj si je; majka mu beše kučka na onoga, ako pantiš Beloga Memeta. Čapa, ete, jed’n iskoči u naš vek. Od sortu si je! Soj je, što se vika!
KALČA: Svaka ti čas’, Ibiš-ago. Pamtim onej tvoje priče za tepanje na zajci. Kol’ko si gi potepaja s’s tvojega Čapu , ono treba da nema ič zajac, odovde, od Niš - pa dori do Stambol! - Lelke, majke, kad bi ja imaja takvo pcetište, pa kad bi se zakanija na Goricu, pa još ponatam, preko Berbatovo, na Seličevicu! Tugo, lele, zajci, jadne li vi majke, sve bi vi gi u crno zamotaja!…
(Odjekne muzika i pesma u blizini.)
KALČA: Ete gi Cigani. Pesma. - Jakube, bre, kam pijal’k, meze? Iz presušenu li češmu (pokazuje na svoje grlo) oćeš voda da poteče! - Iskam s’s mojega pobratima da si zapojemo!
(Dolazi CIGANKA sa muzičarima. I LUDI MEHMED)
KALČA: Ovam, bre, Cigani! Svirite, na mojega pobratima Ibiš-agu: on da peva, a s’l ćemane da čujem, razbraste li?
CIGANI: Pa ti k’ko kažeš, gos’n-majstor Kalčo! Ti si naš tatko, na nas muzikanti. A mlogo volimo da svirimo, kad Ibiš-aga peva!… Koju čemo Ibiš-ago?
(Pauza)
KALČA: Onuj, njegovu "Oj Nišavo, vodo mutna, ja te gazim često puta. Ali ti me zanese, oj Nišavo"…
IBIŠ-AGA: Batali, bre, pobratime, neje mi do pojanje…
KALČA: Ima da poješ. Onakoj toplo, meko, s’s dušu, k’ko s’l ti umeješ. Cigani, svirite, bre!
(CIGANI zasviraju. IBIŠ-AGA ne peva. Dolazi NASTAS. Muzika zastane, utihne.)
KALČA (vadeći kesu s novcem): Svirite, bre, pojte, na mojega pobratima Ibiš-agu, ja plaćam!
NASTAS: Plaćeno je, gospodine Kalča; Ciganko, pevaj, gospodinu Ibiš-agi.
(CIGANKA zapeva "Oj, Nišavo!", ali IBIŠ-AGA se okrene na drugu stranu, odmahujući rukom da ga ostve na miru. Pesma posustaje. CIGANKA gleda čas u NASTASA ča u IBIŠ-AGU ne znajući šta će.)
NASTAS: Zapevaće, zapevaće Ibiš-aga, polako. I ja želim da mu čujem glas… Pitao sam vas nešto, onomad, Ibiš-aga? Nudio sam dobre novce za kuću. Dukate. A vi, ništa. Glas ne dajete od sebe; nema vas, ne date da se vidite.
LUDI MEHMED: Ima ni, ima! Tuj smo si mi, Ibiš-aga i ja. Neće si idemo - ‘e li takoj, Ibiš-ago?
(IBIŠ-AGA kao da ne čuje, samo češće pušta guste dimove.)
NASTAS: Dajem još, Ibiš-aga, koliko kažete! Evo, neka svi čuju: plaćam koliko tražite. Kuća vam je lepa - i za cenu ne pitam! Eto, je li pošteno? LJudi, kažite!
KALČA: Ajde, bre, gazda Nastase, k’kvo toj zboriš. Ostavi mi pobratima na mir. Onakva li je kuća za prodavanje! Idi, pituj onija Turci što će si idu, a moj pobraatim - tuj će si je, k’kvo idenje! K’kva kuća-prodavanje! Kol’ko mu ti davaš, još tol’ko ću ti pa ja dadem sam da ni ostaviš da si pojemo; a dukati, pare kol’kogod da su - ne vredu kol’ko naša pesna i našo živuvanje, razbra li?
CIGANKA (na Nastasov mig, Ibiš-agi): U dlan da ti gledam, ago! Sve ću istin da ti kažem, oči da mi ispadnu ako ti l’žem. Na svi Turci pogodi. Ene, idu, otoše. I na teb ću pogodim, ago.
IBIŠ-AGA: Mani, bre, lagarijo. Do malopre, peva, a s’g će pa vrača. Pevanje i vračanje - ne ide zaedno.
NASTAS: Dajte joj dlan, Ibiš-aga, neka vam gleda. Pogađa svakome. Lakše ćete se odlučiti.
KALČA: Odlučeno, bre, gazda Nastase - neje za prodavu!
LUDI MEHMED: S’l je za gledanje.
IBIŠ-AGA: K’ko zlato.
NASTAS: Dajem zlato za zlato!
IBIŠ-AGA: Slušaj, bre, gazda Nastase, do s’g ni jedan reč ne potroši s’s teb, al’ da ti kazujem: Kuću sam si napravija za men’… s’s moju dušu - a duša mi neje za prodavu. Dušu ne prodavam. A ti pa, ako si tol’ko imaš bogatstvo, i dušu ako si imaš, napravi si kuću za tvoj merak. Ete, tol’ko ti je od-i men. I, gotovo.
KALČA: Svirite, bre, Cigani, čujete li k’ko moj pobratim zbori. Toj je pesna!
NASTAS (kao za sebe): Nudićeš mi je ti sam, Ibiš-aga. Hoćeš. Hoćeš, bogami, ti kažem. (Ode)
IBIŠ-AGA (ustaje): S’g mu je valjda sve jasno. E, prijatelji: gospodine Kaznačej, pobratime Kalčo, u onuj prvu nedelju kerku udavam…
KALČA i KAZNAČEJ: E, nek je srećno i veselo!
IBIŠ-AGA: I pozivam vi, prvi gosti da ste mi.
KAZNAČEJ: Zahvaljujem, prijatelju Ibiš-aga, doći ću, vrlo rado, sa mojom gospođom Mariolom.
KALČA: Đe dojdemo, pobratime. A za dar na nevestu ću donesem ništo najubavo od-i moj kujundžilak i majstorlak; iskam tvojo Kumriče mlogo da zaradujem.
IBIŠ-AGA: Hvala vi, prijatelji. A s’g da si idemo doma, okasnimo, večeraske, mlogo.
KALČA: Da idemo, ama tiho da si poemo. Nišlije, nek si kazuju: Ete gi Kalča, Ibiš-aga i Kaznačej - idu si doma i poju si.
