Vronski Prica Vidosava Petrovica

VRONSKI priča Vidosava Petrovića

Bilo je sve spremno da se, ovde, na Debelom brdu kraj sela Gornjeg Adrovca, gde je herojski poginuo ruski plemić pukovnik Nikolaj Nikolajevič Rajevski (onaj Rajevski koji će Lavu Tolstoju poslužiti kao prototip za lik Vronskog u "Ani Karenjini"), svečano otvori obnovljeni memorijalni, od sada, i turistički kompleks, posvećen Srpsko-turskom ratu 1876/77. godine.
Naš domaćin, gospodin Đorđe Popović, povratnik iz Amerike - koji ulaže
svoj kapital u još desetak sličnih objekata širom Srbije - učinio je sve, sa svojim saradnicima, da vidimo mnogo toga što je obnovljeno ili novosagrađeno, da sve snimimo ili zapišemo, ali i da nas prebogato ugosti.
No, do svečanog otvaranja ostalo je još šest predugih i pretoplih avgustovskih dana, a mi smo, već posle dva, bili prepuni utisaka i premoreni. A kada su neki od kolega novinara pomenuli, da, sutra, moraju natrag svojim redakcijama, naš domaćin (Zovite me, kratko - DŽon, tražio je), očigledno, nezadovoljan, reče hladno: - Gospodo, samo desetak milja odavde, niz Južnu Moravu, u dvorištu Manastira "Sveti Roman", pohranjeno je srce pukovnika Rajevskog - osećam se dužnim da i to, svakako, vidite…
A, što se tiče vaših obaveza, vaših redakcija - dodao je glasom kakvog moćnika da smo se, neočekivano, načas, osetili zatočenim i bespomoćnima, - odavde, moći ćete da odete, tek posle svečanosti, pošto čujete kako ovim prostorima uistinu kuca i srce jednog Vronskog…
- Da, Vronskog! - dodao je pun sebe, uveren da smo, najzad, upali u zamku koju smo zaslužili. Ali, zbunjen i sam mukom koji je zavladao, on, neočekivano, prasnu u grohotan i sipljiv smeh koji je ponajviše značio: "Vidite, mogu ja biti i strog". A onda, kao kakav vrsni glumac koji je dobro znao "svoj mizanscen", počeo je kružiti oko nas,
dok smo posle obilnog ručka sedeli u bašti u hladovini stoletnih crvenih lipa, donetih iz Rusije, i bili služeni gruzijskim šampanjcem i sladoledom. Povremeno bi zastajkivao da bismo, iza njega, ko zna po koji put, gledali šta je sve to on, ovde, obnovio ili izgradio - i pred nama su se opet ređale: tek obnovljena Crkva "Sveta Trojica",
podignuta u spomen pukovniku Rajevskom, sa stubovima povezanim skladnim svodovima i fasadom od naizmenično poređanih crnih i žutih keramičkih pločica u mozaik. [kola… Ali, i novi muzej, dom kulture sa letnjom pozornicom. Hotel "Vronski" sa depandansima na koje je mister DŽon naročito ponosan, i sijaset malih prodavnica suvenira po obodu prostranog parka, sazdanih u prelepom moravskom stilu…
U nastojanju da nam odstrani svaki osećaj nelagodnosti, pogleda kojim nas ni jednog trena nije ispuštao iz vida, naš sedokosi i robusno građeni čuvar (tako sam počeo osećati mister DŽonovo prisustvo) goreo je od potrebe da nas fascinira nekom svojom novom idejom. Na pojavu visoke siluete slikara Anželkoviča ispred crkve, u kojoj je (gledali smo pre podne), obnavljao živopis, mister DŽon se naprosto ozari:
- Reći ću vam nešto što će vas, možda, zanimati - počeo je vajkajući se. - Nedavno
sam angažovao najbolje stručnjake da mi pribave sve o slavnoj porodici Rajevskih. Naravno, i o starom generalu Rajevskom, braniocu Moskve, s čijim je mačem, naš pukovnik Rajevski, ovde, sekao Turke…
Naša ravnodušnost, međutim, mister Yonu prosto zasmeta. Otuda, izgleda, i prave provale njegovih novih ideja i domišljanja:
- Tražiću da se ispita da li je i mladi plemić Rajevski, kao Tolstojev Vronski, putovao sa svojom voljenom u Italiju?… Da li se bavio slikarstvom? Slikao, možda, tamo u Italiji, portret svoje dragane?…
- I ako jeste? - neočekivano zapita novinar "Ekspresa" (jedan od onih kolega koji su najavili svoj odlazak), našta se svi pokrenusmo, očekujući šta će nadahnuti mister DŽon odgovoriti.
