Vilhelm Theodor Moellgaard

WILHELM THEODOR MÖLLGAARD
Jedna zemlja izdiše.
Živi u bolu. I grču.
Zna za ggustoš i krv.
Čovek na Nju nasrnu. Bog je zaboravi.
Besni Prvi svetski rat.
Budi se savest čovečanstva. U jednom delu. Tamo gde još duše ima.
Pristižu misije lekara. I drugih. Sa raznih strana sveta.
Da probaju.
Možda će spasti srpski narod. Ono što je preteklo.
Da se srpsko seme ne zatre!
Ima Srbija prijatelja u lekarima Danske.
I Niš.
Wilhelm Theodor Möllgaard, popularni Vili! Jedan neobičan život.
Jedan nadaren čovek. Nenačet iskušenjima života. U veri da su svi ljudi dobri i ceo svet lep. Bez ubedljivog razloga. I dokaza!
Rodi se 1888. u Kopenhagenu.
Izdanak ugledne danske porodice.
Otac protestantski sveštenik. I profesor na Teološkom fakultetu.
Majka baronica.
Stariji brat profesor na Katedri za torakalnu hirurgiju Medicinskog fakulteta i ministar zdravlja Danske.(50)
A Vili?
Završi medicinu. I slikarstvo i vajarstvo. I muziku.
Nauči četiri strana jezika. Da s lakoćom govori. I srpski.
A živi dvadeset i šest godina! U zanosu mladosti svoje.
U neodoljivoj želji da sve u red dovede. I svuda stigne.
Čovek raskošnog duha.
"Rafiniranog modnog ukusa".(59)
Negovanog izgleda.
One oštro sečene crte lica blaži satensko plavo oko.
"Mana nema" ni po telu. Ni u duši svojoj. Čovek od ugleda i časti!
Ide Vili za srcem svojim. Učvršćen u utisku da će sve ispasti dobro.
Bože dragi, zar su svi nadareni ljudi naivni!
A put po Srbiji?
I vreme?
Ni put siguran. Ni dan vedar.
Kako da se popne na vrh čovekove vidike da osmotri?
Vili stiže u Srbiju maja 1915. Sa ostalim lekarima i bolničarima iz Danske. I stavi se na raspoloženje Ministarstvu unutrašnjih dela.
Ministar ga postavi 26. juna 1915. za lekara Knjaževačke okružne bolnice. I preporuči vlastima da mu smetnje ne čine na putu od Niša do Knjaževca.(50)
("… u ono dobro vreme pre nego što su Bugari zaposeli Srbiju…").(50)
Tamo radi mladalački revnosno do ulaska okupatora u grad.
A onda beži ispred neprijatelja u Sokobanju. I pomaže Vojnoj bolnici. Za kratko.
Bugari nadiru. Ova Vojna bolnica se povlači. I Vili s njom. Sve do Prizrena.
Onaj silni zalet Vilija prigasi se za trenutak. U Prizrenu obole ono lomno telo. Osta Vili da zdravlje vida. I u Skoplju radi.
Kad bolnica u Bugarsku krenu pobuni se. I zatraži povratak u Srbiju.
Da radi u Niškoj okružnoj bolnici I reda od juna 1916.
"Kad su Bugari otišli iz Niša ostavili su bolnicu u jednom krajnjem neredu; da bi zaštitio bolnicu protiv daljeg pljačkanja i da bi spasio sanitetski materijal ja sam uzeo bolnicu u dogovoru sa opštinom niškom i dozvolom nemačkom.
Zajedno sa srpskim vojnim apotekarom G. poručnikom Đorđevićem…mi smo uz pripomoć opštine organizovali ponovo, u koliko je to bilo moguće, okružnu bolnicu i preneli smo tamo sav sanitetski materijal koji mi je ostavila austriska sanitetska misija.
Kad su Srbi ušli u Niš, ja sam ostao na radu lečeći ranjene i bolesne vojnike i građane".(50)
Osta Vili u Srbiji da dragom Bogu služi. Izmučenom srpskom narodu pomogne. I ljupku Vidosavu Riznić voli.