(Svi odu, uz tiho KALČINO pevanje.
Dolaze: NASTOS i JEVĐO.)
NASTAS: Naumio sam nešto, Jevđo moj, i moramo odmah na posao. Sad ili nikad!
JEVĐO: Na službi, gospodine Nastase. Đe ti okom, ja ću skokom.
NASTAS: Iz ovih stopa idemo Jusuf-agi da pazarimo njegovu kuću.
JEVĐO: E, ta ti je loša, to nikako. Kuća mu je trošna, stara, raspada se.
NASTAS: Zato je i hoću. Lakše će je Jusuf-aga i prodati.
JEVĐO: Ma ne, nije to kuća za tebe, za tvoj ugled.
NASTAS: Ne shvataš. Ponudiću mu duplu cenu, troduplu. Celu noć da probdi razmišljajući.
JEVĐO: Za tebe je, gazda Nastase, samo ona - Ibiš-agina.
NASTAS: NJu i ciljam!
JEVĐO: A toooo!!! E, tek sam te sad razumio. E, jesi ti, gazda Nastase, jedan pametan čovjek. Jedan inteligent! Samo, teško, neće ni Jusuf-aga; taj ti je, rekao sam ti, uz Ibiš-agu. Svadbu spremaju.
NASTAS: Prihvati li, dodaću mu još; a ako se iseli iz nje za tri dana, bogato đu ga nagraditi.
JEVĐO: E, jesi ti jedan mudrac, gazda Nastase, i kavalir, jes! A sad da popijemo po jednu, na tvoj račun, onako s nogu, pa da krenemo. - Dve duple, Jakube!…
(M r a k)
6.
Ibiš-agino dvorište.
Dolazi JOLA
JOLA: Lele, niki li ga pa nema! - Kumrijo! Kumri!
(Tišina.)
Dolazi KALINA, zastane na trenutak u svom dvorištu.
JOLA: Zdravo da si, Kalino, ama kude je, de, Kumrija?
KALINA: Ma, tuj su, kude će! Mladenevesta se krije od-i s’lnce, lice da gu je belo, ete toj je.
JOLA: Ama, z’što se ne odzivaju? - Kumrijo!
(Dolazi SANIJA, iz kuće.)
SANIJA: Ajde, što čekate, uđite si!
JOLA: Jok, ne mogu. Majka mi - posla me da gu poslušam, a ja svrnu na Kumriče da si reknem s’lte jedan reč.
SANIJA: E, pa s’g neje za izlazenje, raboti si ništo.
JOLA: K’kvo pa toj tol’ko raboti da ne mož’ da iskoči!?
KALINA: Znajem, premenjuva se u belo, š’će drugo! Isprobuje se za svadbu, istin li zborim, tetka-Sanijo?
JOLA: E, t’g da iskoči, da gu vidimo! Mladenevesta si je najubava u belo, a na s’lnce da je.
(Dolazi KUMRIJA, sva u belom.)
JOLA I KALINA: Lele, lele, što si ubava, Kumriče!!!
JOLA: Ne vido nikad tol’ko ubavu mladenevestu! Da te ne uročimo, bre, Kumriče!
KALINA (dovikujući preko ograde): Majko! Majko! Brgo iskoči, da vidiš naše Kumriče, premenilo se alis u belo!
(Dolazi GINA.)
GINA: Kumriče, ćerko - s’lnce - pa ti! - tol’ko si mi ubava! A kad si je pa mladenevesta ubava, i svadbe će si bidne golema i vesela. - Sanijo, mori, komšike, doživesmo, ete, da gi udavamo, pa da je s’s sreću!
SANIJA: Vala ti, Gino, ti isti rados da si imaš! Ama, čujem, će si bidne ništo i kude vas, a? Ako, de, po red nek si ide.
(JOLA povlačeći Kumriju ustranu:) Kumri, b’e, a ti opet li me toj ič ništo neće pituješ, a? A, bre, još li te sram? A ja, jučer…
KUMRIJA: Vide li ga?
JOLA: Vido.
KUMRIJA: Isto li si je onakoj visok i ubav?
JOLA (smejući se): Pa isto. Ma, i poubav, pravi đidija.
KUMRIJA: Kude ga vide? Što rabotiše?
JOLA: U čaršiju ga vido… Beše sam… ama, brgo se izgubi…
KUMRIJA (više za sebe): K’ko?
JOLA: Takoj… odjedanput nestade u gungulu.
KUMRIJA (zamišljena): U gungulu?…
(Dolazi IBIŠ-AGA.)
IBIŠ-AGA: Kerko! Ubava si mi, sinko, ama lice da ti je veselo i vedro, k’ko ovaj d’n. - Što je?
KUMRIJA: Ništo, tate, ete…
IBIŠ-AGA: Da se smeješ, vesela da si!… Ete, jošte tri d’na, pa svadba će ti je.
KUMRIJA: Oću, tate… K’ko ti kažeš, tate…
IBIŠ-AGA: Da se cakliš, k’ko ovoj s’lnce što ni greje, razbra li?
GLAS LUDOG MEHMEDA (spolja): Aga! Ibiš-aga!
(Dolazi LUDI MEHMED.)
LUDI MEHMED: Gospodaru!…
IBIŠ-AGA: Ma, što ti je pa na teb, te se takoj dereš po sokak, k’ko…
LUDI MEHMED: Moram, gospodaru, da ti kazujem…
IBIŠ-AGA: Kazuj, de, s’l mi ne pominji onuj prokletiju - Nastasa!…
LUDI MEHMED: Neću.
IBIŠ-AGA: Pa, što je?
LUDI MEHMED: I Jusuf-aga otiš’ja!…
KALINA i JOLA (gledajući u Kumriju): Lele!
(KUMRIJA obori glavu. SANIJA joj priđe.
Pauza.)
IBIŠ-AGA: K’ko otiš’ja? Kude?
LUDI MEHMED: Tam, gospodaru, kude i svi Turci… u turcko…
IBIŠ-AGA: Ma, što zboriš, bre! E li, jučer, sedomo u "Budim-grad" - kafanu!? Ostadosmo do pladne… Jok, reče, ne idem!, k’ko što i ja reko na njeg… i na svi Turci u meanu… i k’o što cel varoš znaje!…
LUDI MEHMED: Otiš’ja pred zoru, niki da ga ne vidu… a videli ga, niz Leskovački put… NJeg, žene mu, sinovi….
(KUMRIJA se okrene, ode u kuću.
Ode i SANIJA za njom.)