- Otvoriću, tada, atelje imenom "Vronski"… Osnovaću, ovde, likovnu koloniju imenom "Vronski!"…
- Valjda, "Rajevski"! - pokuša da ga ispravi isti novinar.
- "Vronski", rekao sam! - povika samouvereni mister Yon. - Znam šta govorim!… - da bi, svestan da je prenaglio, nastavio smirenije:
- Neka slikari sveta portretiraju svoje Ane! - uzviknu. A one, uveravam vas, dolaziće odasvud. Slobodne i spokojne, osećaće se ovde kao u svome toliko priželjkivanom staništu…

Među novinarima, najzad, zavlada živost i komešanje, odobravanje i sumnje.

- Gospodo, morate me razumeti - nastavljao je mister DŽon - ja sam biznismen u turizmu… Moja glavna karta u ovom poduhvatu je, ne krijem, Vronski! Izbacio sam je, videli ste, još na samom početku igre!…
- Ali, mister DŽon!…
- Znam šta hoćete da kažete, mladi gospodine! No, svi smo mi bili u Veroni da vidimo grob legendarnih ljubavnika Romea i Đulijete! Hrli se tamo i danas, iako se veoma dobro zna da to nije njihovo večno boravište!… Dragi moji, turisti su kao deca, dajte im samo malo iluzija i biće prezadovoljni. A iluzije se - smešio se mister DŽon - kao i u svakodnevnom životu, dobro plaćaju. Nadam se da se, najzad, razumemo?
Zakazano vreme za popodnevnu posetu Muzeju, znali smo, prošlo je odavno (na to nas je, zalud, nekoliko puta, upozoravao mister DŽonov saradnik, pokazujući nam na svoj ručni sat), ali ko je mogao da prekine nalet mister Yonovih ideja!
- Ipak, dozvolite, mister DŽon! - dođe, najzad, do reči kolega, iz "Ekspresa", i nastavi ne skrivajući svoje ogorčenje: - Sedimo samo dvadesetak metara od mesta pogibije hrabrog pukovnika Rajevskog (pokazao je rukom prema obližnjem spomeniku koji je nemo svedočio), a vi, vi biste da ovde ustoličite jedan lik iz romana! Iz knjige! Nedopustivo, mister DŽon! - pa makar to bio i Vronski jednog Lava Tolstoja!
Kao da nije ni čuo ove reči koje su pre ličile na predugi krik, mister DŽon se, naizgled odsutna pogleda, trže i, prosto koreći se, reče:
- Ne smemo dozvoliti da nas akademik Karanović čeka, bio sam presrećan kada se prihvatio da bude glavni konsultant muzejske postavke…
Sa osećanjem da se bogati povratnik iz Amerike s nama poigravao, neki od kolega skočiše na noge. Pozivali su, glasno, na kolektivni odlazak. Na bojkot.