"Kad čovek vidi kako je lako izvesti oko što je teško stiče pojam o nemogućem".(8)
Ona iz intelektualne niške porodiie.
Crnooka devojka. Oči uokvirene dugim trepavicama.
Setni pogled.
Toliko svežine u licu!
Onaj sanjalački osmeh oko usana.
Tankovijasta stasa. Zamamnogatela.
Nadmoćno bezazlena.
V svetloj haljini širokih nabora. I otvorenom knjigom u rukama.
Tako slika kaže.
Dve srodne duše!
Vili uživa u njenoj radoznalosti. I divi se onoj ustreptaloj živahnosti.
Ljubav mu snagu snaži!
Oni dugi pogledi.
I zagrljaji lomni.
I poljupci vreli.
"U njima se rodila strast sa svojim najlepšim zahtevima" i onaj "božanstveni smisao stvari".
Vili nastavlja s radom kao šef Veneričnog odeljenja Niške okružne bolnice I reda.
Svoj položaj nikako da razabere.
Samo za trenutak!
Obraća se sanitetskom inspektoru Srbije 6. decembra 1918.. "…pošto već odavno želim da napustim Niš gde su ljudi…malo bugarizovani i žive suviše za novac, ja mislim da idem u onaj deo Srbije gde postoji najčišći slovenski duh…u vremenu koje je proteklo od 1915. naučio sam da govorim srpski i oženio sam se u jednoj dobroj srpskoj porodici, pa zbog toga i zato što se meću Srbima osećam uvek dobro, mislim da ostanem u Srbiji Vama na raspoloženju…".(50)
Za kajanje čoveku vreme uvek dostigne!
Samo mladi veruju da je jedino ljubav dovoljna za sreću.
I poruku ljube:"ostani u siromaštvu, ostani u samoći i samo večnost proučavaj".(8) Sve se izmeša. Ona ljubav!
Duge šetnje niškim sokacima. I kraj Nišave mutne. Do topole vitke. I oni zastanci. I šapati. I stisak ruku.
Dok mladi mesec nebom luta. I zavodničke poglede baca na srećno zaljubljene. Te večeri zaborav nemaju. A noći duge?
Ispunjene na smenu. I književnošću. I istorijom. Jake Vidosave! Uvek dobre volje. I toplog glasa. Vili se rečima opija.
Uzima violinu. Da tišina oživi. I radost navre. Čudesno fini sluh. Tanki prsti ruku.
Onaj uzdah Vidosave. Kad njenouvo akord uhvati! Duh muzike u ljubavi leži.
"Veličanstvena muzika je način izražavanja potpunog čoveka".(8)
Očne kapke svedu kad uleti svež miris nasmejanog jutra. U sobu nisku kraj nakrivljene lipe.
A kad se rodi sin 9. avgusta 1918. izmeni se program. Andersenove bajke valja čitati ReneGastonu, kako ime nadenu Doroti Hardi, engleska sestra.
Vili traži bolnice u Smederevu, Kraljevu, Šapcu ili Valjevu, ili neku sličnu u Bosni i Hercegovini.
Sanitetski inspektor Srbije nudi Kuršumliju ili Rašku.
I 2. januara 1919. sledi:"…da se g. Dr Melgard… postavi za privremenog honorarnog lekara sreza kosaničkog, okruga topličkog, sa sedištem u Kuršumliji…".(50)
I Vili pođe u Kuršumliju da ispuni zahtev sudbine svoje.
Zgrada bolnice u ruševinama.
Bugarima služi za konjušnicu. I kao magacin. U vreme okupacije.
U jadnom stanju.
Vili se ne miri. Nit' pristaje na neizbežno.
Smesti porodicu u jednu prostoriju.
Krenu sam. Kreči zidove. Opravlja prozore. Sklapa krevete. Nabavlja posteljinu. I mantile šije. Neka pomoć će kasnije stići.