IBIŠ-AGA: Prijatelj… NJegov reč!… Nek’ mu je srećan put!
(M r a k)
7.
Ibiš-agina kuća. Noć.
IBIŠ-AGA i SANIJA. Oboje drže upaljene gasare.
SANIJA: Da idemo, gospodaru. Dete li da ni presvisne? - Treći dan, eve, k’ko ne iskače iz sobu. Glas ne dava. Leb, ni pa vodu - ne uzima…
IBIŠ-AGA: A ja! Što ja uzo! Kude ja iskoči! Heeej, ja! Ja da nesam s’s ljudi! Tiki, ovde da sedim, k’ko panj?… - Ni s prvog komšiju, Stavriju, se ne vido, što će da rekne?…
SANIJA: Jedno si dete imamo, gospodaru, i bez njeg li da smo?… Tuj li da ostane?… Lele!!!
IBIŠ-AGA: A kude će! - Ti, bre, usta da imaš, jezik da nemaš! Nema idenje! Gotovo!…
SANIJA: K’ko ti kažeš, gospodaru… ama…
IBIŠ-AGA: K’ko "ama"! Nema "ama"!
SANIJA: Dete ni, Kumrija, put treba da si ima. NJojan… Naše, beše…
IBIŠ-AGA: Put!… Ja li da idem, tam?! Po njeg li, bre, Jusuf-agu? Znaješ li, bre, što zboriš? Pre ću kuršum sam na seb u čelo da zabijem, al’ po njeg - jok! Po njegov li reč! Ja li, bre? Ja li?…
(U STAVRIJINOM dvorištu bljesne i opali puška, dva-tri puta. Vreva.)
GLAS KUMOV (spolja): Pucaj! Opali! Nek se čuje, bre, za našo veselje! Za naš rados! Za naši mladenci! Za naše prijateljstvo, prijatelju! Pa, zdravlje Bože, prijatelju Stavrijo, unuci da si imamo! Muzika, bre!
(Pucnjava. Muzika. Vreva.)
KUMOV GLAS (spolja): Komšije! Komšije! - ovam, bre, u kolo! Na veselje!
(Muzika. Vreva.
IBIŠ-AGA i SANIJA ostanu skamenjeni.)
(M r a k)
8.
Ibiš-agini dom. Noć. Cela slika je Ibiš-agino snoviđenje.
IBIŠ-AGA, sam.
IBIŠ-AGA: Alaha li toj čujem? Ako, de, ako… nek’ si mi on zbori. Pravac da uznem… Čovek, k’d si je alis sam, ne valja: svašto mož da si napra’i…
(Čuje se glas mujezina, njegovo obraćanje Alahu.
Odjeknu i zvona. Nastane nadmetanje, koje kulminira.)
IBIŠ-AGA: E, ljudi… ljudi… - džgadije! I bogovi iskaju da zavadu… Krista i Alaha… - Molitve kazujemo, a karakondžule ni pa spopadaju, i pamet ni pomućuju… - Mi li, bre, i nji, bogovi, da zavadimo!?…
(Dolazi STAVRIJA.)
STAVRIJA: Prošćavaj, Ibiš-aga… Takoj, iznenad dojdoše i odvedoše ni Kalinče, beše… neje ubavo, znajem…
IBIŠ-AGA: Prošćavaj ti, što ne iskočismo… Ja li se, bre, komšijo Stavrijo, ne radujem za tvojo Kalinče!… a znajem si da ti je i na teb i na tvoju Ginu tuga i muka za moju Kumriju…
STAVRIJA: Golema muka, komšijo. Ete, ne mogamo ni mi da se radujemo za onoj naše čupe…
(Dolazi SANIJA, noseći upaljenu gasaru.)
SANIJA: Da idemo, gospodaru Ibiš-aga. Eve, i komšija Stavrija će ni rekne da treba da si idemo - kaži, komšijo!
STAVRIJA: Lele, more, komšike, k’kvo pa ti toj spominješ! K’kvo idenje!
SANIJA: Dete li da ni presvisne, komšijo?!
STAVRIJA: Jok! Jok! Ne daja Gospod - ni jedno, ni drugo!
(Dolazi KUMRIJA.)
KUMRIJA (s vrata): Tate!
IBIŠ-AGA: Iskoči li mi, kerko? prođe li mi te tegoba?…
KUMRIJA: Da idemo, tate…
IBIŠ-AGA: Kude, kerko?… Zašto?
KUMRIJA: Stra me, tate…
IBIŠ-AGA: Od-i što? Od-i koga, kerko?
KUMRIJA: Od-i sve!…
IBIŠ-AGA: K’ko, od-i sve!?
KUMRIJA: Od-i sve: od-i s’lnce, od-i noć… Od-i zvezde… Od-i drvo. Lis’… Od-i bunar…
IBIŠ-AGA: Zašto da se bojiš? Tuj sam, ja! Majka ti…
KUMRIJA: Stra me, tate, i od teb! I od majku mi! Od sve me stra… Stra si me, tate, i od men… Sama sam, tate, alis sama….
IBIŠ-AGA: Ma, k’ko sama! Tuj smo svi!
(Dolazi NASTAS.)
KUMRIJA: A d’ni, tate, godine - gle, kol’ko brgo proodu!!! (pruža ruku prema ocu) I, ne znam, tate, belo li ti čelo dodirujem, e li veće belo tulbe…. Godine, vide li, tate, kol’ko mlogo prođoše? - Ene, i Ludi Mehmed umreja… Nema koj ni tulbe da mu napra’i… Ja ću… - Sama sam, tate! Alis sama…
NASTAS: Reši se, Ibiš-aga. Dajem: zlato za zlato! Nemoj, posle, da moliš? Nemoj, da klečiš!
(Dolazi LUDI MEHMED,)
LUDI MEHMED: Ne, Ibiš-ago, ne davaj na njega. Tuj ćemo si ti i ja: tulbe do tulbe.
STAVRIJA: Ajde, bre, što se sobraste, tuj, mečka li igra!? Iš-iš! - Nikoga ne slušaj, Ibiš-ago, komšijo, s’lte tvoj pamet. Zar, bre, s’g, k’d najubav prolet dojde, k’d sve iscveta i kude teb i kude men, a ti pa da ideš? Ovuj li lepotinju, ti, meraklija, da ostavljaš? Jok! A i svadba će na moju Kalinu, i oću najgolem gost da si mi, pogolem, Bože mi oprosti, i od-i kuma!