No, kao na nečiji mig, mnoštvo konobara obasu nas novom, prenaglašenom
pažnjom: opali pravi pravcati plotun iz mnoštva boca sa gruzijskim šampanjcem, donesoše još obilatije količine sladoleda…
- Gospodine Orloviću! - podignute čaše i sa iskrenim uvažavanjem mister DŽon se usmeri prema kolegi iz "Ekspresa" kome je dugovao odgovor - vi i ja, u stvari, mislimo isto, potvrdiće to već prvi eksponati o Rajevskom koje ćemo upravo videti… - da bi, potom, Orlovića uhvatio pod ruku i krenuo s njim prema oniskoj lepo stilizovanoj zgradi Muzeja, govoreći glasno da svi čujemo:
- Tek ću otkupljivati sve o pukovniku Rajevskom. Evo, donesite mi bilo koji njegov predmet: tabakeru, na primer…, njegov sat, lulu… nagradiću vas milionima dolara!…

- A, ako je Rajevski odista slikao - zastade razmetljivi povratnik iz
Amerike - i donesete mi koje njegovo platno, neka je i bez neke umetničke
vrednosti, evo, unapred, na "ne viđeno", platiću ga sto miliona
dolara!… Treba li još nečim - i čime(?) - da garantujem da će se
ovde, i zauvek, uspomena na hrabrog pukovnika Rajevskog gajiti na
najdostojanstveniji način? Rajevski će ovde biti prisutan!…
Naprosto, zanemeo i začuđen na šta je sve spreman mister DŽon, kolega Orlović ga je gledao netremice.
- Tražim, međutim, od vas, mladi prijatelju - nastavi uporni povratnik iz Amerike, držeći vešto našu pažnju - da uvažite samo jedno: Rajevski, na izvestan način, živi i u Vronskom, da!
- Nemojte samo, molim vas - branio se Orlović - da mi pominjete ono oveštalo:
Zahvaljujući umetnosti, Vronskom , i Rajevski će imati budućnost.
- Tolstoju treba verovati - mister DŽon je bio izričit. - I to je oslonac
moga poduhvata. To mi, naglašavam, niko ne može osporiti…
Kad se nađosmo ispred izrezbarenih muzejskih vrata, moglo se zaključiti da je mister DŽon, konačno, pridobio svog sagovornika - kao omamljen, kolega Orlović je ćutao. Odjeknu, međutim, nepomirljivi bariton reportera "Duge".
- Nažalost, mister DŽon, Tolstoj ni jednom reči, ali, pazite, ni jednom! ne opisuje Vronskog, na ratištu u Srbiji. I, ni retka o njegovom skončanju na ovim prostorima! Preko toga se, mister Yon, ne može lako preći.
- O! - prosto kriknu mister Yon koji je očito potanko znao sve o Tolstojevom
junaku - zar je nedovoljno to što se Vronski opredelio da, kao dobrovoljac, ode u Srbiju! "Meni je milo što imam zašto da dam svoj život" - rekao je svom prijatelju polazeći ovamo. A njegova mati, čuvši za sinovljevu odluku, prosto je odahnula: "Bog nam je pomogao - došao je srpski rat."
- Da - upade dopisnik pariskog "Soir"-a - ali pošao je ovamo kao čovek kome se sve srušilo u životu! Kome se život , sam je to rekao, "ogadio".