Okolinu oplemeni.
Okolo cveće zasadi. Napravi malu bazenfontanu. I skulpturu svoju ("Žena sa detetom"), "koja treba simbolički da prikaže zaštitu dečjeg podmlatka".
Vodi bolnicu sa 50 postelja.
Otvara Dečje odeljenje.
Organizuje zdravstvena predavanja.
Drži nastavu u školi.
I nadgleda Englesko-srpski dečji dom u Nišu dva puta nedeljno "bez ikakve materijalne nagrade za rad".(59)
Glavu mu umor obara.
Oradosti ga 1920. Rodi se sin Knut.
A onda nevolja navali. Uporna kao nesreća.
Nigde spasa.
Bog ne stigne.
Čovek neće.
Neće Vili da se preda očaju svome! Proba da ukroti silno uzbuđenje. O, Bože!
Svaka sredina ima svoj glas. I svoj sud.
I pogrešne ljude. Posebno u administraciji.
Svakakvi ljudi vole da mrze. Kad im se prilika ukaže.
Nedorasli da razumeju.
Čoveka sa "svemirskom pozlatom".
U kuršumlijskom kraju obdukcije leševa napretek. Ona poratna nasilja.
Vili mora na teren. U daleka planinska sela. Po nekoliko dana.
Teški bolesnici ostaju u bolnici sa priučenim bolničarem.
"…u ovome srezu dešavaju se često puta ubistva i ja se često pozivam da određenog dana izađem na lice mesta radi vršenja sekcija… gde se usled udaljenosti mesta probavlja po 23 dana, da po neki bolesnik od teže obolelih u bolnici i umre bez moga prisustva…te zato molim da se dotični leševi prenose u bolnicu gde bih mogao sekciju vršiti bez uštrba po bolnicu i bolesnike…".(59)
Stanje se pogoršava 23. avgusta 1920. kod one sekcije u Lukovu i ukazivanja hitne lekarske pomoći porodilji u Ledincu.
Načelnik okruga topličkog 28. avgusta 1920. traži da se sasluša dr Melgard.
Za njega postoji samo mali čovek.
I sudbina bez značaja.
I vrednosti!
U običaj proće da pritužbe stalno pristižu. I podozrenja množe.
Samo neke nasrtljive reči.
Strašne omraze, Gospode dragi!
Vili prijavljuje obolelo odojče 5. avgusta 1920., sumnjivo na šarlah.
"… Čast mi je o ovome izvestiti Fizikat s molbom na znanje i dalju nadležnost".(59)
A 9. avgusta 1920. okružni lekar naređuje:"…ubuduće podnosite izveštaj sa pozitivnim dijagnozama…".(59)
Vili zadrhta celim telom. Zagnjuri lice u šake. I divlje zaplaka. Kao da prvi put plače.
Vidosava se trže iz nepokreta. Suza joj reči pokvasi.
Onih što patnju blaže.
I 7. oktobra 1920. Vili zapisa:"…što ja nisam mogao da dopustim, da sa mnom jedan načelnik sreski komanduje po svojoj volji, koji nema ni univerzitetske spreme ni vaspitanja…".(59)
Te rečite reči! I sve požuri. I prekrati.
Umre od šarlaha 17. novembra 1920. u žaru epidemije u kuršumlijskom kraju kao "jedinstven, veoma revnosan i zanimljiv lekar", "vršeći predano lekarsku dužnost".(59)
Pravi sud o čoveku stigne posle smrti. I od takvih.
I njihove naknadne pameti.
Preminu Vili u pravo vreme. Onako detinje čist.
Dirljivo odan.
Srpskom narodu.
Velik kao kuća.
I silan kao grom.
A naša zahvalnost.
I dug naš?
Pomešani s ukusom gorčine.
I tugom pritajenom!
Poslednja reč neznana. I nezabeležena.
I grob na kuršumlijskom groblju!

VELIKANI NIŠKE MEDICINE

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License