(Spolja: čuje se snažna lupa u kapiju.
Svi nestanu, sem IBIŠ-AGE.)
GLAS (spolja): Kam si, bre, Ibiš-aga! Otvaraj! Ćutiš, a? - Svi otidoše, ti što čekaš? Prodavaj, razdavaj… krati si put! Idi, dokle te noge nose, posle će je kasno! Što čekaš, Ibiš-ago?…
IBIŠ-AGA (Trgne se, dođe sebi. Trlja čelo, grudi): Ni san mi veće neje onoj što beše. Sve se zamuti…
(M r a k)
9.
Ibiš-agino dvorište. Noć.
Tišina.
I GLAS (spolja): More, udri, jače! Će iskoči!
(Snažna lupa u kapiju.
Dolazi STAVRIJA, pojavi se u svom dvorištu, sa fenjerom.
Ponovo, lupa.)
STAVRIJA: Koji ste, bre? Što lupate! Što iskate u ovoj gluvo doba od-i noć?
II GLAS: Ubavo od teb’, Ibiš-aga, što iskoči, te mož da ni čuješ: Idi, si, bre, Ibiš-aga, krati si put. Nemoj, posle, da bidne kasno… Prodaj, rasprodaj, pa si begaj dokle je vreme…
STAVRIJA: M’rš, bre, selski kučiki i dzverovi! Ovdek li dojdoste da lajete i zavijate! M’rš! Što vi smića Ibiš-aga, toj li i njeg da zaedete?
I GLAS: Ti, Stavrijo, "Prizetko", da ćutiš, gled’ si rabotu! Da ne zaigra mečka i kude kapiju na tvoju Ginu "Prizetkovicu". A, Ibiš-aga - naša si je briga.
STAVRIJA: M’rš, bre, fukare li nijedne! S’g ću otidnem kude pandura, pa će ve naduje od-i ćutek!
II GLAS: A, bre, Stavrijo, ajd’ da ne kazujemo veće što si staja "Prizetko", ama, toj što se ti tol’ko izede za Ibiš-agu što ga pudimo u turcko, ne li će, bre, pa ti toprv da se poturčuješ, a?
STAVRIJA: M’rš, bre, ću puštim kučiki, će ve icepaju k’ko svinjski op’nci! M’rš!
(Uz smeh i galamu, I i II GLAS se izgube.
Dolazi IBIŠ-AGA, pojavi se na doksatu, sa fenjerom.)
STAVRIJA: Ja sam, ja, Stavrija, komšijo!…
IBIŠ-AGA: Ču li toj ubavo, e li mi se u san pričini: udaranje, vikanje?… (Siđe sa doksata.)
STAVRIJA: Pijandure, more! - Prošćevaj, vikaju, promašimo si sokak, t’mnina! - Belu mačku ne vidu, a pošli kuću da si najdu! - Ajd’, l’ka ti noć, Ibiš-ago, da si spijemo.
IBIŠ-AGA: Ajd’, ajd’, kuzun Stavrijo, odmaraj, jutre rabotiš.
(STAVRIJA ode.)
IBIŠ-AGA (došavši sasvim napred): Ču li gi ja dobro toj što rekoše? Snuva li toj, e li jok? Moja li toj kapija dojde na red za lupanje i mečku-igranje?!
(Dolazi KUMRIJA sa gasarom.)
IBIŠ-AGA: Dete moje, iskoči li mi? Ako si…
KUMRIJA: Da si idemo, tate! (baci gasaru i padne mu kraj nogu, obgrli ih): Da si idemo, stra me! Stra me, tate!
(M r a k)
10.
Ibiš-agino dvorište. Blistavo jutro.
Dolazi KUMRIJA, iz kuće.
KUMRIJA (već s vrata, sva radosna): Kalino! Kalino!
GLAS KALININ (spolja): Eve me, Kumri! Ti li si iskoči! Takoj, dabome, da smo si zajedno. Da si zborimo.
(Dolazi KALINA.)
KUMRIJA: Idemo, Kalino! Će si idemo!…
KALINA: K’ko!? Kude!?
KUMRIJA: Tatko ni reče: Spremajte se!
KALINA: Lele, što mi reče! (dovikuje) Tate! Tate! Majko! Brzo ovam!
(Dolaze STAVRIJA i GINA)
STAVRIJA i GINA: Ma što je! Što se dogodi!?
KUMRIJA: Idemo si, tetka Gino, čiča Stavrijo!
STAVRIJA: Ma, kude, k’ko?!
(Dolazi SANIJA, iz kuće.)
GINA: Ma, istin li je, Sanijo?
SANIJA: Istin, Gino, će si idemo! Gospodar ni reče: Na dalek put da se spremate.
STAVRIJA (prelazeći u Ibiš-agino dvorište): Ma jok! Nema ič od toj zborenje! Polak, de. Kude ćete tam?!
(Dolazi IBIŠ-AGA, sa sokaka.)
STAVRIJA: Komšijo, bre, što ovej žene zboru! S’s ak’l li toj vikaju, eli pa bez njeg? Podvikni gi, de, toj li da slušam, d’nske, na Golemi petak?!
IBIŠ-AGA: Beše mu, kuzun Stavrijo!… - Alah, belkim, takoj naredi… i takoj će bidne. Gotovo… tol’ko s men i pa s moj slatki Niš…
STAVRIJA: Jok, more, Ibiš-aga - ja te ne pušćam! Što će ljudi da reknu? Od men’ li toj da ideš, od men’ li begaš? - Kome ti dobro ne učini, a s’g da ideš? Jok, Ibiš-aga, do s’g ja teb’ k’ko starejeg sluša, ama s’g ti men’ da poslušaš.
IBIŠ-AGA: Gotovo, komšije… gotovo…
STAVRIJA: Ama, čekaj, de! Čekaj! Ne brzaj, da si pozborimo k’o ljudi. - Kalino, Gino, tuj da ste, nema puštanje - toj li da ni s’ desi! Aman, bre, kuzun Ibiš-aga, što napra’i!… Ma, k’kvo idenje! Ič, nikoj te nema pušća: ni prisednik, ni kaznačej…
KALČIN GLAS (spolja): Ima li ga moj pobratim, Ibiš-aga?
STAVRIJA: Lele, eve ga, Kalča. I on, veće, čuja. Lele, sve će te izrezili i nabruka.
(Dolazi KALČA.)
KALČA: Pobratime, ma kakvo ovoj puče kroz čaršiju! Kakvo napra’i!