Ne znam zašto, ali ove reči kao da mi prizvaše prizore iz prepodnevne posete Crkvi "Sveta Trojica" - slikara Anželkoviča, zapuštena izgleda, sa paletom i kičicama u rukama, koji se bezvoljno kretao po skeli i zastajkivao, dorađujući pojedine detalje na živopisu. Neprestano je nešto gunđao, da smo, samo povremeno, kad bi zabačene glave unazad posmatrao tek nanete boje, razabirali: - Ne može se više, bratac Vaznjecov, ne može! Oprosti …
Na naše divljenje da je freskama "vratio život", prvobitnu lepotu i sjaj, on je samo odmahivao rukom da smo mogli pomišljati kako je pred nama čovek kome je život izgubio svaki smisao. Da mu se dogodilo nešto preteško i neizbrisivo, poljuljalo ga iz osnova. On je, izgleda, sebi i svojoj umetnosti odavno presudio, poništio se… Iz lepo oblikovanog ibrika od gline, povremeno je potezao poveće gutljaje šljivovice i tu, pred nama, zahvaljivao mister DŽonu što je u obližnjem selu "otkrio vrsnog tvorca" ovog napitka s kojim se, dodavao je: "… može i Bog dostojno ugostiti"…
Dok smo slušali iscrpna kazivanja kustosa o "plemenitoj plemkinji Mariji Rajevskoj, tetki pukovnika Rajevskog", koja je svojevremeno "poslala trista hiljada
rubalja u zlatu za podizanje ove spomen-crkve", slikar Anželkovič se žalio na razornu moć "kapilarke" (tako je nazivao vlagu u zidovima), koja se, kako je naglašavao, udružila sa prolaznošću, te sve što se kičicom nanese razlaže i predaje ništavilu i zaboravu. - Ona, "kapilarka" - govorio je ogorčeno - nema milosti, ni poštovanja (stresao se) ni prema freskama jednog Vaznjecova. A znate li kakav je slikar bio bratac
Vaznjecov? Gledajući mu slike, imate utisak da ih je, istovremeno, gledao i baš On, Svevišnji…
Našem iskrenom divljenju obnovljenom živopisu nije bilo kraja, ali, kao da nam se pravdao, ispovedao, slikar Anželkovič je nastavljao: - Govorili su mi, uveravali me: "Produžavati vek slikama - svrha je dostojna života" - a ja dodajem: I tihog umiranja.
Da! (potegao je iz ibrika) - za brata Vaznjecova…!
- Cenim gospodo, visoko cenim vaš profesionalizam - trgoše me mister
DŽonove laskave reči i iz crkve vratiše ovde, ispred Muzeja. - Preklinjem
Vas - obraćao nam se naizgled samouvereniji no ikad - pišite onako kako
mislite: Rajevski ili Vronski, kako vam drago!…
I uđosmo u Muzej.

2.

- Gospodine Popoviću - obrati se akademik Karanović domaćinu kad skoro do poslednjeg mesta ispunismo središnji deo dvorane, okruženi obiljem eksponata po zidovima i staklenim vitrinama - nadam se da pred vašim gostima mogu otvoreno da iznesem svoje primedbe.
- Bilo bi užasno da ih prećutite - velikodušno prihvati mister DŽon. - Unapred vam hvala…
- Podržao sam ideju ove postavke: naglasiti ogromnu i spontano iskazanu ljubav ruskog naroda prema srpskoj braći. Tolika pomoć u novcu, zlatu, oružju; toliko dobrovoljaca iz naroda, iz reda inteligencije, iz plemstva… to je doista fascinantno i danas…
- Da - prekide ga kolega Orlović - o toj obilatoj pomoći, o čitavom pokretu ruskog naroda, podrobno je pisao i Tolstoj u "Ani Karenjinoj".
Na ovu upadicu, neočekivano, akademiku Karanoviću, onako visokom i ozbiljnom, namah povređenom nečim dubljim i samo njemu znanim, na licu ovlada prestrog izraz: " Manite se, molim vas, Tolstoja!… Kakav Tolstoj!… Ovde je reč o nauci…"
Po tome kako se povratnik iz Amerike promeškolji u mestu, kako je pogledao
nas, u prvim redovima, trebalo je da razumemo da je on, mister DŽon, naravno, na našoj strani.
- Uvek je ruski Dvor, znamo, imao više obzira prema Napoleonu, Porti, ili Germaniji no prema Srbiji - nastavljao je akademik Karanović nastojeći da se primiri - ali, nikada mu se ruski narod nije tako spontano oteo i izlio svoju ljubav prema nama, kao u ovom ratu. Oteo im se i general ^ernjajev: uzeo, čak, srpsko podanstvo i stavio se na čelo srpske vojske, znate li šta je to značilo!…
- Zato vas, gospodine Popoviću, podiže glas akademik Karanović - to i obavezuje: morate, ovde, imati i originalne papire o ^ernjajevljevom podanstvu. NJegove ratne beleške, karte…
- Baš tako - odobravao je kolega Orlović, okrenuvši se potom mister DŽonu:
- Kao što pribavljate sve o pukovniku Rajevskom!
Na ove reči, bilo je vidno, na lice akademika Karanovića, koji se povuče duboko u sebe, opet se navuče ona ista povređenost koju, činilo se, ništa više nije moglo ublažiti.
U dvorani zavladaše žamor i komešanje: negodovalo se na akademikovu
preosetljivost. Mister DŽon je bio spreman da se izvini akademiku Karanoviću, ali u tom mu se obrati jedan od saradnika:
- Veoma je važno, mister Yon…
Mister Yon je čekao da nastavi.
- Jedna dama želi da vam se obrati. Donela je, kaže, pokolon bez kakavog se, naglasila je, ovaj Muzej ne može ni zamisliti.
Novinari su već napravili prolaz sredovečnoj vitkoj dami u dugoj crnoj haljini koja je upravo dolazila mister DŽonu, u pratnji visokog mladića koji je nosio dva kofera od crne kože.
Zanemeli, gledali smo njeno belo odnegovano lice nestvarne lepote.
Niko nije čuo razgovetne mister DŽonove reči dobrodošlice i zahvalnosti.
Ni neobična gošća koja, od trena kad je ugledala akademika Karanovića, nije skidala pogled s njegovog hladnog lica. Oboje ozbiljni, na odstojanju, gledali su se kao da su u svojim mislima prebirali po nekom svom zajedničkom životu, po sadržajima koje su samo oni znali i proživljavali… Licem u lice, a kao nikad udaljeni, ničim ništa
o sebi jedno drugom nisu davali do znanja, niti išta zamerali. Nisu, međutim, mogli da se ne sete nekog svog velikog gubitka - odao je to samo sjaj koji im se nakratko javio u očima i zgaso - gubitka koji ih je učinio ozbiljnijim i udaljenijim… No, kao da ih je, jedno pred drugim, na svoj način, pogodilo to što su se sreli baš ovde i zatekli
u svojim namerama, koje su ih još više udaljile… ^inilo mi se da smo, nepristojno, piljili u svaki titraj njihovih lica, ali i prihvatali da je njihova nesreća, nezaobilazno, i naša.
- Gospođa bi da pokloni prevode romana "Ana Karenjina" na pedeset i četiri jezika - reče njen pratilac našavši se očito u neočekivanoj ulozi posrednika. - Sakupljala ih je na svojim putovanjima po svetu. @elja joj je - naglasio je - da se nalaze baš ovde, u ovom Muzeju. - Mladić je već otvorio jedan kofer.
- Veličanstveno! - Zahvaljivao je mister DŽon, u nameri da poljubi njenu lepo odnegovanu ruku i dodade: - Eksponati kakvi se samo mogu poželeti, zar ne, gospodine Karanoviću?…
- Ni govora - reče hladno akademik Karanović. - Ovde je mesto nauci, činjenicama. Knjigama - nastavljao je ne skidajući pogled sa daminog lica - knjigama i emocijama mesto je u bibliotekama… - I akademik zaćuta, držeći se kao da ovde više nije ni prisutan.
Dama koja ne proslovi ni jednu reč, samo spusti veo na lice, povuče se korak-dva i nestade. Nije bilo ni njenog pratioca.
Niko nije video ni kad je nestao akademnik Karanović.
Bez reči, zgledali smo se kao posle kakve uspele seanse, spremni da svako od nas, ma koliko da smo bili svesni da ćemo govoriti o jednom te istom, ispričamo svoj neobičan doživljaj.
Da je tajnovita dama sa pratiocem uistinu, do maločas, bila tu, pred nama, svedočila su dva otvorena kofera na podu.
Jedino priseban bio je mister DŽon - pedeset i četiri prevoda "Ane Karenjine"
pošla su iz ruku u ruke…

3.

Ničim više mister DŽon nije mogao da nas privoli da nastavimo razgledanje
ostalih objekta, govorilo se samo o tajnovitoj dami koja se pojavila i nestala.