IBIŠ-AGA: Prošćevaj, pobratime, ama morado… takoj je reknuto…
KALČA: Reknuto je da si bidneš ovdek, kude si se rodija. Od drugo - nema zbor.
IBIŠ-AGA: Gotovo, Kalčo, gotovo… Ajde, sedni si. I ti, komšijo, sednite si… Toj mu je… Men’ li mi je l’sno…
KALČA: Ma, k’ko pa toj da ti padne na pamet! Ne li te, bre, pobratime, nikakvo omaja, zanese? De, razmisli si, pa sve da mi kažeš. Dira li te nekoj - odma’ da ga utepam? Onaj Nastas?…
IBIŠ-AGA: Jok, more… Alah takoj reče… K’d bi ja napustija moj ubav Niš. Moj Nišparađumiš!
KALČA: Jes, ubav, vikaš, k’ko kovana srebrna para, a z’što t’g iskaš da ga ostaviš?
IBIŠ-AGA: E, duša mi plače… ama drukše ne biva… Tuj se rodi. Pro’oda. Prvu pticu… s’lnce… ovdek vido… LJudi, prijatelji, radovanje - ovdek si imado… Kuća, mojo gnezdo, eh kad bi ga ja ostavija… Ama, Alah takoj reče.
KALČA: Alah! Alah! K’d će, bre, mi ljudi ništo da reknemo, pa ljudski i da bidne, a?
IBIŠ-AGA: Beše mu… Od-i jutros, obiđo komšije kude su mi njive, livade; druge kuće i dućani, vodenici i magaze… i na svi gi kaza: sve prodavam!
KALČA: Ma, jok, bre, pobratime, nema od toj ič ništo da bidne. Eve, idem s’g kude Kaznačeja, i kude Prisednika, nema ti davaju papiri, a bez tej artiške nema granicu pro’odenje.
IBIŠ-AGA: Gotovo, pobratime, vikam ti. Eve, od ljudi i kapare uzo za imanje.
KALAN: More, jok, bre, i na prisednika u sud ima da reknem - nijednu tapiju da vi ne potpisuje.
STAVRIJA: Takoj, takoj, Kalčo, ubavo zboriš.
KALČA: S’g, pobratime , da ideš da si legneš, odmori si se. Pa noć nek si projde, a jutre - sve će si bidne ubavo k’ko što si beše. Ajd’ s’s zdravje da ste mi. (Ode)
(Odu i ostali, sem IBIŠ-AGE i STAVRIJE.)
IBIŠ-AGA: A s’g, komšijo Stavrijo, i teb iskam da pitujem…
STAVRIJA (kao opečen, odskoči): Ič men’ neću da me pituješ, jok.
IBIŠ-AGA: Ja si znajem red, zatoj i oću k’ko prvog komšiju da te pitujem: E li ti je moja kuća, demek, za kupovanje, e li neje?
STAVRIJA: Pravija si gu s’s dušu - duša se ne prodava! - takoj si reče, onomad, na gazda Nastasa, i cel Niš s’g toj znaje, i k’kvo s’g toj oćeš s’s men da pra’iš. Ja li dušu da ti uzimam!? Jok, bre, komšijo! Jok, bre, brate! Ja li da sam poslednji čovek u ovaj varoš, fukara li da bidnem!? (Ode.)
IBIŠ-AGA: Ubavo uradeja onaj Srbin Stevan, iz topličko, zašto iskoči onaj prikažnja pa za njeg. Mlogo imaja, mlogo davaja… a još poviše tražili: sinovi mu, ćerke, familija… Grabili, otimali se… Kad će da umre, Srbin Stevan s’lte jedan aber ostavija: U sandak da me ne turate, veće na kola, bez ič ništo… Ruke da su mi raširene, džepovi pa izvadeni… Do grob takoj da me sprovedete. Svi da vidu k’ko ič ništo ne nosim s’s men. Tam, na onaj svet, barem, da sam si miran. - Takoj iskam si i ja da si otidam tam, u turcko. Čis’. Bez ič ništo! Niki reč da ne mož’ da mi prozovori, ni pa prigovori.
(M r a k)
11.
"Budim-grad" - kafana
Dolaze NASTAS i JEVĐO
Dočekuje ih JAKUB
NASTAS: Šta sam ti rekao, Jevđo Mićoviću Mokrogorče! Šta sam ti rekao, a! Eto, odlazi i on! Sad ga samo čekam: imam ga u rukama, moj je!… Prodaje, rasprodaje… poklanja, nego šta!
JEVĐO: Svaka čast, gazda Nastase, sila si ti. E, jesi ti jedan vidovit čovjek, Boga mi!
NASTAS: Klanjalo mu njegovo, sad nema kud! - Jakube, piva! (Seda.)
JEVĐO: E, mogu zamisliti, gazda Nastase, kako ćeš se ti gospodarit u Ibiš-aginom domu! Kralj Milan u Midhat-pašinom konaku, a ti u Ibiš-aginim dvorima!
NASTAS (smejući se): Kako ono reče: duša mu "neje na prodavu"? Prodaće je, prodaće!
JEVĐO (seda): E, to će mi, gazda Nastase, biti prvi put u mojoj bogatoj pravničkoj karijeri - da sačinim ugovor o prodaji duše. Čitao sam ja o tome, a eto, s tobom ću i to doživjet. E, trgovina ti je, vidim, velika stvar!
NASTAS: Čudovišna! Kad sam, onomad, Jusuf-agi ponudio one silne dukate za onu njegovu ruinu od kuće, riknuo je kao bik: Mlogo je! veli. - Dajem još toliko, rekoh mu, samo da je kuća prazna za tri dana. - Za jedan će, reče, i bi. I, gde je sada Jusuf-aga, a? Šta se dogodi sa Ibiš-agom!
JEVĐO: E, jesi ti jedan čarobnjak, gazda Nastase. Jedan čudotvorac! Dlan o dlan - i gotovo. Pisaću ja, vala, o tebi za novine, kakav Ibiš-aga!
NASTAS: Volim, Jevđo moj, pare visoko da bacim, što više - da široko padaju. A tada, gledaj čuda s ljudima; možeš postići što poželiš!
JEVĐO: Evo, dolazi Ibiš-aga.
NASTAS: Dolazi da moli. - Jakube, još piva za gospodina pravnika!
(Dolazi IBIŠ-AGA.)
JEVĐO (ustavši): Dobar ti dan, gospodine IbiŠ-aga!