Besni na sebe, reporteri su se glasno čudili - kako je ta žena mogla da im bude tu, na domak objektiva, i da je, baš niko, ne smini. Nije to učinio ni snimatelj "Star"-a koji se nije odvajao od kamere, koji je, čak, njen neobično lepi lik gledao privučen "zumom". Drugi su se najozbiljnije pitali - da li nam se ta "neobična pojava" (tako su je označili) uistinu ukazala, ili smo bili samo "objekt kakve nove, nama nepoznate magije"…
Međutim, od meštana obližnjeg sela Adrovca, kojima nije promakao ovaj, kako su nam rekli, "neočekivani dolazak gospođe u crnini" i njen još brži odlazak, saznali smo da ona dolazi svake godine u rano proleće i u duboku jesen. I, kao i sada, uvek sa pratiocem.
Pričali su kako bi se ona osamljivala i dugo šetala duž rovova, gledajući uokolo prema valovitim proplancima i šumama, kao da je koga iščekivala. I, redovnom kao da se sretala s tim "nevidljivim bićem" (baš su ga tako označili) i razgovarala s njim, smejala se. Trčala i zastajkivala. Otimala mu se, i, najzad, predavala… Dok je njen pratilac, uvek na odstojanju, sve to netremice gledao.
Niko, međutim, nije znao da nam kaže ni ko je, ni odakle je ta dama, sem što su nam ponavljali: "Uvek je takva - sama i čudna…"
Oni koji su nagađali kako ona, možda, boluje od kakve "neizlečive bolesti",
navodili su da bi, ne jednom, dugo ostajala i u vreme nepogoda, predajući se slapovima kiše i udarima vetra, kao kakvoj potrebi.
Ne skrivajući svoje zadovoljstvo dolaskom prelepe dame, mister DŽon
je ponavljao: - Uspeću, videćete. Sigurniji sam no ikada!…
Priznavao nam je, međutim, da je nemoćan da objasni akademikov nestanak. Odlazak bez reči. Dodajući da mu je tog uglednog čoveka, koga je već smatrao
svojim prijateljem, iskreno, žao…
Oni koji su se šegačili neočekivanim mister DŽonovim izlivom emocija, primetiše da nas je on, već sa dolaskom prvih grupa poslovnih ljudi, prepustio same sebi. Doduše, sretali smo ga u vreme sada još obilnijih obeda, i tu pred sve brojnijim poslovnim prijateljima, on nam se iskreno izvinjavao zauzetošću. Dok su nam njegovi saradnici, iz časa u čas, naprosto licitirali o "sklopljenim aranžmanima" za dolazak trideset, pedeset, sto… turističkih grupa. Da su se kapaciteti hotela "Vronski" sa depandansima, čije su svetleće firme beskrajno treptale, rezervisali čak do kraja godine! Da se "ugovara naredna godina"…
- Kao što sam vam rekao, dragi moji - najzad nam se obrati mister DŽon samo tri dana uoči svečanog otvaranja, na gala ručku - sve Ane sveta tek će dolaziti. Svaka ponaosob, uveravam vas, svojim doživljajima, dopisivaće jednog Tolstoja! Ispisivaće stranice o Vronskom, kojih (sada se obratio poslovnim ljudima) - nema u romanu "Ana Karenjina" - zar je to malo zadovoljstvo koje će im omogućiti!
- Zadovoljstv - kliktao je - raskošnije od svake iluzije! Začuće se, ovde, i otkucaji srca jednog Vronskog.
Još se nije stišao aplauz prezadovoljnih poslovnih ljudi, a kolega Orlović,
koji nije proslovio ni reč od "događaja u Muzeju", oglasi se s nekom neočekivanom jetkošću: - Znači li to, mister DŽon, da, iako ste obećali, nećemo posetiti manastir "Sveti Roman" ni videti mesto gde je pohranjeno srce hrabrog plemića, pukovnika Nikolaja Nikolajeviča Rajevskog?
- O, gospodine, razumem vas, vi me, u stvari, opominjete da ovde već kuca srce hrabrog Rajevskog - I u pravu ste! U svakom aranžmanu, sadržana je i poseta manastiru "Sveti Roman"!…
Sklon iznenađenjima, mister DŽon, koji je već bio na nogama, naprosto naloži: - Uostalom, dragi prijatelji, ovoga časa, polazimo u "Sveti Roman". Hvala Vam, gospodine Orloviću! Hvala vam, gospodo, što ćete svi poći.
NJegovi saradnici već su davali znak vozačima da se odmah polazi.

4.

Mir i na desetine monahinja koje su pobožno stajale u manastirskom dvorištu i krstile se označiše nam da smo stigli u vreme večernje molitve.
Iz crkve je izlazio tanak ženski glas, uznošen otpojavanjem monahinja u horu, da nam je izgledalo kao da smo i svi mi, namah, već bili odvojeni od zemlje i da lebdimo bezgraničnim visinama.
Predajući se molitvi, mister DŽon se među prvima stade krstiti, i te njegove kretnje su nas jedino vraćale zemlji.
Kad se molitva završi, nijedna od monahinja se ne pomače. Iz crkve se pojavi Igumanija, sa visokom kamilavkom na glavi.
Mister DŽon joj priđe i, po pravoslavnom običaju, poljubi ruku: - Presrećan sam, Preosvešćena, što smo vam se, makar i na kraju, pridružili u molitvi Svevišnjem.
- Bog vas blagoslovio! - izli se iz Igumanije neka neobična toplina.
- Divim se vašem poduhvatu - reče mister DŽon gledajući dvospratni konak na
kome su radovi privođeni kraju. Ovoliko zdanje, nastavio je, bez sumnje, svedoči o veličini vašeg sestrinstva i njegovoj okrenutosti Svevišnjem… Moji prijatelji iz celog sveta, koje sam, evo, doveo - pokaza na sve nas - imaju, uistinu, čemu da se dive…
Izgovarajući poslednje reči, mister DŽon se mašio svoje čekovne knjižice,
upisao iznos, i pružio ga Igumaniji: - Nadam se da će biti dovoljno za opremanje konaka.
Bog vas blagoslovio! - reče zadivljena Igumanija - vaše ime biće upisano
velikim slovima u našem hramu.
- Đorđe Popović, povratnik iz Amerike! - predstavi se mister DŽon. - Lično
sam došao da vas pozovem na bogosluženje u obnovljenom hramu "Svete Trojice". NJime će početi i svečano otvaranje svega što sam podigao na Debelom bregu…
Mister DŽon ne nastavi: a to ste vi presekoše ga Igumanijin prekorni pogled i
stisnuti levi krajičak donje usne.
- Treba, najzad, reći zašto smo došli! - ljutnu se kolega Orlović, očigledno besan što je mister DŽon prvi put u manastiru i nastavi: - Nas, Preosvešćena, zanima mesto gde je pohranjeno srce pukovnika Nikolaja Nikolajeviča Rajevskog.

- Da - reče mister DŽon - došli smo da vidimo i to sveto mesto…
- Igumanija je, bilo je primetno, imala mnogo više da kaže bogatom povratniku iz Amerike o čijem je poduhvatu na Debelom bregu već mnogo slušala. Kolebala se da li da to učini baš sada i pred tolikim svetom ili da to ostavi za bolju priliku.
- Taj hrabri čovek - nastavi mister Yon da razbije nepodnošljivu pauzu ispunjenu neizvesnošću - zaveštao je svoj život srpskom narodu, bilo bi nezamislivo da ne vidimo mesto gde je pohranjeno njegovo plemenito srce.
Igumanija ne izdrža, i odseče:
- Stojite na njemu. Pod vašim je nogama.
Svi pogledi najbližih sručiše se na mister DŽonova stopala - stojao je na parčetu kaldrme od žućkastih oblutaka, okruženom dvostruko većim komadima tog istog dobro izbrušenog peščanika.