IBIŠ-AGA: Dobar ti dan, gospodin pravnik. - Jakube, jednu anasonku.
JEVĐO: E, taman se ja, Ibiš-aga, spredmao da pišem za novine o tebi kako jedini ostaješ u tvome Nišuparađumišu, a ti me iznevjerio.
IBIŠ-AGA: Pisuj, pisuj, svaki si jede leb od ništo.
JEVĐO: Čuje se: sve prodaješ, rasprodaješ…
IBIŠ-AGA: Idem.
JEVĐO: Došlo, znači, vrijeme da se ti i moj prijatelj, gazda Nastas, dogovorite za kuću….
IBIŠ-AGA: Toj - neće da može.
NASTAS: Nisi je, valjda, prodao?!
IBIŠ-AGA: Jok.
JEVĐO: Pa što ćeš s njom, bolan čovječe!
NASTAS: Nećeš, valjda, da je nosiš sa sobom u Tursku!
IBIŠ-AGA: Puž nesam, gazda Nastase, pa da si gu nosim na grbinu.
NASTAS i JEVĐO: Pa šta ćeš onda?
IBIŠ-AGA: E, toj si je mojo znanje! Imam si komšiju, prijatelja, l’sno ćemo on i ja…
(Dolazi STAVRIJA. Zastane kad ugleda NASTASA.)
IBIŠ-AGA (okrenuvši leđa Nastasu): Stiže li, bre, Stavri, komšijo? Odocni mlogo…
STAVRIJA (bojažljivo gledajući Nastasa): Stigo, ete, ama bolje da nesam…
IBIŠ-AGA (daje znak Jakubu da donese posluženje): Ajde, ajde, sedni si… eve, čeka te anasonka… s’g će i kavence…
NASTAS (naglo skočivši, Jevđi): Zapamtiće on mene, klećače mi! Te ćeš videti, Jevđo moj, ko je gazda Nastas Nikačević! (Ode.)
(Ode i JEVĐO za njim. IBIŠ-AGA ih otprati pogledom.)
STAVRIJA: Ido u crkvu, moli se, ama ič ništo ne znajem što se ovoj napravi s’s nas… Mađije li ni poturiše, komšijo? Pogleda svud: po kuću, pozadi kuću, pod prag… Podiza kamen i pred tvoju kuću…
IBIŠ-AGA: Ne boj se, komšijo: na teb neću dušu da prodavam, na teb ću si kuću…
STAVRIJA: A ba! Opet si teraš tvojo! Ma od toj nema ič zborenje!
IBIŠ-AGA: Gotovo, Stavri. Uzo "zbogom" od-i svi drugari i prijatelji. Od-i svi kafedžije. Uzo "zbogom" od-i Kaznačeja. Ido i kude mojoga pobratima Kalču…
STAVRIJA: I? Dade li ti "zbogom"?
IBIŠ-AGA: Moraše. Ama, plaka. A ja mu pa, na prezent, dado mojoga drugara - Čapu…
STAVRIJA (krsteći se) Toj napra’i?! Lele, lele, od-i Čapu da si se odvoiš!…
IBIŠ-AGA: Kalča će me spominja do vek za taj peškeš, i što mi poviše treba! Društvo Kalčino i spomen na Kalču - Stambol vredi! Kalča si je ubav i krotak čovek, s’s altani i almazi ne mož’ da ga kupiš i isplatiš, s’lte što si mlogo l’žeše da je potepaja zajci… Ama, lovdžija - istin si je… A pogledni si pa k’kvo mi on dade za kerku mi, Kumriju. (Izvadi narukvicu.) Od njegov majstorl’k. Ubavo, a?
STAVRIJA: Ubava, Kalča si je majstor, nema zborenje.
IBIŠ-AGA: Ete, milo mi s’g i za teb da si imaš kuću. Kol’ko si imaš pare?
STAVRIJA: Ma, k’kvo kuću-kupovanje s’s moju sirotinju!… K’kve pare!
IBIŠ-AGA: Za pare će je l’sno, komšijo!
STAVRIJA: L’sno je za Nastasa! A ja, k’kav sam ja mušterija!…
IBIŠ-AGA: Nesi mušterija, komšija si mi, poviše od-i rod!… Nego, ću te pitujem ništo drugo, s’l nemoj da se ljutiš?
STAVRIJA: Pituj, de…
IBIŠ-AGA: Nećeš, vikaš, moju kuću, dobro, ama doklen će bre, komšijo, čoveci po mahalu i po varoš da te zovu "Pizetko"? Ete, toj ič više neću da čujem.
STAVRIJA: Ajde pa ti s’g, Ibiš-ago, podsmešljuješ se na sirotinu. Ako je sirotinja - rezil’k ič nema, toj da znaješ.
IBIŠ-AGA: Da ne dava Gospod, komšijo, zborimo si s’lte, a rezil’k - nema, de!
STAVRIJA: Da sam od-i Krajnalisku, e li od-i Premetarsku familiju s’s njen kemer - kupija bi do s’g ovuj našu Sagir-Kiptijan mahalu! A, ja si nemam ni za pudarsku, ni za poljarsku kolibu!
IBIŠ-AGA: Zboriš si da nemaš, s’lte mušterija mi da ne bidneš; s’lte da si ostanem ovdek; ubavo od-i teb, komšijo, fala ti. Ama, gotovo, idem, iljadu put li ću ti vikam? A kuća mi, ako gu ti ne kupiš, ič na nikog gu nema ni prodavam, ni davam…
STAVRIJA: Takoj si je najboljo, da si gu imaš. Tam kude će ideš, kuj znaje će li si ostaješ, e li pa ne, a tvoja kućica će si te čeka.
IBIŠ-AGA: Nema vraćanje, toj je što je. A moja kuća, neka gu tuj, neka opusteje, kad moj najubav komšija neće da gu uzme. (Pauza) Eve, poslednji put te pitujem, komšijo, e li si mušterija?
STAVRIJA: Sramota, bre, komšijo Ibiš-aga, golema sramota!
IBIŠ-AGA: Sram će bidne, komšijo, ako gu ne kupiš. A mi - lošo li živuvamo? Čaršija li, bre, usta da plaknjuje s’s zborenje od-i nas, od-i našo lošo živuvanje i karanje? Toj li, bre, komšijo, iskaš da se zbori?
STAVRIJA (krsteći se): Ne daja Bog, komšijo Ibiš-aga! Od-i nas s’lte ubav reč da se zbori.
IBIŠ-AGA: Ama ti, k’ko izgleda, neće da dadneš, kočiš ovuj našu rabotu… A ja mišlja - svadba na tvoju kerku, Kalinu, na našo Kalinče, da bidne u tvoju - novu kuću!…
STAVRIJA: Ma što je jedna niska od-i taštu mi od-i tridese’ dukata!… I jošte jedna pomanja… za onakvu lepotinju o-di kuću!
IBIŠ-AGA: Lepe pare, komšijo, imaš.
STAVRIJA: I imam si ništo od-i ovija pare, da prostiš, današnje… imam si sto i…
IBIŠ-AGA: Ubavo, ubavo si imaš, domaćin si ti, komšijo… A svadba na kerku ti, Kalinče, kad rekoste da bidne?
STAVRIJA: Pa trebaše na našega Svetoga Đurđiju - ama će gu pom’knemo za jesen, po grozje-branje…
(Dolaze NASTOS i JEVĐO.)
IBIŠ-AGA: Jok, more, s’g, na Đurđovdan, da bidne svadba! U tvoju novu kuću da bidne! Iz nju iskam da se povede nevesta, našo Kalinče, (ustane, ispruži ruku). Ovam ruku, da se rukujemo. Da se izljubimo.
STAVRIJA (ustajući, nerado pruža ruku): Ama, neće da stiza na pare!…
IBIŠ-AGA: Ič te ne pitujem za pare, komšijo! Toj si je mojo znanje! - Nek ti je srećno! (grle se) Jutre, će otidnemo na sud: ti da iskočiš s’s pare a ja s’s tapiju, i tolko. A s’g, da nazdravimo!
(Dižu čaše.)
(M r a k)
12.
U sudu
IBIŠ-AGA i STAVRIJA
IBIŠ-AGA (drži tapiju): Fala ti, gospo’n sudijo. - Ete takoj, Stavrijo, i toj si završimo. A sad, eve ti tapija od-i tvoju kuću, i neka ti je srećno i berićetno. Golem vek da si proživiš u njuma.
STAVRIJA (uzima tapiju, potom vadi niske dukata): Eve, Ibiš-ago, niska od terijes dukata, moja Gina što gu donese. Ubava niska, oko belo grlo na tvoju kerku, Kumriju, da gu turiš, te da si gu ponese na njojnoga čoveka…
IBIŠ-AGA: Fala ti, fala, Stavrijo. - Te, sve ubavo napra’ismo, a svadba na tvojo Kalinče s’g na Đurđovdan li će, kako što zborismo?
STAVRIJA: Jes, na Đurđovdan, počemo i svadbu-spremanje…
IBIŠ-AGA: E, ako će t’g, da bidne u - tvoju novu kuću!
STAVRIJA: Oće, Ibiš-ago, će bidne u tvoju, a sag pa i mogu, u našu kuću. Ibiš-ago, na svadbu da ni dojdeš, najgolem gost da ni bidneš. K’ko najrođen! I najubav!
IBIŠ-AGA: Oću, Stavri, oću, ću dojdem. Fala ti.
(M r a k)
13.
Stavrijino dvorište, sa kućom u dnu. (Ono isto Ibiš-agino dvorište sa kućom)
KUM, STAVRIJA, GINA, KALIN, MLADO@ENJA, JOLA, SVIRAČI, SVATOVI
Pesma: "Na Uskrs sam se rodila…"
KALINA i MLADO@ENJA su na doksatu
KUM (opali iz kubure): Kumstvo ni je staro, kum-Stavrijo, kuj znaje kol’ko, ama tapiju što ti Ibiš-aga dade za ovuj kuću - tapija si je i za našo kumstvo, razbiraš li što iskam da ti kazujem?
STAVRIJA: Razbiram, kume, ubavo te razbiram; istin si kazuješ.
KUM: E, alal nek vi je domaćinstvo! Alal nek su vi prijatelji. - Mladenci, sve da vi je srećno i berićetno! Golem vek da si provedete s’s slogu i poštivanje. Kumovi, bre, unučiki da si imate, da se iljadu!…
STAVRIJA i GINA: Fala ti, kume, fala.
STAVRIJA: I na teb, kume, sve da ti je najubavo. A kumstvo pa našo, da ni je večito!
KUM: Večno će i bidne! Muzika, svirite, bre! Daleko da se čuje!
(Puca)
(Muzika zasvira kolo)
KALINA (sa doksata): Lele, majko, tate, ide ni Ibiš-aga! (siđe sa doksata)
STAVRIJA: Moj slatki komšija!
GINA: Lele, naš ubav Ibiš-aga.
(Dolazi IBIŠ-AGA. Tišina.)
IBIŠ-AGA (zastavši): Srećno vi veselje, kuz’n Stavrijo, komšike! Kalino, Kalinče, bre, nek ti je s’s sreću, kerko!…
(Tajac. Probije Kalinin plač.)
IBIŠ-AGA: A, bre, što vi je? Što je ovoj? Svadba li je, e li?…
STAVRIJA: @al ni bre, komši Ibiš-ago, što ni ostavljaš.
IBIŠ-AGA: S’lzu neću da vidim! Svadba da je, da si teče, i s’l pesma i svirka da se čuje, kukanje - jok! - Kume, svirači, pojte, svirite, bre!
STAVRIJA: Će sviru, Ibiš-ago, će sviru, - a ti dobro nam doš’ja na veselje! Izvoljevaj, da si sedneš!…
GINA: Darovi, kerko, za našega Ibiš-agu.
(KALINA ljubi ruku Ibiš-agi, kiti ga darovima.)
IBIŠ-AGA: Kalino, mladenevesta li da plače, de!…
KALINA: Prošćavaj, Ibiš-ago…
IBIŠ-AGA: E, s’g, pričekni malko, Kalinče, da ne ostanem pa ni ja posramen. (Izvadi onu istu nisku dukaza koju mu je na sudu dao Stavrija.) Eve ti, dete, od-i men peškeš. Majka ti ovuj istu nisku donese, u onoj vreme, na tatka ti; a ti da gu pa s’g odneseš na tvojoga čoveka!
(Opšte uzbuđenje prisutnih.)
STAVRIJA: Čekni, de, Ibiš-ago, što zboriš, što pra’iš toj!…
(KALINA se hitro povuče, odmakne.)
IBIŠ-AGA: K’rko!… Lošo li praim ja, e li vija loše zborite? - Zar, ako sam druga vera, zar za toj da ne smem, demek, da si po vaš adet činim?!… S’s alal, more, i s’s keif si ovoj pra’im! - Dođi, Kalinče, kerko. Od-i men nek ti je ovoj peškeš i od-i Kumriče, kerku mi, a drugaricu ti.