Zatečen, mister DŽon se trže. Zanemeo, tražio je pogledom razumevanje i oproštaj od Igumanije. Od svih nas.
- Da, baš je tu pohranjeno - potvrdi Igumanija istim tonom i oseti olakšanje.
Osećajući se krajnje neugodno, mister DŽon uzmaknu korak-dva i izađe iz kruga od oblutaka.
Van sebe, kao da se to njemu dogodilo, kolega Orlović se naglo okrenu i ode kroz širom otvorenu manastirsku kapiju.
Sve što se kasnije odvijalo, bar za nas novinare, izgubilo je svaki smisao. Na usiljena zapitkivanja o postanku i istoriji manastira, monahinje su odgovarale kratko i škrto, ili jednostavno ćutale. Pažnju mi, međutim, privukoše reči o tome da je ovaj vekovima muški manastir, tek od pre tri decenije - ženski. Bratstvo monaha se prosto ugasilo, dok se sestrinstvo najpre samo sa nekoliko monahinja, iz godine u godinu, uvećava: - Danas nas je sto i trideset - isticale su. Ponavljale su taj broj s prizvukom
ponosa, ozarena i prosvetljena lika, kao da su time htele da nam još mnogo toga stave do znanja.
Ali, kad učestaše pitanja o hrabrom pukovniku Rajevskom, o njegovom pohranjenom srcu, iznenadilo nas je, monahinje su ćutale. Kao da je svaka od njih čuvala neku svoju tajnu. Na koju se zavetovala, strahujući da nam se u nečem ne odaju. Ili su u nama, jednostavno, videle nepoželjne sagovornike… Tek, bilo nam je jasno da je krajnji čas da ih prepustimo njihovoj samoći i zavetima.
Ove mučne trenutke mister DŽon pokuša da potre svojom proverenom izdašnošću, izvadi i potpisa još jedan ček:
- Za spomenik velikom i hrabrom srcu pukovnika Rajevskog! - reče, našta se razleže pljesak njegovih prezadovoljnih poslovnih prijatelja.
Igumanija, međutim, ostade prisebna - mister DŽonova ispružena ruka sa čekom ostade da lebdi u vazduhu.

***

Kao i najveći broj mojih kolega, nisam ostao da prisustvujem svečanostima.
Napustio sam Debeli breg iste večeri po povratku iz Manastira "Sveti
Roman", odbivši ponudu preljubaznih mister DŽonovih saradnika da me odvezu do Niša.
Do auto-puta pošao sam peške, osećajući neodoljivu potrebu za samoćom.
U podnožju, tek što sam zavio prema auto-putu, u susret dolazila mi je čitava kolona autobusa. Svetlima, vozač prvog autobusa davao mi je nekakve znake i stao.
Iz ženama dupke punog dvospratnog autobusa francuske registracije siđe stjuardesa sa službenim znakom na svilenoj bluzi:
- Oprostite, da li je ovo put do mesta pogibije "Vronskog"?
- Valjda Rajevskog! opomenuh je.
- Ne, Vronskog! - ostajala je pri svome.
Bilo je besmisleno da joj protivurečim, dadoh rukom znak da nastave.
Kad je autobus promicao pokraj mene, lako obučene žene mahale su mi rukama i slale poljupce.
Na auto-putu, prihvatih da uđem već u prvi kamion koji stade. Nepotrebno
sam se pobojao da će me kamionDžija zamoriti nekim svojim pričama. Da mi nije otpozdravio mislio bih da je nem.
Udaljavao sam se od Debelog brega i Manastira "Sveti Roman". Nisu me ostavljale primisli o tolikim ženama koje su hitale Vronskom… Ali, ni o monahinjama, čije se sestrinstvo - zar slučajno? - naglo uvećavalo. I to baš tu, kraj srca Rajevskog?…
Nisam imao odgovore, sem gorkog osećanja da su zalud verovale da će ublažiti nesreću, koja ih je proganjala.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License