STAVRIJA: Mlogo je toj, Ibiš-ago, nemoj!…
GINA: Da si imaš, Ibiš-ago, dalek vi put čeka…
IBIŠ-AGA: A, bre, s’g li će me pred kraj rasrdite? Ti, Stavrijo, i ti, Gino, da si ćutite - ja si na dete davam. - Jela ovam, Kalinče, od-i men li te sram, de?
KALINA: Kumrija, moja drugarica, nek gu nosi isto će je, Ibiš-ago.
IBIŠ-AGA (prilazeći Kalini): Ima si ona. A na teb ovoj s’s alal ti davam. (Stavlja joj nisku dukata.)
KALINA: Fala ti, Ibiš-ago, mlogo je ubava. (LJubi mu ruku.)
IBIŠ-AGA: Srećna da si mi, kerko. Lice cel vek da ti se cakli, k’ko ovija dukati.
KALINA (pošto je dobila boščaluk od majke): Fala ti, ago, fala… A ovija darovi na moju drugaricu da dadneš…
IBIŠ-AGA: Fala, fala, će gu je milo što je od-i teb.
STAVRIJA (kome su dali balonče, sipa vino i poslužuje IBIŠ-AGU i KUMA): A, s’g, da popijemo!…
KUM: Da nazdravimo na naši ubavi mladenci!
IBIŠ-AGA (dižući čašu): Srećni da su i dugovečni! - (Ciganima) Pesma i svirka da se čuje!
KUM (opalivši, Ciganima): Svirite, bre! Ovo je čovek!
Muzika, pesma.
IBIŠ-AGA (pošto je popio): Eh, a s’g da pojdem…
STAVRIJA (uz opšte čuđenje ostalih): K’ko pa to s’g! Nesi ni sednuja, a će pojdeš! Jok! Toj ne mož da bidne… Tek će si, de, jedemo đurđovski jaganjci, gle, kol’ko si gi ispekomo… Ela, izvoljevaj si, da si sednemo… sedni, svatovi da mi sednu…
IBIŠ-AGA: Prošćavajte, ama neće da možem… U najveće se spremamo, jutre će si putujemo…
STAVRIJA i GINA (uz opšti žamor prisutnih): Veće jutre!
IBIŠ-AGA: Veće jutre, došlo mu…
KALINA: Lele, a mojo Kumriče ću li si gu vidim?… Će li si se ispozdravimo?…
IBIŠ-AGA: Da se ispozdravite, nego k’ko!…. Eh, a s’g idem… Idem na Goricu… Iskam jošte jedanput da si pogledam na moj ubav Niš, moj parađumiš. Iskam da si ga ponesem s’s men’ k’ko si se cakli na ovoj đurđovdansko s’lnce. Takoj ubav da si mi je za spomen, do moj najdocni dan…
STAVRIJA: E, k’ko ćemo si pa mi bez teb’, Ibiš-aga. Naučimo si se na komšil’k od vreme jošte… pa s’g, teb’ te neće bidne ovdek s’s nas…
IBIŠ-AGA: Neće, Stavrijo… ama će ostane ubav reč i spominjanje i od-i men’ za teb i od-i teb’ pa za men’! Ništo ne vidomo lošo za tol’ke godine i tol’ko živenje, ni ti od-i men’ u sultansko mojo, ni ja pa od-i teb’ s’g u kraljevsko tvojo vreme!
STAVRIJA: Da ne dade Gospod!
IBIŠ-AGA: S’l jednu molbu imam na teb’, Stavrijo, jedan amanet iskam da ti ostavim. Sve je, s’g, Stavrijo, tvojo: kuća, bašča, bunar… ama, bunar da si bidne k’ko moj kad si beše: svaki komšija - i s’g i uvek da si može da dojde na vodu; i svi Nišlije č’k odonud Nišavu, razbra li? Ako men’ me nema, spomen na men’, barem, neka je.
STAVRIJA: K’ko si rekneš, Ibiš-ago, takoj ima i da si bidne. S’g pa ja na teb da si reknem jedno, Ibiš-ago, brate: kad otidneš, kapija, vrata, naćve… sve će ti je pa otvoreno, u dan, u noć. Sve će si je k’ko tvojo… Idi, vidi - možeš li tam-ne možeš li - pa ako ne možeš, vrni si se: sve će si je ovdek pa tvojo… a ja, ene, imam si moju kućicu…
(Dolazi JEVĐO.)
JEVĐO: Čulo se, čulo, Ibiš-aga, što si učinio sa Stavrijom! Bruji po čaršiji samo o Ibiš-agi! O njegovom kumanom djelu! Hiljadili se taki!
IBIŠ-AGA: Ostavi, de…
JEVĐO: A, ne! Rad sam da to opišem za novine, pa da se čita po cijelome svijetu, da!
IBIŠ-AGA: Što?… Što reče, bre! Što da se pisuje! Što da se čita! Jok! Jok, toj!…
JEVĐO: Ama treba, lijepo je radi primjera ovom svijetu! Da se, na primjer, i drugi svijet na tebe, Ibiš-aga, ugleda! Da čuje cijela Srbija, Jevropa!…
IBIŠ-AGA: Ič da nesi pisaja nijedan reč!
JEVĐO: More, daj jednu banku, jedno kajme, pa da ti ja napišem, a ti samo uživaj!…
IBIŠ-AGA: More, tri banke da ti dam, s’l da ne pisuješ! - Ima jedan naš reč, da ga ne zapisuješ, ama da ga zapantiš ubavo: "Sevap učini, frli u more; ako riba ne zna - Alah će da zna!"
(M r a k.)
14.
Brisani prostor. IBIŠ-AGA i LUDI MEHMED
IBIŠ sa boščalukom. Mehmed je s kraja, sklupčan na zemlji.
IBIŠ-AGA (uzdahnuvši): E, moj Niš… moj parađumiš! Bez ič ništo sam, a ete s’lnce me pa greje… - Ovdek, nagosti li be’?… A i tam’, kude ću idem - i tam’ li ću nagosti? Na ovaj pa svet, čovek li je s’lte nagosti? Ovoj našo živenje - s’lte li je proodenje?… - Idem… Ću se odlelejem niz stambolijski drum… Tam’ ću sam…, ama… duša…, duša će mi je ovdek… (Odlazi)
(K r a j d r a m e)